U subotu navečer bila sam s kćeri u kinu. U kinu u shopping centru. Pa smo došle ranije da bi na vrijeme kupile rezervirane karte. Da bi nakon toga početak prikazivanja kasnio 20-tak minuta zbog "tehničkih poteškoća".
I što se radi u shopping centru kad imaš viška vremena? Bazaš po izlozima i pripadajućim trgovinama. I tako smo ušle i u trgovinu eko proizvoda poznate domaće marke, moje dijete slavonskih gena odvuklo me u nadi da ću joj kupiti eko kulen koji obožava. Za pultom stoji simpatičan mladić koji nas uvjerava da će trgovina još raditi kad naš film završi, pa odlazimo s obećanjem da ćemo se vratiti jer se meni ne sjedi u kinu s vrećicom iz koje miriše kulen i još ponešto, i potencijalno se bespotrebno preznojava u istoj.
Kad sam kod tog preznojavanja, nije li nevjerojatno da je po zimi u shopping centrima i pripadajućim kinima nekako zagušljivo i prevruće, a ljeti je redovito prehladno? Sijaset puta sam se toplih ljetnih večeri smrzla k'o p.... u kinu jer sve klime mahnito rade na 18 stupnjeva. Otkud dolazi ta kretenska potreba da se zimi treba sjedit' u kratkim rukavima, a ljeti lagano vesticu navuć' jer onak lagano razvijaš gusju kožu po udovima?
Par puta mi se čak dogodilo da sam zaspala u kinu OD HLADNOĆE...čisti sindrom djevojčice sa žigicama. Od hladnoće se sva skutrim k'o puž i navučem dotičnu vesticu preko cijele sebe, i kad konačno razvijem neku normalnu unutranju toplinu, od ugode zaspem. Sad pazim kad idem ljeti u kino...duge hlače, tenisice, jakna, može i marama...kao da se spremam na more autobusom - nikad ne znaš je l' će bit' zima u Gorskome kotru, i radi li klima u fakin autobusu. I ako radi, kako radi. Balkanijada na djelu. Možda radi tako da radi samo na najjače (čitaj puše svom snagom na 16 stupnjeva). Jedini put kad sam putovala nagibnim vlakom u Split, molili smo na koljenima vozača da smanji klimu jer je bilo neizdrživo hladno. Onak, početkom kolovoza. Da ne bi mislili. E, onda je on rekao da ne može jer smo mi u prvom vagonu (ah pa da, prva klasa! - smrzavanje se plaća po posebnoj tarifi), i onda ne dopre do drugih vagona, a oni se skuhavaju iza. Što smo otišli na noge provjeriti. Prizor je bio onak' k'o iz filmova...ljudi leže po stolcima i izdišu od vrućine...a mi 3 metra dalje od njih cvokoćemo.
Uglavnom, tehničke poteškoće su uklonjene, i mi ugledni gosti s djecom razvili smo mali redić pred ulazom u dvoranu, što se redovito događa kad je u pitanju 3D film (do koje tehnologije ne držim kol'ko je crno pod noktom i radije bih da uopće ni ne postoji jer ne vidim nikakvog smisla u njoj osim što je nesavršena i umara mi oči, i to što pohađam dotičnu projekciju rezultat je nemara osoblja tehničkog održavanja web stranice s rezervacijama karata, gdje 3fakingD nije bio naveden).
I mora se naravno dogodit' klasična scena JA, RODITELJ...gdje nas hrpica od dvanaestak što roditelja, što djece, lijepo pristojno stojimo u redu i čekamo na glupe (umrljane, nadamsenadamse dezinfekcijskim sredstvom a ne nečim drugim) naočale, i onda se pojavi ONA, MAJKA, odnekud sa strane reda i staje ispred svih kao da mi svi skupa ne postojimo. Jer ONA, MAJKA vodi svojeg ingenioznog potomka u kino, i kako mi svi ne vidimo da trebamo past u nesvijest od sreće. Pritom su naši ingeniozni potomci kao i mi sami, apsolutno zanemarivi. Malko mi je digla tlak, ali sam ubrzo to zaboravila...film je unatoč 3D bio odličan, nadam se da ću ga još koji put pogledati bez tih novotehnoloških blagodati.
I sad, kako je početak projekcije kasnio, a sve skupa je bilo i lagano predvečer, tako se kraj lagano dotakao i kraja radnog vremena trgovina po centru, pa tako i naše s kulenom, što nismo zaboravili nakon kina. Otišli smo tamo...a bilo je još 15-tak minuta do zatvaranja, čini mi se...no, mladić je već navukao višestruka staklena vrata preko ulaza u trgovinu (koja bez tog zapravo izgleda k'o uvučeni štand), tako da kad uđeš kroz ta kao novonastala vrata, jedva da možeš proći pored još jedne mušterije da bi stao u red. I lijepo pričekasmo dotičnu stvarnu mušteriju da kupi što želi, i tad i mi odabrasmo i kulen, pače i kobasu, i još dvije vrste kekasa povrh svega. I mladić zbroji sve i kaže cijenu, ja biram novčanice po novčaniku i na kraju mu dam nešto zbog čega se lagano premišljam...
- Oprostite, a je l' može- zaustim ja, a on me prekide u pola rečenice - Gospođo ja sam mladi student koji ima svojeg posla nakon radnog vremena! -
...htjela sam ga pitati da li mu mogu dati drugu novčanicu da mi ona prva ostane kao sitnija za plaćanje parkinga u garaži.
No kad me tako prekinuo, oblila me neka vrućina i neugoda, ni sama ne znam kojeg porijekla. Svaka mi je riječ odzvanjala u glavi. Kao da me pljusnuo. Pokupila sam ostatak novaca ne gledajući ga više, promrmljala pozdrav te smo izašli kroz staklena vrata, ja pogleda uprtog u pod.
Što je to, dovraga značilo?
I zašto me to muči još uvijek, i dan nakon što je prošlo?
I kako mi je ono, bio simpatičan taj mali, a gle aždaje bezobrazne.
Ma pusti aždaju sad, što li mene muči ovdje?
Bojim se da trud oko slijevanja ovih nedavnih svima nebitnih događaja u čitljive retke neće imati priželjkivani katarzični učinak na mene, te će tajna još neko (nadam se kraće) vrijeme meni ostati skrivena iako stoji tu preda mnom skoro da je mogu dotaknuti.
Rekao moj prijatelj - voila.
A drugi bi rekao - život.
Post je objavljen 24.01.2011. u 15:10 sati.