Hot Water Rediscovering

Dragi mladi bloggeri,

čitam ja tako vaše postove, o svemu su i svačemu. Toliko ste različiti, pišete o najrazličitijim temama, najrazličitijim stilovima. U stvarnom životu ne bih vas nikad imala prilike upoznati. Prošli biste pored gospođe ne primjetivši je...a i ja bih pored vas "klinaca" isto tako.

Ne bih tvrdila da su svi mladi isti, pače, ne bih to sad pripisivala ni mladosti...nema svatko potrebu iskazivati sebe na ovaj način, a i ja sam tek nedavno otkrila da mi blogovanje baš nekako pasuje. Žao mi je što ne znam to nekako ljepše sve sročiti, ili zato što nemam previše tema...fak, kako bih i imala kad nemam ni života da bih iz njega nešto prepričavala. Većinom sam ogorčena i po najnovijem frustrirana, a otprije i oduvijek iskompleksirana...vodilje moga života u današnjem svijetu nisu baš popularne. "Think positive" i "I'm just kidding"* uselili su u naš život na mala vrata zajedno s kapitalizmom, za kojeg mi se čini da se u zadnje vrijeme ponekad krivo brka s lošom vladavinom strana na vlasti...nitko od nas, pa ni od vas mlađih s ovih prostora nije odrastao u pravom trulom kapitalizmu da bi znao razlikovati neke stvari. No, njurganje o negativnosti vlastitog života postalo je nekako maltene pa nepristojno, osjećam tako, pa mi se najčešće i ne da pisati...jer piše mi se o negativnom, a tjera me da pišem pozitivno, pa na kraju nemam ni ideja što bi i kako bi....

U svakom slučaju, ono što sam vam htjela reći je da svi imate nešto zajedničko, koliko god bili različiti: nose vas krila idealizma i optimizma. Vidite put, vidite vrata kroz koja želite proći. Vidite svijet koji možete promijeniti. I trčite prema tim vratima, lupate po njima, gurate, otvarate. I svaki je novi događaj u životu velik kao život sam, nova velika sila koja vaš gura još više prema suncu, zadovoljne, sretne, velikih srca...

Gledam vas i čudim se. Ne vama, sebi. Pitam se, jesam li ja ikada bila takva. Pitam se, na što sam to potrošila. Jer potrošila jesam, to je sigurno. Gdje je to nestalo? I je li uopće bilo tamo? Kad pogledam iza sebe, vidim pustoš...nekamo sam išla, nisam znala kamo, i eto me sad u Nedođiji, baš tamo. Nije mi nitko kriv, kriva sam si sama. Što se promijenilo? Ne nasrćem više ni na što. Ne pjenim se. Ne uzbuđujem se. Ne vidim da bih išta mogla promijeniti oko sebe. Svaki novi događaj u svom životu promatram s odmakom. Prvo pomislim - hoće li me to sad iznervirati? Ako ima šanse, kako da to izbjegnem? Ja se ne smijem nervirati. To je najvažnije. Nakon manevra izbjegavanja nerviranja, promotrim slučaj s kao neutralne strane. Onda zamislim da sam netko treći i promotrim ga još jednom. Uzmem u obzir i svoje stajalište i razmotrim što bi iz njega trebala, a ne htjela pomisliti. Nakon svega toga, sasvim je jasno da moja reakcija ne može i neće biti ni uzburkana ni ponesena. Zapravo, nekad pomislim da je pametnije i prešutiti neke stvari na vlastito zadovoljstvo.

Mladost je moja prošla, i vratiti se više nikad neće. Vidim to u ogledalu, a vidim još bolje i bez ogledala.
A kod mene je to nekako cijelo vrijeme bilo - bila sam premlada za ovo ili ono, u vlastitoj glavi. I onda sam odjednom postala prestara...kamo je dovraga nestala sredina, punina, it? Pojma nemam, sigurno će netko sada reći da serem, da je mladost u glavi blabla. Ok, kad bih zauzela stajalište da mladost stvarno jest u glavi, kamo je otišla, i kako da je vratim? Moja mi je psihijatrica objasnila da od velikih stresova u životu naglo sazriješ. To je to? SAZRIJEŠ? Ma dajte me nemojte! Pa da....netko s više samopouzdanja od mene, ovu bi životnu fazu valjda počeo tumačiti kao početak mudrosti...ha?
Kako se to dogodi, zašto, je li i drugima tako, bit će pitanja koja će me obuzimati još neko vrijeme.

I eto, završih u negativnosti**, kao i uvijek...možda je to zbilja i drive koji me tjera da se tu istačem. Da toga nema, negdje bih veselo lepršala i ne bih imala potrebu drobiti, naprosto bih uživala.

Ostanite tako slatki i puni i veseli što duže...lijepo vas je vidjeti, (svi koji se tako osjećate:), kad već više ne mogu biti dio toga, ne svojom željom, ali možda svojom krivnjom.

Lijepi pozdrav!

* "I'm just kidding" - pričica iz mojeg djetinjstva...prijateljica mi je negdje u 6. razredu osnovne bila u posjeti svojim rođacima u Americi. Vratila se u raznim šokovima, par kila deblja (!), i s tom pričicom - rekla je kako su im mozgovi isprani do te mjere da nakon što netko izvali neku šalu, bilo kakvu, kako god očita bila, uvijek na kraju dodaju - I'm just kidding! - da ne bi bilo zabune da se radi o šali. Nisam to nikad zaboravila, meni je ta rečenica indikator ispranosti mozga i svijesti i dan danas...
** i so fckin what? baš me briga, baš me briga, baš me briga, lalala....