Hot Water Rediscovering

------------------------------------------


Filmovi s kojima se ljudi ne mogu poistovjetiti slabo prolaze na tržištu, pročitah negdje nedavno. Sve je jasno, ali kad se izgovori prvi put razmislim o tome. Nije lako nadoć na takve jednostavnosti.

Finija nijansa i izvedenica toga bila bi da se neke skupine ljudi mogu poistovjetiti s nekim filmovima. Neki vole gledati horore, meni je gledati užas radi užasa besmislen. No zbog onih koji ih vole, stalno se prave novi. Da je do mene, horor kao žanr ne bi nikad ni bio definiran.
Naravno, zašto bi stali samo na filmovima...tako je sa svime u životu. Mnogi vole dijamante. Da je do mene, dijamanti bi služili za rezanje stakla, i u druge pametne industrijske svrhe kojih se sad ne mogu sjetiti. Što je ljepši način za reći da znam da služe koječemu, ali pojma nemam čemu. Za vješanje po sebi? Svrha? Izazvati ljubomoru, zavist i mržnju svoje neposredne okoline. Funkcija? Nema je. Ne grije, ne hladi. Ljepota? Rezultat kombinacije vješalice za dijamant i ovješenog dijamanta zbrojen u kondicioniranom oku promatrača.
Još jedan primjer. Reklame. One se obraćaju takozvanoj target grupi koja se definira šire i uže. Npr. ženama od 25 do 35 godina, uže, a ženama od 16 do 65 šire. To je jako pametna stvar. Naročito ako je u reklamnoj agenciji tim koji nadgleda buduću reklamu sastavljen od muškaraca. Ma, dovoljno je da je šef muškarac. Oni jako dobro znaju kako će se obratiti ženi.

"Poistovjećivanje" iz početne tvrdnje zvoni mi u glavi u kontekstu malograđanštine...jedna od definicija malograđanina je da je to čovjek orijentiran primarno na sebe - da je sit, zdrav, okućen i ševi se redovno. Manje brutalno bi rekli ljubav. No, ljubav je čini se virtualni proizvod kompliciranog ženskog mozga u cilju natjeravanja muškaraca da ostanu dulje vrijeme baš s njom (da bi zajedno brinuli za izglednu nejačad, proizvod ljubavi pardon seksa) i da bi pritom i radi toga imali veću ili manju grižnju savjesti u ispunjavanju prirodnog nagona da budu s više žena, najprirodnijem za ispunjavanje cilja produženja vrste. To je jedan fini balans. Gonjeni prirodnim nagonima i jedan i drugi, s istim ciljem čak, ali na putu prema cilju svatko mora odigrati svoju ulogu. Nitko ne pobjeđuje, svi se muče. Ma koliko to poricali, najprivlačniji muškarac još je uvijek onaj koji je na glasu da ševi puno i dobro, a nema ženstvenije žene od one koja sanja princa, vjenčanje i puno slatke dječice. Ilustracije radi, koji muškarac sanja vjenčanje (...mlakonja) i koja je žena koja voli dobru ševu (...kurva) - na dobrom glasu?

Ako su svi ovi uvjeti zadovoljeni taj je čovjek (žena ili muškarac) zadovoljan. To je čovjek koji se ne pita.
Ruku na srce, ispuniti sve te četiri bazične stvari nije uopće jednostavno. Može se i cijeli život potrošiti da bi se zadovoljila ta četiri žedna zmaja. Ipak su oni baza funkcioniranja jedinke. Ako si žedan ili gladan, razmišljaš li o čemu drugome? Ako si riješio glad i žeđ, razmišljaš je li ti hladno ili vruće...a kad sjedneš pod palmu, sit, napojen, ugodno ti je...o čemu ćeš snatriti dok padaš u san?

Briga za sebe u kontekstu poistovjećivanja s filmom? Jednostavno. Ako te more brige koje na neki način vidiš u filmu, film ti se sviđa. Ako je junak naočit baš onako kako bi i ti htio biti, film ti se sviđa. Ako tvoj junak riješi problem ili brigu na način koji se u društvu odobrava, film ti se sviđa. Takav film ostavi u tebi dojam da ćeš izaći na kraj sa svojim redovnim mukama, ako je on mogao sa svojima.

A muke u tržišno isplativim, čitaj masovnim filmovima najčešće nisu redovne. Koji film obrađuje npr. temu kako ti je pukao nokat u korijenu tako da ga ne možeš odrezat, pa si ga negdje začehnuo i sve si raskrvario. I rana je velika milimetar, al ti je na kažiprstu...i boli te cijeli dan da ti oči ispadaju. Ili kak ti je mačka u zabranjenom letu preko novog skupog hrastovog stola ostavila tragove pandži na površini dubine bar pola milimetra...suze ti dođu na oči, mačku bi bacio s balkona, što naravno ne učiniš.
Ne, tu se uvijek karikira, u svrhu bržeg razumijevanja i povezivanja.

Ali ako nema briga koje te more, niti junaka s kojim bi se poistovjetio, svi ti nekako idu na živce, a film je prenabrijan ili je prespor pa dosadan, i nema grafički prikazane borbe dobra i zla gdje dobro na kraju pobjeđuje...što ćeš s tim onda?

Napola odgledah Žestoki udar, jedan od dva gotovo istovremeno snimljena filma o padu pogubno velikog meteora/kometa na Zemlju. Napola zato što sam ga gledala prije, i ne da mi se još jednom. Napola zato što magija privlačenja još nije jenjala.
I ja spadam u tu banalnu skupinu ljudi gladnih poistovjećivanja, koliko god se opirala.
Junakinja novinarka koja junački bira put u smrt umjesto u spas nalazi oca na plaži u blizini kuće u kojoj su živjeli/ljetovali dok je bila mala, i dok su otac i majka još bili zajedno. Ne znam zašto su se rastali, ali ona je cijeli život s ocem bila u lošim odnosima, i tek sad, na kraju, nalazi pomirenje. Objašnjava mu kako se sjeća dana s fotografije te plaže koju joj je on nedavno poklonio, iako mu je isprve namjerno lagala da se ne sjeća. Sjeća se gdje je bio on, gdje je stajala ona, i gdje majka koja je snimila fotografiju.
- To je bio savršen sretan dan. - reče.
I malo potom, pokrije ih cunami.

Ona je već junak samo takav jer je ustupila svoje mjesto u helikopteru spasa kolegici novinarki, majki s djetetom. (Herojski postupak kojeg odobravamo, divimo mu se, vidimo sebe u toj ulozi, poistovjećujem se). Zna da je zbog toga mrtva za sat vremena, no ipak ide po razrješenje odnosa s ocem na plažu. Prizivaju zajedno trenutak sreće iz prošlosti i povezuju se. Karikiranje s cunamijem naglašava patetičnost trenutka. Da nije bilo cunamija, trenutak se ne bi ni dogodio. Mrzili bi se u miru do kraja života. A to imamo i po doma, ne moramo gledat još i na telki, jer bi nas nerviralo.

A meni bijednoj pune oči suza. To je bio savršen sretan dan... Ne mogu se prizvati u sjećanje niti jedan takav dan svojeg djetinjstva. Bilo je boljih i gorih, nijedan nije bio prestrašan, ali ni jedan nije bio savršen. I mučim se dalje, a cmizdrim sve jače. U panici se ne mogu prisjetiti ni jednog savršenog dana u svom životu. Ima dobrih, boljih, gorih. Savršenog nema.
I toga ima samo u filmovima.

A ja sam jedna površna i prezahtjevna filistarka.