Kad sam bila mlađa, znala sam često sa čuđenjem promatrati parove u restoranima i kafićima koji satima sjede i - šute. Gledaju u svim smjerovima, a zapravo nikamo. Jedu, piju, opet jedu. Nikad ne pogledaju jedan drugome u oči. Kamenog lica, ne pokazuju nikakve emocije.
Pitala sam se kakva ih to moćna sila drži na kupu za istim stolom kad je evidentno da bi se puno bolje proveli da su bili sami, svak za sebe. I koliko samo dugo mogu izdržati tako? Pa što navlače tu kavu i vodu toliko. Nije li smisao balkanskog višesatnog kafenisanja u nečem sasvim drugom?
No, pa, bila sam mlađa. I od tad sam i sama prošla slijed mučnih situacija koje su dovele do šutnje u restoranu. Prije nisam znala da ta šutnja ne postoji samo tamo. Šuti se svugdje. U autu. Doma. U krevetu. Na telefon. U društvu!! Tamo se odlično šuti! Nitko ne kuži da vas dvoje pričate sa svima osim međusobno.
Još uvijek ne znam zbog čega se sve šuti. Ja znam da dođe vrijeme kad radije šutim nego da urlam, nekako te vikanje i raspravljanje i natezanje umori. Kad počneš shvaćati da te to samo jako fizički i mentalno iscrpi, a nema nikakvog učinka. Ni tiho i mirno, ni glasno i brzo. Ali moju predanost nije lako ugasiti, pa mi je trebalo dugo da zašutim zauvijek, i to tek kad sam postala jako, jako, jako umorna. I tek nakon što mi se objasnilo da nisam dovoljno dobra da bi se za mene vrijedilo boriti.
Sad kad vidim dvoje da šute, bude mi teško. Znam da njima sigurno jest. Sranje na vidiku.
I znam da u svemu još uvijek vidim tu šutnju. Htjela bih konačno postati optimist, nabaciti smiješak i pozvati život da me još jednom ošamari.
Dovraga, još uvijek nemam snage.
Post je objavljen 04.03.2009. u 23:52 sati.