Hot Water Rediscovering

------------------------------

Nedavno sam bila na Montažstroj-evoj predstavi I fuck on a first date. Nafukala frenda, stalno pričamo kak treba negdje ići a nikako nigdje ne idemo. Nakon nekog vremena iz rutine posao-doma-posao teško me vade i noćna surfanja, igranja i pisanja blogova...dapače, novi hobiji me iscrpljuju. Al kad mi se u 3 ujutro ne spava baš tak jako...a sutradan ljubičasti podočnjaci na poslu.
Nemam pojma na što idem, ali ide mi se. Karta (jeez) 200 kuna, a ne želim ić sama...jedva ga nagovorim (pa kaj da košta tolko ionak nikam ne idemo nikad...), naručim karte preko maila, i zaboravim na sve skupa.
Na dan predstave zvoni mi mob, a s druge strane Borut Šeparović (alias Montažstroj) kaže danas je predstava i hoću li doći...u stotinki sekunde iz totalnog iznenađenja (ajme pa to je danas, fakat) prelazim u sliku i priliku totalnog samouvjerenja - pa naravno da dolazim kakvog li pitanja...i nakon toga histerično 10 minuta surfam po internetu da pročitam nešto o predstavi jer se zbog poziva uplaših da je interaktivna. A to ne volim nikako, mentalna interakcija je i više nego dovoljna. Utješim se jer pisalo je da nije, a nakon toga hrabro odlazim dve sobe dalje do frenda da mu saopćim da je to danas...znam da nije planirao kao ni ja....

Rezerviram staru da čuva dijete, on sa ženom isti postupak, odlazimo u nepoznato...

U holu staklenog poslovnog nebodera gdje se održava predstava ima jedno 7-8 ljudi zajedno s portirima. Dočekuje nas Borut Šeparović, kupujemo karte od njega (kratka situacija puna zapinjanja i tupava), reče nam da odaberemo brojeve pa će nas zvati po brojevima kad počne.
Zbunjeno sjedamo za stol zatvorenog kafića i ogledavamo se...na predstavu naime stane 33 ljudi, pročitala. Ali sad je 5 minuta do početka, a nema nas ni 15. Hm...

Prozivaju brojeve, u malim grupicama odvode nas liftom na 6. kat u nekakav prošireni hol, okolo sve prozori, vidi se grad. 33 stolice posložene u nekoliko redova gledaju prema prozorima, između grada i nas prezentacijsko platno. Nude nas medicom.

Kad nas je svih 15 stiglo gore i posjedalo nas, dolaze tri curke, glavne i jedine glumice-pjevačice-plesačice u predstavi, svaka s naramkom (slutim 11) ruža, staju pred nas i počinje predstava. Objašnjavaju nam kak je prvi dojam važan i predstavljaju se, pa nam bacaju ruže, svakome posebno. Prvi red je bio relativno jednostavan za pogodit, drugi taktak, treći je bio zahtjevan...a iza nikog više nije ni bilo, na sreću ili žalost, jer su ostatak ruža pobacale u hrpama, što je opet izgledalo nekako nespretno.

Na platnu počinje ppt projekcija...nema slika, samo platno u jednoj boji, i na njemu se izmjenjuju tekstovi. Nakon nekog vremena izmijeni se boja, tad si već počeo i čitati tekst, i shvatio da je to dosta bitni dio...a i boje će biti bitne jer se u tekstu radi o ženi koja odlučuje obući bombu i otići eksplodirati među ljude...pa će završit u crvenoj.

Djevojke za to vrijeme plešu, pjevaju, deru se, pričaju, šapću...svira neka elektronika uglavnom, stalno istog intenziteta. (Kad sad razmislim, bolje bi pasala neka elevator music za dojam). Svjetlo također stalno isto.
U jednom trenutku su nam donijeli i hranu na tacnama i čašu bijelog vina (koje je bilo jako dobro...toliko da sam nakon par dana otišla kupiti jedno, iako pijem crno već godinama). Kao u avionu. Nije mi palo na pamet da i to ima veze s terorizmom (pa naravno, avioni tupačo), dok nisam pročitala u novinama 2 dana kasnije.

Tijekom predstave dok pokušavam uspostavit faking mentalnu interakciju uz puno truda mi sviće da trebamo razmisliti o terorizmu i vlastitom odnosu prema njemu, i uvidjeti njihov stav, i stav drugih ljudi...ali sve je to meni nekako zbrčkano i slabo i nisam pod dojmom, previše nebitnih ili nedovoljno naglašenih informacija. I tu spiku da sjedimo u staklenom neboderu sam totalno promašila. I moj frend skupa sa mnom.

Dozvoljavam prije svega da nemam dovoljno iskustva s predstavama da bih znala iščitati sve te skrivene informacije, no s druge strane ipak mislim da bi ljudi koji ih rade trebali znati vladati alatima koje koriste ako su profesionalci i tako doći i do neiskusno tupavih, ali revnih umova željnih novih iskustava, poput naša dva.

Sad kad sve ovo pišem, a uopće nisam imala namjeru ulaziti u detalje, naprosto me ponijelo, ono zbog čega sam zapravo započela priču ne odskače nešto posebno od drugih detalja koji su me također smetali.

Sjetila sam se naime Neverina i zlatne šahovske figure iz Narnije 2 koja ga je svojedobno iznervirala na jednom postu...o tome kako ga kao arheologa nervira činjenica da netko može pretpostaviti da će nakon 200 ili 500 ili više godina na podu ruševine nekog obraslog dvorca naći zlatnu figuru, kao da su ljudi bacali zlato u prošlosti, i naravno da nisu, ni sad nitko ne baca novčanice od 1000 kuna okolo, da bi ih netko za 1000 godina našao na podu. Naravno da nikad o tome prije nisam razmišljala, iako je savršeno logično. Još je gore to da sam gledala Narniju 2, i da se scene koja je njemu pokvarila film uopće ne sjećam ;).

Ali ja nisam arheolog nego grafički dizajner, pa me nerviraju i kvare mi dojam sasvim drukčije stvari. Ovaj put je to bila (među svim ostalim nabrojenim stvarima) ppt prezentacija na platnu...tekst - bitan, shvatili. Font, jedini element osim jednolične boje podloge, dakle noseći element - sitan...ok, nekad je to seksi, ali ovaj put ne vidim opravdanje. Sitan font, sitna muzika, sitna tj. nikakva manipulacija svjetlom...halo? Font - krivo pozicioniran. Nekoliko puta u predstavi želiš pročitati informaciju na platnu, al djevojke se zaigraju pred platnom i SMETAJU ti. Ako je i to bila neka skrivena poruka, ili je poanta bila u tome da se i time iznerviraš, još uvijek ne vidim čime se to uklopilo u ostatak predstave. A vrsta fonta, tu sam pala...nekakvi simpatično okruglasti italic...ČEMU...i stalno je isti, i dva sata mi dodatno čupa živce dok grozničavo pokušavam srediti sve dojmove u glavi. E, pa to je vjerojatno segment koji (osim mog frenda) ostalih 13-tak promatrača nije morao sagledavati.

Sjetim se istovremeno priče drugog frenda, također dizajnera, koji jako voli vino...piti, kupovati, pričati o njemu, dizajnirati etikete. Jednom mi je rekao da kad vidi na polici vino koje ima loše spacionirana slova (razmaci između slova) na etiketi, bez obzira na kakvoću ili priču toga vina, ne želi ga ni kupiti ni probati. Jer ak su seljaci bili u stanju to nalijepiti na bocu, onda ni ne zaslužuju bolje.
I naravno da smo svi dizajneri suckeri, i da kupujemo samo stvari koje su nam lijepe, nekad čak samo zbog toga, a ne zbog možebitne konzumacije dotičnih proizvoda.
Tga za jug jedino je vino koje se provlači lošom etiketom, ali nevjerojatno povoljnim omjerom kvalitete i cijene...

Drugi frend, biolog...ljetujem kod njega na Visu već nekoliko godina. Njega u tom trenu nije bilo tamo, ali bila je njegova žena s djecom...predlažem da jedan dan napravim tuna salatu za ručak, a ona kaže, dobro, samo daj prije nego se on vrati...ne da nam da jedemo tune...tu se ja sjetim da na reklami za Rio Mare tunu stalno tupe kak su u konzervama žutopere tune, a te kao nisu ugrožene, i što sad on njih tlači...on je inače freak za delfine, pa mu valjda tune tu nekako posebno uskaču. Malo se zgrozim na to njegovo tlačenje, ali kad se ufuram, mogu razumjeti...cijela je priča sretno rezultirala - ona mu je sve priznala, izvukla se na žutoperu, a on se pojavio jednog dana s dve kile friške tune iz Splita ("kad ste gamad, evo vam onda" ;)...voli čovjek jesti ribu, a voli je i pripremati. Ne sjećam se da sam ikad u životu jela tako dobar roštilj, uključujući u to i sve vrste crvenog mesa.

Kako li je tek doktorima dok se na telki vrte serije poput Hitne službe, Uvoda u anatomiju ili Dr. House-a... :)))

Uviđam da svatko mora imati taj neki skriveni okidač koji se uzgoji specijalizacijom u struci.
Stvari koje nam pokvare dan, a drugi ih uopće ne primjećuju.