JUTRO


I eto(!), Toni se probudio na jednom mjestu bjeličastog kolorita, nezamućene teksture, čistom i neutralnom.
Po toj sobi su se igrale bijele plahte svijetle kao guščije perje, naborane i namrgođene čuvajući svoju svečanu ozbiljnost, tihi ponos izazvan njihovom krvavom potrošnom namjenom, i mjestimično tamne dajući pojedinim sretnim mjestašcima u prostoriji da osjete onu neobičnu sreću varljive osame koju održava tanka barijera iza koje se nastavlja, već praktično kulja sav drugi život. Uspinjući se i padajući, zavijajući svojim prilagodljivim blagonaklonim svijetlim tjelesima, one su polovično odavale reljef koji se skrivao ispod njih, davale ga u natuknicama uzdišući nad ponekom slijepljenom i sluzavom ranom koju bi tajile oku, kao babe nad tragičnim sudbinama djevojaka iz mjesta, davale joj štit, onu neophodnu sigurnost, tamu i šutnju ispod pokrivača podržavanu milećom toplinom koja je postojala pod njima. A iznad tih platnenih nepomičnih prikaza, sunce je u prostoriji igralo čudnu igru sa lebdećom prašinom. Ono što je inače bilo nevidljivo, sunčanom voljom se prometalo u vragolasto plutajuće inje, u nemirno perje, trnje ruže pri zaslijepljujućoj ljetnoj žezi, i mrtve pahulje snijega. Razotkrivena i obilježena prašina je postajala pod sunčanom lupom naglo neka druga, neka nepoznata i primamljiva, ljepša i značajnija spodoba. Odjednom je ona zauzimala centralni dio sobe, bila glavna, (o nju se spoticalo ono što je htjelo prodrijeti u središte prostorije,) postajala zaštitnicom mira naznačenog oblinom plahti na čijim se razbacanim površinama nastavljala njihova bljedunjava sigurnost, nepropusnost njihovog „Ne!“ koje je lebdjelo među četiri zida, odgovorno ključalo vrata i pritvaralo rasklimane kapke. To plutajuće inje, mogući odraz jednog zimskog jutra, se kretalo složno kao plankton, sjetno navješćujući svoj zavisni položaj, neslobodu od okoline, toneći sa željom da se uspravi, da opet vine svoju težinu uvis kao Tonijevi dojmovi koji su se gasili nakon časovite iskre koja je uslijedila prilikom buđenja.
Nije to bio najsretniji izbor mjesta za buđenje posmatrano u retrospektivi njegovih buđenja, ali je ipak bilo novo mjesto, jedan novi okvir koji je primoravao tijelo da se osjeti nemoćnim probuđeno, pronađeno u njemu. Takva nova mjesta, svježa za naša još uspavana ticala nas bude jako brzo, hladnim nam oblogom prislanjaju oči na svoje zidove, na stijenke predmeta koji ih sačinjavaju, žurno nam prinose svoje zveckave mirise kako bi se mi uvjerili u njihovu nevinost, dali im šansu i za slijedeće jutro. Takvo mjesto i ne može ništa drugo činiti jer mi mu svojim nepovjerenjem, svojom strogom nenaviknutošću na njega ne dajemo niti puno vremena, puno prostora za manevar, ne nosimo ga sačuvanog i svježeg u pamćenju, istog kao u trenutku kada smo negdje u noći lijegali, već to mjesto kroz san onako lako nestaje kako se teško rađa jutrom kada ga je potrebno oživjeti, učiniti poznatim.
Probudio se u zatvorskom sanitaru. Sjećanje koje je isprva, netom probuđeno i opčinjeno igličastom prašinom, bilo sporo ne dajući mu nikakve korisne informacije, sada se već polagano razdrijemalo započinjući sa radom, sa prebiranjem po zapisima. Odmah su mu postali jasniji bijeli zidovi i neobična tišina koja mu je smetala uhu, premda je bila tek za nijansu pojačana u odnosu na onu tišinu koja mu je pravila društvo u ćeliji. Ova nova prostorija kojoj je sad već znao ime, poznavao joj namjere, naslućivao povijest, mu je pokazivala stazicu kojom je morao sinoć stići do nje, put kojim se strmoglavio iz svoje ćelije kad je uhvaćen na djelu. I premda zidovi nisu bili previše rječiti, a plahte prigušivale i ono malo riječi koje su promrmljali, bio mu je jasan okvir dolaska i način na koji su ga morali poleći među te volumene snijega.
Do njega u redu je ležao neki čovjek naizgled teško bolestan i bunovan, a u redu preko puta nije bilo nikoga osim bolničara opremljenog u svoju radnu odoru. On je na dva sata od njega spremao krevet iz kojega je, činilo se, upravo ustao neki bolesnik. Svjetlost za trenutak nije dopirala u ambulantu i bilo je ugodno tiho.
Toni je učinio prve pokrete polagano, oprezno, ne znajući što da očekuje od njih. Nisu ga previše iznenadili. Bili su bolni i nepotrebni pa se privremeno odlučio smiriti i prepustiti bolove vremenu. Međutim, kao probuđene na urličući znak trube, sve rane koje su postojale na njemu su se odazvale stvarajući kakofoniju glasova, globalni sukob bolova i nepodnošljivu jednoglasnost užasa. Boljelo ga je posvuda i više nije mogao pojmiti koju je ranu zadobio kojeg od dva protekla dana. Podboden bolnim kricima tijela prilazio je bliže svom stanju, svjesno shvaćao da je zaista poražen, potpuno osujećen i nemoćan. Ubodi rana razbacani po koži su ga kao na uzici doveli do tog zaključka i on ga je gutao sa mukom.
U nervozi i ljutnji na svoje stanje, pogled mu je pao na nožne prste vođene kolosalnim palcem, koji su tek u tragovima izvirivali ispod lepršave plahte. Bili su nekako stari i iznenađujuće otupjeli, smežurani. Pomaljajući svoje puževske glavice, gubili su svaku boju i hitrinu, pa i onu zamišljanu, koju je um uzimao kao trajnu njihovu značajku pripisujući im je po inerciji. Prikazan pri mlakom prijepodnevnom svijetlu, palac je sadržavao malo života u sebi, a ostali prsti nešto manje otkriveni zaudarali su nekom sivom bojom plijesni grčeći se nesnosno pod svojom težinom nemogućom za duranje. Izdišući u ljepoti svoje konačne, završne poze, stanja nepromjenjivog i krutog koje se oblikovalo dugim nizom vezanih sušnih godina, oni su stajali slijepi za Tonijev zov i naredbe, za molbe da se pomaknu. Bili su to prsti nekog kipa, statue uobličene iz mramora, kome ni sva umjetnikova patnja i očaj ne mogu platiti jedan dan života, ostavljajući svoje djelo ipak mrtvim, ipak mramorom.
Ošamućen tom spoznajom, nenadanim začetkom misli, počeo ih je pomno posmatrati, fokusirati i urezivati u svijest. Ostao je zapanjen njihovom karakterističnom bojom, stranim oblikom, neprirodnim položajem; ostao je iznenađen njima kao da ih vidi po prvi put nakon duljeg vremena, toliko da se mogao zakleti da to nisu njegovi prsti, da to uopće nije njegovo tijelo, a sve ono što je odjednom pronalazilo na njima već je, sigurno, lepršalo u svim smjerovima, gmizalo kao kuga uz noge i praveći krug oko pupka žurilo kao čelu, šakama, ka očima. Bili su mu strani toliko da ih se uporno odricao krotko poričući postojanje noge, koju je oplakivao suzni pogled podržavan jarom u prsima. Stvarnost koja je izgledala potpuno drugačija od sjećanja, činila se lažnom, varavom i nemogućom jer mu um nije mogao povjerovati da nikada (činilo se toliko) nije pronašao dovoljno vremena da pažljivije, ne samo površinom, pogladi svoje prste razmotavajući im povijest. Međutim, kako je promijena na vlastitom tijelu ostavljala bez riječi, prikivajući iznenađenje za nespremno lice, tako se um polagano pripremao na trenutak kada će konačno prihvatiti ovo novo, na silu nametnuto stanje i učiniti ga stvarnim, odmah ga pribrajajući skupu poznatih oblika sve dok ono napokon ne potisne stare slike i oblike koje je njegovo tijelo nekada ocrtavalo iza spuštenih očnih kapaka.
Kroz taj primjer se jasno vidjelo pravilo po kojem se kretala percepcija uvijek dajući malu, dovoljnu prednost sjećanju pred trenutnim, vjerujući onom iskustvenom, ponovljenom pradojmu začinjenom navikom u odnosu na ono što se trenutno događa, što možda gledamo svojim očima. Tako neki novi dojam biva zaustavljen barikadama svoje praslike koja potiho, nenasilno utišava njegovu snagu prigušujući ga i mijenjajući njegove elemente za neke slične, za one elemente unaprijeđene našom navikom. Doprinoseći tako sigurnosti, našoj zaštićenosti, sjećanje u sliku ostarjele noge, u drvenaste prste izdužene pravcem koščica ugrađuje sve one ružičaste gradivne materijale kojih se može domoći, mijenja nemogućnost pokreta za negdašnju gipkost i prsti se sasvim lako pokreću premda mi to trenutno ne vidimo, ali zasigurno osjećamo kao činjenicu. Kao preporođen bogalj, čovjek dobija izgubljeni osjećaj u udovima hraneći se njime sve do trenutka posluživanja slijedeće porcije blagodatnog sjećanja. (Ali tada!) kao razotkrivena ostarjela laž umire sva sila, cijela ona horda ružičastih stopala popločanih glatkim noktima i za njom ostaje tek stvarnost nemoćna da u sebe još jednom upije bajku iz prošlosti, da svoju pustoš zamijeni crticama iz mladosti, premda one tako lijepo znaju milovati.
Navika nam zna biti tako mila i obećavajuća kao mogućnost majčine dojke, jer zamućuje i magli sasvim jasan i tmuran vidokrug prinoseći mu ponešto od one meke, davnjašne vlažne topline.
Dok je on tako prebirao utiske, sati su nesmetano mogli teći, bez kontrole nastajati i umirati, a da ih on nije poznavao, da ih nije pridruživao pojedinim događajima. Na mahove mu je to padalo na pamet, opsjedajući ga kao oni strahovi koji nas znaju hvatati u djetinjstvu prije spavanja onda kada se već sva svijetla pogase, ali kao i ti vukovi i zmije, a i padovi sa najstrašnijih litica, i nepoznavanje točnog vremena je ponizno isparavalo pred naletom drijemeži koja ga je spretno držala u svom ropstvu.

Oznake: zatvorenici, nastavak 15

MEĐUIGRA, ILI ZAŠTO NASTAVLJAM PRIČATI PRIČU


Zastao sam sa užurbanim zapisivanjem čudnovate sudbine sa kojom su se sukobili ovi moji (sada ih već mogu tako nazvati) likovi ne bih li malo došao do daha i prelistao do sada napisano. Snage su mi već počele zamirati, volja mlitaviti i čini se kao da sam i ja sam, umnogome, počeo preživljavati njihove događaje, njihov poznati svršetak, njihovu dnevnu turbulenciju koja se, izgleda, nekim tajnim kanalima, poveznicama prelila iz njihovog zatočeništva u moju slobodu. Kao da su mi se i udovi već počeli pomjerati, skakutati vođeni nitima koje dopiru iz te ćelije, a volja postala krpena lutka kojom u vlastitoj nemoći drmusaju njihovi ishitreni postupci polusvjesni tog nadolazećeg kraja. Moja je volja popustila uzde dok Kerber, čija se lica čas smiju crvenim i ispucalim usnicama, čas gube u izmaglici dima, a čas sanjivo i dostojanstveno sagibaju ka zemlji, drži uzde.
Preletio sam zapisano vrlo žurno u potrazi za greškama koje su kompanjon svakog pisanja i ustanovio da se ovaj posao, svakako, treba osloboditi svake žurbe, svake pa i najmanje nestrpljivosti i hitnje ka konačnom cilju pisanja ma kako on divan bio. Vrativši se opet na sami početak pripovijesti, stao sam je iščitavati rečenicu po rečenicu usput smjerno obavljajući svaki ispravljački posao koji je bio neophodan, i tako lutajući kroz tekst opet se sjetio svog početnog motiva za ove zapise. Sva ona konfuzija koju je u mojoj glavi potaknula priča za obiteljskim stolom, a koja se slijevala u tri tad još neopjevana lika, a taj trojac u jednu sveopću zbrku, u jedan lonac ideja i pojmova, beznađe života koji se poigrao njima je isplivavala iz svake rečenice prethodno napisane. Mogao sam odmah izbrisati sve dijaloge i opise scena jer su izgledali nevažni u poređenju sa onom mišlju iz koje su nastali i uz koju će umrijeti. I njih trojica su se tako u mojoj glavi, u olovci vođenoj mojim prstima zapleli u jednu mučnu cjelinu koja tapka u mjestu utirući si nekakav put koji nikad ne želi završiti, ali je poznato da hoće.
Sada vidim da se moja početna, priznajem, nejasna iluzija vodilja odrazila nesvjesno na moju ruku koja ju je na papiru zabillježila kao preplitanje karakternih crta, kao uzajamno povlačenje utopljenika u zajedničku ritajuću smrt. Takvi su, sad mi se čini, ovi moji likovi ispali i dok im uljepšavam frazu kojom govore, mijenjam opise koje ni sam pouzdano ne znam i kitim osjećaje novim dubinama, vidim da mjesto tri lika imam jedan. Međutim, stvar stoji kako stoji i napokon do nje je došlo nesvjesno, takoreć pukim slučajem, tako da bi bilo čak i pomalo nepravično mijenjati to i umjesto onog što je stvoreno osjećajem, unutarnjim zakonima mjere praviti nekakve izvještačenosti, činiti lažno, tkati im druge obrise koji bi se tada, svakako, tek nasilno razlikovali i upadali u oko svojom neistinitošću.
A napokon, i što je tu prava istina, što je istina koju potkrepljuje život ako ne preplitanje sve sile karaktera u jednom, u stvarnosti koja se tiče svakog od nas. Svako lice među nepreglednim milijardama živih priznaje i poznaje u svom vijeku iste uspone i padove, isto šarenilo stanja, iste greške i želje, uzdahe i nadanja pa kako to onda nije ispravno, nije opravdano sakaćenje običaja i naličja sa ciljem istinitosti. Zaista, kako usljed tolikog ponavljanja istog ljudskog obrasca i misliti na išta drugo sem na te spone koje nas vezuju u čvor, a kojima se opet žestoko protivi onaj legitimni osjećaj posebnosti koji svatko gaji u nutrini svoga bića, a zbog kojeg samo sebe gorko oplakujemo i nikad se iskreno ne kajemo. Mučna vrata pakla se otvaraju jednakošću sudbina ljudi.
Kako god, nastavljam pratiti usud mojih likova sve do njihovog finala, sve do urlika i treska s kojim će se, ionako, sve započeto završiti i potonuti u zaborav i na papiru. Sa strepnjom u srcu nastavljam bilježiti događaje koji mi se ukazuju jedan za drugim kao vagoni kakve kompozicije, jurcajući ka svom konačnom odredištu. Razum mi govori da je moj strah opravdan i da izvjesnost njihove sudbine udvostručuje vjerovatnoću lošeg ishoda mojih napora.
Uz ovaj neočekivani obrat, uvid u stanje koje je nastalo bez direktnog uplitanja moje volje, sada mogu očekivati i druge posljedice koje su još bezimene za mene, a koje će doći i odrediti okosnicu karaktera koje stvaram.
Ostaje mi samo nadanje da će taj podtekst koji, smatram, znači više od riječi za jednu scenu, neki dojam i atmosferu biti istinit, odnosno sazdan iz životnog iskustva, a ne neka pogreška koja se potkrala nezauzdanom mišljenju i brzoj ruci koja prelijeće po žutim i bijelim stranicama još neispisanim i podatnim.
S tom mišlju i vjerom sada nastavljam pripovjest od trenutka u kojoj sam je ostavio, a željan da je okončam već kad sam se na nju odlučio, a ne ostavim nedovršenu, kusavu.

Oznake: zatvorenici, nastavak 14

I dok mu je pogled zastrt sjetnom koprenom prošlosti jahao kroz nenaseljenu okolicu zatvora, Zoranov um se vrtio u krug. Mislio je na sve ono što ga je nekada činilo osobom, što ga je krasilo i asociralo na njega samog. Sagledao je svoju mladost i tek ovlaš opipavajući od sunca potamnjelo lice, shvatio sa određenim olakšanjem da je i dalje svježe, da se pod dodirom nije promjenilo. Bilo je meko i svježe uvjeravajući ga da je sve ostalo isto, da promjene nema i da su svi ti novi dojmovi samo vješte varke, laži kojim ne treba vjerovati. Zadovoljno se osmjehnuo prelazeći prstima od zaobljenih obraza ka izduženom rimskom nosu koji se odsječenom preciznošću spuštao ka tlu.
Odjednom ga je podišla jeza, studeni trnci koji su si probijali put od pleća ka unutrašnjosti tijela. A tada grom! Hoće li zatvor imati milosti i poštedjeti njegovu mladost, his precious? Što će, zaboga, preostati nakon tog mučenja, nakon haračenja i terora. Utjeha kože je kratko potrajala, suviše kratko odzvanjala u njegovoj glavi da bi bila dovoljna, da bi ga u potpunosti umirila, a on već zaboravljajući na utisak koji mu se našao pod prstima, se počeo nervozno meškoljiti mučeći se slutnjama i najavama budućnosti.
Hrpa pitanja ga je saletjela u času. Obuzeli su ga crni predosjećaji i nemoć, i kako su oni lagano u njemu sazrijevali, on je polako iz njih sve jasnije vidio svu suštinu kazne koja mu je izrečena, postepeno upoznavao nemoć koja ga je obuzimala, koja mu je počela čupati iz ruku ono najdragocjenije.
Tuga i ništa više. Pustara ispunjena nepreglednim nizom pitanja omamljujućeg mirisa koja su dozivala njega, ljepuškastog moreplovca i skupljača perli iz skrovitih morskih dubina. Dozivala su ga opojnom pjesmom zlatoustih sirena i mamila u svoj zagrljaj, a on je uplašen razmišljao i čekao spokojno neodlučan: prigrliti ih ili okrenuti glavu. Takvu silnu moć je nad njim zadobila ta jedna misao koja je oplakivala već izgrađen spomen na nesahranjenu mladost, da joj se on cijeli predao, kao bezumnik, kao napušteni utopljenik koji više ne polaže ni najmanje nade u spas. Vitlala ga je nemilice vrteći mu razum u jednoj kutijici, dražeći ga toliko da se on nemoćan i podjetinjio stao vrtjeti u mjestu sputan njom, tom strašnom budućnošću koja je polutiho, ali i odviše razumljivo cijukala u njegovoj glavi riječi: „Zar i ja krvarim!“
Neugodna je situacija kada o nekom izvanjskom faktoru, a bez naše mogućnosti utjecaja ovisi hoćemo li biti sretni ili ne. Njemu je tada gročina mogla dražiti grlo kao kakvom roditelju neizmjerna tuga nakon samubojstva djeteta. U tim se situacijama naša sreća vješa o vrat nečijoj odluci koja uistinu ima vrlo malo veze sa nama samima. I kako su njega salijetala pitanja i dvojbe kao strvinari, tako se i nekoj majci mogao pomutiti razum nad djetetovim odrom, pa da se stane pitati, oh, zašto je to morao učiniti. Uz to smo je mogli zateći kako oplakuje svoju nesreću stavljajući je uz bok, u ravan sa djetetovom. A ta ista majka koju do ovog trena (nadam se) svi razumijemo, vjerojatno nije upoznala ni posebnu utjeh kada je među sinovim stvarima našla pismo u kojem se oprašta od nje, u kojem joj govori svoje razloge za čin ne spominjući je među njima, ne pribrajajući je skupu krivaca. Morali bi je i dalje razumjeti jer je naša sreća nešto protiv čega se ne da boriti, nešto što ćemo u njedrima čuvati kao najljepšu uspomenu do kraja.
Prisutnost utvara je odjednom prošla i gorčinu u grlu je lagano odmjenjivala hladnoća predvečernjeg povjetarca koji je najavljivao mogućnost kiše. Iznad njih je prelijetalo jato čudnih, zlaćano-crnih ptica krećući se pravocrtno i sablasno sigurno u pravcu iz koga je puhao vjetar. Prilike su se tada izmjenile, a vrijeme je zadobilo onu goropadnu crtu, odliku da udovoljava svakoj svojoj nevoljkosti i to tek nakon što je brižnošću majke podarilo jedno tako divno, ljupko i do mrtvila tromo ljeto. Po svemu sudeći spremalo se nekakvo nevrijeme. Neki su žurno navlačili kapute i zadizali kragne strižući ušima kao stoka.
Dan je prelazio u noć dok se popodnevno nebo kolebalo između nevremena i smiraja, da bi se ipak vjetar smirio, a oblaci usporili i razrijedili. Kao trzaj pred smrt, polet zapadujećeg sunca je bio toliki da su se od njegove nenadane siline vlati trave, i one svježe i one sparušene, stale prvo blago žariti, a zatim i pušiti, i sve je već mirisalo na jedan krasan požar, ali se dojam, ipak, naglo umiri i napetost iščili.
Morali su ući unutra jer je vrijeme predviđeno za boravak na svježem zraku isteklo i približilo se vrijeme večere i ulaska u ćelije. U zatvoru su takve stvari bile dobro isplanirane, dovedene do savršenstva prema svim kriterijima koje je mogao osmisliti čovjek u šampanj-bijeloj pomno peglanoj, radnoj košulji ispijajući kavu za svojim radnim stolom. Mirnoća je polagano zalazila kroz rešetke u svaku od ćelija i zatvor se postupno stišavao, bivao ušutkan i savladan umorom, tim božanskim darom koji mu je priječio da sagori u jednom danu. Cigla po cigla i on se potpuno ohladio spreman da u očekivanju noći ospruži stražnjice koje su tu boravile i pođe na olakšavajući počinak. Kamen i željezo je bilo ganutljivo spokojno, promiskuitetno naliježući i tarući se međusobno, cvileći i ispuštajući mačije zvuke.


. . .
Zvonjava je postajala sve glasnija i noć se raskidala po spojkama. Omara je izbijala na površinu, ulazila među svjesno, razotkrivala se onim sićušnim, nečujnim, razvlačeći se po ćeliji nametala svoje ionako preuočljivo prisustvo, ali ju unatoč tome nitko nije želio pozdraviti sve dok se nije oglasio kućni prijatelj cvrčak. Oglasio se kratko i oštro probudivši Zorana iz labave drijemeži.
Trgnuo se naglo i oznojenog čela lupio glavom o zid. Bio je unezvjeren, nevjerojatan i okat, a tijelom su mu još strujali sneni likovi koje u prvi mah nije raspoznavao osjećajući im samo osnovne crte karaktera. Kako mu je srce usporavalo i on se pomalo pribrao, smirio i sa ponovno pronađenim spokojem, a potom i blagom čežnjom u oku pogledao kroz okovani otvoreni prozorčić koji se smijuljio povrh njegove glave. Odmjerio ga je škiljeći i otro bobičavi znoj sa čela. Uzdahnuo je i sjeo na rub kreveta.
Ponekad buđenja znaju priuštiti stres.
Škripa federa, a onda opet cvrčak. Mir. Zoran je pomislio na obračun sa minijaturnim neprijeteljem, ali je ubrzo odustao. Ipak, zbog besmislenosti te ideje brzo ju je napustio.
Počešao sa po leđima i lijeno, gotovo bez jasno sročenog nauma, pomalo otežući kao da ga uskoro očekuju obveze, ustao iz kreveta. Pokrivač je nemarno pustio da sklizne na pod. Hladnoća poda mu je pričinjavala zadovoljstvo djelujući preko vrelih i od snenog trenja nervoznih tabana na ostatak njegovog tijela. Na čas je zažmirio prepuštajući se tom bajnom dojmu, a onda se lagano protegnuo dajući svakoj koščici priliku da upozna svoje mjesto u tijelu. Pucketanje zglobova i laki trnci u mišićima su se izmjenjivali. Bio je toliko zadovoljan ugodom koja mu je plazila po tijelu i samoćom koju je buđenjem u tako sretnom trenutku zadobio, da se nije niti potrudio da pogleda Tonija, a ni Marka koji je ležao na krevetu ispod njegovog klepećući zubima u snu i tako podržavajući scenografiju svog sna.
Prišao je umivaoniku bosonog, sa zujanjem u ušima i tajnovitim sjajem u oku. Udovi su mu ritmično trnuli i vraćali se u normalu imitirajući pucketavi dojam koji su u ustima izvodile neke poznate lizalice u kojima je često znao uživati. Osjetio je potrebu da mokri, ali ju je ipak nakratko odgodio u želji da pogleda noćno nebo, da ga pogleda iz ove nove perspektive koja mu je bila dodjeljena. Bilo je lijepo kao i inače i to ga je ponešto začudilo. Iste one zvjezdice koje kao da su svojim oštrim sjajem probijale nebeski šator. Sjetio se kako je takvo isto zapažanje nebeski svod izmamljivao i kod drevnih zvjezdoznanaca pa mu to sjećanje pričini zadovoljstvo i on osjeti čak stanovitu prisnost prema bezimenom Indijcu ili možda Egipćaninu, koji je gledao slično njemu.
Nakon nekoliko minuta zurenja u tamu, vratio se prvotnom naumu i ne osvrćući se ka cimerima zakoračio ka unutrašnjosti. Začuo se zvuk udaranja tekućine o bijelu keramiku, a iza Zoranovih leđa su se u mraku upalila dva oka.
Toni ga je pažljivo promatrao lagano žmirkajući čas na jedno čas na drugo oko probuđen iz istog razloga kao Zoran. Pritajio se ne želeći odati da je budan iz nekog nepoznatog, ali napokon i nebitnog razloga. Blago se smijao uživajući u preplanuloj nijansi debelog mesa i prijelazima koje su tvorili naslagani mišići ovijeni oko mlade kosti. Pogled mu je neometan jezdio preko svog objekta istražujući mu jonske noge i rašljasti vrat koji su činili okosnicu mračne siluete obrubljene baršunasto milom trakom mjesečeve svjetlosti. Stajao je tad ovaj kao grafitna skica za portret, tih i nesvjesan svoje krasote. A Toni (morao si je priznati) odavno nije gledao takvo što u ovako intimnoj, zagasitoj atmosferi. Bio je lijep (i to) taj mlađahni babun, pravi Apolon. Slušao ga je i gledao, i zaboravljao na svu glupost i naivnost koja je toga dana izašla iz mladićevih odveć prokrvljenih usta. I odjednom se tijelo koje je stajalo kao stup pred njim, odjelilo od osobina koje su se po njemu nalijepile u toku dana i dobilo jednu nadnaravnu dimenziju, gotovo polubožanski status.
Međutim, bez iluzija, živuća ljepota je mrtva za sve ostalo osim za konstantan tuđi doživljaj nje same, za dopunjavanje svojih nepresušnih životnih zdjelica. Samo je toliko istinski zaljubljenik u mogućnosti da joj pokloni, a da ju ne naruži, da ju ne stavi na kušnju, izazove, recimo, nečim krajnje nesmotrenim, krajnje vulgarnim kao što je otvoreno priznavanje njene veličanstvenosti ili (nasuprot) zanemarivanje njenog prisustva. Samo šutke, samo tiho! Milio je pogledom tom svilenkastom kožom, a ona, kao bezgranično zahvalana ukazanom čašću mu se podavala sjetno i plaho gotovo mu se podvlačeći pod prste, rastvarajući šaku stisnutu pod pokrivačem. Zoranova mila koža mu se pred očima nevjerojatno uvijala čineći nemoguće lukove svojom površinom tako da je djelovalo da pred njim stoji dječak od meda, sav mek i spreman za modeliranje. Tijelo koje je još prije sekund ili dva imalo karakteristike mramora, sada je laskavo vijugalo po prostoru ćelije dajući tek nagovještaj, jedan običan mig i crtice onog što je u mogućnosti da pruži. Lijepo je samo ono što može proizvesti našu sreću.
Ali u kontrastu sa tim Tonijevim dojmovima i starim, utvrđenim izmjenama misli, se sada našla jedna nova, životnija potreba. Probudilo se tada jedno čuvstvo koje nije previše cijenilo promatranje, koje nije upoznalo potrebu da izrazi divljenje i sklada poeme ljepoti. Vatra pod trbuhom je buknula naglo i Toni je u trenu bio na nogama. Napaljen i željan nečeg pokretnog i toplog, prišao je Zoranu s leđa dok se ovaj još nije uspio pribrati i pribio ga uza zid. To je za koščatog Tonija bio lagan posao jer je Zoran bio, kako naizgled, tako i uistinu slabačak. Brzo mu je jednim dlanom začepio usta, a drugim žestoko razmakao noge pomno ih istražujući željnim prstima. Koža je pod dodirom bila meka i prošarana brojnim isturenim osjetilnim pupoljcima.
Zoran se žestoko odupirao polusvjesan identiteta napadača, ali odbrane nije bilo već mu je preostajalo samo bjesomučno mučanje, koje je zagušivala ruka prebačena preko njegovih usta. Bio je stjeran u kut, osuđen da iskusi ovo novo, luđačko i neočekivano iskustvo. Gubio je jasnu sliku pred očima, a ruke su mu naglo slabile tako da je od otpora ostalo samo predsmrtno trzanje antilope. Toni je za to vrijeme petljao oko skidanja gaća neobično dugo jer su mu praktično obje ruke bile zauzete. Napokon je upio! Oborio je već nemoćnog dečka na pod i razmakao mu noge. Pred očima su mu se ukazale dlake koje su se razmicale usmjeravajući putnika namjernika na prikriveni put, kao na zaklonjen ulaz u kakav gaj, a u pozadini još uvijek opominjuće cvrčanje sićušne životinjice. Cvrči i cvrči. Gotovo luđački cvrči.
Sada se cvrčanje pretvara u riku spolno zrelog bika sa polumetarskim spolovilom, a na nebu cvrče zvijezde. Toniju nešto pucketa po slijepoočnicama, a on ipak nastavlja dalje u smjeru koji mu se upravo otvorio. Gura i naizgled ne posustaje, ali u stvari dvoji i sada mu se već muti od tog čekićanja po glavi, a prokleto nebesko svijetlo nikako da gasne i pusti ga na miru da se olakša.
Prije kraja je ipak ustao i gadljivo se odmakao od Zoranovog nepomičnog tijela. Kutrio je na trenutak okrenut prema umivaoniku, taman dovoljno da se ovaj oporavi od šoka i okomi na mučitelja. Napad je bio silovit. Toni je udario glavom o metalnu slavinu i izgubio svijest. Za njega su tada događaji prestali i nastavili se tek sutradan u zatvorskoj bolnici, ali su za Zorana i Marka potrajali još dugo u noć.
Zoran se bjesomučno obrušio na onesvještenog Tonija mlateći ga nogama gdje god bi mu se pružila zgodna prilika. Udarao ga je po trbuhu, rebrima i glavi. Iz Tonijevih usta je tekla krv. Još jedan mali mlaz mlake krvi i sve bi bilo puno gore, gadnije i strašnije, gotovo potresno stvarno da se i Marko nije probudio. Reagirao je brzo i skočio sa kreveta okretno i tiho, a da ga Zoran nije primjetio. Bio je iza njega za sekund, a onda ga je jednim snažnim udarcem u potiljak onesvjestio i ostao jedini priseban u sobi. On i cvrčak, a i nebo koje je i dalje blještalo. Stražari su utrčali u ćeliju i pendrekom oborili Marka prije nego li je išta izustio.

Oznake: zatvorenici, nastavak 13

. . .


Razapet i nemiran, Toni je ispušio nekoliko cigareta oslanjaući se cijelo vrijeme pomalo o rešetke ćelije. Vrijeme ga je preteklo onako tromog, a potom samilosno sačekalo da ga on dostigne, baš na vrijeme da čuje kako je došlo vijeme ručka.
Stražarev gromki glas se razlegao hodnikom i vrata su za koji čas bila širom otvorena. Glad je obuzela nazočne, a instinkti podivljali u njihovim utrobama. Napetost je bila sveprisutna tražeći prve žrtve.
Zoran se pridigao prvi, a potom i Marko slijedeći Tonija putem menze, dok je on hodao uspravno na čelu te mini-kolone, odražavajući na svom licu uspavanu odlučnost spremnu da proključa i na najmanji mig i nečujno se tješeći. Bio je nijem i gluh u pokušaju da stigne do menze neokrhnut vanjskim utjecajem. Bjelina mu je isplivala na oguljenom obrazu na kom su se još nazirali tragovi jučer uklonjene hrapave i ponešto neracionalno raspoređene dlake, tako da je postao gotovo proziran, papirnat i pepeljast, a hladni mušičavi trnci su mu se poigravali sa mišićima lica, pa je u konačnici izgledao kao da će se svakog časa rasplakati, a potom rasuti u parčiće. Za to su vrijeme Marko i Zoran djelovali potpuno staloženo i pribrano. Njihove rane su već bile stare, izvidane i napola zaboravljene, a oporavak trebao biti upotpunjen i okončan jednim obilatim, toplim obrokom.
Nagomilana toplina je bila posvuda, lagano mileći po kutovima i dajući svemu dodatni smisao, dimenziju ekstra i ostavljajući za sobom završnu riječ koja je ujedno bila i presuda, možda epitaf. Nosila je cijeli zatvor na svojim omamljujućim krilima njišući ga blagonaklono u ritmu svoje mile uspavanke, a zatvorenici su se smjerno gegali uronjeni u njen omamljujući tam-tam svako malo duboko uzdišući.
Sva trojica su ušetala u menzu svaki u svom posebnom raspoloženju i kao po dogovoru propuštajući Tonija na čelo, prošli cijelu proceduru koja se sastojala od uzimanja pladnja sa hranom, moljakanja za veću porciju i nalaženja najzgodnijeg mjesta u prostoriji. Ručak je otpočeo u svečanoj, zveckavoj tišini iščekivanja uokvirenoj cvrkutavom mješavinom glasova, koji su dolazili od pokrajnjih stolova, i lupkanjem nogu i posuđa. Žamor utisaka i bezgranično vrelo podataka objedinjeni u jednu valovitu unisonu melodiju koja je pojala prekrasnu pjesmu su ih opkoljavali. Toni ju je pomno slušao i ocjenjivao ulazeći u stručne dijaloge sa samim sobom po pitanju njene zbiljske vrijednosti, neponovljive simboličnosti i istinitosti, ali i smislenosti, kao i himbenosti i vrckavosti. A u njoj su se udruživali glasovi ljudi, sretni glasovi gladnih kojim je obećana sitost, pa zatim njihov hod i zapinjanje za namještaj, dobacivanja i meškoljenje, negodovanje i pohvale pripremljenoj hrani. Čitava skupina neobaveznih i lakih događaja koji su se udruživali i činili opis jednog obroka, jednog stola nakićenog jelima potpunim. Dišući isti zrak i prinoseći ustima istu hranu kao i ostali, Toni se pitao na neki čudan, njemu tek blijedo razumljiv, osjetilni način kako oni uspjevaju izgledati tako zadovoljni. Gledao ih je čudno, uplašeno i podozrivo uzimajući novi zalogaj prokuhanog graška koji je spokojno plutao na vodenastoj površini prerijetkog pirea, topljivog i odviše gnjecavog za to tužno doba dana.
Prostorija je mjenjala obrise i miris iz časa u čas, jednom podsjećajući na klaonicu, a jednom na kakav trg zaigran sobom i krcat šarenim ljudima. Buka je postajala sve veća zamućujući vid i ostala osjetila, a prozori su se maglili roneći džinovske suze koje su se u potočićima, vrludavo slijevale prema ponoru strmoglavljujući se i nepovratno odlazeći u ponor. Kako je hrana nestajala iz tanjura, tako su se i riječi zatvorenika počele gubiti u tišini, nestajati u njihovim pretrpanim želucima. Toplina je vladala svojim uspavanim žezlom diktirajući tempo svemu čijim je žilama kolala krv.
Slijepo tumaranje po menzi se nastavilo kroz zatvorske hodnike, brojne prolaze koji su iz tog spleta betona i željeza uljepljenog katranskom smolom, vodili na čisti zrak i suncem obasjano dvorište koje je puno obećavalo i tako iskreno svjedočilo o postojanju slobode, o mogućnostima sutrašnjice. Izašli su iz zgrade u dvorište kao u nekom transu, opčinjeni spoznajom da svjež zrak još uvijek postoji, da nebo nije palo, a zamjenila ga vječna tama. Svjetlost im je isprva udarila u odviknute oči i oni na čas zastadoše na stepenicama koje su ih vodile van. Spustili su se tih par stepenika i koraknuli u dvorište koje je nalikovalo na kakvu jamu. Usko, a dugačko, protezalo se gotovo cijelom dužinom zatvora, a bilo je prekriveno naslagama stare trave na onim mjestima gdje je dopiralo sunce, koja je skoro izvirila ispod snijega i gustom mahovinom u blizini zidova. Dublje su počinjala da se uzdižu tri reda bagrema do kojih se nije moglo zbog žice, koja je pregrađivala dvorište na dva nejednaka dijela onemogućavajući dolazak zatvorenika do vanjskog zida, koji je gotovo u visini drvoreda stajao kao kraj svijeta. A ondje, negdje vani su se vijorili vrhovi par topola koje su zatvorenički ukošeni pogledi mogli jasno vidjeti i čuti kako se lagano, kao paperje, povijaju jedna prema drugoj, a onda prema zidu zatvora i ogradi koja je stajala usađena u njega. Dakle, oni su bili potpuno ograđeni od svakog ljudskog dodira, svake izvanjske riječi i jedino u čemu su mogli uživati na tom svježem zraku je bilo treperenje vrhova topola koje su stajale već na slobodnom tlu.
Potaknuti Tonijevim primjerom, njih trojica su se spontano udaljili i izdvojili iz bučne mase i vreve dobacivanja, i sjeli na pokrajnje stepenice koje su nekad služile kao pomoćni izlaz u dvorište. I dok su Zorana i Marka još osjećali nenadanu sreću i iznenađenje zbog šamara koje im je dijelio svaki nalet laganog vjetra, Toni je pripalio na što su se oni kao po dogovoru pogledali sa osmijehom.
- Čovječe, pa ti si zbilja ovisnik. Kako ih pališ jednu za drugom zadnjih sat vremena! Ako te ne dokrajči jedan od ovih manijaka dolje, one će to obaviti. - rekao je Zoran pokazujući prstom na omanju grupicu razbijača.
Toni ga je pogledao ispod oka, ispitivački, ne prekidajući svoj ritual. Nastavljajući odbijati dim za dimom lijeno je pokušao kontrirati Zoranu, dajući puno više svoje snage u svaki dim nego u riječi.
- Navika kao navika. Ništa specijalno niti neponovljivo. Sve se one izjednače u očima promatrača kad uvidi da svi želimo i uživamo biti ovisni. - ispalio je Toni ne podižući glave koju je u opasnom gravitacionom duelu privlačilo izvorište dima smješteno među koljenima.
Zoran, ostajući bez ijedne riječi na ovaj napad i provokaciju tako vješto ukalupljene u bezazleno započet razgovor, mu je mogao još samo dobacivati nesuvisle blesave osmjehe. Mladi razgovor je time bio potpuno ugušen. Odnosno, imao je možda šansu da se nastavi, ali šansu u kojoj je Zoran nastavljao sa pitanjima, a Toni sa odgovorima ovog tipa. I dok su pitanja sa jedne strane dolazila zbog navike prenesene iz života vani, ali i vrste kojoj je pripadao Zoranov karakter, odgovori sa druge strane su bili posljedica samoće i nemoći koja je iz svake riječi htjela izvući mnogo, čak i previše, a postizala ništa, upadajući u zamku neshvatljivosti izazivajući sumnjičavost i strah kod sugovornika. Na to je onaj sa druge strane mogao samo ostati nijem i začuđen onoliko dugo koliko je trebalo da postane i besmisleno progovarati, kopajući bilo kakvu riječ iz ponora svog presahlog grla, a vrijeme je teklo i povećavalo tišinu, koju je još više podjarivalo Tonijevo potajno cerekanje. I sve tako dok se Toni napokon nije smilovao svom znatno mlađem cimeru i ponudio mu da zapali.
- De, hajde pripali jednu. Sigurno će ti dobro doći, Zoka.
Zoran je šutke prihvatio ponuđenu cigaretu i odmjereno povukao prvi dim. U nedostatku mogućnosti da nešto prozbori, zagledao se preko tri reda bagrema koji su činili dvorišni drvored, pa i preko uzljuljanih vršaka topola koje su se pomjerale nehajno i onda kada se nije osjetio niti dašak vjetra, i kao da je ondje, negdje između listića topole i nakupine oblaka ugledao vrh kakve planine kako bljeska odajući tako svoje prisustvo, kao komadić metala na izdajnički osunčanoj livadi. Uhvaćen u zamku neizvjesnog postojanja bliske planine zagledane u predvečernji sjaj sunca, osjetio je kako se i ta tako poznata pojava sada odmiče, udaljava i bježi iz njegove blizine. Zatvor ju je udaljio, otuđio iz njegovog vlasništva i u trenu dao nekom drugom na uživanje. Taj potencijalno čaroban vrh, ta zemlja mu je bila oteta čak ne niti nasilno, već više nejasnom tuđom voljom, mučki i varalački.
Međutim, nisu mu samo tako krupni dijelovi prirode i okruženja izazivali strane osjećaje. Osjećao je jasno da je promjena koju mu je zatvor priuštio vrlo stvarna već u onom trenu kada je izašao u dvorište i kad ga je po obrazu i ušima pomilovao onaj lagani prvi vjetar dobrodošlice. Nije to bio onaj utisak koji je od prije poznavao već nešto novo, nešto sličnije ruci ljubavi nego igri mrtve prirode. Dojmovi koji su ga osvajali nisu se mogli povezati sa nečim tako banalnim, ali ih je zato mogao usporediti sa ukradenim dodirom ljubljene žene koja mu je dugo bila nedostupna. U njima je bilo smješano veselje i uzbuđenje, žar i iščekivanje. Sabrala mu se u obrazima ista ona toplina i sila u grlu koja je tražila još mada je znala da je to sve što će dobiti. I tada, nekoliko minuta nakon prvog milovanja, ponovljene velike ljubavi, u glavi su mu se dožavljaji stali pretvarati u ove misli, a one u žaljenje. Tek tada je vidio koliko će mu zatvor dati i oduzeti.

Oznake: zatvorenici, nastavak 12

Boreći se sa mislima, riječi su mu, ničim izazvane, počele lagano kliziti uz grlo ispunjavajući prazninu koja je zauzimala prostor među njima. Toni je u tim časovima bio polusvjestan svoje tirade koja mu je služila kao laki štit iza kojeg je on, na sigurnom, mogao propitkivati granice svoga tjela i tjerati ga na sve veću sirovu odvratnost i gnušanje prema samom sebi. I dok mu je govor tekao u neprekidnoj pravocrtnoj bujici, kao da se čuo fijuk oštrog biča, kako mu plete užarenim nitima po golim leđima, kako mu gazi dušu ranjavajući je svom silom najmilijih, najdražih, napokon njegovih osobnih strelica.
- A kako uopće išta i odbiti svojem tijelu! Ima puno toga i u ovome. Kako zanijekati nešto onim rukama koje u sebi uokviruju čvrste kosti i lepršave živce, onim nogama koje kriju put i debljinu, mekoću i čežnju, onom trokutu koji počinje probavom i rasipa se u junačkim krajnostima ramena, a da ne učinimo strahovitu nepravdu; jer ta su ramena i ruke upravo nemilostivi, baš okrutni onda kad zahtjevaju, a u očitoj suprotnosti, upravo krotki, tihi kad je sve gotovo, kad su apetiti utaženi i smiraj na pomolu. Tada su oni mučaljivi, ne čuju se ni pod medicinskim spravama, a jedino što pozna njihov istinski karakter je sjećanje koje ih priziva u onim trenucima kad su tražili sikćući uvijek ono isto: odmah, odmah... Kakav je to kontrast, kakva mijena, kad osoba koja je čisto tijelo, sama izgarajuća potreba, plamteća želja postaje osoba koja je samo odsustvo tijela, šupljina koju onda nastoje ispuniti drugi elementi, druge utvare noseći je u svojim pravcima da bi se kroz neko vrijeme sve ponovilo, preokrenulo u početak. Onda volja najteže zna da posrne, najužasnije upada... onda kad joj se pokaže nacereno lice želje. - tad se on nekako pokunji, glas mu se nešto utiša pa mu pojava postade pomalo sablasna i sićušna, stara - A ponekad, u određenim trenucima iščekivanja vidim to, nečije tijelo kao ženu. Znam joj jasno i lik! Ona je plava, mršava, gotovo suha, izdužene figure, a njene riječi i geste promjenjive, varljive i čas me odbijaju svojom oštrinom koja je sakriva, zaklanja od mog pogleda, unosi u maglu, da bi u slijedeći čas one tepale, gugutale mi u uho opisujući svoju gospođu biranim izrazima, predstavljajući je mojim osjetilima. I tada kao da jedino vidim nju, mirišem njenu plavu kosu koja mi se znalački unosi u lice, postavlja se između mene i svega ostalog. A najstrašnija na njoj je upravo koža koja je obrubljuje, ali ne onako kako bi to trebalo biti na čovjeku veće nekako neobavezno obrubljuje, kao da se pod njom ne krije čvrsta materija, već nešto plinovito što je ponegdje napinje, a ponegdje, opet, uvlači i labavi, tako da djeluje kao platnena vreća - završi on napokon sa određenim strahom u očima.
Tad ga savlada ona dobro mu znana vrtoglavica, nejač izazvana pomanjkanjem teksta i on prestade govoriti kao da nije niti započinjao. Srce mu se smirilo i dostiglo uobičajeni broj otkucaja, a na besciljni monolog, zapravo jedan čudan i sumnjiv opis koji je upravo okončao su ga sjećala još jedino suha usta. Glava mu je blago klonula u upijajući, plahi zagrljaj ruku i jedino na što je pomišljao je bila barica hladne vode koja bi ga zasigurno razblažila i učinila pitkim za ostatak svijeta, učinila prijemčivim za ljude. Teško je željeti nešto iskazati, kada ti se po glavi sabiru sasvim krive riječi, sami suprotni izrazi u odnosu na ono što želiš! Vrtjelo mu se u glavi i bio je izmoren, iznenađen što ga je ta bezglava priča tako snažno dohvatila. Zaboravio je i na mučninu i na uspavljujuće razvlačenje svoje utrobe pod težinom nekog nenormalnog, nepostojećeg pitanja.
I sretan što ga je makar nervoza ostavila, što su ti nesnosni titraji kože i daha popustili stisak, vratio se u stvarnost živ, ali potpuno napregnut, sasvim oprečan onom miru koji je osjetio dok je milovao Markovu ranu, iščašen iz svoje svakodnevice. A kad su se i ovi posljednji dojmovi zaboravili, osta samo nekakva istrzana ravnodušnost, blaga histerija u očekivanju uobičajenog stanja kojoj se on svesrdno predade, već potpuno ušuškan u njenoj sigurnosnoj ovojnici spreman i željan da ga kao brižna mati prenese na sigurne staze.
Ustao je iznenada i okretno, bez riječi prišao umivaoniku. Voda je potekla u mlazu i njen šum je razbudio ćeliju. Toni je žedno sagnuo glavu i halapljivo pustio da mu litre studene vode, vode prijateljice i spasiteljice poteknu niz grlo, osvježe nepce i um. Saprao je sve nejasnoće iz sebe i sada već potpuno pribran osvrnuo po ćeliji načinivši par lučnih pokreta glavom dok mu je tijelo stajalo u istom položaju, napola savinuto nad umivaonikom dopuštajući da se voda okapa sa namočenog lica. Onu dvojicu, Marka i Zorana je zahvatila potpuna i neiskvarena letargija sunčanog juga. Bili su jako tihi. Vidjevši da ga ne gledaju, u dva je koraka pristupio Marku i primakao mu se gotovo do samog uha.
- Ustani. Mogao bi se nahladiti sjedeći na podu. - rekao je i toplo ga prihvatio pod ruku napola ga prenoseći do kreveta, da bi zatim napokon i sam legao na svoj krevet osjećajući jak nalet umora.
Kada su obojica bili na svojim krevetima, spremljeni za popodnevni počinak, Toni je osjetio jak i značajan poriv koji je tražio da se sve iznese na površinu i da se baš ništa ne zataji. Osjetio se ponukanim da završi ono što je maloprije otpočeo u žaru ma kako to bilo besmisleno, ludo. Uzdahnuo je i sjeo na rub umivaonika odupirući se petama o pod.
Opet su pred njim letjele brojne riječi i zaključci množeći se pogano kao skakavci i nudeći se njegovom jeziku na izbor. Ali dok ih je birao i razmišljao o njihovoj ljepoti i cilju, ipak mu se javi spasonosna ideja da je dovoljno rekao. Ponekad je i šutnja sasvim dobar izbor! Tako on sav star i pomalo razočaran zbog svoje nemoći ipak usta sa umivonika i odleprša ka krevetu usput skidajući košulju i izuvajući cipele, a zatim leže i pod pokrivačem se okrenu u smjeru zida ostavljajući gola leđa okrenuta ka unutrašnjosti prostorije. Međutim, ne zadugo.
Dok je ponovljena šutnja zahvaćala njihovu svijest prepuštajući ih snenom opijumu, sunčevi zraci nošeni božanstvenim Febom su prelazili svoj put unoseći svjetlost u sve kutke. I kao odjeljena oštrom crtom od mračnog stropa, caklila se žuta ćelija presvučena nijansama svijetlog mladog baršuna previjajući se od sve silne miline pred samom sobom. Jasne linije i duge sjene su se izmjenjivale i preplitale po zidovima dajući im nove zmijolike, duguljaste obrise, neke više konotacije, a i do tada naivno gladak kamen se stao lukavo presijavati, ljeskati privlačnim titravim sjajem disko kugle. Sve se to bezglavo vrtjelo, uzdisalo i mazilo, češalo jedno o drugo ispunjavajući inače hladnu prostoriju osunčano lijepim, mjesečevo-žutim i melankoličnim zrakama koje su pozivale na ljenčarenje. Bilo je toplo i nevjerojatno usko to njihovo prebivalište. Sretno i sjetno sklonište.
Kao trenutno izbrisana ubjedljivim sunčanim razlozima, polemika koja je još do malo prije tinjala, bila je napuštena i ostavljena za neke druge dane, druge mislioce, a oni su bili preneseni u sasvim novi, tiši okvir koji je bolje pristajao njihovim osobnostima i dok su Zoran i Marko i dalje nepomično ležali na svojim krevetima izdišući posljednje valove tople uzrujanosti iz pluća, Toni je nervozno i svojstveno sebi posegnuo za cigaretama. Otvarajući novi mekani paklić užurbanim, kratkim pokretima i zaklonjenog pogleda ponešto odviše mrk i pomalo rastresen, stao je preturati po svojoj mladosti koje se niti sam više nije jasno sjećao. Sve ono zasigurno proteklo vrijeme nepokriveno sjećanjima koja bi mu davala sadržinu, a njemu samom određenu sigurnost, te gotovo zaboravljene slike koje su za njega nekada pouzdano posjedovale neku vrijednost, koja se, eto, zagubila, su i same nestale zaogrnute varljivošću sjećanja. Dojmovi, odluke, činovi ljubavi i ljutnje, kajanja i pokvarenosti su kao zaorani potonuli pod ralom vremena da bi od njih ostao tek poneki bljesak, riječ ili dvije koje su tek dobrom poznavatelju samog događaja vrijedile, takoreć davale korisne smjernice u tumačenju. I na stranu sve te tužne činjenice, ta sumornost postojanja, znani anatomski fakti o poroznosti i krhkosti kad je porazno stanje pred kojim je stajao govorilo jezovitije i glasnije od stotine učenih knjiga, od stotine pjesama i sastavaka, od svih silnih tuđih jauka i uzdisaja kojih se učeni um mogao sjetiti, a kakva odlična učenica mogla izrecitirati. Gledao je tako Toni u tu svoju jadnu prazninu koju je ipak mogao nazvati samo svojom, samo intimnim djelom vlastite duše, čas ravnodušan, čas blijed i drhtav, a onda na mahove opet odviše uzbuđen, borben i srčan, uzrujan do grozničavosti a u stvarnosti svejednako nijem. I možda bi nastavio tako istrzano prebirati po sakupljenim fragmentima i dalje, da mu se na mah, u liku nekakvog izvanrednog dara nije sve vratilo u onim starim oštrim slikama i nanovo živo, samorazmnožavajuće u zenitu svoje plodnosti. Sreli su ga proživljeni momenti, ti davni dragi prijatelji koji su mu najbolje znali ćud, i baš dok je bjesomučno palio novu cigaretu istovremeno pokušavajući uvući prvi dim, kao da će mu negdje krišom umaći, dano mu je iznenada da ih opet pogleda ravno u oči i uputi pozdrav uz iskren, nervozan osmijeh dobrodošlice. Gonjen osjećajem da sve to mora proći, otprhnuti kako je i došlo, zahvalno pa čak i pobožno priđe tim nenadanim krhotinama sjećanja i stade ih analizirati, propitivati ih svim preostalim silama ne bi li mu otkrile nešto novo, rasvjetlile neki novi aspekt. I strah i sjeta, koji su ga obuzeli, bi ih najrađe objeručke dohvatili i žurno spremili na sigurno i skriveno mjesto, ali su one izmicale mameći svojim zavodljivim mladenačkim vrckanje, svojim povodljivim zabacivanjem debele puti, svojim iskeženim sjekutićima i najtužnijim suzama.
Žurno se približio rešetkama premda su od njega stajale svega metar ili dva i primakao im lice upijajući hladovinu kojom su zračile tako kontrirajući pomahnitalom suncu, koje je u tom času palilo, kao da će spržiti zatvor i zaorati brazdu na njegovom mjestu, a kožu toliko zagrijavalo da je nedostajao samo impuls ili dva te okrutne energije pa da se ona opet kao sumanuta počne odvajati od svoje mesnate podloge, kao da je zmijska košuljica. Činilo mu se da se i sva ta zaista neprirodna toplina uzgoropadila i stala divljati uz inat hladnoći koja je još uvijek postojala na sjenovitim mjestašcima ortačeći se sa njegovom nestalnom psihom, sa tim dojmovima koji su ga na mahove opsjedali, sa duhovima i iluzijama, na kraju krajeva tricama. I kako ga takvo vrelo zadirkivanje ne bi još više razljutilo, raspirilo i ono najmirnije u njemu, razljutilo njegovu najpostojaniju staloženost koja ionako nije imala bogzna koliko takta! Ali čim se taj pakao ugasio i Tonijevi su dojmovi polagano splasnuli, utihnuli i povukli se kao pilići za povečerja. Bio je prazan i polumrtav, životareći i hraneći se ipak još nečim, samo jednom preostalom mišlju, iskrom koja ga je nakon svega, kao kakva dobronamjerna vučica dojila ne dopuštajući mu da predahne.
Tako preživajući minutu za minutom u iščekivanju novog vala zlokobne nervoze, razmišljao je o tome kada prekinuti život, reći ne i kao (onaj zamišljeni, idejni) čovjek odabrati svoju sudbinu dokazujući sebi da nije i dalje prešutno i bojažljivo roblje starog gospodara. Prigrliti vrelinu smrti ili ju svjesno odgađati i živjeti. Živjeti, živjeti dugo, ako treba živjeti bogato i plodno, ali sretno... I kao uvijek kada dođemo do kraja niza svojih želja, kada zastanemo polumrtvi i umorni nabrajajući sve one za i protiv, kada završimo sa manijačkim recitiranjem svih mogućih „šta bi bilo kad bi bilo“ ostane nam u glavi ono osnovno. Zadržava se tad u nama, zvoni nam u kostima i grlu još samo ono primitivno, ono jedino važno i postojano, jedino uvijek živo i toplo sjećanje i potreba za vlastitom srećom. Kako to istinito i bolno mora biti u čovjeku zasađeno, kad je on spreman taj jedan pojam zatrpati cijelom onom zbirkom drugih imena, ukrasiti ga čitavim svescima izvedenih situacija, čitavom bogatom bajkom koja ga opisuje! Ali kako je ona ipak razočaravajuće prolazna, uz svu volju i neiscrpno htjenje ona (sreća) prerasta čovjeku uistinu u nešto sasvim nemoguće, jer on u ostvarenju jedne želje gleda samo nove mogućnosti. On se ne zadovoljava ostvarenim, postignutim efektom već na njegovim završecima priželjkuje, naslućuje i napokon jasno vidi novu želju koja ga vuče u stare provalije prikazujući njegovoj duši nove sjajne prepreke pripremljene da zagrle njene besposlene sate, da u svoju ljepotu utkaju njene strepnje i pod svoje noge pohrane njene suze. Ali zar je takvo umovanje moglo išta značiti tijelu koje je za sebe željelo samo konstantnost, nepromjenjivost stanja.
Kako ostvariti sreću? Gdje ju pronaći ili kupiti?
Nije u sebi tada mogao slušati više takva pitanja. Možda je bio i suviše star, i nedovoljno mlad da bi zastao na njima. U njemu je još mogla jedino gorjeti jedna sadistička želja da ju samo dograbi, žestoko i kradom, da ju samo uzme odnekud jer je osjećao da bi mu trebala pripadati, da je ne bi trebao biti lišen. Možda ju izazvati? Ukrasti ju u inat njoj samoj i naprežući sve svoje osjete dobiti bar vršiku njenog zajapurenog zadovoljstva. Da, bio bi to čisti užitak. Istinska osveta. Slatka, najslađa među svim osvetama, posljednji sjaj u očima stare priležnice i usjedjelice Fortune, one koja bi nekima bila do kraja blagonaklona, a neke od početaka odbijala bez razloga, oduzimajući im svaku nadu vječno okrenutim leđima koja su ipak mirisala na ljepotu i strast.
Sve ostalo postaje bezvrijedno i potrošeno nakon nekog vremena pa čak i ono najmilije i najradosnije ispuni dosada i bezlično ponavljanje, forma nastala u nedostatku sadržaja, forma kao odljev za sadržaj koji smo zaboravili rekonstruirati kao da uopće ne posjedujemo prikladan kalup. Treba li živjeti takvo što, takvu inačicu života? Živjeti nošen poletom mase kaskajući ka sutrašnjici radosno i zahvalno, uživljavajući se u svakodnevicu kao da je toga dostojna, čak hvale vrijedna ili pak pljunuti i zaboraviti na varljivu magiju prezrenih odbačenih trenutaka, događaja ispunjenih masom ljudi i bukom užurbanih razgovora, na svađe i molitve, raspelo i pijano posrtanje, na ustalasanu nepokošenu travu ravnice i modru plohu slanog mora. Tužan je život koji tako počinje i završava, koji je neophodno konstantno dopunjavati i podgrijavati kao neko razmaženo dijete željno ljubavi, ali nesposobno da ju primi zbog izražene fiksacije koja ga je zadesila u nekoj od ranih faza odrastanja.
I na repu svega toga je ipak ostajala ona iluzija da se on i sreća ipak poznaju, da su bili intimni i da ga nija mogla, da ga nije smjela zaboraviti, da će mu opet doći u slatki san.

Oznake: zatvorenici, nastavak 11