. . .


Razapet i nemiran, Toni je ispušio nekoliko cigareta oslanjaući se cijelo vrijeme pomalo o rešetke ćelije. Vrijeme ga je preteklo onako tromog, a potom samilosno sačekalo da ga on dostigne, baš na vrijeme da čuje kako je došlo vijeme ručka.
Stražarev gromki glas se razlegao hodnikom i vrata su za koji čas bila širom otvorena. Glad je obuzela nazočne, a instinkti podivljali u njihovim utrobama. Napetost je bila sveprisutna tražeći prve žrtve.
Zoran se pridigao prvi, a potom i Marko slijedeći Tonija putem menze, dok je on hodao uspravno na čelu te mini-kolone, odražavajući na svom licu uspavanu odlučnost spremnu da proključa i na najmanji mig i nečujno se tješeći. Bio je nijem i gluh u pokušaju da stigne do menze neokrhnut vanjskim utjecajem. Bjelina mu je isplivala na oguljenom obrazu na kom su se još nazirali tragovi jučer uklonjene hrapave i ponešto neracionalno raspoređene dlake, tako da je postao gotovo proziran, papirnat i pepeljast, a hladni mušičavi trnci su mu se poigravali sa mišićima lica, pa je u konačnici izgledao kao da će se svakog časa rasplakati, a potom rasuti u parčiće. Za to su vrijeme Marko i Zoran djelovali potpuno staloženo i pribrano. Njihove rane su već bile stare, izvidane i napola zaboravljene, a oporavak trebao biti upotpunjen i okončan jednim obilatim, toplim obrokom.
Nagomilana toplina je bila posvuda, lagano mileći po kutovima i dajući svemu dodatni smisao, dimenziju ekstra i ostavljajući za sobom završnu riječ koja je ujedno bila i presuda, možda epitaf. Nosila je cijeli zatvor na svojim omamljujućim krilima njišući ga blagonaklono u ritmu svoje mile uspavanke, a zatvorenici su se smjerno gegali uronjeni u njen omamljujući tam-tam svako malo duboko uzdišući.
Sva trojica su ušetala u menzu svaki u svom posebnom raspoloženju i kao po dogovoru propuštajući Tonija na čelo, prošli cijelu proceduru koja se sastojala od uzimanja pladnja sa hranom, moljakanja za veću porciju i nalaženja najzgodnijeg mjesta u prostoriji. Ručak je otpočeo u svečanoj, zveckavoj tišini iščekivanja uokvirenoj cvrkutavom mješavinom glasova, koji su dolazili od pokrajnjih stolova, i lupkanjem nogu i posuđa. Žamor utisaka i bezgranično vrelo podataka objedinjeni u jednu valovitu unisonu melodiju koja je pojala prekrasnu pjesmu su ih opkoljavali. Toni ju je pomno slušao i ocjenjivao ulazeći u stručne dijaloge sa samim sobom po pitanju njene zbiljske vrijednosti, neponovljive simboličnosti i istinitosti, ali i smislenosti, kao i himbenosti i vrckavosti. A u njoj su se udruživali glasovi ljudi, sretni glasovi gladnih kojim je obećana sitost, pa zatim njihov hod i zapinjanje za namještaj, dobacivanja i meškoljenje, negodovanje i pohvale pripremljenoj hrani. Čitava skupina neobaveznih i lakih događaja koji su se udruživali i činili opis jednog obroka, jednog stola nakićenog jelima potpunim. Dišući isti zrak i prinoseći ustima istu hranu kao i ostali, Toni se pitao na neki čudan, njemu tek blijedo razumljiv, osjetilni način kako oni uspjevaju izgledati tako zadovoljni. Gledao ih je čudno, uplašeno i podozrivo uzimajući novi zalogaj prokuhanog graška koji je spokojno plutao na vodenastoj površini prerijetkog pirea, topljivog i odviše gnjecavog za to tužno doba dana.
Prostorija je mjenjala obrise i miris iz časa u čas, jednom podsjećajući na klaonicu, a jednom na kakav trg zaigran sobom i krcat šarenim ljudima. Buka je postajala sve veća zamućujući vid i ostala osjetila, a prozori su se maglili roneći džinovske suze koje su se u potočićima, vrludavo slijevale prema ponoru strmoglavljujući se i nepovratno odlazeći u ponor. Kako je hrana nestajala iz tanjura, tako su se i riječi zatvorenika počele gubiti u tišini, nestajati u njihovim pretrpanim želucima. Toplina je vladala svojim uspavanim žezlom diktirajući tempo svemu čijim je žilama kolala krv.
Slijepo tumaranje po menzi se nastavilo kroz zatvorske hodnike, brojne prolaze koji su iz tog spleta betona i željeza uljepljenog katranskom smolom, vodili na čisti zrak i suncem obasjano dvorište koje je puno obećavalo i tako iskreno svjedočilo o postojanju slobode, o mogućnostima sutrašnjice. Izašli su iz zgrade u dvorište kao u nekom transu, opčinjeni spoznajom da svjež zrak još uvijek postoji, da nebo nije palo, a zamjenila ga vječna tama. Svjetlost im je isprva udarila u odviknute oči i oni na čas zastadoše na stepenicama koje su ih vodile van. Spustili su se tih par stepenika i koraknuli u dvorište koje je nalikovalo na kakvu jamu. Usko, a dugačko, protezalo se gotovo cijelom dužinom zatvora, a bilo je prekriveno naslagama stare trave na onim mjestima gdje je dopiralo sunce, koja je skoro izvirila ispod snijega i gustom mahovinom u blizini zidova. Dublje su počinjala da se uzdižu tri reda bagrema do kojih se nije moglo zbog žice, koja je pregrađivala dvorište na dva nejednaka dijela onemogućavajući dolazak zatvorenika do vanjskog zida, koji je gotovo u visini drvoreda stajao kao kraj svijeta. A ondje, negdje vani su se vijorili vrhovi par topola koje su zatvorenički ukošeni pogledi mogli jasno vidjeti i čuti kako se lagano, kao paperje, povijaju jedna prema drugoj, a onda prema zidu zatvora i ogradi koja je stajala usađena u njega. Dakle, oni su bili potpuno ograđeni od svakog ljudskog dodira, svake izvanjske riječi i jedino u čemu su mogli uživati na tom svježem zraku je bilo treperenje vrhova topola koje su stajale već na slobodnom tlu.
Potaknuti Tonijevim primjerom, njih trojica su se spontano udaljili i izdvojili iz bučne mase i vreve dobacivanja, i sjeli na pokrajnje stepenice koje su nekad služile kao pomoćni izlaz u dvorište. I dok su Zorana i Marka još osjećali nenadanu sreću i iznenađenje zbog šamara koje im je dijelio svaki nalet laganog vjetra, Toni je pripalio na što su se oni kao po dogovoru pogledali sa osmijehom.
- Čovječe, pa ti si zbilja ovisnik. Kako ih pališ jednu za drugom zadnjih sat vremena! Ako te ne dokrajči jedan od ovih manijaka dolje, one će to obaviti. - rekao je Zoran pokazujući prstom na omanju grupicu razbijača.
Toni ga je pogledao ispod oka, ispitivački, ne prekidajući svoj ritual. Nastavljajući odbijati dim za dimom lijeno je pokušao kontrirati Zoranu, dajući puno više svoje snage u svaki dim nego u riječi.
- Navika kao navika. Ništa specijalno niti neponovljivo. Sve se one izjednače u očima promatrača kad uvidi da svi želimo i uživamo biti ovisni. - ispalio je Toni ne podižući glave koju je u opasnom gravitacionom duelu privlačilo izvorište dima smješteno među koljenima.
Zoran, ostajući bez ijedne riječi na ovaj napad i provokaciju tako vješto ukalupljene u bezazleno započet razgovor, mu je mogao još samo dobacivati nesuvisle blesave osmjehe. Mladi razgovor je time bio potpuno ugušen. Odnosno, imao je možda šansu da se nastavi, ali šansu u kojoj je Zoran nastavljao sa pitanjima, a Toni sa odgovorima ovog tipa. I dok su pitanja sa jedne strane dolazila zbog navike prenesene iz života vani, ali i vrste kojoj je pripadao Zoranov karakter, odgovori sa druge strane su bili posljedica samoće i nemoći koja je iz svake riječi htjela izvući mnogo, čak i previše, a postizala ništa, upadajući u zamku neshvatljivosti izazivajući sumnjičavost i strah kod sugovornika. Na to je onaj sa druge strane mogao samo ostati nijem i začuđen onoliko dugo koliko je trebalo da postane i besmisleno progovarati, kopajući bilo kakvu riječ iz ponora svog presahlog grla, a vrijeme je teklo i povećavalo tišinu, koju je još više podjarivalo Tonijevo potajno cerekanje. I sve tako dok se Toni napokon nije smilovao svom znatno mlađem cimeru i ponudio mu da zapali.
- De, hajde pripali jednu. Sigurno će ti dobro doći, Zoka.
Zoran je šutke prihvatio ponuđenu cigaretu i odmjereno povukao prvi dim. U nedostatku mogućnosti da nešto prozbori, zagledao se preko tri reda bagrema koji su činili dvorišni drvored, pa i preko uzljuljanih vršaka topola koje su se pomjerale nehajno i onda kada se nije osjetio niti dašak vjetra, i kao da je ondje, negdje između listića topole i nakupine oblaka ugledao vrh kakve planine kako bljeska odajući tako svoje prisustvo, kao komadić metala na izdajnički osunčanoj livadi. Uhvaćen u zamku neizvjesnog postojanja bliske planine zagledane u predvečernji sjaj sunca, osjetio je kako se i ta tako poznata pojava sada odmiče, udaljava i bježi iz njegove blizine. Zatvor ju je udaljio, otuđio iz njegovog vlasništva i u trenu dao nekom drugom na uživanje. Taj potencijalno čaroban vrh, ta zemlja mu je bila oteta čak ne niti nasilno, već više nejasnom tuđom voljom, mučki i varalački.
Međutim, nisu mu samo tako krupni dijelovi prirode i okruženja izazivali strane osjećaje. Osjećao je jasno da je promjena koju mu je zatvor priuštio vrlo stvarna već u onom trenu kada je izašao u dvorište i kad ga je po obrazu i ušima pomilovao onaj lagani prvi vjetar dobrodošlice. Nije to bio onaj utisak koji je od prije poznavao već nešto novo, nešto sličnije ruci ljubavi nego igri mrtve prirode. Dojmovi koji su ga osvajali nisu se mogli povezati sa nečim tako banalnim, ali ih je zato mogao usporediti sa ukradenim dodirom ljubljene žene koja mu je dugo bila nedostupna. U njima je bilo smješano veselje i uzbuđenje, žar i iščekivanje. Sabrala mu se u obrazima ista ona toplina i sila u grlu koja je tražila još mada je znala da je to sve što će dobiti. I tada, nekoliko minuta nakon prvog milovanja, ponovljene velike ljubavi, u glavi su mu se dožavljaji stali pretvarati u ove misli, a one u žaljenje. Tek tada je vidio koliko će mu zatvor dati i oduzeti.

Oznake: zatvorenici, nastavak 12