Ispred mene su se redom iscrtavali dani obilježeni radom i jednom nepreglednom žućkastom samoćom. Izlišno je i napominjati da sam beskonačan broj puta odmotavajući zamršena klupka prošlosti, pokušavao dokučiti razloge za ovo moje stanje. Naravno da ta posthumna traganja nisu proizvela ništa živo! Ponekad bi mi se znalo učiniti da sam nabasao na kakav vrijedan trag, da sam napokon uspio odrediti kakav ključan momenat koji je prizveo sadašnjost koju poznajem, ali su to uvijek bili promašaji, varke ili poluistine koje su dobro zvučale samo na prvo slušanje.
Jedini realan razlog za samotan život koji me je vezivao za Srbiju mogao sam uistinu pronaći u nekim svojim osobinama, u nepopustljivosti i inatu, u prirođenoj tvrdoglavosti. Međutim, kao što je poznato svima koji su se time bavili, ljudski karakter je jedna vrlo čvrsta stijena koja starenjem ne puca, već samo dobija na kompaktnosti slijepo se opirući bilo kakvim promjenama. U taj karakter, u splet odluka kojim je određen i oslikan, upliću se tisuće razloge, jedna čitava hrpa motiva od kojih mi u sjećanju jedva da čuvamo nekolicinu, a ostali se netragom gube u zaboravu.
Na drugoj strani ove slagalice su stajale spodobe iz prošlosti kao izvanjski faktori sa kojima je bilo puno lakše baratati. Tako sam po potrebi i rukovođen zakonima slučajnog odabira, izdvajao poneki događaj, označavao odnos sa nekom osobom kao nešto što je presudno utjecalo na moju sadašnjost sežući prema njoj svojim ljepljivim pipcima kroz vrijeme. Ti toponimi sa mape moga sjećanja postajali su moji dušmani sjedinjujući u sebe i još poneku kap mržnje i bijesa koju sam im u takvim prilikama dodavao.
U ovim godinama, mogao bih reći da je sve ono što je stajalo iza mene, ona prošlost koju ponekad krstim najljepšim imenima a ponekad najljuće karam, poprimila lice voljene žene. Ona više nije bila svježa, nije se dobijala kao zbir različitih događaja, već su u njen opis sada ulazili i različiti osjećaji i veze među događajima, kao i veze sa sadašnjošću. Ja se više prema njenom licu nisam mogao postaviti objektivno, kao što se ni prema licu svoje drage čovjek nikada nije u stanju tako postaviti. Ne, mi ljubljenu ženu nikad, sem možda pri prvom dodiru s njom, ne možemo posmatrati samo kao skup njenih fizičkih osobina. Talog prošlosti njenim prstima dodaje čari milovanja u njih uključujući trenutke kada su prelazile preko naših prsa i kroz kosu, njene oči vremenom u sebe utiskuju tugu suza i viđene prevare, a usta svakako postaju surovija nakon što su kroz njih izletjele sve one najdraže i najmrže riječi koje nam je uputila. Kao i ta dragana, i prošlost postane neraskidivo vezana sa čovjekom i odjednom je vidimo kao ženu, razgovaramo sa njom, tepamo joj i optužujemo je kao najvećeg krivca i izvor sveg zla. I tako, nakon svih mogućih peripetija koje dolaze s vremenom, mi u prošlost gledamo kroz jedne ružičaste naočale čitajući njene nakićene i nevjerojatne romansirane stranice pomalo sumnjajući u njih i beskrajno ih obožavajući.
Međutim, čovjek je u odnosu prema prošlim danima sasvim nemoćna lutka kao što je nemoćan i slab glumac u životu svoje ljubljene. Nadajući se da će pronaći sličnosti sa sobom, želeći otkriti istinu o njoj taj slabi tragač u ovoj igri na kraju biva poražen.
U danima koji su uslijedili samoća me je manje mučila tako da sam mogao živjeti jednim bezbrižnijim životom. Oko mene je već uveliko cvjetalo jedno veselo proljeće, a ne smijem sakriti da je mojoj nesvakidašnjoj sreći kumovala vijest o slobodnim danima, koji su mi se bližili velikom brzinom. Ta je vijest učinila ovo proljeće još ružičastijim. Primjećivao sam cvat trešanja i široke zelene listove loze koji su mi priječili put. Košenje trave u voćnjaku nije mojim živcima više predstavljalo mučenje tako da sam mogao uživati gazeći po debelom tepihu koji su stvarala i uglačavala sječiva kosačice. Oko mene su vrvili krtičnjaci kao tortice, a ose i pčele su me usmjeravale krčeći mi put među različitim voćkama. Presvijetli i topli dani su budili u meni jednu novu volju.
Istini za volju, ne mogu reći da sam sve to podnosio sasvim staloženo. Iz meni nepoznatih razloga, stala su se redati isprva čudna, a zatim i pomalo iritirajuća buđenja. Skakao sam kao pomahnitao iz kreveta u cik zore, ali ne izmoren kakvim čudnim snom ili brigama koje su zaostale od prethodnih dana, već naprotiv, sasvim odmoran i sa željom da negdje idem, sa gotovo jasnim planom koji je samo trebalo sprovesti u djelo, ali naravno svi ti bezimeni planovi bi uščezavali u dodiru sa vodom prilikom umivanja ostavljajući me kao ribu na suhom. Prvih nekoliko dana sam se čak veselio ovoj čudnoj pojavi jer me je podsjećala na vrijeme zaljubljenosti, ali je to oduševljenje brzo zamijenila neispavanost i podočnjaci koji su me već oko podneva vukli svom svojom težinom ka udobnosti jastuka. Izmučen ljubavlju ka nekoj bezimenoj i već nesnosnom nesanicom, izazivao sam osmijehe onih kojima sam se pokušao povjeriti. Moje muke su njima predstavljale gluposti. Međutim, ja sam se i dalje budio puno prije roditelja dočekujući njih i odlazak na posao iznenađujuće svjež i poletan, izmučen ljubavlju.
Majski odmor mi se već izbliza smiješio, a da mu se ja nisam bio u stanju istinski radovati. Činilo mi se da sam jedini primjećivao tragove nespavanja na sebi ili su drugi samo uvjerljivo glumili pokušavajući me zavarati. Napor su mi predstavljale i najbeznačajnije stvari, a na planove o izletu u Veneciju sam sasvim zaboravio. Odlučio sam sve prepustiti Nemanji ne osjećajući se sposobnim da unaprijed istražujem sve ono što ću uskoro i uživo vidjeti. Napokon taj izlet i nije bila moja želja, ali nisam mu se ni protivio, naprotiv sretan sam pristajao na sve znajući da je i autor onih ružičastih knjiga, koje su sada skupljale prašinu u Brčkom, ondje znao provoditi dane. Ovaj moj posjet Veneciji je iz tog razloga morao biti značajniji od prethodnih pokušaja upoznavanja sa tim gradom.
Moja očekivanja od Venecije nisu se, dakle, pretjerano ravnala prema vodičima koji su me pripremali na sve one crkve, trgove i gomile umjetnina razbacane po gradu. Znao sam da će moje oduševljenje svim tim biti lažno i privremeno, i da će me neka lepršava venecijanska suknja ili čak i neki sasvim beznačajan događaj vrlo lako udaljiti od svega toga. Tuđa prošlost, pa makar to bila i prošlost Venecije, nije u stanju da istinski zagrije naša srca. Moje su se želje sabirale oko činjenice da ću ovaj puta Veneciju gledati ne očima turista, već (nadao sam se) Proustovim očima kada je u majčinoj pratnji ili sam odlazio na izlete slijedeći neke druge, njemu važne stope. Međutim, još i više sam očekivao da će ova proljetna Venecija, koja je sada već igrala u mojim mislima, biti u stanju da mi razotkrije jesenju Veneciju u kojoj je Proust tugovao u riječima za Albertinom. Čak niti njegovi stvarni boravci ondje mi puno ne bi značili, da se upravo u Veneciji on nije odlučio 'opraštati od svoje bjegunice i opet približiti majci', odustajući na taj način od svakog pokušaja stvarnog života i vraćajući se onom prošlom kroz umjetnost. Poželio sam iznova pročitati one stranice koje bi me kao u snu prenijele u taj ostarjeli grad, dajući mu da živi život koji postoji u njima.
Ne želeći odgađati polazak, krenuo sam za Brčko u susret Nemanji i Veneciji odmah nakon posla. Auto je projurio vijugavom ravnicom dižući za sobom veo prašine i maslačkovog sjemena. Kliznuo sam prema Bosni i kada sam se već nalazio nadomak Bijeljine, shvatio sam da sam opet zaobišao Hrvatsku. Međutim, nije bilo vremena za razmišljanje jer me je Nemanja već sigurno čekao u stanu sa kartama i planovima.

. . .
Kako sam se približavao Rači i Srbiji, tako sam se u mislima polagano udaljavao od svega onoga što je još do maločas predstavljalo svu moju realnost. Od brčanskog svijeta su u mojoj blizini još uvijek bili samo zvukovi radio stanice koja je puštala najnovije hitove. Jedino me ta činjenica još podsjećala na sve ono što je do prije pola časa bila moja fiksna točka.
Putovanja nas na tako svirep način znaju ostavljati nezaštićene, uklanjati sigurna skloništa iznad naših glava bez ikakvih upozorenja. Sva ona mjesta i ljudi koji nam jednog časa djeluju kao čitav svijet, kao univerzum van kojeg nema života, nekom okrutnom rukom bivaju uklonjeni i na njihova zacementirana mjesta tada dolazi jedna velika praznina. Čovjek koji putuje se samo lažno raduje putovanju, on se uistinu nada da će već uskoro ugledati sigurno utočište, da njegova luka nije predaleko. Putnik je čovjek bez osobnosti jer je ono za čim on juri, ono što iščekuje sigurnost koju je ostavio za sobom.
Tako sam se i ja zamajavao pjevušenjem nekakvih hitova koji su me podsjećali na određene izlaske, na neka poznata mjesta i na taj mi način pružali makar prividno sklonište. Sava je tekla u mom smjeru, ali sam ja to doživljavao kao mimoilaženje.
I odjednom sam se nalazio u Srbiji. Kao da je granica nekim čudom bila preskočena, kao da sam je ostavio u nekom sporednom zakutku sna, ona u mome sjećanju nije živjela. Ispred mene su dolazila srbijanska sela položena u ravnici koja je djelovala poznato, koja me je sasvim lažno smještala u Slavoniju. I premda se vidjelo u nijansama boje tla i načinu gradnje da je u pitanju pokvarena varka uma, samo zamka nesigurnog sjećanja, već slijedeće sekunde ušorene ulice su me sasvim uvjerile da sam u jednom sasvim drugom kraju. Nekim čudom se moj neostvareni projekat iznenada ostvario, i kao da sam nahranjen nekakvim nebeskim makom sanjao ono što moje slabo tijelo nije bilo u stanju ostvariti. Put u ono neželjeno me odveo u krajeve koje sam priželjkivao prizivajući u tu svrhu nizove slijepljenih kućica sa skrivenim dvorištima. Vidio sam ispred tih domova i guske i kokoši kako jezde kroz plitke kanale, vidio i djedove sa drvenim štapovima kako se krive na klupicama, i babe kako se naginju kroz prozore i dovikuju nešto jedna drugoj, a tamo negdje kod pružnog prijelaza i hrpu djece koja se smiju. Kako li je sreća tada lupala na vrata moga srca, kako li me sudbina tad voljela!
Čim je mačvanska ravan ostala za mojim leđima, i moji snovi su se u času rasplinuli. Poznata mjesta i scene iz života, sve ono nestalo u prošlosti je opet nestalo, ali ovaj puta u prostoru ostajući iza mene. Uslijedile su trake autoputa zmijoliko se pružajući dublje u Srbiju, a na moju staru brzinu se nadodalo još nekoliko stupnjeva ubrzanja.
Stizao sam kući, činilo se prebrzo, i kao da sam jurio ka njoj ne želeći predugo odgađati neizbježno. Radio-stanica je bila izmijenjena, i u programu su treštale ne opijajuće pop-melodije već nekakav razgovor u studiju. Začulo se pitanje voditeljke, a zatim i kratak odgovor djevojke popraćen kikotom:
'Ajme, kako da mi bude dosadno kad sam stalno vani sa prijateljicama!', i kao da sam kroz zvučnike nazirao njenu prelijepu plavu kosu i to onu žuću varijantu, ne izbijeljenu.
Ah, kako li je ovaj lepršav i siguran odgovor slikovito opisivao sredinu u kojoj se kretao njen svakodnevni život. Kako li su se u tim veselo izgovorenim riječima krili zadovoljstvo i sreća zbog sigurnosti koja je uokvirivala svako njeno novo jutro! Trebam li i napominjati da sam joj zavidio, i da se moja ljubomora istog časa okrenula glasu iz radija. Slušajući je kako nesvjesna svoje virtuoznosti izvodi jedan sasvim cjelovit opis svog života, želio sam da je ono ka čemu sam upravo išao makar donekle slično onom što se njoj podrazumijevalo. Međutim, bez iluzija, naši životi različitim stazama putuju ka istoj točki.
Moje stvarno putovanje se privodilo kraju, a gorčina u grlu se povećavala baš onim tempom kojim su se kilometri smanjivali. Prilazio sam onom što je sada već bila moja svakodnevica, onom što je bilo teško mijenjati. Sve ono za što sam se svaki puta nadao da će unijeti neku značajnu promjenu u moj život je ostalo iza mene opet zastranivši. Brčko i slavonske šume koje, napokon, nisam ni vidio, ostali su ovjenčani sjenama vinjaka kao i brojni dani moje mladosti. Kako li se tek Mačva (i ta njena sela) poigrala s mojim očima? (Oprostit joj neću!)
Ali čemu to i spominjati kad sam već bio parkiran u dvorištu jedne poznate kuće. Škripa kapije koju sam zatvorio prije ulaska u kuću je stavila točku na sve moje nesigurnosti i nezadovoljstva. Kao probuđen nekom magijom, zaboravio sam na sve svoje želje još do maloprije tako moćne i krenuo ka kući spreman da već od sutra pristupim svojim svakodnevnim obavezama. Onaj život koji sam jedini uistinu mogao nazvati realnim je već tinjao u meni potiskujući sve one potencijalne živote.

Kako se primicala noć i kiša bivala odmijenjena jednim prekrasnim zalaskom sunca, tako se i moja neutaživa žeđ za pivom okretala ka vinjaku. Ne da više nisam želio hladno osvježenje, već su moje želje sasvim neočekivano više naginjale ka ljetnoj žezi. Potaknut tim motivima, uranjao sam se u topla snoviđenja smeđe boce koja mi je počivala tik uz desnu nogu. I kako sam nenadano dobio i strašnu želju da cijeli ugođaj u prostoriji slijepo prati izmjenu mojih unutarnjih stanja, tako su se kao podjareni mojim migom rastvorili prozori, a platnene rolete preduge i bujne kao Fitzgeraldove bijele zavjese, pale sve do poda. Na taj način sam mogao osjetiti svu promjenjivost i ćud proljetnog vremena, a da me ono nije direktno šamaralo po ranjenom obrazu.
Vinjak me je lijepo umirivao, uljuljkavao. Poželio sam upaliti ventilator okačen nad mojom glavom i on je proradio. Zgodno. Zar je moguće da čovjek usne ovako slatke snove; zar je realno da je nekom ovako dobro; zar je moguće da sam ovako sretan, gotovo voljen, gotovo voljen...
Jutro je moglo biti gore jedino da mi je uz buđenje netko prišapnuo : „Zar ti nisam rekao!“. Pretpostavljam da je prvo buđenje bilo oko 9 sati, a treće ujedno i uspješno nekih sat vremena kasnije. Uz poteškoću i velike napore sam podigao glavu kako bih razgledao sobu, osjećajući više nego znajući da se od prethodne noći ne sjećam svega. Preko rastvorenog prozora je lepršavo padalo zeleno platno, a spotovi su igrali po televizoru na istom kanalu od sinoć. Nisam se sjećao kako sam završio na krevetu. Ventilator je i dalje zujao kao pčelica.
Pridigao sam se želeći u svojoj blizini otkriti bilo kakav izvor pitke vode, ali kako ga nisam pronalazio put me je poveo ka kupatilu. Nakon brzinskog zaranjanja u klupko vode pod tušem, osjećao sam se sposobnim da samostalno stojim.
Mrtva sjećanja na svršetak prošle noći su me i dalje mučila. Javljale su mi se sumorne slike kako u potkošulji bauljam hodnikom i stepenicama zgrade, srećem susjede koji me se plaše pozdraviti. Moji su se strahovi igrali sa mnom.
Poželio sam popiti kavu. Obukao sam se i sišao na ulicu kako bih pronašao najljepše mjesto u izlozima nekolicine kafića smještenih preko puta. Čak sam i neobično toplo pozdravljao poznanike iz susjedstva i kraja, ne bi li mi njihovi podjednako prijateljski odgovori raspršili svaki strah. Ah, kako se moja sreća zbog tog otkrića fino križala sa toplinom kave koja je materinski grijala nepce. Uživao sam u prijepodnevu više i ne želeći saznati što mi je to od sinoć ostalo skriveno. Zadovoljno sam se zavaljivao u stolici obuhvaćajući prstima toplu šoljicu, a moja je sreća rasla uz bok sa uzlaznom putanjom sunčeve lopte na nebu. Prekrasnog li dana!
Ugledah Nemanju kako prelazi cestu u mom smjeru, a kada je bio samo nekoliko koraka udaljen, kada nas je dijelio samo stakleni prozor kucnuh i on mi se pridruži. Sreću je neophodno dijeliti, međutim, ova istina bi zasigurno vrlo brzo postala običan šupljak, da se rođakovo stanje duha nije slagalo sa mojim! Već ubrzo me je pozivao na ručak koji se imao odigrati kod njih kroz nekih dva sata, oduševljavajući se unaprijed u strinino ime i kritikujući me što nisam najavio svoj dolazak, već me je on morao tražiti po gradu. Naravno da je ta 'potraga', kako ju je on okrstio, bila sve samo ne ono što joj ime govori, jer smo se sreli puki slučajem i to više zahvaljujući meni nego nekim njegovim naporima, ali kako ja nisam pokazivao želju da mu proturiječim, prešutni je zaključak podržao tu njegovu tezu.
Prihvatao sam sve, tako da sam taj dan bio obećan i vjerujem da je strina odmah nakon Nemanjinog poziva iz temelja promijenila jelovnik za ručak.
Ah, kako nas je sunce blagosiljalo iza staklenog štita, kako nas je lijepo žarilo njegovo veliko srce. A pod njegovim žutim plaštem je vrijeme brzo odmicalo, ili sam ja bio naročito spreman da se predam njegovom vođstvu. Pogled na sat je naredio da ustajemo i sjedamo u auto.
Stric nije nikada mario za stanove tako da su oni živjeli u kući, drugoj koju je sam za sebe gradio. Jedan niz voćaka i cvijeća probijen dvjema trakama koje su auto sigurno usmjeravale prema garaži. Dva puta sam se morao saginjati kako bih izbjegao šamar prvo jorgovana a zatim i loze. I nakon još nekoliko koraka i jednog oštrog zavoja prema lijevo došli smo do stražnjeg ulaza u kuću. Inače, taj su ulaz svi ukućani a i gosti bili obavezni koristiti, premda je put do nj vodio pored glavnog ulaza u kuću.
Doček je bio i više nego prijatan, ali upravo je to bilo ono što je donekle uspjelo baciti sjenu na tako krasno jutro. I zašto sam se imao pravo ljutiti na njihovu prijaznost, zašto sam im zamjerao blagost doma koju su pažljivo odnjegovali? Ovo vam sa sigurnošću ne mogu odgovoriti, ali je i takav odgovor koliko god nejasan i nečist bio ostajao nepromjenjiv plod utisaka koji su u meni vremenom zreli.
Preko uobičajenih tema smo jezdili sa sigurnošću nekoliko minuta usmjeravajući pažnju jedni prema drugima, i sve tako dok se nije posjedalo za trpezu. Zatim su zveknule žlice, pa i zagudili noževi, a teme iz 'našeg' i 'njihovog' života odškrinute i puštene u eter su ubrzo zamijenjene monologom koji je proizvodio televizor. Stric je odjednom više slušao nj nego mene, ali kad razmislim on je ipak govorio o važnijim stvarima:
'Predsednik Rusije Vladimir Putin potpisao je u Kremlju dokument kojim se ukrajinsko poluostrvo Krim i grad Sevastopolj...', ova ga je vijest privukla televizoru i postavila mene na drugo mjesto.
'Malezijski avion sa 239 putnika i članova posade nestao je sa civilnog radara 8. marta, ubrzo nakon poletanja iz Kuala Lumpura za Peking, i od tada mu se gubi svaki trag. U avionu je bilo najviše...', ovdje je malo nedostajalo da me se sjeti.
Međutim, televizor je neumorno vodio glavnu riječ: 'Najbolji srpski teniser Novak Đoković plasirao se...'.
'Ne menjajte kanal jer sledi repriza najgledanije turske serije svih...'
Naravno da sam ovo mogao uzeti kao dokaz koji je svjedočio istinitost mojih slutnji, ali se moja pažnja odjednom koncentrirala na polja hrane koja su se prostirala preda mnom. Zaokupile su me prvo kisele naslade koje je donosila paradajz juha, prvo vrela prethodnica a zatim i mlaka dopuna koja ja uspješno gasila sinoćne vatre u želucu. Zatim sam jurnuo u susret pogači koja se još pušila na drvenoj dasci i rumenoj krmenadli otopljenoj u vjedru masti sa krumpirima sječenim na ploške. Vrelinu pogače sam odlučio gasiti u kiselini koju su ispuštali probodeni kiseli paradajzi, ali je ta doskočica pomagala i prilikom gutanja prevelikih zalogaja mesa koje sam sjekao. A zatim salenjaci sa mlijekom. Naravno da je u njima bio pekmez od šljiva; u to sam se bio spreman kladiti u svake pare.
Nakon što me Nemanja vratio pred moju zgradu, odlučio sam sjesti u auto i krenuti kući i ne penjući se gore. Vozio sam sit i zadovoljan, čak i ne pomišljajući da putujem preko Hrvatske. Odmah sam smotao u pravcu Bijeljine ostavljajuću za sobom crne slavonske šume, osuđujući ovaj pokušaj povratka na neuspijeh.