Ispred mene su se redom iscrtavali dani obilježeni radom i jednom nepreglednom žućkastom samoćom. Izlišno je i napominjati da sam beskonačan broj puta odmotavajući zamršena klupka prošlosti, pokušavao dokučiti razloge za ovo moje stanje. Naravno da ta posthumna traganja nisu proizvela ništa živo! Ponekad bi mi se znalo učiniti da sam nabasao na kakav vrijedan trag, da sam napokon uspio odrediti kakav ključan momenat koji je prizveo sadašnjost koju poznajem, ali su to uvijek bili promašaji, varke ili poluistine koje su dobro zvučale samo na prvo slušanje.
Jedini realan razlog za samotan život koji me je vezivao za Srbiju mogao sam uistinu pronaći u nekim svojim osobinama, u nepopustljivosti i inatu, u prirođenoj tvrdoglavosti. Međutim, kao što je poznato svima koji su se time bavili, ljudski karakter je jedna vrlo čvrsta stijena koja starenjem ne puca, već samo dobija na kompaktnosti slijepo se opirući bilo kakvim promjenama. U taj karakter, u splet odluka kojim je određen i oslikan, upliću se tisuće razloge, jedna čitava hrpa motiva od kojih mi u sjećanju jedva da čuvamo nekolicinu, a ostali se netragom gube u zaboravu.
Na drugoj strani ove slagalice su stajale spodobe iz prošlosti kao izvanjski faktori sa kojima je bilo puno lakše baratati. Tako sam po potrebi i rukovođen zakonima slučajnog odabira, izdvajao poneki događaj, označavao odnos sa nekom osobom kao nešto što je presudno utjecalo na moju sadašnjost sežući prema njoj svojim ljepljivim pipcima kroz vrijeme. Ti toponimi sa mape moga sjećanja postajali su moji dušmani sjedinjujući u sebe i još poneku kap mržnje i bijesa koju sam im u takvim prilikama dodavao.
U ovim godinama, mogao bih reći da je sve ono što je stajalo iza mene, ona prošlost koju ponekad krstim najljepšim imenima a ponekad najljuće karam, poprimila lice voljene žene. Ona više nije bila svježa, nije se dobijala kao zbir različitih događaja, već su u njen opis sada ulazili i različiti osjećaji i veze među događajima, kao i veze sa sadašnjošću. Ja se više prema njenom licu nisam mogao postaviti objektivno, kao što se ni prema licu svoje drage čovjek nikada nije u stanju tako postaviti. Ne, mi ljubljenu ženu nikad, sem možda pri prvom dodiru s njom, ne možemo posmatrati samo kao skup njenih fizičkih osobina. Talog prošlosti njenim prstima dodaje čari milovanja u njih uključujući trenutke kada su prelazile preko naših prsa i kroz kosu, njene oči vremenom u sebe utiskuju tugu suza i viđene prevare, a usta svakako postaju surovija nakon što su kroz njih izletjele sve one najdraže i najmrže riječi koje nam je uputila. Kao i ta dragana, i prošlost postane neraskidivo vezana sa čovjekom i odjednom je vidimo kao ženu, razgovaramo sa njom, tepamo joj i optužujemo je kao najvećeg krivca i izvor sveg zla. I tako, nakon svih mogućih peripetija koje dolaze s vremenom, mi u prošlost gledamo kroz jedne ružičaste naočale čitajući njene nakićene i nevjerojatne romansirane stranice pomalo sumnjajući u njih i beskrajno ih obožavajući.
Međutim, čovjek je u odnosu prema prošlim danima sasvim nemoćna lutka kao što je nemoćan i slab glumac u životu svoje ljubljene. Nadajući se da će pronaći sličnosti sa sobom, želeći otkriti istinu o njoj taj slabi tragač u ovoj igri na kraju biva poražen.
U danima koji su uslijedili samoća me je manje mučila tako da sam mogao živjeti jednim bezbrižnijim životom. Oko mene je već uveliko cvjetalo jedno veselo proljeće, a ne smijem sakriti da je mojoj nesvakidašnjoj sreći kumovala vijest o slobodnim danima, koji su mi se bližili velikom brzinom. Ta je vijest učinila ovo proljeće još ružičastijim. Primjećivao sam cvat trešanja i široke zelene listove loze koji su mi priječili put. Košenje trave u voćnjaku nije mojim živcima više predstavljalo mučenje tako da sam mogao uživati gazeći po debelom tepihu koji su stvarala i uglačavala sječiva kosačice. Oko mene su vrvili krtičnjaci kao tortice, a ose i pčele su me usmjeravale krčeći mi put među različitim voćkama. Presvijetli i topli dani su budili u meni jednu novu volju.
Istini za volju, ne mogu reći da sam sve to podnosio sasvim staloženo. Iz meni nepoznatih razloga, stala su se redati isprva čudna, a zatim i pomalo iritirajuća buđenja. Skakao sam kao pomahnitao iz kreveta u cik zore, ali ne izmoren kakvim čudnim snom ili brigama koje su zaostale od prethodnih dana, već naprotiv, sasvim odmoran i sa željom da negdje idem, sa gotovo jasnim planom koji je samo trebalo sprovesti u djelo, ali naravno svi ti bezimeni planovi bi uščezavali u dodiru sa vodom prilikom umivanja ostavljajući me kao ribu na suhom. Prvih nekoliko dana sam se čak veselio ovoj čudnoj pojavi jer me je podsjećala na vrijeme zaljubljenosti, ali je to oduševljenje brzo zamijenila neispavanost i podočnjaci koji su me već oko podneva vukli svom svojom težinom ka udobnosti jastuka. Izmučen ljubavlju ka nekoj bezimenoj i već nesnosnom nesanicom, izazivao sam osmijehe onih kojima sam se pokušao povjeriti. Moje muke su njima predstavljale gluposti. Međutim, ja sam se i dalje budio puno prije roditelja dočekujući njih i odlazak na posao iznenađujuće svjež i poletan, izmučen ljubavlju.
Majski odmor mi se već izbliza smiješio, a da mu se ja nisam bio u stanju istinski radovati. Činilo mi se da sam jedini primjećivao tragove nespavanja na sebi ili su drugi samo uvjerljivo glumili pokušavajući me zavarati. Napor su mi predstavljale i najbeznačajnije stvari, a na planove o izletu u Veneciju sam sasvim zaboravio. Odlučio sam sve prepustiti Nemanji ne osjećajući se sposobnim da unaprijed istražujem sve ono što ću uskoro i uživo vidjeti. Napokon taj izlet i nije bila moja želja, ali nisam mu se ni protivio, naprotiv sretan sam pristajao na sve znajući da je i autor onih ružičastih knjiga, koje su sada skupljale prašinu u Brčkom, ondje znao provoditi dane. Ovaj moj posjet Veneciji je iz tog razloga morao biti značajniji od prethodnih pokušaja upoznavanja sa tim gradom.
Moja očekivanja od Venecije nisu se, dakle, pretjerano ravnala prema vodičima koji su me pripremali na sve one crkve, trgove i gomile umjetnina razbacane po gradu. Znao sam da će moje oduševljenje svim tim biti lažno i privremeno, i da će me neka lepršava venecijanska suknja ili čak i neki sasvim beznačajan događaj vrlo lako udaljiti od svega toga. Tuđa prošlost, pa makar to bila i prošlost Venecije, nije u stanju da istinski zagrije naša srca. Moje su se želje sabirale oko činjenice da ću ovaj puta Veneciju gledati ne očima turista, već (nadao sam se) Proustovim očima kada je u majčinoj pratnji ili sam odlazio na izlete slijedeći neke druge, njemu važne stope. Međutim, još i više sam očekivao da će ova proljetna Venecija, koja je sada već igrala u mojim mislima, biti u stanju da mi razotkrije jesenju Veneciju u kojoj je Proust tugovao u riječima za Albertinom. Čak niti njegovi stvarni boravci ondje mi puno ne bi značili, da se upravo u Veneciji on nije odlučio 'opraštati od svoje bjegunice i opet približiti majci', odustajući na taj način od svakog pokušaja stvarnog života i vraćajući se onom prošlom kroz umjetnost. Poželio sam iznova pročitati one stranice koje bi me kao u snu prenijele u taj ostarjeli grad, dajući mu da živi život koji postoji u njima.
Ne želeći odgađati polazak, krenuo sam za Brčko u susret Nemanji i Veneciji odmah nakon posla. Auto je projurio vijugavom ravnicom dižući za sobom veo prašine i maslačkovog sjemena. Kliznuo sam prema Bosni i kada sam se već nalazio nadomak Bijeljine, shvatio sam da sam opet zaobišao Hrvatsku. Međutim, nije bilo vremena za razmišljanje jer me je Nemanja već sigurno čekao u stanu sa kartama i planovima.
Post je objavljen 15.05.2014. u 15:33 sati.