Kako se primicala noć i kiša bivala odmijenjena jednim prekrasnim zalaskom sunca, tako se i moja neutaživa žeđ za pivom okretala ka vinjaku. Ne da više nisam želio hladno osvježenje, već su moje želje sasvim neočekivano više naginjale ka ljetnoj žezi. Potaknut tim motivima, uranjao sam se u topla snoviđenja smeđe boce koja mi je počivala tik uz desnu nogu. I kako sam nenadano dobio i strašnu želju da cijeli ugođaj u prostoriji slijepo prati izmjenu mojih unutarnjih stanja, tako su se kao podjareni mojim migom rastvorili prozori, a platnene rolete preduge i bujne kao Fitzgeraldove bijele zavjese, pale sve do poda. Na taj način sam mogao osjetiti svu promjenjivost i ćud proljetnog vremena, a da me ono nije direktno šamaralo po ranjenom obrazu.
Vinjak me je lijepo umirivao, uljuljkavao. Poželio sam upaliti ventilator okačen nad mojom glavom i on je proradio. Zgodno. Zar je moguće da čovjek usne ovako slatke snove; zar je realno da je nekom ovako dobro; zar je moguće da sam ovako sretan, gotovo voljen, gotovo voljen...
Jutro je moglo biti gore jedino da mi je uz buđenje netko prišapnuo : „Zar ti nisam rekao!“. Pretpostavljam da je prvo buđenje bilo oko 9 sati, a treće ujedno i uspješno nekih sat vremena kasnije. Uz poteškoću i velike napore sam podigao glavu kako bih razgledao sobu, osjećajući više nego znajući da se od prethodne noći ne sjećam svega. Preko rastvorenog prozora je lepršavo padalo zeleno platno, a spotovi su igrali po televizoru na istom kanalu od sinoć. Nisam se sjećao kako sam završio na krevetu. Ventilator je i dalje zujao kao pčelica.
Pridigao sam se želeći u svojoj blizini otkriti bilo kakav izvor pitke vode, ali kako ga nisam pronalazio put me je poveo ka kupatilu. Nakon brzinskog zaranjanja u klupko vode pod tušem, osjećao sam se sposobnim da samostalno stojim.
Mrtva sjećanja na svršetak prošle noći su me i dalje mučila. Javljale su mi se sumorne slike kako u potkošulji bauljam hodnikom i stepenicama zgrade, srećem susjede koji me se plaše pozdraviti. Moji su se strahovi igrali sa mnom.
Poželio sam popiti kavu. Obukao sam se i sišao na ulicu kako bih pronašao najljepše mjesto u izlozima nekolicine kafića smještenih preko puta. Čak sam i neobično toplo pozdravljao poznanike iz susjedstva i kraja, ne bi li mi njihovi podjednako prijateljski odgovori raspršili svaki strah. Ah, kako se moja sreća zbog tog otkrića fino križala sa toplinom kave koja je materinski grijala nepce. Uživao sam u prijepodnevu više i ne želeći saznati što mi je to od sinoć ostalo skriveno. Zadovoljno sam se zavaljivao u stolici obuhvaćajući prstima toplu šoljicu, a moja je sreća rasla uz bok sa uzlaznom putanjom sunčeve lopte na nebu. Prekrasnog li dana!
Ugledah Nemanju kako prelazi cestu u mom smjeru, a kada je bio samo nekoliko koraka udaljen, kada nas je dijelio samo stakleni prozor kucnuh i on mi se pridruži. Sreću je neophodno dijeliti, međutim, ova istina bi zasigurno vrlo brzo postala običan šupljak, da se rođakovo stanje duha nije slagalo sa mojim! Već ubrzo me je pozivao na ručak koji se imao odigrati kod njih kroz nekih dva sata, oduševljavajući se unaprijed u strinino ime i kritikujući me što nisam najavio svoj dolazak, već me je on morao tražiti po gradu. Naravno da je ta 'potraga', kako ju je on okrstio, bila sve samo ne ono što joj ime govori, jer smo se sreli puki slučajem i to više zahvaljujući meni nego nekim njegovim naporima, ali kako ja nisam pokazivao želju da mu proturiječim, prešutni je zaključak podržao tu njegovu tezu.
Prihvatao sam sve, tako da sam taj dan bio obećan i vjerujem da je strina odmah nakon Nemanjinog poziva iz temelja promijenila jelovnik za ručak.
Ah, kako nas je sunce blagosiljalo iza staklenog štita, kako nas je lijepo žarilo njegovo veliko srce. A pod njegovim žutim plaštem je vrijeme brzo odmicalo, ili sam ja bio naročito spreman da se predam njegovom vođstvu. Pogled na sat je naredio da ustajemo i sjedamo u auto.
Stric nije nikada mario za stanove tako da su oni živjeli u kući, drugoj koju je sam za sebe gradio. Jedan niz voćaka i cvijeća probijen dvjema trakama koje su auto sigurno usmjeravale prema garaži. Dva puta sam se morao saginjati kako bih izbjegao šamar prvo jorgovana a zatim i loze. I nakon još nekoliko koraka i jednog oštrog zavoja prema lijevo došli smo do stražnjeg ulaza u kuću. Inače, taj su ulaz svi ukućani a i gosti bili obavezni koristiti, premda je put do nj vodio pored glavnog ulaza u kuću.
Doček je bio i više nego prijatan, ali upravo je to bilo ono što je donekle uspjelo baciti sjenu na tako krasno jutro. I zašto sam se imao pravo ljutiti na njihovu prijaznost, zašto sam im zamjerao blagost doma koju su pažljivo odnjegovali? Ovo vam sa sigurnošću ne mogu odgovoriti, ali je i takav odgovor koliko god nejasan i nečist bio ostajao nepromjenjiv plod utisaka koji su u meni vremenom zreli.
Preko uobičajenih tema smo jezdili sa sigurnošću nekoliko minuta usmjeravajući pažnju jedni prema drugima, i sve tako dok se nije posjedalo za trpezu. Zatim su zveknule žlice, pa i zagudili noževi, a teme iz 'našeg' i 'njihovog' života odškrinute i puštene u eter su ubrzo zamijenjene monologom koji je proizvodio televizor. Stric je odjednom više slušao nj nego mene, ali kad razmislim on je ipak govorio o važnijim stvarima:
'Predsednik Rusije Vladimir Putin potpisao je u Kremlju dokument kojim se ukrajinsko poluostrvo Krim i grad Sevastopolj...', ova ga je vijest privukla televizoru i postavila mene na drugo mjesto.
'Malezijski avion sa 239 putnika i članova posade nestao je sa civilnog radara 8. marta, ubrzo nakon poletanja iz Kuala Lumpura za Peking, i od tada mu se gubi svaki trag. U avionu je bilo najviše...', ovdje je malo nedostajalo da me se sjeti.
Međutim, televizor je neumorno vodio glavnu riječ: 'Najbolji srpski teniser Novak Đoković plasirao se...'.
'Ne menjajte kanal jer sledi repriza najgledanije turske serije svih...'
Naravno da sam ovo mogao uzeti kao dokaz koji je svjedočio istinitost mojih slutnji, ali se moja pažnja odjednom koncentrirala na polja hrane koja su se prostirala preda mnom. Zaokupile su me prvo kisele naslade koje je donosila paradajz juha, prvo vrela prethodnica a zatim i mlaka dopuna koja ja uspješno gasila sinoćne vatre u želucu. Zatim sam jurnuo u susret pogači koja se još pušila na drvenoj dasci i rumenoj krmenadli otopljenoj u vjedru masti sa krumpirima sječenim na ploške. Vrelinu pogače sam odlučio gasiti u kiselini koju su ispuštali probodeni kiseli paradajzi, ali je ta doskočica pomagala i prilikom gutanja prevelikih zalogaja mesa koje sam sjekao. A zatim salenjaci sa mlijekom. Naravno da je u njima bio pekmez od šljiva; u to sam se bio spreman kladiti u svake pare.
Nakon što me Nemanja vratio pred moju zgradu, odlučio sam sjesti u auto i krenuti kući i ne penjući se gore. Vozio sam sit i zadovoljan, čak i ne pomišljajući da putujem preko Hrvatske. Odmah sam smotao u pravcu Bijeljine ostavljajuću za sobom crne slavonske šume, osuđujući ovaj pokušaj povratka na neuspijeh.
Post je objavljen 23.03.2014. u 15:51 sati.