Prostrt ispod Tonijeve deke i sklupčan u svoje statične misli, preležao je Zoran gotovo čitav dan i odmotavao svoje životno klupko. Nedovršenost i raskidanost životnih taktova ga je udivljavala i istovremeno zastrašivala. Naizgled je sve djelovalo jednostavno, a ondje iza svakog misaonog zavoja bi slijedio nepredviđeni i enogmatski ponor, gotovo propast za sve ono do maločas sigurno i provjereno. Tapkao je oprezno po razdjelnicama prošlosti i krajem oka nemarno pogledavao ka Marku koji je ušuškan u svojoj postelji potonuo u san. Isprva se dječački snen, doimao potpuno nevino i bezbrižno. Bio je mekan i plišano podatan razrogačenom oku znatiželjnika. Smireno tijelo nije odavalo znaka da se unutar njegovih izvanjskih stijenki odvija zbiljski život, tijelo mu je izgledalo mrtvo. Povremeno je Zoran padao pod iskušenje da legne uz beživotno dječačko tijelo kako bi mu pomogao da iznese san i ušutka aveti, ali se ipak odlučivao na nedjelovanje jer bi ono sigurno preplašilo tad razbuđenog snenog Marka, tako da je ostajao na mjestu ne dajući od sebe znake života i tako učestvujući u sveopćoj mimikriji zatvorskog nezbivanja, koje je žarko čeznulo za ljepotom pokreta i akcijom mišića koja nema svog povoda i doglednog kraja. Samo su povremeni glasovi i lupkanje nogu pratili i podražavali kontinuirano, vodenasto bilo zatvora.
S vremenom se Markova božanstvena smirenost i nepokretna uspavanost prometnula u iscjepkano trzanje što je Zoran tumačio kao početak sanjanja i stao ga pažljivije promatrati ne bi li tako prišao bliže njegovoj tajanstvenosti. Zaboravio je svoje sumnje i bjesove te se posvetio istraživanju dječaka koji je nepokretno, epileptično prikovano uz postelju ležao pred njim izložen kritičkom oku svih zainteresiranih i nesigurnom kormilu gospodarskog sna. Namjestio se kao u kinu i tako zavaljen, u polusjedećem položaju sa nestrpljenjem upijao svaki novi pokret tijela i mišića lica u nijemom filmu koji se pred njim prikazivao. Osluškivao je nepostojeće zvukove i predviđao događaje u nastavku projekcije suosjećajući sa glumčevom patnjom i trenutnim životnim nedoumicama, dok je pred njim ležao sve nemirniji i nemirniji Marko, koji se očigledno sukobljavao sa nekakvim nepremostivim preprekama, koje su se nevidljive svima oko njega prostirale preko cijelog vidokruga i samodopadno mu se smijale. Strah i neizvjesnost su se vidjeli u grimasama i dopirali čak do Zoranovog nesuosjećajnog srca pitajući ga što je to tako jako i svemoćno moglo natjerati grč na ono glatko, gotovo ružičasto i bijelo lice. Bespomoćno i strašno je izgledao pod naletom agonije koja ga je napadala snenog ne dajući mu da progovori i vrisne svoju bol iz srca, poprimajući tako još grandioznije, još podmuklije lice.
Posljedice su stajale pred zamišljenim i zaprepaštenim Zoranovim okom, dok je o uzrocima mogao samo bezuspješno nagađati i naslućivati okolnosti koje su Marku priuštile sve ono bezimeno, gorko i sjetom zamaskirano. Takav grč je morao iza sebe kriti gorostasa sposobnog da otisne slabašni životni plamen u nepoznato i primora tek oformljeno biće da se očajnički bori, pati i gubi. Gledajući napregnutu Markovu konturu, pred njim je izronila scena kasne ljetne uspavanke koju ispunjava jecaj nemoćnog dječaka koji se ne želi predati, dječaka mutnog lica i strašnog udesa. Da, svakako je iza grčenja i ritanja stajala neka tiha, cjeloživotna, gusta i polagana patnja, i akumulirano razočaranje koje se viđa ponekad na životnoj pozornici, a gotovo nikad ne nalazi jasna i potpuna na stranicama debelih romana. Pravo ime toj boli Zoran nije mogao znati, ali bi joj lik mogao prepoznati i potkazati ju Pravdi svjestan da će ga Markov izraz lica i stisak šake u prazno pratiti jasan jo neko vrijeme.
Zaspao je u gluho doba noći kad je već sve prošlo i Marko se ohladio od sjećanja i agonije, a zatvor nesvjestan prećutnog, obnovljenog sukoba i kolapsa jednog duha sa životom u miru usnuo.
Sa prvim pijetlovima, Marko se trznuo oznojen i izmučen, umoran i bolno svjestan svojih rastvorenih rana, vlažnih i mirišljavo razjapljenih. Okrenuo se ka Tonijevom krevetu tražeći Zorana, i kad ga nije ugledao vratio u prvotni sklupčani položaj izdišući istrošeni zrak kao poslije izjednačene, bratske tuče, a zatim potonuo u novi san osuđen na ponavljanje.
Kroz množinu hladnog zraka su se tiskali grumeni krute, nesalomljive topline šmokljanski nespretno se odbijajući od predmete kojih bi se doticali na svom kruženju ćelijom. U prijelazu iz noći u dan se osjećalo nekakvo bubreće neprijateljstvo, juriš spreman u grlima mnogih i nezadovoljstvo. Ništa nije moglo natjerati mrka tjelesa da se podignu sa svojih počivališta, da se izmijeni njihovo stanje u kom su se zadovoljno valjuškali dajući svojim lako navučenim masnim kapcima svakog časa drugi odsjaj, drugu nijansu sive boje. Snovi su vladali žezlima izlivenim u čeliku i činilo se da tom stanju nema kraja, nema racionalnog konca, sve dok hodnikom nije promilila škripa nekakvih pothrđalih kotača, vijugav zvuk buđenja koji je prilazio uhu meko i sigurno, tepajući i obećavajući kao majčina ruka jutarnjem sinovljevom ramenu. Na tragu tog glagoljenja dokotrljao se Toni do vrata ćelije u pratnji jednog stražara, a zatim i propušten kratkim stenjanjem i jaukom brave ušao u nju. Oslušnuo je zatvaranje vrata za svojim opreznim leđima i ostao na trenutak u istom položaju ispraćajući stražara.
Opća hladnoća zraka i dva žarišta topline koja su bila nagovještena Markovim i Zoranovim tijelima, su ga peckala po obrazima i mamila mu osmijeh. Postajao je polagano potpuno tup, spokojan sa jednom neizrecivom jednoličnom mišlju koju su podsticala dva tijela koja su počivala tu uz njega, a čiji je život moglo posvjedočiti samo njegovo sjećanje i pretpostavka. Jer ta dva bića su mogla u istom trenutku biti isto tako mrtva kao što su zasigurno bila živa. Disanje, koje je nestajalo pod pomnom paskom pokrivača, ih je dijelilo od stvarnosti u kojoj su oni ostajali kao lutke sa mogućnošću očovječenja, i da je netko Toniju, zabavljenom svojom mišlju, šapnuo da će njih dva takvi i ostati dovijeka, on bi vjerojatno samo slegao ramenima ne poklanjajući toj informaciji bogzna koliko pažnje.
Pokrenuo je hrđavi mehanizam kolica i u jednom razvučenom i mekom škripaju došao nadomak prozoru koji je bez ikakvog pitanja propuštao svitanje u ćeliju. Stao je pod njim sudjelujući u izdajničkom činu suradnje sa neprijateljskom zorom i spokojno se zavalio u naslon kolica dopuštajući hladnom izvanjskom zraku da mu plazi po licu i rukama, ulazi u usta predstavljajući nepcima buket živih okusa jutra. Prepustio se dojmu općeg smiraja i toplini dva tijela koja je izbijala životne otkucaje iza njegovih leđa, a oči su mu se u valovima zaklapale dajući maha pomalo umoru, a pomalo slabosti. Boreći se sa težinom kapaka nevoljko i lažno, prvo je uočio treperenje oštrih svjetala koja su izvana propuštena otvorenim prozorom dopirala u ćeliju, a zatim je rezak i suh zvuk zakreštao i prodrmao zatvorom.


. . .


Neki su naknadno govorili da je jačina sirene probudila kompletan zatvor i da je zaprepaštenje bilo opće, da su se i oni sami pretvorili u znoj iznenada probuđeni kao mlazom mrzle vode. Drugi, oni koji su bili bliže njima, su čisteći se od ostataka prašine govorili o udaru koji im se pomiješao sa zvukom sirene pod jabučicom, a oni nasuprot ćeliji naših junaka nisu govorili jer su i dalje gledali krevete pritješnjene uza zid gorostasnim kamionom i kovitlac lima koji je ponegdje propuštao komadiće nekakvog tijela, klice crvenila. Gledali su i Tonijevu kosu koja se prostirala u lokvi krvi ispod hladnjaka grdosije i noge oba kreveta kako sažete kao harmonika zavlače svoje krajeve u farove.
Da se netko htio zabavljati prizorom, i nagađati o unutrašnjosti ispretumbane ćelije, mogao je, recimo, predstavit sebi Zoranovo i Markovo tijelo spljošteno, pritješnjeno uza zid kao u škripu, sabijeno u onoj istoj pozi u kojoj ih je posljednji otkucaj sna ostavio. Ta tijela su međutim bila gotovo nevidljiva, ali je netko ipak mogao ubijati vrijeme razmatrajući njihov položaj, pretumbavajući im po kostima koje su jedine stajale između hladnog, oguljenog zida i njihovog mesa rascvalog i mirisnog, čije su se lati širile uza zid kao pobješnjela divlja ruža, kao razuzdana polja planktona morem, kao skakavci. Jedina je sigurna, postojano pozitivna i nedvosmislena stajala Tonijeva kosa, blaga i sjajna u prelijepoj lokvi tamne krvi.


. . .


Umiranje i ljubav uživaju opće divljene i ujedno opće zgražanje jer ni jedno ne mari za čovjekov pojedini segment, već kad nastupe zaposjedaju biće u cjelini i tako na pomalo pogan i svakako neobično plastičan način ujedinjuju tijelo sa dušom brkajući inače jasne kategorije mišljenja i čineći se onostranim.
Valjda se jedino umjetnost nastoji ugledati na njih, s tom razlikom što tijelo i duša kod nje bivaju zamjenjeni stilom i istinom.

Oznake: zatvorenici, nastavak 19

. . .


Tera incognita. Vita rustica.
Kakve li ljepote u tim poznatim, a opet stranim, polučujnim i poluprohujalim riječima koje zvone u prazno, a ipak otkupljene od zaborava posjeduju dio, heretičan i ponajbolji dio svoje negdašnje ljepote čuvajući u svojim slogovima svu onu povjest koja ih je čovjeku slikala i opijaju duh kao ona minimizirana popodneva otrnulosti u nezbivanju, gotovo nedjeljna popodneva koja oslikavaju ideal događaja, koji se nikad nisu odigrali, ali su polučili očekivane rezultate.
Takvo je bilo i poslijepodne koje su proživljavali Marko i Zoran utamničeni među četiri zida, dok je vani stajalo postojano vedro nebo, bršljan se penjao uz neko negostoljubivo drvo i žir bio uhvaćen u padu vještim fotografskim okom. Mrtvi trenutci se odbijaju od plohe zidova čineći zamršen labirint kretnji i prolazaka vremena. Dva zatvorenika leže jedan nasuprot drugom, bezimeni, tihi i čini se kao da pažljivo broje u sebi. Ne gledaju se direktno, ali portret onog drugog u svakom od njih, negdje ispod razine vidljivog, postoji slično obrisima vidljivim iza zaklopljenih kapaka nakon jako osvjetljenog prizora, proste projekcije mrežnjače, točkasti i odviše nejasni duhovi. Ne zna se jesu li zauzeti mislima ili samo zahvalno opčinjeni božicom tišine, ali je prema Markovoj evidenciji ovakvo hibernirajuće stanje započelo netom po primitku podnevne pošte. On nije dobio vijesti, samo nehajno upućen stražarev prezriv pogled dok je Zoranu predavao bijelu kovertu, ni debelu ni tanku. Od tada se situacija izmijenila i pretvorila u ono što je bila sada, međutim, niti jedan od njih dvojice nije bio nezadovoljan njom. Čak što više, tišina je značila pozitivan obrat u komunikaciji jer, napokon, ionako si nisu imali što za reći. Spas u druželjubivom zatišju. Spas u licemjernoj šutnji. Primirje uz unutarnja kolebanja.
Dok je Marko zaboravljao poštara-stražara i problem nastanka tihog jaza koji je cjepao prostor među njima, Zoran se i dalje vrtio oko iste točke, razdjelnice koju nikako nije mogao prekoračiti prevrćući pošiljku spretnim prstima. Naime, po dolasku sa ručka dobio je opal-bijelo, toplo upakirano pismo od Violete. Pažljivo od nje, pomislio je u prvi mah, a potom mu je sinulo da je trebala doći ona sama, in flash, a ne komad papira ispričavajući je. Prasica medena. Sadržaj pisma mu je još bio tajanstven, a prsti jedini medij kojim je pokušavao stupiti u kontakt sa njim. Okrećući ga i dirajući, opipavajući njegovu površinu, Zoran je nastojao otkriti sve one riječi koje je moglo skrivati još zapakirano pismo, natuknuti ljepotu događaja koje je prikazivalo nagovještavajući neku novu Violetu i ujedno vraćajući u njegovu svijest onu staru, njemu poznatu ženu. Mekim prstima je želio predvidjeti ono zaključano bjelinom omota, odagnati neizvjesnost koju je pojačavala ta zaštita.
Brižno je otpakirao skriveni papir i razlistao ga među prstima dajući si trenutak prije svakog pokreta ruku kako bi što detaljnije preispitao pismo.
Ipak, bilo je to obično pismo. Običan bijeli papir, rukopis žustar, tanka linija je upućivala na trezvenost i brzinu pisanja o kojoj je nagađao cjenkajući se sa samim sobom dok je lagano čitao odmotavajući Violetine poruke sakrivene među recima, spojevima slova uvezanih poznatim rukopisom. Čitao je riječi gotovo onom stvaralačkom sporošću kojom bi ih smišljao, da je trebao napisati takvo jedno pismo. Potrajalo je tako dok nije u potpunosti zgotovio pismo i pomirisao teatralno utisnut ruž-poljubac na kraju posljednje rečenice. Nije više mirisao, ali je zato bio izdašno mastan. Kakvih li se sve senzacija nauživao kroz primljenu poruku, kakvih mirisnih sekundi od sjećanja i podsjećanja, podsticanja unutarnjeg igrokaza koji ga je bogato nagrađivao za svaki novi, pedantno utrošeni momenat u seciranju pisma. Drhteći od naglog uzbuđenja ostao je iznenađen sobom i spoznajom koliko mu je malo trebalo da ostane potpuno zadovoljan i sretan, i možda je to bila posljedica nemoći prouzročena sinoćnjim scenama ili jutrošnjim bulažnjenjem prazne glave, ili pak nereda koji ga je okruživao ovih dana, ali i nakon svih pro et contra preostajao je u njemu dojam da je trebalo tako malo, ništavan skup poteza olovkom, da ostane zadovoljan čitavo poslijepodne. Nije mu više bila prepreka što oko sebe nije imao nikog bitnog, nikakva zbivanja koja bi davala nužni smisao, osjećaj opipljivog događanja oko njega, već samo pismo u ruci opuštenoj među nogama. Toliko mu je dostajalo. Vijest od Violete da je jučer išla sa... vidjela... i usput, na kraju, napomena da se uz pomoć nekog prijatelja zaposlila, bila mu je više nego dovoljna da živi u sebi i to živi vrlo lijepo, kvalitetno. Kako su se riječi redale, svaka navješćujući svoju sljedbenicu u njemu je život rastao, dobijao na bogatstvu puneći se opisima događaja. I to život ništa manje sočan i živ nego onaj koji mu je ostao u pameti, onaj za kojim je još jutros žalio. Ostao je tako zamaštan par minuta, a onda mu je bljesnulo da bi mogao ovako dovijeka bez svega onog prokušanog, dobro poznatog i Violete, stvarne djevojke čija se koža giba pod pritiskom njegovih prstiju i dnevnih događaja. Nastojao je zamisliti sebe kako provodi cijeli bogovetni tjedan oslonjen na svega par redaka koji mu je opisuju, daju prozorčić koji se na minut otvara kako bi je pogledao u riječima i ostatak vremena živi od toga hraneći se netom zgrnutom gomilicom novozaposjednutih, izvan konteksta bezvrijednih informacija.
Informacije se u njemu kao u humusu množe, nezustavljivo kreirajući nove i nove identične jedinke koje se potom u poganoj, pretpotopskoj orgiji križaju i selektiraju dajući u ishodu jednu divnu, puno stvarniju priču o padu i ponovnom uspjehu, o njemu, a on stoji u centru tog pandemonija obožavajući samog sebe u cijeloj priči i pari nove informatore sa informativkama očekujući prinovu.
Ipak je spreman odreći se svega? Spreman je nestati iz života, a zbog čega? Ima li on uopće ikakvog odgovora!


. . .


Sredina dana uvijek, nekim nepisanim pravilom procuri najbrže, u konačnici bi se reklo da je tih par rano poslijepodnevnih sati prošlo časomice, instant. Ostaju zarobljeni, potpuno nerječiti između jutarnjeg osvješćivanja i noćnog raspamećivanja, plahte i plahte. I tako to hoda, kako bi se reklo popularnim riječnikom, od dana do dana. Kad se zbroje svi čujni glasovi tužitelja i zagovarača, može se uzeti da je čak potpuno svejedno događaju li se nama, u tih par neuračunjivih sati isti ili različiti događaji od onih stvarnih.
Naglo je zapuhao hladnjikav povjetarac. Marko se ustao i sjeo na rub kreveta sagnuvši glavu tako da je vratom dodirivao gornji krevet. Osvrnuo se ka prozoru povijajući glavu u maniru kobre. Neki instinkt, što li, ga je pogurao u tom pravcu. „Ništa, jato vrana prolijeće. Možda će nevrijeme, ali... nema veze svakako. Nek se samo ispada. Ustati ili ne!“ Kratka stanka, predah u zraku i Marko se pridigao, a cvrčak zastenjao tiho, kao da mu se glas iskrao od muke. To je trgnulo Zorana iz razmišljanja i automatski usmjerilo njegovu pažnju na sinoćnje cvrčanje zlokobne ili spasonosne životinjice. Podišla ga je jeza, lice mu se zgrčilo između obrva u uzan pojas vertikalnih bora i u trenu je bio na nogama pored Marka. Stajali su oči u oči jedan drugom.
- Što misliš ima li Toni cigara pod krevetom? Ha! Sigurno krije bar malu rezervu. Ma, potražit ću... - govorio je ubrzano, odviše stiskajući riječ uz riječ, kao da već poznate riječi upućuje samom sebi - Ništa,... ništa ni ovdje, a čekaj evo ih zakačene ispod madraca. Dobro sam ih primijetio! - podigao se sa poda prašeći koljena i u isti trenutak vadeći upaljač iz meko upakiranih cigareta - Hoćeš jednu!? - dobio je odmahivanje glave za odgovor, ali ga to nije obeshrabrilo - Ma daj, možeš valjda zapaliti jednu sa mnom! Znaš da i ja inače ne pušim.
Posljednja rečenica je trebala poslužiti kao dovoljan razlog za pušenje. Kako se inzistiranje nastavilo unatoč odbijajućem otresanju glave Marko je na poslijetku prihvatio ponuđenu, ukradenu cigaretu i iza dimne zavjese promatrao Zorana očekujući njegove riječi.
- Dimiš poput lokomotive. Pa ne puši se tako! - Markova slika nevještog oponašanja pušača mu je bila komična, ali se suzdržavao od smijeha - Vadi to iz usta,... - izvukao mu je cigaretu i hitnuo ju kroz prozor - ...pušit ću sam.
Kratko zatišje uz dim.
- Zašto mi ne kažeš što je to bilo sinoć s tobom i Tonijem. Šutljiv si?
Okrenuvši se oko svoje osi kao da na imaginarnim policama traži zagubljene ključeve, Zoran je otkupio koju sekundu za odgovor. Kako njegove misli, tako su mu i dojmovi bili podvojeni čudnovato se susrećući u neutralnosti. Kao da sjećanje na proteklu noć nije zahtjevalo neka naročita objašnjenja, čak niti odviše dugo pamćenje. Zaključci su ostajali mladi, na nivou reminiscencija kao što je svojestveno ponekoj ljudskoj prirodi i to baš onom tipu karaktera koji uslijed kontakta sa nekim, a naročito ako je taj kontakt značio određenu neobičnost doživljaja, priušteno zadovoljstvo u ostvarenju nekih naizgled nitnih ali nesvakidašnjih situacija, spremno prelazi preko svih neprijatnosti i moralnih obzira, a sve u znak zahvalnosti za onih par podrhtavajućih uzbuđenja koja taj odnos znači. Pretpostavimo da je takav oproštaj, nesvjesni zaborav ponudio Zoran Toniju zbog svih onih trzaja i uskomešanog nezadovoljstva koji su postojali među njima od samog početka.
Želio je govoriti, ali su po njegovoj glavi još letjele silne riječi, previše njih da bi se sklapale rečenice, a sve su podjednako željele na slobodu kroz usta, sve odjednom da se otisnu sa jezika u eter.
- Kako da ti išta kažem kad i sam ništa ne znam. Jednostavno je u trenu bio na meni. Odupirao sam mu se možda minut ili dva, ali što sam mogao. Nisam više znao ni gdje sam i što sam. Ne znam ništa sigurno, ne sjećam se dobro. Sav sam otrnuo od borbe. - stao je sa pričom praznog pogleda koji je položio negdje u razini Markove brade - I to ti je to! Nema tu, uostalom, što puno da se kaže. Odmah sam mogao reći da je čovjek ludak i budala spremna na svašta. Vjerujem da je njemu to sve potpuno normalno kao i nama izležavanje. A tebi hvala što si uskočio. - rekao je Zoran tiše i uhvatio Marka desnom rukom za rame, pogleda uprtog ravno mu u oči kako bi ovaj stekao pravi dojam njegove zahvalnosti.
- Bogami, uplašili ste me. Koji ludaci!
- Da? A što je tu je. Ja sam na to sve već napola i zaboravio. Vidio si da sam danas bio dugo zamišljen. Nisam mislio o Toniju ako ti je to palo na pamet, već o sebi. Možda me ono od sinoć potaklo na to, ali ipak mi se čini da je za sve krivo ono od jutros. Znaš ono... ono kad su nas dovodili u ćeliju, a u hodniku ni žive duše, sve ječi pod nogama. Kao da smo na Mjesecu. - Marko je potvrdio glavom blago ju spuštajući prema dolje - Sjetio sam se drage uspomene iz djetinjstva, i ta mi se slika urezala i nekako pomiješala sa čitavim danom. Sve sam poredio sa tim časom za koji mi se čini da sam možda bio i najsretniji u životu, i znaš što? - opet je uslijedila Markova nijema potvrda zbog koje se činilo da je postao samo vrlo dobar amortizer za Zoranove riječi spriječavajući ih da se slupaju o zid - Sve mi je bilo isto. I danas i jučer i davno prije. Sve je ovo dobro.
- Meni se čini da se ti samo ugledaš na Tonija. Ali srećom ne misliš to istinski. - okrenuo se sa poluosmijehom i vratio na krevet.
Posljedično, po inerciji, Zoran ga je slijedio do kreveta i smjestivši se na Tonijevom krevetu sučelice Marku pripalio još jednu.
- Izgleda me ovisnost načinje,... ali uostalom OK je u zatvoru! Živimo opušteno. - nastao je muk uz gotovo nečujno ispuhivanje dima - Kažeš ti dobro, možda i pretjerujem. Inače nisam tako, kako da kažem... Ali ovo naše stanje je ipak drugačije, posebno. Zar se ne slažeš!?
- Pa naravno. I odviše posebno. - dodao je Marko ponešto sjetno, prenaglašavajući i razvlačeći svaku riječ, čak vidljivo nezadovoljan i svojim i Zoranovim mislima, i u tom trenu je pomalo očajnički poželio da je Toni sa njima kako bi ga odmjenio na mučeničkoj poziciji oratora i zagovarača.
- Jeste, upravo to. Izolacija od svega, zašto ne, i čekanje pisama.
- Ma daj, to govoriš samo zato što si slijep za idilu koju opisuješ. Nije to za svakoga. - rekao je Marko uvlačeći se u dubinu kreveta.
Slušajući njegove otegnute, gotovo malaksale rečenice Zoran je primijetio da se dečko uvukao u sklonište dvostrukog kreveta i zadubljen u koljena snizio ton stiskajući zube. U par navrata je probao izgovoriti neku riječ, nesuvisao slog koji bi povukao druge za sobom, ali je odustao potaknut očiglednom tjeskobom koju je Marko vukao za sobom, od koje se nevješto skrivao. Ostavio ga je na miru prepuštajući vremenu da umiri razgovor. Znatiželja i svojevrsni common sense u njemu su se bunili, ali je ipak odlučio ne ustrajati i prepustiti zamršene dijaloge nekom drugom vičnijem riječima, a za uzvrat je dobio trenutak polutišine i samoću u društvu pokunjenog dječaka-čovjeka.

Oznake: zatvorenici, nastavak 18

TREĆI DAN


Svitanje. Mrak sneno baulja opustjelim zatvorskim hodnicima i nitko ne može razaznati da li je on to umoran od sinoćnjeg stražarenja ili samo traži izgubljeni sitniš. Studen je pod kožom, ali ona nenametljiva, stidna studen rumenih obraščića još u povojima, a već u borbi sa nadolazećom toplinom dana. Zatvor biva sigurniji takvim jutrima koja u ljude ulijevaju osjećaj mira i svijesti da se neke stvari ipak odvijaju izvan same jedinke, iznad njenog skučenog vidika ne opterećujući je preteškim zahtjevima. Mir u osvit i iščekivanje tmaste oskudnosti dnevnih zbivanja, opuštanje pred poziv svakom živućem stvoru da se i on mora htio-nehtio uključiti u dan i tako ga oživjeti, podariti mu razlog postojanja. Tvorevine od cigle i željeza su bile polužive, razbacane posvuda i jedini sa epitetom pokretnosti u zatvoru su bili malobrojni stražari, koji su u maniru kakvog master of ceremony uređivali posljednje sitne, ali ujedno i ključne detalje kako bi scenografiju predstojećeg dana učinili vjerojatnijom i sposobnijom da prigrli ambicije glumaca predviđenih da kroče na nju.
Dan. Zavjesa je dignuta i konačan proizvod prikazan ljudima. Sve prolazi prema očekivanjima, piruje determinizam. Sunce je već podaleko odskočilo. Toplo je i svi zadovoljno taru dlanom o dlan zbog ispunjene jučerašnje prognoze. Opet nitko nije omanuo. Greška se nije potkrala i sada samo preostaje da se uživa što je stvar prošla glatko. Kao da maleni, vragolasti anđelak skakuće povrh svih u uskim tajicama i ponosito proklamira: „Uživajte svi, pa i vi bradati zatvorenici, propalice i marginalci. Pjevajte i slavite jer smo opet uspjeli iznjedriti novi dan i uteći kvarnom jutru, jer smo uspjeli da dokažemo svoju važnost i stručnost, i zaboravite, zaboga, na svoje nedaće, na kamenje koje nosite pognuti od kada ste kročili u zatvor. Pa, to je za slabiće! Budite muškarci jer ovo je muški zatvor i slavite ovaj praznik života. MC otvaraj pjenušac!“
U daljini se oglasilo škripanje nepodmazanih vrata, a za njim je uslijedilo sinkronizirano tapkanje nekolicine ljudskih nogu. Usamljeni odjeci koji su se vrlo sporo, istraživački odmjereno pa čak i lijeno gegali ka zatvoreničkom bloku. Kako su se primicali, privlačili su sve veći broj znatiželjnih zatvoreničkih pogleda. Približavao se stražar sa okovanim Zoranom, a dva, možda tri metra za njima je slijedio drugi dio te mini-zatvorske karavane koju je činio Marko i njegov tamničar. Zoran je pognute glave hodao nemarno prateći stražarev tempo. Zavisan od ritma koji su udarali koraci ispred njega, on je svoje misli polagano, ali u sve znatnijoj mjeri predavao događaju od sinoć. I kako je zatvorsko jutro polako odumiralo darujući svoju vitalnost nadolazećem danu, kao gomolj hranu mladom plodu, u njemu je očaj i bijes zbijen u grlu nestajao prepuštajući svoje položaje nešto hladnijim mislima. Nakon prvog šoka i želje da ono ružno nestane, da se poništi proteklo vrijeme, došlo je do mirenja sa činjenicom da su se događaji ipak dogodili. Sada je već imao hrabrosti da se nešto detaljnije prisjeti svega, da razmota svaki pojedini događaj iz naizgled nerazmrsivog klupka, a dok se bavio tim istraživanjima u njemu je cvijetalo jedno sasvim očito i kratko pitanje „Zašto?“. Međutim, unatoč žurbi sa kojom je na njega nastojao odgoviriti, ono je ostajalo preteško. Nama kao promatračima to pitanje ne bi trebalo predstavljati baš takvu prepreku, ali i Zorana moramo razumjeti jer se čovjek kojem je učinjeno zvjerstvo, kojem je naneseno zlo uvijek loše snalazi pri otkrivanju razloga i motiva počinitelja. On se tada pokazuje odviše naivnim ne krećući u istrazi od sebe samog, već istražujući jedino nepoznata prostranstva tuđih želja i nagona, mističnih razloga jednog čudovišta tako različitog od njega. U nama tada, možda i najjače, živi i diše ono prirodno samoljublje, opna koja nas dijeli od okoline, a koja u ovom slučaju znači da Zoran nije mogao priznati sebi iste ili slične želje onima koje je i Toni gajio, da nije mogao shvatiti njegove postupke tako slične postupcima kojima je i sam znao nagraditi ponekad druge. U takvoj mučnoj situaciji stvara se najdublji ponor između ja i oni, tako dubok i istinit da smo spremni previdjeti i one najočitije odgovore premda ih tražimo, premda ih želimo (možda i samo lažno), a sve zbog nejednakih aršina po kojima sudimo sebi i drugima. I dok s lakoćom sudi drugima, čovjek nikada nije spreman prihvatiti isto objašnjenje za sebe. Često je preteško shvatiti da mi nekom drugom ipak spadamo u onu mutnu i odviše homogenu kategoriju oni.
Kako ga je misao polako napuštala gubeći se u nejasnosti, on se jasnije približavao tapatu stražareve obuće, zovu njegovih koraka. Pitanja su se šaptom pretvarala u nepoznanicu ugađajući njegovom samoljublju, a on je pomalo bio sve više i više zadubljen u svoje maštarije, očiju zapiljenih u pod, u svjetlucavo kamenje koje ga je podsjećalo na ulice primorskih gradova i na neke avlije. Hladnoća koja je u hodniku počela lagano hlapjeti i prelaziti u oznojenu vrućinu ga je nosila u davno djetinjstvo i on je krećući se kroz hodnik za stražarom ustvari lagano kasao za svojim djedom. Vjerno ga je pratio u jutarnjem obilasku stoke i upijao svaki pojedini pa i najsitniji djedov pokret. Nije mu postavljao pitanja već je samo gledao. Kretali su se uskom, po rubovima okrbanom stazom koja je pratila slijed pružanja dvorišnih zgrada, koji je vješto kulminirao sa štalom. Jutro je umanjivalo njihov značaj, grbeći ih pod kapima rose i čineći skromnijim u njegovim očima. Crijep se po krovovima, smežuran i mal, prostirao kao razbacane kriške sasušene salame. Štala je bila ogromna, u njegovim mislima ravna kući i premda je rijetko u nju zalazio, mogao se zakleti da je osjećao određeno poštovanje prema toj zgradi, a ono je možda nicalo i iz načina na koji se djed brinuo o njoj. I kao da je neizmjerno blago bilo skriveno u njoj, blago u kravljem obliku, on je sa ogromnom i stalnom pažnjom obilazio i održavao život koji se sakrivao tu. Njegovu volju i ljubav za te životinje koja je bila maglovita i nejasna Zoranu, on je prihvaćao i poštivao onom pobožnošću kojom su babe slušale duhovnika dok im priopćava božiju nakanu da potopi svu zemlju. Kako su se približavali štali, tako je toplina postajala intenzivnija udarajući ih po licima kao valovi magle. Prilazili su polagano, mirnih koraka jer je djed putem površno pregledao ostatak dvorišta. Pred sama vrata su ih presrele dvije lastavice, garave i preplanule i najavile sve ono nevjerojatno i bajkovito što su imali za vidjeti za par časova. Prag štale je bio oblijepljen, činilo mu se tada, stoljetnom naslagom balege. Prekoračili su tu posljednju granicu i ušli u carstvo krava dojiteljica i roja lastavica koje su prebivale na svemu kao zaštitna paučina i oblijetale u bijelo prekrečenu prostoriju u potrazi za slasnim mušicama čiji je broj unatoč stalnom izlovu vjerojatno stostruko premašivao broj lastavica. Kružile su neprestano, uzdižući se do gnjezda obješenih o strop i obrušavajući nenadano u čudnim ciklusima, izbjegavajući putem glomazna kravlja tjelesa. Sjećao se štale kao izrazito spokojnog, ali njemu ipak stranog mjesta u kojem je djed bio zakon. On je tu imao svoju rutinu, autonomiju i ponašao se u skladu sa njom. Po ulasku bi prvo glasno pozdravio kravlje društvo punim glasom i podviknuo onoj najnemirnijoj (premda se nemir u tom času svodio na nešto žustrije klaćenje govnastog repa). Zatim bi se hvatao vila i navaljivao na izbacivanja islužene slame koja je smiješana sa toplom balegom ležala pod kravama, usput ih blago udarajući po bokovima zaobljenom stranom vila i tako dajući znake kamo da se maknu. To je bilo njegovo carstvo, ta slika idile ispunjene toplim mirisom kravljih govana i sjajnog sunca koje je dopiralo odasvud.
Kada su se crtice isječene iz prošlosti sakupile a nastala slika umirila, moglo se lako primjetiti da sadrži i neke neskladne momente, da neki potezi kista ipak podgrijavaju nekakve nejasne laži, boje pozivaju promatrača u ponor zablude. Jasno mu je bilo da se takav jedan događaj, već sigurno usidren u njegovim mislima, nije nikad mogao doslovno dogoditi jer ga je spriječavalo stotinu razloga, ali je mogućnost te slike i dovoljna mjerica istinitosti u njoj garantirala da neće biti ismijana, već da će je obnavljati i kasnije, vjerujući joj sve više.
Nasuprot tom prizoru drage polulaži je stajalo Violetino oznojeno čelo, užarene oči okružene nepreglednim morem ljudi i žena i njen lomni struk koji se izvijao pod svjetlima velegradske diskoteke zasute unjkavim, melodioznim, ali i na trenutke hrapavim i brižno transcendetiranim glasom pop-dive tog trenutka, i izgarajući u svim pravcima prenosio svjetleću univerzalnu poruku non-stop cjelovečernjeg kretanja. Kretanja pod svaku cijenu. Kretanja stojeći u jednom mjestu, u epicentru stvarnosti. U flešu kojem je poklanjao svoju pažnju oni su se stapali, izmjenjivali jedno za drugim, približavali se do one razdaljine za koju je Zoran smatrao da je nemoguća kada su ovakve dvije slike u pitanju.
Fiksirao se na tu sliku, otužnu i razigranu u jednom času, znajući da je jako bitna u njegovom životu, u svijetu koji je do tada imao priliku gledati. Violetini izbačeni, erotično produženi očnjaci i graškasti znoj koji silazi od obrva ka gotovo neprepoznatljivoj, piccolo bradi su značili puno više od same slike razuzdane i popaljene ponoćne plesačice. Bila je to živa slika koja ga je uzbuđivala i uznemiravala, rasla u njemu i stvarala nova tumačenja same sebe iz trena u tren, obilježavala njegove želje i potrebe vazda novim nijansama, zapljuskivala ih novim kantama sviježe farbe. U svijetu noćnog plesa i pića ona nije postojala anonimno, nije se ulijevala u tu posudu lica i žena gubeći svoju draž. Ne, njena kosa je i dalje blještala izazovno i meko nad ostalima fluorescentno se ističući u masi, naglašavajući svoju važnost. Posvetio joj se potpuno i dopustio da ga uzdrma koliko je god mogla, svom svojom životinjskom snagom i tada se našao na dnu shvativši da je to njegov portret. Ta to je pred njim stajao maksimum svega onog što je postigao, mjera njegove vrijednosti cereći mu se u lice i pokazujući u svojem istrošenom osmjehu koliko je to postignuće bezlično i šturo. Htio je sve, a dobio je neprestano posrtanje ovjekovječeno u ovoj prekasnoj, mladoj plavuši čije su se crte lica motale pod njegovom palicom i to više uopće nije morala biti Viki već se mjenjala u drugi oblik, zauzimala različitu pozu i na najmanji Zoranov unutarnji mig.
Nečiji portret se može vrlo jasno naslikati, a da sama osoba i nije uključena u njega, nije prikazana. Međutim, to je samo ponekad slučaj, možda samo sa onim osobama koje ne mare previše za događaje koji se odvijaju u njima već svoju pažnju poklanjaju samo vanjskom svijetu, onima čiji život ovisi isključivo o drugima (može se i tako reći)!
Od čitave gomile ušminkanih lica, dotjeranih razgovora, ispoliranih auta, pokošenih travnjaka, zubala bez karijesa i ostalih trica pred njim je ostalo samo jedno užasno saznanje oličeno u kontrastu dvije slike koje su ga zaposjele, jedne gotovo potpuno lažne a druge gotovo potpuno istinite. Povezao ih je preklapajući ih po rubovima i kao magijom su ostale ispisane riječi, teatralno oštre i nemilodarne, praktično beživotne i tupe, ali istinite. Čitao je blago pomičući gornju usnu slova: kretanje nas veže. I to je bilo sve. Samo toliko. Ni manje ni više. Niti popratna slika, niti objašnjenje. Samo slova i pojave koje se gube iza njih. Djed, staza u dvorištu koje više nije postojalo, Violeta i lastavice su ga napuštali i postajali beznačajni, zamjenjivi u trenutku, a um upravo manijakalno obuzet, pasionirano zauzet ovom mišlju. Gledao je te likove, njemu tako bitne i osobite do tada, a tako isprazne ponaosob od tada i polagano ih zaboravljao. Nisu mu trebali, nije ih trebao. Caput. Ali što onda preostaje, ako ih se tek tako odriče nakon par dana provedenih u zatvoru, nakon par dana osame? Zašto onda živjeti? Zašto i gdje ići, polaziti i dolaziti?
Takav je značaj znala zadobiti ovakva jedna, makar i zeru istinita misao kad bi zasijala u umovima onih koji se takvim stvarima inače ne bave. U njihovom svijetu bi takve stvari znale izazvati pravi požar paleći se kao baklje koje jasno osvjetljavaju skrivenu istinu i vodeći ih slijepo, gotovo manijački ka onom skrivenom. A oni bi tada rušili sve ono sagrađeno u prošlosti, odbacivali sve ono sazdano u vremenu ne vjerujući više ničem do tada poznatom. Bespotrebno je i reći da su takvi rezovi načinjeni u njihovoj svijesti bili koliko nagli toliko i naivni, ali recimo ipak i to.
Za njega, za njegovo izmučeno srce, samo je kretanje preostajalo Viki i starom djedu, samo ih je ono moglo držati na tankoj slamčici života, kao što je blago ljuljuškanje jedino u stanju umiriti bebu. Samo to ili smrt, i kako se ona već lagano stvarala u njegovom umu za djeda, tako je mogao naslutiti da će jednog dana i Violeta upasti u istu košaricu, potkrijepiti pravilo primjerom. Za godinu ili nešto više sjećat će se on njenog čela i nogu, i oni će još biti prilično pouzdano oslikani, ali će se već tada ili jednog od tih dana uhvatiti kako sumnja i napokon pronalazi da je dužina haljine na slici neistinita. Naravno, neće moći znati da li je posuđena sa neke naslovne strane ili vješto ukradena iz TV-serije, ali će se polako taj i drugi slični dodaci početi pridruživati Violetinoj slici i jednoga dana će njeno bogatstvo biti ravno samo njenoj starosti. Moći će ju zamisliti u onoj istoj diskoteci, ali će joj nos možda biti veći, a oči tamnije, i sa nesigurnošću će vjerovati svakoj ponuđenoj istini, i kao što je maločas u mislima sretan koračao za djedom, a nekad u stvarnosti samo vrlo rijetko i to preko volje, tako će možda jednom voljeti pop-pjesmicu uz koju je izvijanje boka njegove žene bilo najmirisnije. Sve su se te sitnice planirale udružiti i srušiti sve ono što je još uvijek smatrao za sigurno, i njemu se činilo da će pouzdano uspjeti jer je jedino kretanje tih, bitnih, dragih bića moglo spriječiti katastrofu obavljajući popravke kad god bi se kakav detalj zaigrao i zastranio. Međutim to se kretanje za njega neće uskoro obnoviti, a oni (i brojni drugi) će ostati nepokretni za njegove oči, ali vrlo živahni i žalosno promjenjivi u njegovom sjećanju dotaknutom prahom mašte, a sa druge, možda još tužnije strane, njihovi životi neće ostati zaleđeni u vremenu i oni će se nastaviti mijenjati nedotaknuti njegovim okom, negdje daleko od njegove spoznaje.
Oči su mu upale dublje u šupljinu u kojoj su bile položene. Nije mogao povjerovati toj konstrukciji svoga uma za koju je zapravo znao da originalno ne pripada njemu, ali ju je tek tada istinski pojmio, upio, upoznao stanje slično onom u kojem je ta ideja mogla biti rođena. Čudio joj se, ali ona je bila posvuda prisutna. Djed i Viki, svi njemu dragi su iznenada blijedili, povlačili se u neprozirnu dubinu uspomena sa namjerom da postanu samo to. Samo obične uspomene. Puke fotografije koje su značile puno i ništa, koje su najavljivale samo onu mrtvu samoću i nemire, koji će mu praviti društvo u budućnosti dok on razvrstava i pregleda svoje sličice, dok gleda nemoćan kako im boja blijedi a jasnoća muti ostajući negdje za njim, sakupljajući se u građu iz prošlosti. Ostao je sam na svijetu i ono što različiti ljudi različito nazivlju, a što većina nas fizički osjeća u razini dijafragme je bilo bez težine, potpuno prazno, evakuirano od emocija i Zoran više nije imao snage niti da žali. Još se samo pitao kako bi to izgledalo, da ga upravo sad odluče pustiti iz zatvora! Kako bi se ponijeo da mu Violeta doleti u zagrljaj, da se mora objašnjavati sa poznanicima, grliti sa rođacima i voditi klince u školu!

Oznake: zatvorenici, nastavak 17

Zavukao je stopalo stidno pod pokrivač i dublje se zamislio, postajući pomalo odsutan za stvarnost i približavajući se događajima iz prošlosti. Varirao je neka zaboravljena pitanja i odgovore kao nekada, kao onda kada je zasigurno bio mlad, kada godine nikako nisu dozvoljavale da ga netko nazove starim i čudio se onom što je stajalo iza njega. Međutim sada nije više bilo onih iznenadnih pomračenja, hirovitih depresija zbog neke sitne, neznatne, sporadične primisli već samo plutanje i više manje hladno prisjećanje, ponavljanje prežvakanog.
O prošlosti najčešće razmišljamo kada ju nastojimo usporediti sa sadašnjim trenutkom, kada još jedino u njoj nastojimo pronaći odgovor na pitanje ili stanje koje nas je zaokupilo tražeći u minulom neku sličnost sa onim što je sada i nastojeći prema poznatom otkriti buduće. Osjećaj da Zoran i Marko nisu toliko različiti od njega, da ih neke bitne činjenice spajaju sa njim ga je koliko uzbudila, toliko i zaplašila. Ono pomanjkanje sreće koje je naslućivao više u njihovim gestama i postupcima nego riječima, poznavao je u sebi vrlo dobro i bilo mu je drago što je nešto tako intimno i njegovo postojalo u njima, gnijezdilo se u njihovim životima. Jesu li Zoran i Marko bili svjesni ovih njegovih nastojanja, ovih istih pitanja koja su ga od kad zna za sebe zaokupljala? Bio je zadovoljan sa tim dvojbama, nenadanom zaokretu u svojim mislima, mogućnošću da istražuje nešto tako zanimljivo, da se zabavlja sobom kroz druge ljude kao da kroz čitanje kakvog romana otkriva sličnosti nekog lika sa sobom.
Prošlost mu je ipak samo kratko dopustila tu igru i on se vrlo brzo vratio natrag k njoj našavši se blizu onih noći kada je kao opsjednut prevelikom nesrećom i prekomjernom količinom misli bez kraja, već izmoren nesanicom birao najprikladniji način za samoubojstvo. Pomisao na samoubojstvo se u njegovim mislima javila, uobličila onom jednostavnošću i prirodnošću kako to biva sa prisjećanjem na neku davnu šalu koja je mogla u trenutku nastanka biti nazvana i vulgarnom. Jedna od onih šala ispričanih za pripitim stolom u kojoj se javljaju podrugljivost i smijeh u istoj košarici, koja u prvi mah izaziva osmjehe tek kod nekih, a tek mnogo kasnije njen ponovni spomen donosi veselje, čak oduševljenje kod svih njenih sudionika jer je vrijeme uspjelo u odvajanju događaja od njegove zbiljske pozadine, i taj naknadni spomen ostaje tek u funkciji prisjećanja na zabavu koja je, napokon, uistinu ostala zapamćena po nečem sasvim drugom. Takva šala ostaje slijepi, neosjetljivi putokaz ka jednoj uspomeni na sreću kao što to ponekad biva sa nekim osobama koje u sebi godinama nesvjesno čuvaju i uspješno obnavljaju poneku ljudsku osobinu, koja naknadnim osvješćivanjem postaje kod njih sasvim nezanimljiva, umjetna i ponekad, čak, vodi u potpuno raspadanje cijelog bića okupljenog oko nje, u nemogućnost pronalaženja one stare ljepote u njemu.
Međutim, opravdanje za to svoje buduće zasmišljeno samoubojstvo on više nije imao volje da iznalazi, jer je to u njemu s vremenom preraslo u jedno stanje, ta odluka koja mu je počivala i zrela negdje u utrobi začeta u davnini, nastala kao iz sna izvučena još onda kada čovjek i nije u stanju bogzna kako i koliko misliti, već sretan predaje život tim nejasnim ali divnim provalijama kao sigurnom utočištu, čvrstim branama od gromoglasne bujice zapleta, jednom od onih raspleta koje donosi samoća.
A zatim, kakva je to uopće riječ „samoubojstvo“! Tako bitna za svakodnevni život, presudna za njegovo tumačenje, pa tako duga za izgovor i vulgarna, toliko neprilično opisna, plastična kao da crta, kruta za upotrebu. Kakva jednostavnija riječ složena iz tek tri ili najviše, da najviše, četiri sloga bi svakako pristajala, svakako bolje ispunjavala svoju svrhu, bolje prianjala uz sam događaj. Jer taj događaj, ta scena i ne treba nekog pouzdanog kroničara već samo naznaku, nagovještaj koji bi gotovo nijemo posvjedočio, rekao slegnutih ramena „Da, to je u pitanju.“ i sklanjajući se, dalje dopustio svako drugo djelovanje ukazujući sebi tek neki neznatan prostor veličine novinske vijesti. Brevis, brevis. Život je kratak, samoubojstvo treba biti kraće.
Sjetio se i jedne ljubavi svoje poodmakle mladosti koja je odbrojila brojne sate zaključana u ormaru roditeljskog doma razmišljajući o lišavanju sebe života. Bila je tako mlada, jedra i nadasve kipuća, a opet tako bespomoćna i polupametna. Razgovarala je sa njim o sebi i samo sebi, a da nije shvaćala da se odgovor na njena pitanja i tlapnje o depresivnom samoubojstvu krije u pitanju, samoj njegovoj postavci, u razumjevanju pojma. Međutim, sada su njegov bijes i razočaranje koji su tada bili plod ljubavi, koja ga je privlačila njoj i primoravala da sluša njene riječi izrečene, očigledno, onako uz put, minuli ističući iz njega s vremenom. A i tada, da je njegov odnos spram nje bio racionalne prirode, on bi svakako morao izbjeći razočaranje shvaćajući da se istinski moralni zasadi ne umeću tako olako u izgovorene riječi, već nesvjesno proživljavaju iz dana u dan. Ipak, i danas ju je znao povremeno mrziti zbog tih riječi kao što mu je i danas ljubav kojom ju je opisivao u maštanjima, ponekad znala zaigrati u srcu kao nešto sasvim živo i poznato, jedan stvaran i nikako minuo osjećaj.
Razišli su se i ona je bila sretna. Napustila je riječi i prigrlila starijeg muškarca koji ju je velikodušno spasio od njih. Užasna, ali tako tipična sudbina. Predvidljiv kas u smrt. Crna šaljivost života koji svakom od nas nudi tako puno, toliko različitosti, sve te brojne, šarene, svjetlucave rasplete, a mi uzmemo uvijek isto.
Da, razmišljao je o tragediji koja je zadesila njegovu ljubav koja je bila spremna za mnogo toga čudesnog i visokog, a ubrzo nakon tih časovitih stremljenja ka vrhu prihvatila osrednjost i što je najgore, ali u ovom slučaju i utješno, nije u toj svojoj nesvjesnoj odluci bila usamljena. Svi oko njega, i oni prosječni i oni blistavi su činili taj kompromis, pristajali na njega sa osmjehom i potom uporno poricali sve ono u što su se još prethodni dan uporno kleli. Prepustio ih je njihovoj sutrašnjici i vratio se sebi i samo svom dragocjenom sebi, jedinom predmetu svoje nepomućene pažnje, a Marko i Zoran su vjerojatno u tom času ručavali rastopljeni pire u menzi i tražili najudubnije mjesto na tvrdoj zatvorskoj stolici obazirući se oko sebe u potrazi za čudnim, potencijalno neprijateljskim pogledima stranaca.
Prolazio je još jedan novi, njemu nevidljivim sjajnim suncem ovjenčan dan i bio je prozračno užurban, dječački plahovit. Osmjeh je Toniju naglo sišao na obraze i on se nečujno radovao tom novom danu, danu kojim mu je život prenosio svoju never forgotten and never forgiven poruku, dan za danom servirao na bijelom stolnjaku sa zveckavim, pozlaćenim i pomno ulaštenim priborom, a koju kao kroz san zaboravljamo ili se pak samo himbeno zavaravamo ne hajući za nju. Ignoriramo ju lebdeći bestjelesno preko njenih nabranih starodrevnih proplanaka i neosunčanih rasjeda, a ona ostaje tu gdje jeste, na svom zagarantiranom istorijskom mjestu, svojoj stražar-kuli i prenosi svoju istinu dalje, narednoj generaciji smjelih boraca koji će kao i njihovi očevi davati sve od sebe, zadnje svoje da ju sruše, a zateći će se podno njenih zidina, poleđuške nošeni na štitu koji im je velikodušno iskitio dobri usud.
Iz sjećanja su mu iskakala poznata i lica iz izmaglice, neutješni životni relikti željni topline i vrelih uzbuđenja. Pojavljivali bi se plahovito, časomice zaokupljajući njegovu rastrešenu pažnju, a potom se gubili zamičući iza vulkanskih stijena i otvora koje je u vapnencu isklesala voda svojim čeličnim alatom. Bio je uvijek iznova dirnut njihovim prisustvom i uvijek istom erupcijom bola kojom su kipjela i prelijevala se izvan svog životnog kruga, očekujući odgovor od okoline. Ta lica su slavila život u svoj njegovoj kolosalnoj i magičnoj veličini čineći ga još moćnijim u Tonijevim očima. Sada kada ih je gledao iz ove zapanjujuće, intimne blizine koja je navještavala strastven poljubac, Toni je zaprepašteno zurio u odljeve svekolike ljudske patnje, u brojne ispaćene i duboko protresene sudbine mnogih njemu poznatih i čudio se opetovanosti životnih procesa, neminovnosti događaja koje čak ni mi, bogoliki stvorovi nismo u stanju izbjeći i tako ležeći širom otvorenih očiju ostao zatočen u poslijepodnevnom transu.


. . .


Kako li je samo naše trenutno stanje sebično i slijepo za sve ono što smo doživjeli u prošlosti! Da je Toni nekim slučajem tada mogao na sebe pogledati nečijim tuđim očima, recimo onim očima kojima mu sudi čitatelj ovih redova, shvatio bi to a i onu rečenicu pomalo ispraznu naizgled i odviše anatomski obojenu, da srce ne može da boli. Rane koje su ga zaokupljale i privlačile svu njegovu pažnju bolovima koje su stvarale, su kao neki izvanjski faktori poništavale sve one nemire i boli srca kojima se još sinoć svesrdno posvećivao. Od kako su se one pojavile, ponicale po njemu, postale su jedina vrsta boli koju je mogao osjetiti, a raštrkane misli koje su mu se redale umom, su sada bile oslobođene one stege, gušenja koje ih je inače pratilo. I otud taj mir, i ona hladnoća kojom je sažimao svoje pređašnje utiske. Njegovo tijelo, smrvljeno i savladano je jednom jačom voljom utišalo srce koje se odmah moralo povući, pritajiti bez pitanja. A oni, već fantomski bolovi srca su za njega bili zaboravljeni, nestvarno daleki i nemogući.
Tijelu se čovjek gotovo nikada ne može oduprijeti, savladati ga mišlju jer ono tu misao ne priznaje, jer se ne da njome zaplašiti. Međutim, oni drugi bolovi, oni nemiri i patnja koji nam uništavaju srce se rukovode drugim načelima, njih misao gaji. Oni nikada nisu izvanjski već su bliski našem Ja, razvijaju se sa nama i kroz našu misao i upravo smo mi ti koji ih puštamo u sebe ili odbijamo, dajemo im hranu ili ih morimo glađu. Oni su samo naši. I mada nam ponekad djeluju važniji od bolova tijela, to stupnjevanje izgubi na vjerodostojnosti čim se na našoj koži ukaže i najmanja posjekotina. Tada nastala recka zakrvari i potisne srce u zapećak stavljajući ga na stand by. Ali, kako život u nama s vremenom raste i mijenja se, tako se mijenja i bolesno srce, stupnjevi njegovog oboljenja rastu ili opadaju i mi se ili radujemo novom jutru ili bližimo trenutku kada nam je svega dosta. Samoubojstvo o kojem je Toni razmišljao, u nama pomalo dozrijeva paralelno sa životom. I da bi taj čin jednog dana čovjek doživio kao sasvim moguć, da bi mu se dovoljno približio tako da ga jasno vidi, njegovo srce mora proći već čitav niz promjena, doživjeti i upiti hrpu užasa ispletenih u premišljanju, ono se mora navići na taj prizor, povjerovati u njega već sasvim bolesno. A i on mu u tome mora biti spreman pomoći, jer ako nam razum nije spreman podsticati i njegovati bolest izazvanu nesrećom i samoćom, nikada se nećemo primaknuti tom pogledu. Takvi vidici se izrađuju pomno i sporo podsjećajući svojom neobičnošću i jasnoćom na kakvo umjetničko djelo.

Oznake: zatvorenici, nastavak 16