Prostrt ispod Tonijeve deke i sklupčan u svoje statične misli, preležao je Zoran gotovo čitav dan i odmotavao svoje životno klupko. Nedovršenost i raskidanost životnih taktova ga je udivljavala i istovremeno zastrašivala. Naizgled je sve djelovalo jednostavno, a ondje iza svakog misaonog zavoja bi slijedio nepredviđeni i enogmatski ponor, gotovo propast za sve ono do maločas sigurno i provjereno. Tapkao je oprezno po razdjelnicama prošlosti i krajem oka nemarno pogledavao ka Marku koji je ušuškan u svojoj postelji potonuo u san. Isprva se dječački snen, doimao potpuno nevino i bezbrižno. Bio je mekan i plišano podatan razrogačenom oku znatiželjnika. Smireno tijelo nije odavalo znaka da se unutar njegovih izvanjskih stijenki odvija zbiljski život, tijelo mu je izgledalo mrtvo. Povremeno je Zoran padao pod iskušenje da legne uz beživotno dječačko tijelo kako bi mu pomogao da iznese san i ušutka aveti, ali se ipak odlučivao na nedjelovanje jer bi ono sigurno preplašilo tad razbuđenog snenog Marka, tako da je ostajao na mjestu ne dajući od sebe znake života i tako učestvujući u sveopćoj mimikriji zatvorskog nezbivanja, koje je žarko čeznulo za ljepotom pokreta i akcijom mišića koja nema svog povoda i doglednog kraja. Samo su povremeni glasovi i lupkanje nogu pratili i podražavali kontinuirano, vodenasto bilo zatvora.
S vremenom se Markova božanstvena smirenost i nepokretna uspavanost prometnula u iscjepkano trzanje što je Zoran tumačio kao početak sanjanja i stao ga pažljivije promatrati ne bi li tako prišao bliže njegovoj tajanstvenosti. Zaboravio je svoje sumnje i bjesove te se posvetio istraživanju dječaka koji je nepokretno, epileptično prikovano uz postelju ležao pred njim izložen kritičkom oku svih zainteresiranih i nesigurnom kormilu gospodarskog sna. Namjestio se kao u kinu i tako zavaljen, u polusjedećem položaju sa nestrpljenjem upijao svaki novi pokret tijela i mišića lica u nijemom filmu koji se pred njim prikazivao. Osluškivao je nepostojeće zvukove i predviđao događaje u nastavku projekcije suosjećajući sa glumčevom patnjom i trenutnim životnim nedoumicama, dok je pred njim ležao sve nemirniji i nemirniji Marko, koji se očigledno sukobljavao sa nekakvim nepremostivim preprekama, koje su se nevidljive svima oko njega prostirale preko cijelog vidokruga i samodopadno mu se smijale. Strah i neizvjesnost su se vidjeli u grimasama i dopirali čak do Zoranovog nesuosjećajnog srca pitajući ga što je to tako jako i svemoćno moglo natjerati grč na ono glatko, gotovo ružičasto i bijelo lice. Bespomoćno i strašno je izgledao pod naletom agonije koja ga je napadala snenog ne dajući mu da progovori i vrisne svoju bol iz srca, poprimajući tako još grandioznije, još podmuklije lice.
Posljedice su stajale pred zamišljenim i zaprepaštenim Zoranovim okom, dok je o uzrocima mogao samo bezuspješno nagađati i naslućivati okolnosti koje su Marku priuštile sve ono bezimeno, gorko i sjetom zamaskirano. Takav grč je morao iza sebe kriti gorostasa sposobnog da otisne slabašni životni plamen u nepoznato i primora tek oformljeno biće da se očajnički bori, pati i gubi. Gledajući napregnutu Markovu konturu, pred njim je izronila scena kasne ljetne uspavanke koju ispunjava jecaj nemoćnog dječaka koji se ne želi predati, dječaka mutnog lica i strašnog udesa. Da, svakako je iza grčenja i ritanja stajala neka tiha, cjeloživotna, gusta i polagana patnja, i akumulirano razočaranje koje se viđa ponekad na životnoj pozornici, a gotovo nikad ne nalazi jasna i potpuna na stranicama debelih romana. Pravo ime toj boli Zoran nije mogao znati, ali bi joj lik mogao prepoznati i potkazati ju Pravdi svjestan da će ga Markov izraz lica i stisak šake u prazno pratiti jasan jo neko vrijeme.
Zaspao je u gluho doba noći kad je već sve prošlo i Marko se ohladio od sjećanja i agonije, a zatvor nesvjestan prećutnog, obnovljenog sukoba i kolapsa jednog duha sa životom u miru usnuo.
Sa prvim pijetlovima, Marko se trznuo oznojen i izmučen, umoran i bolno svjestan svojih rastvorenih rana, vlažnih i mirišljavo razjapljenih. Okrenuo se ka Tonijevom krevetu tražeći Zorana, i kad ga nije ugledao vratio u prvotni sklupčani položaj izdišući istrošeni zrak kao poslije izjednačene, bratske tuče, a zatim potonuo u novi san osuđen na ponavljanje.
Kroz množinu hladnog zraka su se tiskali grumeni krute, nesalomljive topline šmokljanski nespretno se odbijajući od predmete kojih bi se doticali na svom kruženju ćelijom. U prijelazu iz noći u dan se osjećalo nekakvo bubreće neprijateljstvo, juriš spreman u grlima mnogih i nezadovoljstvo. Ništa nije moglo natjerati mrka tjelesa da se podignu sa svojih počivališta, da se izmijeni njihovo stanje u kom su se zadovoljno valjuškali dajući svojim lako navučenim masnim kapcima svakog časa drugi odsjaj, drugu nijansu sive boje. Snovi su vladali žezlima izlivenim u čeliku i činilo se da tom stanju nema kraja, nema racionalnog konca, sve dok hodnikom nije promilila škripa nekakvih pothrđalih kotača, vijugav zvuk buđenja koji je prilazio uhu meko i sigurno, tepajući i obećavajući kao majčina ruka jutarnjem sinovljevom ramenu. Na tragu tog glagoljenja dokotrljao se Toni do vrata ćelije u pratnji jednog stražara, a zatim i propušten kratkim stenjanjem i jaukom brave ušao u nju. Oslušnuo je zatvaranje vrata za svojim opreznim leđima i ostao na trenutak u istom položaju ispraćajući stražara.
Opća hladnoća zraka i dva žarišta topline koja su bila nagovještena Markovim i Zoranovim tijelima, su ga peckala po obrazima i mamila mu osmijeh. Postajao je polagano potpuno tup, spokojan sa jednom neizrecivom jednoličnom mišlju koju su podsticala dva tijela koja su počivala tu uz njega, a čiji je život moglo posvjedočiti samo njegovo sjećanje i pretpostavka. Jer ta dva bića su mogla u istom trenutku biti isto tako mrtva kao što su zasigurno bila živa. Disanje, koje je nestajalo pod pomnom paskom pokrivača, ih je dijelilo od stvarnosti u kojoj su oni ostajali kao lutke sa mogućnošću očovječenja, i da je netko Toniju, zabavljenom svojom mišlju, šapnuo da će njih dva takvi i ostati dovijeka, on bi vjerojatno samo slegao ramenima ne poklanjajući toj informaciji bogzna koliko pažnje.
Pokrenuo je hrđavi mehanizam kolica i u jednom razvučenom i mekom škripaju došao nadomak prozoru koji je bez ikakvog pitanja propuštao svitanje u ćeliju. Stao je pod njim sudjelujući u izdajničkom činu suradnje sa neprijateljskom zorom i spokojno se zavalio u naslon kolica dopuštajući hladnom izvanjskom zraku da mu plazi po licu i rukama, ulazi u usta predstavljajući nepcima buket živih okusa jutra. Prepustio se dojmu općeg smiraja i toplini dva tijela koja je izbijala životne otkucaje iza njegovih leđa, a oči su mu se u valovima zaklapale dajući maha pomalo umoru, a pomalo slabosti. Boreći se sa težinom kapaka nevoljko i lažno, prvo je uočio treperenje oštrih svjetala koja su izvana propuštena otvorenim prozorom dopirala u ćeliju, a zatim je rezak i suh zvuk zakreštao i prodrmao zatvorom.
. . .
Neki su naknadno govorili da je jačina sirene probudila kompletan zatvor i da je zaprepaštenje bilo opće, da su se i oni sami pretvorili u znoj iznenada probuđeni kao mlazom mrzle vode. Drugi, oni koji su bili bliže njima, su čisteći se od ostataka prašine govorili o udaru koji im se pomiješao sa zvukom sirene pod jabučicom, a oni nasuprot ćeliji naših junaka nisu govorili jer su i dalje gledali krevete pritješnjene uza zid gorostasnim kamionom i kovitlac lima koji je ponegdje propuštao komadiće nekakvog tijela, klice crvenila. Gledali su i Tonijevu kosu koja se prostirala u lokvi krvi ispod hladnjaka grdosije i noge oba kreveta kako sažete kao harmonika zavlače svoje krajeve u farove.
Da se netko htio zabavljati prizorom, i nagađati o unutrašnjosti ispretumbane ćelije, mogao je, recimo, predstavit sebi Zoranovo i Markovo tijelo spljošteno, pritješnjeno uza zid kao u škripu, sabijeno u onoj istoj pozi u kojoj ih je posljednji otkucaj sna ostavio. Ta tijela su međutim bila gotovo nevidljiva, ali je netko ipak mogao ubijati vrijeme razmatrajući njihov položaj, pretumbavajući im po kostima koje su jedine stajale između hladnog, oguljenog zida i njihovog mesa rascvalog i mirisnog, čije su se lati širile uza zid kao pobješnjela divlja ruža, kao razuzdana polja planktona morem, kao skakavci. Jedina je sigurna, postojano pozitivna i nedvosmislena stajala Tonijeva kosa, blaga i sjajna u prelijepoj lokvi tamne krvi.
. . .
Umiranje i ljubav uživaju opće divljene i ujedno opće zgražanje jer ni jedno ne mari za čovjekov pojedini segment, već kad nastupe zaposjedaju biće u cjelini i tako na pomalo pogan i svakako neobično plastičan način ujedinjuju tijelo sa dušom brkajući inače jasne kategorije mišljenja i čineći se onostranim.
Valjda se jedino umjetnost nastoji ugledati na njih, s tom razlikom što tijelo i duša kod nje bivaju zamjenjeni stilom i istinom.
Post je objavljen 22.02.2014. u 14:00 sati.