TREĆI DAN


Svitanje. Mrak sneno baulja opustjelim zatvorskim hodnicima i nitko ne može razaznati da li je on to umoran od sinoćnjeg stražarenja ili samo traži izgubljeni sitniš. Studen je pod kožom, ali ona nenametljiva, stidna studen rumenih obraščića još u povojima, a već u borbi sa nadolazećom toplinom dana. Zatvor biva sigurniji takvim jutrima koja u ljude ulijevaju osjećaj mira i svijesti da se neke stvari ipak odvijaju izvan same jedinke, iznad njenog skučenog vidika ne opterećujući je preteškim zahtjevima. Mir u osvit i iščekivanje tmaste oskudnosti dnevnih zbivanja, opuštanje pred poziv svakom živućem stvoru da se i on mora htio-nehtio uključiti u dan i tako ga oživjeti, podariti mu razlog postojanja. Tvorevine od cigle i željeza su bile polužive, razbacane posvuda i jedini sa epitetom pokretnosti u zatvoru su bili malobrojni stražari, koji su u maniru kakvog master of ceremony uređivali posljednje sitne, ali ujedno i ključne detalje kako bi scenografiju predstojećeg dana učinili vjerojatnijom i sposobnijom da prigrli ambicije glumaca predviđenih da kroče na nju.
Dan. Zavjesa je dignuta i konačan proizvod prikazan ljudima. Sve prolazi prema očekivanjima, piruje determinizam. Sunce je već podaleko odskočilo. Toplo je i svi zadovoljno taru dlanom o dlan zbog ispunjene jučerašnje prognoze. Opet nitko nije omanuo. Greška se nije potkrala i sada samo preostaje da se uživa što je stvar prošla glatko. Kao da maleni, vragolasti anđelak skakuće povrh svih u uskim tajicama i ponosito proklamira: „Uživajte svi, pa i vi bradati zatvorenici, propalice i marginalci. Pjevajte i slavite jer smo opet uspjeli iznjedriti novi dan i uteći kvarnom jutru, jer smo uspjeli da dokažemo svoju važnost i stručnost, i zaboravite, zaboga, na svoje nedaće, na kamenje koje nosite pognuti od kada ste kročili u zatvor. Pa, to je za slabiće! Budite muškarci jer ovo je muški zatvor i slavite ovaj praznik života. MC otvaraj pjenušac!“
U daljini se oglasilo škripanje nepodmazanih vrata, a za njim je uslijedilo sinkronizirano tapkanje nekolicine ljudskih nogu. Usamljeni odjeci koji su se vrlo sporo, istraživački odmjereno pa čak i lijeno gegali ka zatvoreničkom bloku. Kako su se primicali, privlačili su sve veći broj znatiželjnih zatvoreničkih pogleda. Približavao se stražar sa okovanim Zoranom, a dva, možda tri metra za njima je slijedio drugi dio te mini-zatvorske karavane koju je činio Marko i njegov tamničar. Zoran je pognute glave hodao nemarno prateći stražarev tempo. Zavisan od ritma koji su udarali koraci ispred njega, on je svoje misli polagano, ali u sve znatnijoj mjeri predavao događaju od sinoć. I kako je zatvorsko jutro polako odumiralo darujući svoju vitalnost nadolazećem danu, kao gomolj hranu mladom plodu, u njemu je očaj i bijes zbijen u grlu nestajao prepuštajući svoje položaje nešto hladnijim mislima. Nakon prvog šoka i želje da ono ružno nestane, da se poništi proteklo vrijeme, došlo je do mirenja sa činjenicom da su se događaji ipak dogodili. Sada je već imao hrabrosti da se nešto detaljnije prisjeti svega, da razmota svaki pojedini događaj iz naizgled nerazmrsivog klupka, a dok se bavio tim istraživanjima u njemu je cvijetalo jedno sasvim očito i kratko pitanje „Zašto?“. Međutim, unatoč žurbi sa kojom je na njega nastojao odgoviriti, ono je ostajalo preteško. Nama kao promatračima to pitanje ne bi trebalo predstavljati baš takvu prepreku, ali i Zorana moramo razumjeti jer se čovjek kojem je učinjeno zvjerstvo, kojem je naneseno zlo uvijek loše snalazi pri otkrivanju razloga i motiva počinitelja. On se tada pokazuje odviše naivnim ne krećući u istrazi od sebe samog, već istražujući jedino nepoznata prostranstva tuđih želja i nagona, mističnih razloga jednog čudovišta tako različitog od njega. U nama tada, možda i najjače, živi i diše ono prirodno samoljublje, opna koja nas dijeli od okoline, a koja u ovom slučaju znači da Zoran nije mogao priznati sebi iste ili slične želje onima koje je i Toni gajio, da nije mogao shvatiti njegove postupke tako slične postupcima kojima je i sam znao nagraditi ponekad druge. U takvoj mučnoj situaciji stvara se najdublji ponor između ja i oni, tako dubok i istinit da smo spremni previdjeti i one najočitije odgovore premda ih tražimo, premda ih želimo (možda i samo lažno), a sve zbog nejednakih aršina po kojima sudimo sebi i drugima. I dok s lakoćom sudi drugima, čovjek nikada nije spreman prihvatiti isto objašnjenje za sebe. Često je preteško shvatiti da mi nekom drugom ipak spadamo u onu mutnu i odviše homogenu kategoriju oni.
Kako ga je misao polako napuštala gubeći se u nejasnosti, on se jasnije približavao tapatu stražareve obuće, zovu njegovih koraka. Pitanja su se šaptom pretvarala u nepoznanicu ugađajući njegovom samoljublju, a on je pomalo bio sve više i više zadubljen u svoje maštarije, očiju zapiljenih u pod, u svjetlucavo kamenje koje ga je podsjećalo na ulice primorskih gradova i na neke avlije. Hladnoća koja je u hodniku počela lagano hlapjeti i prelaziti u oznojenu vrućinu ga je nosila u davno djetinjstvo i on je krećući se kroz hodnik za stražarom ustvari lagano kasao za svojim djedom. Vjerno ga je pratio u jutarnjem obilasku stoke i upijao svaki pojedini pa i najsitniji djedov pokret. Nije mu postavljao pitanja već je samo gledao. Kretali su se uskom, po rubovima okrbanom stazom koja je pratila slijed pružanja dvorišnih zgrada, koji je vješto kulminirao sa štalom. Jutro je umanjivalo njihov značaj, grbeći ih pod kapima rose i čineći skromnijim u njegovim očima. Crijep se po krovovima, smežuran i mal, prostirao kao razbacane kriške sasušene salame. Štala je bila ogromna, u njegovim mislima ravna kući i premda je rijetko u nju zalazio, mogao se zakleti da je osjećao određeno poštovanje prema toj zgradi, a ono je možda nicalo i iz načina na koji se djed brinuo o njoj. I kao da je neizmjerno blago bilo skriveno u njoj, blago u kravljem obliku, on je sa ogromnom i stalnom pažnjom obilazio i održavao život koji se sakrivao tu. Njegovu volju i ljubav za te životinje koja je bila maglovita i nejasna Zoranu, on je prihvaćao i poštivao onom pobožnošću kojom su babe slušale duhovnika dok im priopćava božiju nakanu da potopi svu zemlju. Kako su se približavali štali, tako je toplina postajala intenzivnija udarajući ih po licima kao valovi magle. Prilazili su polagano, mirnih koraka jer je djed putem površno pregledao ostatak dvorišta. Pred sama vrata su ih presrele dvije lastavice, garave i preplanule i najavile sve ono nevjerojatno i bajkovito što su imali za vidjeti za par časova. Prag štale je bio oblijepljen, činilo mu se tada, stoljetnom naslagom balege. Prekoračili su tu posljednju granicu i ušli u carstvo krava dojiteljica i roja lastavica koje su prebivale na svemu kao zaštitna paučina i oblijetale u bijelo prekrečenu prostoriju u potrazi za slasnim mušicama čiji je broj unatoč stalnom izlovu vjerojatno stostruko premašivao broj lastavica. Kružile su neprestano, uzdižući se do gnjezda obješenih o strop i obrušavajući nenadano u čudnim ciklusima, izbjegavajući putem glomazna kravlja tjelesa. Sjećao se štale kao izrazito spokojnog, ali njemu ipak stranog mjesta u kojem je djed bio zakon. On je tu imao svoju rutinu, autonomiju i ponašao se u skladu sa njom. Po ulasku bi prvo glasno pozdravio kravlje društvo punim glasom i podviknuo onoj najnemirnijoj (premda se nemir u tom času svodio na nešto žustrije klaćenje govnastog repa). Zatim bi se hvatao vila i navaljivao na izbacivanja islužene slame koja je smiješana sa toplom balegom ležala pod kravama, usput ih blago udarajući po bokovima zaobljenom stranom vila i tako dajući znake kamo da se maknu. To je bilo njegovo carstvo, ta slika idile ispunjene toplim mirisom kravljih govana i sjajnog sunca koje je dopiralo odasvud.
Kada su se crtice isječene iz prošlosti sakupile a nastala slika umirila, moglo se lako primjetiti da sadrži i neke neskladne momente, da neki potezi kista ipak podgrijavaju nekakve nejasne laži, boje pozivaju promatrača u ponor zablude. Jasno mu je bilo da se takav jedan događaj, već sigurno usidren u njegovim mislima, nije nikad mogao doslovno dogoditi jer ga je spriječavalo stotinu razloga, ali je mogućnost te slike i dovoljna mjerica istinitosti u njoj garantirala da neće biti ismijana, već da će je obnavljati i kasnije, vjerujući joj sve više.
Nasuprot tom prizoru drage polulaži je stajalo Violetino oznojeno čelo, užarene oči okružene nepreglednim morem ljudi i žena i njen lomni struk koji se izvijao pod svjetlima velegradske diskoteke zasute unjkavim, melodioznim, ali i na trenutke hrapavim i brižno transcendetiranim glasom pop-dive tog trenutka, i izgarajući u svim pravcima prenosio svjetleću univerzalnu poruku non-stop cjelovečernjeg kretanja. Kretanja pod svaku cijenu. Kretanja stojeći u jednom mjestu, u epicentru stvarnosti. U flešu kojem je poklanjao svoju pažnju oni su se stapali, izmjenjivali jedno za drugim, približavali se do one razdaljine za koju je Zoran smatrao da je nemoguća kada su ovakve dvije slike u pitanju.
Fiksirao se na tu sliku, otužnu i razigranu u jednom času, znajući da je jako bitna u njegovom životu, u svijetu koji je do tada imao priliku gledati. Violetini izbačeni, erotično produženi očnjaci i graškasti znoj koji silazi od obrva ka gotovo neprepoznatljivoj, piccolo bradi su značili puno više od same slike razuzdane i popaljene ponoćne plesačice. Bila je to živa slika koja ga je uzbuđivala i uznemiravala, rasla u njemu i stvarala nova tumačenja same sebe iz trena u tren, obilježavala njegove želje i potrebe vazda novim nijansama, zapljuskivala ih novim kantama sviježe farbe. U svijetu noćnog plesa i pića ona nije postojala anonimno, nije se ulijevala u tu posudu lica i žena gubeći svoju draž. Ne, njena kosa je i dalje blještala izazovno i meko nad ostalima fluorescentno se ističući u masi, naglašavajući svoju važnost. Posvetio joj se potpuno i dopustio da ga uzdrma koliko je god mogla, svom svojom životinjskom snagom i tada se našao na dnu shvativši da je to njegov portret. Ta to je pred njim stajao maksimum svega onog što je postigao, mjera njegove vrijednosti cereći mu se u lice i pokazujući u svojem istrošenom osmjehu koliko je to postignuće bezlično i šturo. Htio je sve, a dobio je neprestano posrtanje ovjekovječeno u ovoj prekasnoj, mladoj plavuši čije su se crte lica motale pod njegovom palicom i to više uopće nije morala biti Viki već se mjenjala u drugi oblik, zauzimala različitu pozu i na najmanji Zoranov unutarnji mig.
Nečiji portret se može vrlo jasno naslikati, a da sama osoba i nije uključena u njega, nije prikazana. Međutim, to je samo ponekad slučaj, možda samo sa onim osobama koje ne mare previše za događaje koji se odvijaju u njima već svoju pažnju poklanjaju samo vanjskom svijetu, onima čiji život ovisi isključivo o drugima (može se i tako reći)!
Od čitave gomile ušminkanih lica, dotjeranih razgovora, ispoliranih auta, pokošenih travnjaka, zubala bez karijesa i ostalih trica pred njim je ostalo samo jedno užasno saznanje oličeno u kontrastu dvije slike koje su ga zaposjele, jedne gotovo potpuno lažne a druge gotovo potpuno istinite. Povezao ih je preklapajući ih po rubovima i kao magijom su ostale ispisane riječi, teatralno oštre i nemilodarne, praktično beživotne i tupe, ali istinite. Čitao je blago pomičući gornju usnu slova: kretanje nas veže. I to je bilo sve. Samo toliko. Ni manje ni više. Niti popratna slika, niti objašnjenje. Samo slova i pojave koje se gube iza njih. Djed, staza u dvorištu koje više nije postojalo, Violeta i lastavice su ga napuštali i postajali beznačajni, zamjenjivi u trenutku, a um upravo manijakalno obuzet, pasionirano zauzet ovom mišlju. Gledao je te likove, njemu tako bitne i osobite do tada, a tako isprazne ponaosob od tada i polagano ih zaboravljao. Nisu mu trebali, nije ih trebao. Caput. Ali što onda preostaje, ako ih se tek tako odriče nakon par dana provedenih u zatvoru, nakon par dana osame? Zašto onda živjeti? Zašto i gdje ići, polaziti i dolaziti?
Takav je značaj znala zadobiti ovakva jedna, makar i zeru istinita misao kad bi zasijala u umovima onih koji se takvim stvarima inače ne bave. U njihovom svijetu bi takve stvari znale izazvati pravi požar paleći se kao baklje koje jasno osvjetljavaju skrivenu istinu i vodeći ih slijepo, gotovo manijački ka onom skrivenom. A oni bi tada rušili sve ono sagrađeno u prošlosti, odbacivali sve ono sazdano u vremenu ne vjerujući više ničem do tada poznatom. Bespotrebno je i reći da su takvi rezovi načinjeni u njihovoj svijesti bili koliko nagli toliko i naivni, ali recimo ipak i to.
Za njega, za njegovo izmučeno srce, samo je kretanje preostajalo Viki i starom djedu, samo ih je ono moglo držati na tankoj slamčici života, kao što je blago ljuljuškanje jedino u stanju umiriti bebu. Samo to ili smrt, i kako se ona već lagano stvarala u njegovom umu za djeda, tako je mogao naslutiti da će jednog dana i Violeta upasti u istu košaricu, potkrijepiti pravilo primjerom. Za godinu ili nešto više sjećat će se on njenog čela i nogu, i oni će još biti prilično pouzdano oslikani, ali će se već tada ili jednog od tih dana uhvatiti kako sumnja i napokon pronalazi da je dužina haljine na slici neistinita. Naravno, neće moći znati da li je posuđena sa neke naslovne strane ili vješto ukradena iz TV-serije, ali će se polako taj i drugi slični dodaci početi pridruživati Violetinoj slici i jednoga dana će njeno bogatstvo biti ravno samo njenoj starosti. Moći će ju zamisliti u onoj istoj diskoteci, ali će joj nos možda biti veći, a oči tamnije, i sa nesigurnošću će vjerovati svakoj ponuđenoj istini, i kao što je maločas u mislima sretan koračao za djedom, a nekad u stvarnosti samo vrlo rijetko i to preko volje, tako će možda jednom voljeti pop-pjesmicu uz koju je izvijanje boka njegove žene bilo najmirisnije. Sve su se te sitnice planirale udružiti i srušiti sve ono što je još uvijek smatrao za sigurno, i njemu se činilo da će pouzdano uspjeti jer je jedino kretanje tih, bitnih, dragih bića moglo spriječiti katastrofu obavljajući popravke kad god bi se kakav detalj zaigrao i zastranio. Međutim to se kretanje za njega neće uskoro obnoviti, a oni (i brojni drugi) će ostati nepokretni za njegove oči, ali vrlo živahni i žalosno promjenjivi u njegovom sjećanju dotaknutom prahom mašte, a sa druge, možda još tužnije strane, njihovi životi neće ostati zaleđeni u vremenu i oni će se nastaviti mijenjati nedotaknuti njegovim okom, negdje daleko od njegove spoznaje.
Oči su mu upale dublje u šupljinu u kojoj su bile položene. Nije mogao povjerovati toj konstrukciji svoga uma za koju je zapravo znao da originalno ne pripada njemu, ali ju je tek tada istinski pojmio, upio, upoznao stanje slično onom u kojem je ta ideja mogla biti rođena. Čudio joj se, ali ona je bila posvuda prisutna. Djed i Viki, svi njemu dragi su iznenada blijedili, povlačili se u neprozirnu dubinu uspomena sa namjerom da postanu samo to. Samo obične uspomene. Puke fotografije koje su značile puno i ništa, koje su najavljivale samo onu mrtvu samoću i nemire, koji će mu praviti društvo u budućnosti dok on razvrstava i pregleda svoje sličice, dok gleda nemoćan kako im boja blijedi a jasnoća muti ostajući negdje za njim, sakupljajući se u građu iz prošlosti. Ostao je sam na svijetu i ono što različiti ljudi različito nazivlju, a što većina nas fizički osjeća u razini dijafragme je bilo bez težine, potpuno prazno, evakuirano od emocija i Zoran više nije imao snage niti da žali. Još se samo pitao kako bi to izgledalo, da ga upravo sad odluče pustiti iz zatvora! Kako bi se ponijeo da mu Violeta doleti u zagrljaj, da se mora objašnjavati sa poznanicima, grliti sa rođacima i voditi klince u školu!

Oznake: zatvorenici, nastavak 17