. . .
Kako sam se približavao Rači i Srbiji, tako sam se u mislima polagano udaljavao od svega onoga što je još do maločas predstavljalo svu moju realnost. Od brčanskog svijeta su u mojoj blizini još uvijek bili samo zvukovi radio stanice koja je puštala najnovije hitove. Jedino me ta činjenica još podsjećala na sve ono što je do prije pola časa bila moja fiksna točka.
Putovanja nas na tako svirep način znaju ostavljati nezaštićene, uklanjati sigurna skloništa iznad naših glava bez ikakvih upozorenja. Sva ona mjesta i ljudi koji nam jednog časa djeluju kao čitav svijet, kao univerzum van kojeg nema života, nekom okrutnom rukom bivaju uklonjeni i na njihova zacementirana mjesta tada dolazi jedna velika praznina. Čovjek koji putuje se samo lažno raduje putovanju, on se uistinu nada da će već uskoro ugledati sigurno utočište, da njegova luka nije predaleko. Putnik je čovjek bez osobnosti jer je ono za čim on juri, ono što iščekuje sigurnost koju je ostavio za sobom.
Tako sam se i ja zamajavao pjevušenjem nekakvih hitova koji su me podsjećali na određene izlaske, na neka poznata mjesta i na taj mi način pružali makar prividno sklonište. Sava je tekla u mom smjeru, ali sam ja to doživljavao kao mimoilaženje.
I odjednom sam se nalazio u Srbiji. Kao da je granica nekim čudom bila preskočena, kao da sam je ostavio u nekom sporednom zakutku sna, ona u mome sjećanju nije živjela. Ispred mene su dolazila srbijanska sela položena u ravnici koja je djelovala poznato, koja me je sasvim lažno smještala u Slavoniju. I premda se vidjelo u nijansama boje tla i načinu gradnje da je u pitanju pokvarena varka uma, samo zamka nesigurnog sjećanja, već slijedeće sekunde ušorene ulice su me sasvim uvjerile da sam u jednom sasvim drugom kraju. Nekim čudom se moj neostvareni projekat iznenada ostvario, i kao da sam nahranjen nekakvim nebeskim makom sanjao ono što moje slabo tijelo nije bilo u stanju ostvariti. Put u ono neželjeno me odveo u krajeve koje sam priželjkivao prizivajući u tu svrhu nizove slijepljenih kućica sa skrivenim dvorištima. Vidio sam ispred tih domova i guske i kokoši kako jezde kroz plitke kanale, vidio i djedove sa drvenim štapovima kako se krive na klupicama, i babe kako se naginju kroz prozore i dovikuju nešto jedna drugoj, a tamo negdje kod pružnog prijelaza i hrpu djece koja se smiju. Kako li je sreća tada lupala na vrata moga srca, kako li me sudbina tad voljela!
Čim je mačvanska ravan ostala za mojim leđima, i moji snovi su se u času rasplinuli. Poznata mjesta i scene iz života, sve ono nestalo u prošlosti je opet nestalo, ali ovaj puta u prostoru ostajući iza mene. Uslijedile su trake autoputa zmijoliko se pružajući dublje u Srbiju, a na moju staru brzinu se nadodalo još nekoliko stupnjeva ubrzanja.
Stizao sam kući, činilo se prebrzo, i kao da sam jurio ka njoj ne želeći predugo odgađati neizbježno. Radio-stanica je bila izmijenjena, i u programu su treštale ne opijajuće pop-melodije već nekakav razgovor u studiju. Začulo se pitanje voditeljke, a zatim i kratak odgovor djevojke popraćen kikotom:
'Ajme, kako da mi bude dosadno kad sam stalno vani sa prijateljicama!', i kao da sam kroz zvučnike nazirao njenu prelijepu plavu kosu i to onu žuću varijantu, ne izbijeljenu.
Ah, kako li je ovaj lepršav i siguran odgovor slikovito opisivao sredinu u kojoj se kretao njen svakodnevni život. Kako li su se u tim veselo izgovorenim riječima krili zadovoljstvo i sreća zbog sigurnosti koja je uokvirivala svako njeno novo jutro! Trebam li i napominjati da sam joj zavidio, i da se moja ljubomora istog časa okrenula glasu iz radija. Slušajući je kako nesvjesna svoje virtuoznosti izvodi jedan sasvim cjelovit opis svog života, želio sam da je ono ka čemu sam upravo išao makar donekle slično onom što se njoj podrazumijevalo. Međutim, bez iluzija, naši životi različitim stazama putuju ka istoj točki.
Moje stvarno putovanje se privodilo kraju, a gorčina u grlu se povećavala baš onim tempom kojim su se kilometri smanjivali. Prilazio sam onom što je sada već bila moja svakodnevica, onom što je bilo teško mijenjati. Sve ono za što sam se svaki puta nadao da će unijeti neku značajnu promjenu u moj život je ostalo iza mene opet zastranivši. Brčko i slavonske šume koje, napokon, nisam ni vidio, ostali su ovjenčani sjenama vinjaka kao i brojni dani moje mladosti. Kako li se tek Mačva (i ta njena sela) poigrala s mojim očima? (Oprostit joj neću!)
Ali čemu to i spominjati kad sam već bio parkiran u dvorištu jedne poznate kuće. Škripa kapije koju sam zatvorio prije ulaska u kuću je stavila točku na sve moje nesigurnosti i nezadovoljstva. Kao probuđen nekom magijom, zaboravio sam na sve svoje želje još do maloprije tako moćne i krenuo ka kući spreman da već od sutra pristupim svojim svakodnevnim obavezama. Onaj život koji sam jedini uistinu mogao nazvati realnim je već tinjao u meni potiskujući sve one potencijalne živote.