. . .


Neizvjesnost je potrajala par sekundi, dovoljno dugo da Zoran shvati da su njegove razigrane upadice za sada nepoželjne. Podiže ruke kao da se predaje nadmoćnom neprijatelju i sliježući ramenima priđe umivaoniku. Marko ga šutke propusti pored sebe ne podižući pogleda. Ova trenutna nesloga ih je u treptaju oka rastavila čineći njihove međusobne udaljenosti, dotada mjerljive običnim decimetrima, sada nepremostivim fiktivnim idejama ostvarivim tek u dalekoj budućnosti tehnološkog zenita. Bila su užasno usamljena ova trojica, shvaćajući poraznu istinu da najintenzivnija osama dotiče dušu upravo u takvom, prisnom društvu, i da fizička blizina osobe obično znači da smo sa njom prilično intimni ili da smo uz nju tragično sami. Bila je to upravo ona osama koja nekim nevidljivim velom priječi da se tužni pogledi susretnu, da se možda izmjene beznačajni osmjesi ili uputi kakva riječ, dotakne kakvo pitanje, ona koja je neizvjesnost pretvarala u vječnu šutnju. Ostali su nasamo sa sobom i jedinom mogućom mišlju koja je svjedočila opravdanost onog posljednjeg izgovorenog, onom tvrdoglavom uvjerenošću u ispravnost svojih riječi koja ne pita za dalje, koja ne traži alternativu, ne nudi kukavički ustupak, koja je napokon uistinu nijema i sve mijenja iz temelja i čini svaku narednu, ma koliko prirodnu akciju za nijansu težom u budućnosti nego li je to bila.
Ljude bi se dalo razvrstati na prilično pouzdan način gledajući ih u takvim časovima. Možda bi neki rekli i začudo, ali se na Zoranovom licu i u pokretu jedino mogao primjetiti nekakav trag nemira i to zato što je on mrzio ovakve časovite trzavice, nejasne razdore i na neki svoj pomalo mističan način uviđao ili možda preciznije, predviđao sve njihove nuspojave, uporno ih izbjegavajući svaki puta kad bi mu se za to pružila prilika, znajući da su otrovne po njega, da mu štete. Kažem mističan namjerno, jer je to shvaćanje kod njega bilo ipak samo iracionalno, ali i stoga što ga zbog te iracionalnosti nikako ne želim omalovažiti ili ismijati. Nekim stanjima u čovjeku jednostavno nije suđeno da zađu i okušaju se u sferi misli.
Dakle, u njemu je raslo jedno živo i pomalo slijepo uvjerenje da ga upravo ovakve situacije sigurno i jasno primiču starosti i smrti, navlačeći je na njega, na njegovo lice i kožu kao slojevitu garderobu, kao naslage maltera. Ako bih se odvažio da u njegovo ime malo racionaliziram takav stav, mogao bih reći da je on u njemu nikao jednostavnim poređenjem onog što je bilo i onog što je sad, odnosno činjenice da se, kako on, a tako i svako od nas u sličnim neprilikama i položajima daleko manje nalazio u mladosti nego u nekoj starijoj dobi. Međutim, brzo odustajem od razuma, osjećajući da će me njegova sitničavost samo omesti, a Zorana možda i postidjeti, jer on je sve to ipak suviše živo osjećao.
Smjerno se pokoravao svojim impresijama koje su mu pak velikodušno dupuštale svu silu poklona i hvalospjeva, buljuk rituala i milosrđa posvećenih tek jednoj slutnji, mrskoj viziji starosti, a skrivajući je u sebi kao kakvu ranu ili neku sasvim neobičnu, čak istinsku ljubav njegovao i zaklanjao. Možda se u njemu i budila, ponekad, svijest da vjeruje u nešto što je iluzija, da se žrtvuje cjelivajući sjenke, ali je ljepota skrivanja tajne, jednako bezazlene ali i opasne kao recimo ljubav prema strini, uvijek bila dovoljan motiv da pomenuta tajna ostane tajna kako pred drugima, tako i njemu.
Ponekad, kad bi mu raspoloženje to dopuštalo, znao se hvatati u koštac s tim šutnjama, istina pomalo naivno i blesavo, tako što bi mu iz usta stali izlaziti razni kabasti prijedlozi, kružiti nepovezane upadice uopće se ne dotičući načete teme, a u krajnostima prouzrokovanim nekakvom djetinjom nervozom njegovog bića nespremnog na čekanje, izlijetati i klaunovski potezi udovima. Tada je njegovo ponašanje poprimalo nešto vrlo ženstveno, pomalo histerično i neobavezno, ali pod krinkom zabave kod njega su se sve te grimase i skečevi s vremenom ipak zadržali i uznapredovali, da bi u trenutku kada ga vidimo mogli reći da su već ravnopravan dio njegove osobe.
Ali to je bilo ponekad. Češće njegovo strpljenje nije bilo tako velikodušno, pa se on onako nervozan i pomalo nagao rađe predavao svojim instinktima koji su ga znalački spašavali uklanjajući sve te sitne probleme sa puta i tako mu činili život znatno jednostavnijim. Bio je sretan u onom „lakom“ svijetu u koji su ga smještali, u kojem je tako često, tako spokojan prebivao prije zatvora, svijetu bezbrižnog isključivanja iz stvarnosti gdje je razum bio nepotreban, ako ne čak i štetan prtljag, a ono što je trebalo da se održi na površini je bio uvijek širok osmjeh vječitog optimiste, koji je mogao značiti samo potpunu sigurnost u ispravnost svog slijedećeg postupka. Volio je sebe beskrajno i drugi su ga voljeli, ali ne egoistički i napadno već zanesenjački, ljubavnički, odano i površno, i zato, u ime te ljubavi, je uvijek nastojao ignorirati situacije u kojima bi se ljudi međusobno udaljavali, bojeći se rušenja te slike. I zato su se javljali i onaj osmjeh i ono šarlatanstvo, koji su u isti glas govorili da je sve dobro, da se ništa nije poremetilo, ništa dogodilo. To je, dakle, bilo njegovo duboko neznanstveno objašnjenje mladosti koja mu je oduvijek krasila lice i na koju je bio silno ponosan.
Tako je bilo i ovaj puta sa Zoranom, samo što se isprva začudio činjenici da i na takvom mjestu kakvo je zatvor, jednoj stanici koja se smatrala svršetkom uobičajenog ljudskog postojanja, postoji besmisleno prenemaganje i neiskreni sukobi, pa i dalje žive razlozi koji podupiru za i protiv i mirišu daleke alternative iz budućnosti, zabašurena slatka očekivanja i male tajne. Dakle, čak je i ova sirotinjska scenografija kamena i vlage mogla dati dovoljan podstrek potencijalno uzdrhtalom srcu da strepi i uzdiše, da se davi i skiči, da bude uvrijeđeno. To ga je uvjerilo da i u okovima postoji mogućnost i volja kod čovjeka da se drži i podržava u sebi sve one osobine koje se tako često mogu vidjeti i doživjeti u jednoj sasvim običnoj svakodnevici, a sve je u isti mah djelovalo zaista jednostavno, činilo se da treba biti drugačije. Prosto da mu je bilo mučno gledati sve to tapkanje u krugu ljudskosti i iskrivljene želje na tuđim licima koje su djelovale smiješno. I kao da prijelaz iz starog u ovaj novi život nije donosio ništa novo, bar u slučaju kada se ne bi osvrnuo oko sebe, razgledao svoju okolinu već samo gledao ljude, na njegovo veliko iznenađenje upravo onakve kakve je viđao i do prije neki dan.
Međutim, brzo se sve pomenuto izgubilo iz sfere njegovih interesovanja i vratila se ona jedina istinska i stvarna potreba, nezadrživa želja izrečena kao u uho viknuti imperativi. Okrećući se svojoj sreći, svojoj lijepoj mladosti, gledajući u skučeni ali sigurni svijet mašte, on se opet radovao sebi uronjenom u jedan zeleni i modri svijet u kojem su ljudi bili riješeni mnoštva osobina i zapleta, i okićeni svega jednom, dovoljnom odlikom da ih opiše i sažme, pojednostavi i zatvori u jednu malu muzičku kutijicu koja bi se pri otvaranju uvijek jednako oglašavala, ječala istim poznatim zvukom.


. . .


Toni se monotono podigao sa poda osjećajući nevoljku uspavanost zglobova i otrnulost debelog mesa, nekakvo stanje otupjelosti. Iznenada su mu jedine misli kojima je vladao, bile one krajnje odurne i gadljive prirode i sve oko njega mu je djelovalo dovoljno odvratno da mu trenutno prouzroči osjećaj mučnine, da ga još više unespokoji i nadraži. Sve mu je bilo podjednako mrsko i priprosto, viđeno i znano, dovodeći ga u stanje nekakve prenadražene osjetljivosti koja mu je u svojoj žestini, u sugestivnom nastupu i naletu volje, vruće i gvozdene, skidala već nabreklu tjelesnu košuljicu jasno podcrtavajući njenu poganost, njenu nedvosmislenu posvećenost životu i zločesto zagrijavala putenu krv koja ju je i dalje pogonila donoseći joj bogatu hranu. I najrađe bi se sveg otresao, skinuo to breme sa leđa hitajući ka oslobođenju koje je njime bilo suzbijano, sapeto u svim svojim naporima, ali je odurna tjelesina ostajala s njim, činilo se zauvijek, lakomo rastvarajući usta željna novih pokušaja.
Gledajući ga u ovakvom stanju, mogli bi se zapitati što ga je to stvorilo, i premda smo vidjeli događaje koji su prethodili, i dalje ostati pri istom pitanju bez pouzdanog odgovora. I ne bi to bila čudna reakcija promatrača, ali Tonijevo stanje bi trebalo više posmatrati ne kroz izgovorene riječi nego kroz ono neizgovoreno i prikupljeno tkivo koje je u njemu stajalo bar nekoliko godina, sabiralo se u nekom prošlom vremenu. Koliko god da je bio rječit, ali i nepovezan, ono što je ostajalo u njemu i što je uporno pokušavao iskazati, moglo bi nam puno toga reći otkud je dolazila ova vrućina i nervoza, iz kojeg vrela je probijala nemoć u nogama i kome su se obraćali mučnina i nemir. Zaista, i sva muka i ono kidanje u njegovoj nutrini su ostajali neplodni, zaludan trud ponosa ili čega već, a život je i dalje tekao i cvjetao bok uz bok s tom njegovom estetikom ispunjene samoće, s posvećenim vrhuncima osame.
Šteta što nikada nećemo moći saznati i čuti sve te riječi koje su mu spavale negdje u glavi i raštrkanim mislima odmarajući se i pripremajući za nadolazeće akcije.

Oznake: zatvorenici, nastavak 10

- Propisno te izmučila prethodna noć... - zastao je na trenutka kako bi progutao nakupljenu pljuvačku - Oprosti što sam bez pitanja sjeo do tebe, ali djelovao si baš odsutno i izgubljeno pa mi se to nekako učinilo prirodnim. - pogled mu je obletio luk do prozora i natrag kao da sabire raštrkane misli, a onda je suosjećajno nastavio popraćen Markovim lebdećim pogledom - Čuo sam što ti se sinoć dogodilo i pretpostavljam da sam ja za dio toga kriv pa sam se htio...
Marko ga je zaustavio upavši mu u riječ potpuno priseban.
- ...ispričati! Ne nikako, niste vi krivi. - pridigao je glavu i na to dodao pomalo prestrašeno i tiše ono nužno pitanje, slutnju koja ga je iznenada zaokupila - Sinoć sam sigurno napravio pravu scenu pa i sada se ponašam neprikladno, ali opet si ne mogu pomoći. - a u isto vrijeme mu je kroz riječi prolijetala, kao neka, neprirodna udvornost, umjetan dodir razuma koji je stvarao iluziju nekritičkog stava prema tuđim utiscima, nemarnost prema ičemu što nije u direktnoj vezi s njim - Ovi, preko puta, gledaju u mene kao da sam osmo svjetsko čudo. Strašno mi je ovdje, užasno me guši.
- Dobro. Ostavit ćemo se isprika. Nisam ti se, u stvari, kanio ispričati „ja“ već onaj „ja izvan zatvora”, onaj koji je poznavao lijepo ponašanje. Ovdje se stvari odvijaju bez tih zatezanja, neopterećene formom. A ove budale preko puta i pored ne trebaju te brinuti. Svatko je ovdje svijet za sebe, ograđen od ostalih i psihički i fizički. - tok misli mu se na čas poremetio što je izazvalo kratku stanku, a onda je nastavio uz osmijeh - Smiješno što sam se baš sad, možda i po prvi puta u ovih pet godina, osjetio kao da sam vani, na čistom zraku, čak mokrog lica pošpricanog kišom. - smješkom je popratio Toni ove svoje riječi zamišljajući se kako prolazi ulicama hodajući odmjereno, harmionično nižući korak za korakom u potrazi za nekom nepostojećom, iščezavajućom zabavom za kojom bezglavo jurca pola grada, pretvarajući se da ona po svaku cijenu postoji i ne može započeti bez njega; a onda je dodao razdragano, a zatim i pomalo sjetno - Zamisli samo...
- Pa zar se nikada ne sjetite nekog od kuće, možda roditelja! Jeste ravnodušni? Meni se, nekako, čini da sve što ću raditi dok sam ovdje jeste življenje moga života. Moram pokušati... jer tako je uostalom normalno, a vi se čudite tek letimičnom sjećanju na svijet nakon pet godina ovdje.
- Znam, nisam ni očekivao tvoje odobravanje. Više sam to rekao, onako, sam za sebe. Hajde, nazovimo to afektom. - rekao je uz zvučan osmijeh i nastavio nešto ozbiljnije, čak razjeđen i odlučan da napokon prekine govoriti o običnim stvarima i zametne razgovor o onom što mu se motalo po glavi, ali i zanemari sva njemu upućena pitanja - A ti, što je s tobom?! Odmah se dalo primjetiti, čim si jučer ušao u ćeliju, da si odviše zanimljiv momak. Nisi sve ovo najbolje prihvatio, čini se, i kad bolje razmislim teško mi je i zamisliti kakav si ti to zločin bio u stanju počiniti. Takav netko pa zločinac! Zbilja, kuda će ovaj svijet, kada je spreman prognati ponajbolji svoj izdanak i pustiti ga da se vrti u krug tu sa nama, običnim zarobljenicima ljudskog uma i mana palih sa neba. - i još dok je ovo izgovarao Tonija razveseli lakrdijaštvo vlastitih riječi ali ipak nastavi u istom žurnalističkom ritmu potaknut ljepotom i milinom nastale situacije - Ovdje je sve tako kaljavo da bi ti zasigurno trebao lebdjeti u nekakvoj improviziranoj zaštitnoj komorici odijeljen od kužne okoline i onih brojnih čudnih primisli kojima ona bombardira. Nikada se nisam mogao načuditi takvim kao ti koji vječito začuđeni jure kroz masu spotičući se o sve one što ne slijede neki njihov, iznutra propisan kod koji se spustio u te nizije u vidu meteorita i ostao da se hladi i taloži u udobnosti svoga kratera. Čudna ste vi sorta, vi moralni čudaci, stranci neugledni i tužni kao narnijski vilenjaci i trolovi, čudni ali otvoreni za svakovrsna nova tumačenja i nikada ne znam bih li bježao ili stajao zadivljen pred vašim autoritetom varavog sjaja. - zastao je na trenutak, dovoljno da povrati dah, a onda nastavio polutihim, ceremonijalno odmjerenim i veselim glasom kakvim je cijeli monolog i vođen - Često sam se bavio mišlju odakle dolazite, misleći pod tim, naravno, na tu vašu toliko cijenjenu osobinu. Da li je to pitanje odgoja, samoodgoja ili nekog trećeg monstruoznog faktora ... Uvijek zapanjujuće tajnoviti, poluodsutni i zavodljivi; boguugodni i ljudima strani. Neki užas lebdi oko vas, tajna bol koja se skriva u hladu i ako si i ti jedan od njih, a zasigurno jesi, onda mora da strašno patiš. Možda i sad samuješ? Tko će znati. Reci mi što su odgovori! Tko si? - sada je već grmio Tonijev bariton izdacujući iz sebe i poneku strogu notu zakićenu nečujnim kikotima i ekstatičnim urlicima propovjednika koji skandira svojim riječima, jareći ugođaj knjiškim frazama koje su imale zadatak zabašuriti i utišati važnost pitanja kojima se obraćao sugovorniku, a za koja nije znao da li su dovoljno razumljiva, hoće li biti ismijana ili prigrljena.
Dok je on sve to izgovarao, uz pomoć pridjeva oduzimajući stvarni i dodajući neki drugi, neviniji miris svojim riječima, s vremena na vrijeme pomalo razdragano ali u konačnom dojmu ipak ozbiljno, Marko ga nije gledao u oči već je nenaviknut na ovakav govor, za koji je držao da je posljedica samoće, pognuo glavu i samo slušao bujicu riječi, sve neke budalaštine i filozofija. Čak se u trenutku bio naljutio na takav Tonijev ton, na uzvišen stav pri govoru koji ga je na časove zasmijavao, a onda opet vrijeđao. Sve to skupa je ostavljalo na njega, u konačnici, neki neodređen dojam nevažne bajkovitosti, neobaveznosti i nepovezanosti riječi i misli, a kad je Tonijevo izlaganje ipak završilo, kada se od njega očekivao odgovor, on se nekako uzšeprtljao, uzbudio kao da odgovara pred profesorom pa čak pomalo zamuca izgovarajući prvu riječ i zatim ipak sačeka tren da ne pokvari dolazeći pljesak publike oduševljene do suza razigranim blistavim monogolom.
- Neugodno mi je, Toni, da tako razgovaram sa vama. Govorite odviše nejasno. Kako vi to? Razjasnite, razjasnite molim vas! - izmucao je Marko polustaloženo, pa ponešto uzrujano i uvrijeđeno, spuštenog pogleda zabijenog u dubinu nabora na tkanini od koje je bila načinjena zatvorska uniforma.
Kad je napokon uspio izgovoriti tih par jednostavnih rečenica, usklika kakve ptice močvarice, bilo mu je žao što je i progovarao jer kakvog je smisla imalo samo podjarivati vatru pitanjima čiji ga odgovori nisu zanimali. Ali kad je već bilo rečeno, čvrsto odluči da više neće izustiti ni jedne dok su ovakve gluposti tema, pa se promeškolji na mjestu i naslanjajući bradu na prsne kosti zašuti.
- Da, možda sam pretjerao napadajući te, ali to je sve, zbilja, bilo u najboljim namjerama. Tjerajući te da mi se objašnjavaš, htio sam u stvari pomoći tebi samom, a ne izvlačiti, za sebe, nekakvo tajno, čulno, sadističko zadovoljstvo. U biti, da me bolje poznaješ, kao što me ti ne poznaješ, vjerojatno bi znao da sam ja prije svega jedan matori egocentrik, da se tako izrazim u nedostatku bolje riječi, navikao na druženje, isključivo, sa samim sobom unutar trošne opne ove moje lobanje. Oduvijek samoživ i prožet isključivo sobom. „Ulazim“ u sebe neprestano i nemilosrdno, tražeći strasno blaga za koja pouzdano znam da ih ne mogu naći tu gdje tražim, pa mi se slična stvar gotovo uvijek potkrade, naravno nesvjesno, samo kad sretnem nekog hvalevrijednog, zanimljivog i po mom ukusu. Istina je, međutim, da sam ja sebi najdraži kako u ulozi prijatelja tako i neprijatelja, u svim prilikama i svakom mogućem času. Uvijek je tako bilo i nema razloga da u takvim odnosima sa sobom i ne ostanem. Vidiš, od kada pamtim svijet ljudi me pitaju, u uobičajenoj konverzaciji, što mislim o ovome ili onome, njemu ili njoj. Naivni ljudi nema što, a ja ipak ne znam što im odgovoriti. Trebam li imati mišljenje, možda neku instant verziju lijepo upakiranu za takvu posebnu priliku ili se pak praviti nevješt, slijegati ramenima samozatajno ili ipak izreći istinu iskrenu i mutnu, istinu da o toj, baš toj temi ili osobi nisam imao prilike niti želje razmišljati. - kako mu se govor već polako pretvarao u sneni šapat, na trenutak je zastao uzimajući daha - To su bili, uglavnom, svi razlozi zašto malo prije nisam mislio ništa loše o tebi. Znam da su prilično bijedni i da, istinu govoreći, puno više, potpunije i gore kazuju o meni nego tvoje opaske, ali čini mi se da mi je ipak dužnost opravdati se pomalo pred tobom. Ipak ti nisi bilo tko iz mase, bilo tko uronjen u nju, bez prošlosti i s maglovitom budućnošću. Ti imaš sjaj na svojoj strani i stvaran si lik, vrlo stvaran, a ne kao nas dvojica žalobnika. Ispričavamo se pužući i gutajući prašinu, grcamo u vlastitim riječima bojeći se svojih sjena kao da nam taj strah, koji je trebao biti davno prevaziđen u ime ako ne nečeg drugog, a onda neponovljivosti života, još uvijek pričinjava neopisivo slatko, izopačeno zadovoljstvo. - tad mu se tok misli, koji je u svoj toj samoći poprimio brojne odlike crtica, mušičavih teza zaboravljenog značenja, potpuno iskidao i on je stao s brda s dola, kao da ih ubire s kakvog srednje visokog stabla, redati riječi ne obazirući se niti malo na logiku, raspored, kompoziciju - Da, zadovoljstvo ... oralno zadovoljstvo ... zadovoljenje koje miriše na opojne haljine moći, na sladunjavu, podrhtavajuću grlenu sluz riječitosti, na toge i fes. - duh mu je potpuno zastranio dok je sebi u bradu izgovarao te asocijacije, na što su ga Marko a naročito Zoran, koji se iznenada odlučio uključiti u dijalog, čudno pogledali.
- Perverzni matorče! Kakva to zadovoljstva spominješ! Čini se da se ne zadovoljavaš dovoljno ovdje pa si počeo zastaranjivati i u običnim izjavnim rečenicama. Ha, ha... starče. - Zoran se iskreno smijao.
- Nemoguće. Nije moguće da nam se i naš osobni piroman, probudio i pridružio,... dobrodošli princezo.
Pokušao je Toni sa sarkazmom i nesnosno jasnim pokretima očiju koji su naglašavali svaki izgovoreni slog, sasjeći Zoranovo remećenje započetog monologa, ali se on tek blago okrenuo oko svoje osi, cupnuo nogom jednom, dvaput kao da se sprema na kakvu dječiju razonodu i kroz bijele sjekutiće procjedio blag osmjeh. Ostade na čas nijem, osmotri ih obojicu, a tada započe govoriti poprilično neodlučno, plahovito.
- Da, da... samo ti smišljaj pošalice, ali to ne mijenja činjenicu da je higijena penetrirajućeg organa ili kako ga ja volim zvati svrdla vrlo bitna. Pa ti bi to, uostalom, sa svojih pedeset, šezdeset ili koliko već imaš, trebao znati mnogo bolje od nas dvojice mladunaca. - naslađivao se Zoran veselim tokom kojim je nastojao usmjeriti razgovor i požurivao dalje u istom tonu manevrirajući u hodu između vrata i Tonijevih ispruženih nogu, i ujedno dva ili tri puta liznuvši vrhom jezika lijevu stranu donje crvene usnice - Meni pražnjenje, dođe sasvim prirodno, poput pranja zubi. Čista tehnika nakon koje sam potpuno staložen i preporođen. Pa čak i kad imam neku, evo i par zadnjih godina od kad sam sa Violetom, ne prestajem. Recite da sam blesav, ali meni su seks i samozadovoljavanje dva potpuno različita sporta. - tada malo zastade, napravi još jedan odmjeren okret u uzanom prostoru koji mu je preostajao od cijele površine poda i uz teatralan uzdah nastavi sa izlaganjem gluposti koje su iz njega prosto izlijetale kao ošamućeni golubovi željni slobode, mašući krilima sa kojih su opadale labavo pričvršćene peruške - Grupni i pojedinačni, posve raznorodni po vrsti, čak nekim ljudima, vjerujem, i isključivi sami po sebi. Razmišljajući o toj tematici, - zastao je na tren da bi prebacio težinu tijela na drugu nogu, a onda nastavio što je Toni našao za izvanredno smiješno u sklopu sa posljednjom frazom koju je ovaj izgovorio, čak posumnjavši u slučajnost Zoranovog prenemaganja - i vraćajući sada unatrag neka moja seksualna sjećanja čini mi se da u tom činu u znatnoj mjeri nedostaje žestine i pokretnosti da bi bio stvaran i prestao biti obaveza. Primjetio sam da se posljednjih godina moram poprilično truditi oko istinitosti svojih seksualnih izvedbi... - činilo se da već polako dan prelazi u noć, a neprekidna bujica zaključaka o tjelesnim nasladama i modusima istih ne presušuje, već nastavlja bujati sve se žesteći i prijeteći plavljenjem praćenim ovacijama.
Marko ga je gledao netremice, vidno raširenih zjenica usmjerenih direktno u njegove oči i gestikulaciju koju je činio usnama, uvijek crvenim i ispucalim sa krajeva, i kao da su odjednom svi oni prateći potezi jezikom i podatnost crvenog mesa dodavali na vagi istine tegove u korist odgovora da. Ta Zoranova iznenadna upadica ga je u potpunosti razoružala i odmakla od pređašnje teme paralizirajući mu sva čula. Kakve ludosti je čuo, a i sam je bio lud.
Nemoćan je šutio i zijevao pred ovakvim napadom, neočekivano svirepim i tako iskrenim. Ovakav način mu je oduvijek bio potpuno neprihvatljiv i uvijek je iznova u njemu izazivao isti osjećaj nemoći kojem nije mogao odoljeti. Nije bilo u pitanje da i on sam nije povremeno bio samoživ, da su njegove uši bile potpuno nenaviknute na ovakav govor, a tijelo neupućeno u tom pravcu, već ga je sablažnjavao i ostavljao zatečenim taj stil. Onaj jasni stil koji nije volio granice, otvoren i poletan, neposredan i krajnje dostupan kako onim glupavim tako i onim siromašnim; svakako prikladan za mase, reklo bi se, kozmopolitski i globalizacijski ispravan u svakom pogledu.
Instinktivno je nakon te prve opčinjenosti odvratio pogled od Zorana i usmjerio ga ka Toniju, gdje je zatekao sasvim drugačiju reakciju. Toni se samo podrugljivo kezio, uopće ne mareći što je ovaj bezobraznik prekinuo njihov minijaturni trenutak i tako dajući do znanja Zoranu što misli o njegovim dosezima na polju samozadovoljenja i penetracije.
Tada sa gnušanjem odbije glavu od obojice i u sebi otpuhne prepuštajući se ravnodušnosti pomisli da, napokon, nikad ničije ponašanje njega i neće moći zadovoljiti. Svi ti tuđi besmisleni postupci koji se bez konca i kraja nižu, koji traže njegovu bezuvjetnu, neprocjenjivu pažnju ne pitajući se teži li ona ka nekim drugim vidicima, ka drugim senzacijama koje se ne poigravaju isključivo sa krasnim „vječitim pitanjem“ putenog užitka. Osjeti onaj isti jad koji ga je uvijek izdvajao iz društva u takvim trenucima i gotovo pocrveni pred intimom scenografije u kojoj ga je zahvatilo to raspoloženje. Odmakne se cenat, dva i tada ponešto zadovoljniji, osamljeniji ali i dalje ogorčen ipak pokuša razmišljati o nečem drugom.

Oznake: zatvorenici, nastavak 9