. . .


Pred sumrak je Toni ustao i pripalio cigaretu. Bila je to prva toga dana. Izdešavalo se toliko toga za jedan njegov, inače mononoton zatvorski dan da je na pušenje bio potpuno zaboravio. Utisci i tuđinsko prisustvo u ćeliji su uspjeli potpuno zamijeniti potrebu za valjkastim otiskom cigarete među prstima. Događaji nabijeni jedan na drugi, upleteni u čitav niz šarolikih primisli, prešućivanja i nedorečenog smisla, koji su neizostavno tražili da ih se dobro prespava, da odstoje i pocrvene do purpura a sve od čiste zrelosti, prekrcanosti životnim sokovima, prije nego li se ukažu pred tada već dobrano smirenim okom u svom pravom naličju.
Inače, pušenje za njega već odavno nije spadalo u grupu zabranjenih zatvorskih užitaka, sve od dana kada je upoznao upravitelja zatvora i s njim razmijenio par riječi. Sve od tada je imao poseban, gotovo nedodirljiv status među zatvorenicima i za njega je tu život naglo postao puno bolji u odnosu na onaj „izvanjski“ prerastajući poznate zatvorske okvire. Naglo je dobio pravo na samoću, ničim uzburkanu intimu mirnu kao što samo more zna biti. On sam nikad i sa nikim nije dijelio misli o zadovoljstvu životom koji je tu vodio, ali je netko iole pronicljiv i zainteresiran to mogao naslutiti iz mira koji je zračio iz svakog njegovog nesvjesno proslijeđenog ili pak tatski ukradenog gesta, pa i najmanjeg uspavanog, nemarno odbačenog pogleda dok odsutno promatra isječak strmog, lakrdijaškog leta golub kroz okovani prozor ili dovoljno nenaraslu kapljicu koja se svim silama nastoji strovaliti u nježnu keramičku, ovalnu školjku umivaonika.
Uživao je svojski u miru i bezbrižnosti svakog novog dana koji bi mu zatvor ponudio, ali bilo je u njemu i povremenih odjeka tuge, majke depresivnih prekida koji bi se kao zjapeći usjeci smještali u savršenu putanju njegovog vremena, i tako joj remetili sklad produžavajući njeno trajanje u Tonijevim očima, čineći ga nepreglednim i nejasnim. Nailazili su nenadano kao rojevi pčela, grupirani i ponekad fatalni, dok im se trajanje kretalo od par časova do povelikog broja dana upražnjavajući onu mušičavost koju posjeduje odrastao čovjek, kada se nakon dugo vremena odlučuje sa posebnim, neprirodnim veseljem kušati neko jelo karakteristično za djetinjstvo. Toni se često pitao čemu to mučenje, nasilje duše nad tijelom, mučno prekopavanje po odrtinama bezvrijednih, kružnih i zaboravljenih misaonih odraza, dojmova i moralnih promašaja čak i ovdje u zatvoru, kada mu je tu sasvim dobro, kada konačno ima mir, pa makar on bio i prisilan, ali odgovor je izmicao. Uvijek za milimetar, uvijek za najtananiju konjsku dlaku, sa osjećajem gorčine i prevarenosti. Ponekad bi se na čas dosjetio odgovora, naslutio ga kao poluodraslo dijete koje nenadano raskrinkava kakvu golemu istinu, ali ipak ne dovoljno razgovijetno da ga sroči u rečenicu, materijalizira i razumom opipao njegov oblik, a zatim zaspe sretan zbog ljepote svog otkrića. A opet, ponekad, premda rijetko i kratkotrajno, usljed sveg krzmanja i potresa, bi ga zahvatio osjećaj miline prema tom svom užasnom udesu, prema gromkom osciliranju vlastite duše i bilo bi mu kao da je sve to dobro, da bez tih užasa i ne bi mogao opstati. Osjetio bi prisnost sa svojom mukom valjda već i naviknut na nju, ili pak odviše iznemogao od borbe, od ustajalosti koja bi mu se nakupila oko srca dok bi sva ta tiranija trajala, kako god,... Preostajalo je samo da ćuti svoju ljudskost, kaznu zbog povlastice da se splet njegova mesa i fluida kreće kroz prostor, pluta vremenom, pada i uspinje u njegovim očima, očajava i tješi, živi. Urlikao bi tim danima u sebi, i glasno da može, ali pomoći nije bilo. Naprotiv, agonija bi se nastavljala nesmanjenom žestinom, bila sve gušća i gušća u predjelu prsa, ne štedeći ga. A tada mir! Opet mir. Samo zatvorski šum, odjeci hoda stražara te poneka zalutala riječ iz ćelija. Sve ono što je Toni potajno, ali vrlo intenzivno želio, cijenio! Međutim, i u ljepoti ove tišine, plahe i začarane usamljenosti je drijemao okrutan i ponešto sladak strah, strepnja zadovoljenog da će mu ugoda biti oduzeta, pomisao na lišavanje koja je živjela, kako u njegovoj glavi tako i u svakom drugom djeliću njegovog odsutnog tijela, koje bi se u tom stanju kretalo po zatvoru gotovo slijepo, zahvaćajući korake, čineći radnje i uzimajući udjela u sveukupnom životu tek po inerciji, naslućujući sjajne neprijateljeve oči iza svakog mračnijeg zavoja.
Uvlačio je spokojno dim za dimom naslonjen na rešetke nekada svoje, a sada njihove ćelije. Okus cigarete je bio promjenjen u negativnom smislu, tako da je užitak pušenja bio sasvim površan i on mu se nije mogao posvetiti, a i cigareta je dogorjevala nešto brže, bespotrebno srljajući svome kraju. Stojeći tako nepomično, neznatno savinut u kuku, sklanjao je lice i mutne oči od napornog bljeska električnog osvjetljenja iz hodnika prepuštajući se dojmu svoje osame. Zurio je tupo u pod tik ispred sebe očima smještenim iza poluspuštenih kapaka ne odajući znake misaone aktivnosti. Ali ipak, pogled je varao. Mislio je na sve i na ništa određeno u isti mah, na ovu dvojicu novih, na to kako ih se riješiti, na to kako ih upoznati u jednom nervoznom trenutku a zatim prepustiti mlakom zaboravu, lagodnoj površnosti pamćenja, na zlatne, starinom prošarane krovove Praga i Švabicu Brigite koja je samo za njega raširila svoje medne, valovite noge jednog lijepog proljetnog dana. Sve takve misli, okrnjene i šepave, zgodne, koje se nemilice množe su ga okruživale ispunjavajući mu glavu koloritnim pejzažom bez naročitog smisla, ali zato sa značajnom primjesom pikantne ljupkosti, prigodnog posljepodnevnog smiraja.
Zoran ga je primio za rame. Toni je samo polagano zakrenuo glavu i uputio mu osmijeh prepoznavanja.
- Može cigareta? - upita Zoran.
- Normalno... ali ne izgledaš mi kao pušač ili se možda varam. - reče Toni vadeći napola ispražnjenu kutiju poznatih stranih cigareta iz džepa na košulji i nudeći ih Zoranu.
Ne žureći, Zoran je isukao cigaretu iz paklića, lagano je liznuo i nasmijao se široko, ne štedeći mišiće lica koji su se povijali u časovitoj kontrakciji, uživajući u donekle čudnom upoznavanju, zanimljivoj konstelaciji događaja koji su se lepršavo nizali jedan za drugim ne oviseći o ničem drugom do o samima sebi. Zastao je trenutak uporno gledajući pravocrtnu liniju širenja cigarete kao da mu ona odaje neku svesadržeću misao, a onda dodao paleći je :
- Što me to odalo!? Provalio si me za sekundu, a i ne poznajemo se. - podržavajući svoje riječi širokim ali površnim osmjehom, onim što bi se iskvarenim jezikom nazvalo kez.
- Eh, ne mogu ti točno odgovoriti. A uostalom, sa malim i beznačajnim pitanjima sam uvijek vrlo lako izlazio na kraj. Kad bi tako brzo rješavao druge zagonetke... - za trenutak je zastao nasmijavši se - Valjda zbog osmjeha. Pušač se nikada ne bi nasmijao i u istom trenu napravio potez rukom prema meni tražeći duvan, kao ti maločas. Ne, nikako. To te definitivno odalo. - rekao je nevješto oponašajući Zorana.
- Zanimljivo. - rekao je Zoran kao za sebe uvlačeći dim i nastavio s nešto odmjerenijim riječima usput pokušavajući uhvatiti Tonijev pogled kroz sjenu u kojoj je bio skriven - Čini se da dobro razumiješ ljude. Znaš procijeniti, izvući zaključak iz male geste kao sada s mojim pušenjem. Ja, opet nikako. - između zubiju mu je proletio kratak osmijeh - Uvijek ih uzimam zdravo za gotovo kao dobre i onda paf. Zaskoče me kao kakvi mađioničari. Bez šuma... - dovršio je odviše naglo zagledavši se u pod kao da je ostao sam u prostoriji.
Toni ga je pustio, okrenuvši glavu malo postrance, da se u sebi raspravi sa mađioničarima koji su mu prokrstarili kroz život. Gledajući sjetu i nezadovoljstvo koje su kitile njegove oči, Toni se čudio kako su one pri prvom susretu bile sasvim neprimjetne, prekrivene onim žustrim koracima i ušutkane agilnim prstima koji su premještali i nosili krčeći si put i prostor u ćeliji. Želja za stvaranjem sa kojom je Zoran ušao predstavljajući svoj karakter, nekako je uspjela metodom eliminacije iz skupa njegovih potencijalnih osobina i odlika izbaciti ove dvije, učiniti ovu scenu sasvim nemogućom. Dok je nešto slično od Marka mogao očekivati, u ovom slučaju ga je ipak iznenadilo. Međutim, ta scena je mogla, ma koliko stvarna djelovala, ipak biti pogrešno motivirana. Znao je vrlo dobro da dečko vodi bitku sa vjetrenjačama koje pokreće elektromotor a ne obrnuto. On je ipak i ovako slab morao pobijeđivati pod svaku cijenu ne zato što to tako biva inače u životu već zato što je očito tako navikao, ustrajan u jurišanju naprijed, željan svake nove pobjede, sposoban da postavi i izvrši svaki novi naum, svaku željicu izniklu iz gladnog srca. Tuđi karakteri su se u njegovom svijetu možda pojavljivali samo kao prepreke, a ne kao stvarne osobe, stvarajući nervoze, a ne uobičajenu nesreću, kao što prejedanje stvara gasove.
Sve se to otkrivalo pred Tonijem i iscrtavalo u njegovim mislima na osnovu ono malo informacija što ih je mogao sakupiti u tih nekoliko sati. Gotovo je mogao vidjeti, opipati Zoranov život, puls njegovih želja i strepnji, a sve to takoreć iz ničega, iz dva miga i pola prdeža koje je iskustvo po znanom obrascu oblikovalo u zbilju jasnu i žitku. Međutim, što su te samotne misli i doživljaji sa samim sobom vrijedili pored onih svakodnevnih, čak i najobičnijih doživljaja koje možemo susresti zaista živeći, a ne tumarajući slijepi svojim snenim umom; možda tek toliko kao, recimo, cvatnja prekrasnog livadskog cvijeta predstavljena jednoj nespretnoj medvjeđoj obitelji u prolazu.

Oznake: zatvorenici, nastavak 4

PRVI DAN


Jedan od momaka je slobodno istupio i pružio Toniju ruku rekavši da mu je ime Zoran, dok je drugi smeteno, pognute glave ne bi li, valjda, pred skupom sačuvao tajanstvenost svoga oka, obraza brašnasto-ružičastog i prošaranog sitnom, neodraslom dlakom gledao u umivaonik. Toni ga je letimice pogledao instiktivno i bez suosjećanja shvaćajući u kakvom se stanju morao nalaziti njegov duh, dok je ovaj s mrtvilom u pokretima zurio u neku neodređenu zidnu siluetu koja je izmicala pažnji ostalih, odajući dojam gospoštine u držanju i pokretu. Hladna odmjerenost gotovo nepostojećih pokreta slutila je na uznosito, plavetnilom obojeno obiteljsko stablo, na vonj odgoja i biranog ukusa i plašt sudbine kojim je svaki njegov, čak i uobičajen, prost potez bivao uočljiviji, zapaženiji i moćniji. Odmak od akcije, otklon od baš svakog pokreta koji bi se drugom činio sasvim moguć i prirodan, davao je za naslutiti postojanje nekakve alternative koja je gmizala u njegovoj glavi, nekakve smislene dvojbe vezane uz poduzimanje tog određenog pokret koja ga je već na pola uništavala, dovodila do besmisla poništavajući mu moralnost i svrhu. Ostao je postrance, sam, samodovoljan, gotovo damski odmjeren i neshvatljivo dopadljiv dok je Zoran trčkarao svud po uzanoj prostoriji radeći ovo i ono. (Zatim,) iako bolno pateći od nedostatka fizičke snage i autoriteta, on je ipak od sebe tim svojim zatvorenim svijetom očito uspješno odbijao uljeza i priječio prolaz napasnicima.
Kako se nekom može činiti preuranjeno i naglo ovo zapažanje, tako je Toniju ono djelovalo sasvim prirodno i da mu se netko pokušao suprotstaviti u zaključcima sigurno bi ga čudno pogledao ne shvaćajući kako taj ne vidi isto što i on. (Jednostavno) u takvim okvirima aristokratskog manira i pojavnosti Toni je volio razmišljati o drugima, i na taj im način pridjevati ili odricati značajke, a sve to iz jednog nesvjesnog ubjeđenja koje se vremenom prometnulo u sklonost, naime iz potrebe za osobnom posebnošću, za nesvakidašnjošću vlastitih osobina i dojmova čije je odraze tražio i jedine trpio u drugim ljudima. Međutim, pogrešno bi bilo tumačiti Tonijeve simpatije prema njemu kao slabost prema onom tihom, prema blago misaonom već naprotiv kao simpatiju prema mogućnosti čovjeka da neke činjenice o njemu samom ostanu naprosto tajne, da se očuvaju u privatnosti ludih misli jer su naprosto predagocjene da bi ih se izlagalo, podmetalo tuđim pogledima. I kako je ovom mladiću s lakoćom mogao prilijepiti odlike davno izumrlih velikaša, tako se njegovo ponekad vrlo ćudljivo oko moglo okomiti na neku drugu pridošlicu smještajući je među najgori šljam koji je puzao zemljom.
Toni je za sve to vrijeme promatranja ostao ležati u krevetu, gluvonijem, posmatrajući dvojicu došljaka iz prikrajka, gotovo skrivećki, u jednom od onih zaleđenih obrisa koji se ukazuju, kada se prati skup likova zabavljen izmicanjem pred svakodnevnim pritiskom dosade i vlastite nesreće, neizbježne prolaznosti koja ih spopada kao napasna i usamljena mušica, okamenjenih lica koja plutaju ka časovitom utočištu iskidanih, neskladnih i letimično prikupljenih misli u nemogućnosti da izraze iskrenost ili tek puku udvornost, uvjerljivu patvorenost ili osjetljivost za tuđe stanje. Djelovali su tuđe i sa dozom sjete u nastojanju da nešto učine, da se pokrenu iz stajanja i nemobilnosti. Jadni i gorki, satkani od želja i usklika, tako slični njemu i oprečni njegovoj nemilosrdnoj moći opažanja koja nije dopuštala uzmicanje.
Nisu mu se svidjeli, ali daleko od toga da su bili antipatični. Sasvim prosječni momci, bistrih pogleda i sigurno bez tragova razvratnog, odbijajućeg noćnog života. Zanimljivi. Mladoliki obojica. Odviše, čak toliko da bi Zorana netko nakon površnog pogleda mogao nazvati dječarcem, školarcem koga je tek minuo pubertet. Bio je upadljiv vanjštinom, a prema samouvjerenom stavu koji je odmah zauzeo, Toni je pretpostavio da je taj momak „vani“ morao biti neka bitna zvjerka. I ma koliko da su im postupci i kretnje jasno odavali unutrašnji ritam koji se u Tonijevom oku iscrtao tek nakon dva ili tri neobavezna pogleda, toliko je njihova vanjština slatkasta i nevjerojatna više dolazila do izražaja utjelovljujući u sebi cijelo jedno ljupko čokoladno carstvo. Tako možemo pretpostaviti, ipak s priličnom sigurnošću, da bi oni bez takvog izgleda, bez nevjerojatne mladosti prikazane na njihovim licima ostali tek dvojica likova čije bi poznavanje Toniju moglo samo potvrditi onaj prvi dojam utisnut u srce.
Zanimljiv par su činila ta dvojica i protiv Tonijeve, inače čvrste volje uspjeli su mu privući pažnju. Antipatija prema cimerima, prisnim kontaktima sa ljudima različitim od njega i naprosto razgovorima je bila pobijeđena na mah. Rasprhnu se sve ono njegovo negodovanje i prezir prema ljudima, prema toploj riječi koja mu je upućena i premda je vidio, znao svaki mogući obrat, svaku sitnu nijansu, takoreć vlastitu duševnu varijaciju koju je sve ovo moglo donijeti, ili što mu je pak moglo predstavljati, ipak je podlegao napasti. I nenadano, kroz dušnik mu je prohujao val plahog uzbuđenja, dah života otkriven iz sučeljavanja sa onim novim, neviđenim što budi duhove mladosti, čak ponekad i kod onih prastarih, obamrlih i tijelom i duhom, začahurenih krinkom preživljenog i iskušanog, letargičnih i odviše svjesnih godina koje ih pritišću. Njegovo presahlo duševno strujanje je luđački zatreperilo u kovitlacu novoostvarenog odnosa i čaroliji nenadano otkrivene pojavnosti, šarolike zapletenosti životnih sokova koji kolaju među ljudima. Osjećajući dodire ljepote koja ga je obasipala svojim prisustvom, tijelo mu je treperilo sakupljajući sve svoje snage u poludjelom srcu. Kao slijepčeve oči koje su netom progledale, tako se i on našao ushićen pred prizorom čija mu je cjelina predstavljala jednu od najljepših i nezamislivih kompozicija. Ali, (kladimo se sada,) da mu je netko samo prije sat ili dva zadao na datu temu da osmisli i opiše slično okupljanje, koje će u njemu izazvati barem približne osjećaje, rezultati bi sigurno bili radikalno drugačiji, jer mi nikada ne zamišljamo ljepotu jasno pred samim sobom. Rezultati tog opita bi vjerojatno podbacili jer čovjek najčešće iz kombinacije već viđenog stvara novo, a lijepo je baš u tom slučaju, kod odabira te metode izuzetno strogo jer nikad ne nastaje udruživanjem, već samo iz potrebe i želje da ga se vidi. Upravo zato su i umjetnička djela rijetkost i nisu sklona narudžbi.
Toni je pao! Nove slike su ga opile dajući mu da kuša onu staru, zaboravljenu slast kada pojave, nove i ponekad vrlo čarobne opijaju duh i uzavrelo tijelo koje ga u stopu prati, čineći da vrhunci zamjene uobičajene, sjenovite ravnice, koje često više privlače čovjeka prelijenog i nenaviklog na napore, nespremnog da prizna sreću. I možda baš zbog toga mu se gađenje razli svud po utrobi, ali se ona plamteća milina i dalje zadrža ne dajući ni trena predaha, ni trena božjeg odmora, odsustva iz tog sjedinjujućeg poganluka.
Zoran je od prvog trenutka bez imalo ustezanja i nelagode nešto petljao po ćeliji. Čas je namještao krevet, čas prao ruke, pa se opet vraćao krevetu energičan u svakom minijaturnom potezu koji bi načinio. On je djelovao, a ostatak svijeta se trudio da ga prati. Bio je brz, trenutan, bezbolan. Nasmijan. Reklo bi se idealan, prototip „novog muškarca“ koji je našao izvor vječne mladosti i ljubomorno ga čuvao samo za sebe, dok su na njegovoj glavi kao neko strano tijelo stajali svijetli kapci, čije je masno blještavilo čudno podsjećalo na bolest. Pažnju je instinktivno poklanjao blago zbunjenom i vidno napregnutom Toniju dok je dečka, koji je i dalje blijedo zurio u prazno vjerno oponašajući nepokretnost kamenja, spretno ignorirao manevrirajući oko njega, obavljajući s gotovo iskrenom predanošću neke hitne neodgodive radnje pospremanja i navlačenja mirisne posteljine. Prelazeći sa kraja na kraj i dodirujući različite predmete oko sebe, podsjećao je na kakvu sitnu životinjicu, možda glodavca u potrazi za hranom spremnog da prešparta svaki kutak sobe dok ne nađe spasonosno zrno.
Da sva trojica nisu bila prilično odsutna u tim trenucima, možda bi nekom od njih bilo i nelagodno zbog čudne situacije koja je vladala. Međutim, ipak, kroz tišinu i Zoranovo tapkanje i grebanje se sasvim iznenada probio oštar zvuk koji je morao biti zapažen unatoč njihovom neobičnom stanju.
- Ah, imaš cvrčka u sobi!? - izgovorio je Zoran preko ramena, nehajno se osmjehnuvši zadovoljan svojim raspoznavanjem neobične životinje.
- Da. Stvor me progoni već puna dva mjeseca. Nikako da ga se riješim i naspavam. - odgovori Toni neobično sretan što mu se ukazala tako zgodna prilika za razgovor.
Samo tih par natuknutih riječi koje su ražestile valove zadovoljstva u Tonijevom grlu, i koji se nakon njih uz velike napore susprezao od izdajničkog smijeha. Besmislene izjavne polurečenice i opet spremanje kreveta. Toni se pokrio preko glave i okrenuo na drugu stranu krveta, prema zidu. Kašljanje. Dvojica došljaka su ostavljeni na trenutak nasamo da onjuše novo stanište. „Ah kako zgodna pauza!“, udaralo je u Tonijevoj glavi otkriće da će tajna ukradene sreće preživjeti na njegovom ozbiljnom i od njih udaljenom licu.
Zoran, sada već upitno, gleda u blijedog, vidno izmučenog dečka u kutu. Asocijacija: dječak sa žigicama. Osmjeh za sebe.
Toni je tako spretno zamaskiran trenutkom proboravio par minuta proživljavajući osobne vrhunce, koji su na njegovu sreću jenjavali, i pokušavajući se ujedno prisjetiti svojih reakcija kada su ga stražari nekoć uvodili u tu ćeliju, međutim i to sjećanje se kao brojna druga, u njemu istopilo i bilo zamijenjeno doživljavanjem dana za danom. Ove, njihove emocije, u njemu, dakle, više nisu živjele pa se on racionalno okuša približiti njihovom, a nekad i svom stanju. Ono što nije uspijevao naći u sebi, što nije mogao odmotati iz svojih intimnih čahurica pokušavao je preuzeti iz primjera koji mu je pružao njihov ulazak, iz ponovljene, tuđe i nevažne povijesti, ali eto(!) uvijek pri takvim pokušajima dolazimo do polovičnih rezultata koji nas ostavljaju nezadovoljene i razdražene.
Osmišljajući scenarij svog a njihovog ulaska u zatvor, predstavio si je tu dvojicu kako u polusnu, krutih koljena i s nervoznim želucem stupaju za stražarom prateći njegov izvježbani, sugestivni hod kao da hipnotizirani ulaze na gubilište, a on ih i dalje siguran u svoju ulogu sprovodi pored niza zatvorenih, rešetkastih vrata i nudi njihovu sadržinu kao voće na poludubokoj zdjeli od mutnog stakla, i u takvom iznemoglom raspoloženju napokon zastaje pred jednim u nepreglednom nizu jednakih vrata, jednakih sudbina. Oni su mu, zaista, beskrajno zahvalni.
Tada su njihovi unutarnji ritmovi, svakako, na tren zastali kao da će tako umireni pomoći ušima da nešto bolje čuju, umu da dođe do nekog bitnog podatka, ali i prije nego li se ovo dogodilo, stražar je otključavao jedna od vrata upotrebljavajući široku ključaonicu u koju ključ prosto upada, a ne klizi kao napravljen isključivo za nju. Oni ulaze. Prostorija je mračnija nego li to izvana izgleda, pod čist i gladak po sredini dok rubovi ugošćuju svu silu nepočišćene prašine, kreveti priljubljeni uz bočne zidove odaju dubinu prostorije, a sa vrha zida nasuprot njima malen prozorčić sa rešetkama koji se samo izvana zatvara. A tada je za Tonija nastupio najteži dio, odnosno onaj dio kada je trebalo predočiti njihove a svoje osjećaje. Dakle, razum im je svakako nastojao preuzeti vođstvo kad su konačno stupili u jednu od ćelija, istrgnuti se iz nezadrživog slijeda utisaka, iz reda vrata koja vode svaka ka svojoj sudbini, koju je potrebno dokučiti za onoliko vremena za koliko se prijeđe par metara, jer zatim više nije bilo tog niza, ponestajalo je mogućnosti pored kojih su prolazili, a ukazala se jedna jedina, konačna opcija, izdvojio se jedan rasplet. Međutim, to je sugerirao razum, ali je u vršku prostorije u koju su uvedeni, stajao mali plavičasti prozor kroz koji je svakoga trena mogao uletjeti kakav zvuk, izviti se skladna, vitičasta ptičija silueta ili zabijeliti trag avionskih para, i on je mamio, sigurno mamio njihove ispijene poglede, njihov ranjeni mir i učinio da se oni nadaju i vjeruju tom komadiću plavetnila nad njihovim glavama koji je, uostalom, stajao bezobrazno visoko.
Nijemi dečko se iznenada trgnuo, uz izraz gađenja na licu, i poletio u kut sobe gdje je bilo improvizirano zatvorsko kupatilo. Povraćanje minutu ili dvije... Odjednom je sva neželjena pažnja bila usmjerena ka njemu. Dva pogleda su ga vrebala sa leđa, mučki kao dvije pantere. Zoran se prvi prenuo iz polusna koji je prekinuo taj iznenadni događaj i povukao ga za rame.
- Što je s tobom sad! Što radiš! - rekao je vidno uznemiren.
- Dečko, ide li to. - oglasio se i Toni koji se na par minuta pretvarao da spava okrenut prema zidu.
- Dobro mi je. Nije ništa.
Samo to su čuli za odgovor. Smatrao je toliko dovoljnim.
- Sad kad smo čuli kako rigaš, hoćeš nas udostojiti da čujemo i tvoje cijenjeno ime!? Ili ga možda nemaš! - upitao je Toni nehajno ustajući iz kreveta konačno sposoban da vodi razgovor.
- Ah da! Zaboravio sam. Oprostite... Marko Pleh. - odgovorio je usrdno, pružajući ruku prvo Toniju, a potom Zoranu i istovremeno slobodnim rukavom otirući još uvijek vlažna i ponešto zamazana usta - Idem sad spavati.
Namjestio je krevet brzinom koja je iznanadila obojicu i zaspao nepomično kao klada, glave okrenute prema zidu, a nakon nepunih pola sata počeo govoriti u snu. Sve same bedastoće, nepovezani skupovi riječi od kojih je velika većina bila nerazumljiva. Međutim, Toni i Zoran ga uopće nisu čuli jer su u međuvremenu i sami zaspali složni u umoru koji ih je obuhvatio iz ponešto različitih razloga, ali su se zato u susjednim ćelijama mogli dobro nasmijati Marku Plehu. On je odlutao daleko, nepoznatim stazama, snovima. Daleko i kilometražom, ali i vremenom, odsutan iz svakidašnje vreve, kolizije motiva i poriva, usuda i razloga. Uronio je u jedan novi svijet niti nužno bolji niti raspjevan, već samo drugačiji, oslobođen od stvarnosti s kojom ga je vezivala tek lagana koprena fizičkog poistovjećivanja likova. Tek san, bistar i pitak, nastran i poetičan i lako zaboravljiv, nezahtjevan i podatan; idealan prijatelj, intimus.
U snu mu se pojavila djevojka koju je poznavao u ranoj mladosti, sa kojom je išao još u osnovnu školu i u koju se zaljubio po prvi put u životu. Gledao ju je onda svakog dana, sa brižnošću joj poklanjao svoje vrijeme upoznavajući joj crte lica i osobene položaje u koje je voljela dovoditi tijelo secirajući joj govor i životni takt, i tako je nastojeći vjerno, jednom zauvijek uobličiti u svom duhu. Koristio je snove vješto ih uvlačeći u svoje manipulatorske smicalice koje su prizivale tu krasnu djevojku, kao vještice đavla, ne dajući joj predaha, a sve samo da bi joj još jednom zadigao suknju na boku, a on skladno zaplivao njegovim očima nekim sasvim drugim stilom, drukčije zahvaćajući vodu ili možda baš onim poznatim, njemu svojstvenim načinom. Ona se u tim snovima kao u nekim džinovskim, paperjastim laboratorijama namještala i okretala tako da najbolje prija njegovom oku, igrala igru nijeme lutke čije bi riječi u slučaju da su se i pojavile ipak bile pomno smišljene, specijalno pripremljene za jedan određeni očekivani rasplet. A svi ti raspleti su u konačnici bili nadasve lijepi, jer su onako pomno smišljeni i zadani uvijek bili blaži, znatno milosrdniji od onog poznatog raspleta, nepromjenjivog događaja strašnog i konačnog.
Nekada je bila bujna, provokatorski prebujna za svoje godine, najbujnija u razredu i osim njega bilo je još najmanje (po njegovoj računici) desetak dječaka kojima je Sanja bila prva ljubav, ono najljepše iz mladosti. Najdraža ljubav. Srcolika, nevina i naivna ljubav, intimna naslada tek posrnulog organizma neuzvraćena od svojih početaka i baš zato najdraža i zauvijek zapamćena. Sanjao ju je nejasnu, poluosvjetljenu, gotovo u tragovima i tako je bivalo svaki puta kad bi mu se ona pojavila u snu. Uvijek jedan jasan dio, a ostatak u magli. To bi ga rastužilo jutrom kad bi mu se, uz već poodmakle dnevne aktivnosti, javljao san od prethodne noći u isječcima, nemontiran i obavezno bez zvuka kao nemarno načrčkana skica.
Sanja je ovaj puta bila u čudnom društvu. Igrala je školice sa njegovom djecom Lanom i Mladenom, poskakivala u zanosu i vriskala od sreće. Bila je nasmijana od uha do uha i starija, puno starija nego onda u osnovnoj. Motala mu se pred očima neko vrijeme ali nekako odviše daleko da bi onda odjednom poskočila, i kao provezena kočijom ili nošena jednim od onih cirkuskih vlakića, prohujala zamišljeno ga gledajući svojim lijepim staklastim očima, izlažući mu svoje lice. Još vreo od tog pogleda i ljubavi koja se upalila za nju u trenutku naglo i hirovito, osjetio je mlak stisak na ramenu i muški glas koji ga zapitkuje: „A znaš li zašto ti je tako lijepa!?“ i odgovor koji ga je zagolicao: „Zato što nosi tvoje lice.“
Ipak je to upravo prošla djevojka, možda ipak žena(!), puna i rascvjetala u bokovima, propupjela ispod brade koja više nije bila glatka, oblikovana nježnom rukom vječnosti već osjenčena utorima i koščatim raspuklinama prirode, vrhuncima izobličenosti. Zadržao se još samo negdanji polet ideje, bezvremena elastičnost tkiva spašena iz sjećanja koje je plahovito, zastiđeno samo sobom, poigravalo pod nabranom haljinom skupljenom među nogama i tek neznatno zadignutom, upregnutom čvrstim opasačem.
Izmaštao je njenu starost, ugasli sjaj u očima koji se na trenutak, samo za njega, opet upalio i zasjao. Mješavinu onoga što je bilo, crtica iz svega onog proživljenog i vremenom sakupljenog i, pak, onog perspektivnog, očekivanog sa žalom i stisnutim zubima.
Koliko je dostajalo jednom snu, ili točnije tek onom uhvatljivom dijelu, da se uvrsti u zbirku osobnih dojmova, da označi bar jedan, onaj dan kojem prethodi, i da mu da ukras sačinjen iz dvije ili tri sličice, iz vrška osjećaja i poneke sjene istine. Kao nenadan poklon može on zabljesnuti i oduševiti, izazvati čuđenje kao najljepši artefakt iskopan i predstavljen dnevnom svijetlu nakon mnogih stoljeća tihog čekanja, snatrenja i čuvanja svoje vanjštine od erozije, kao bijela balerina iskočiti iz muzičke kutijice, a sve zarad tog još jednog otkinutog usklika koji će potresti grudi sretnog pronalazača. A može li se duša ičim dupke napuniti doli uspomenama.

Oznake: zatvorenici, nastavak 3

BITI U ZATVORU

Zvonilo je za buđenje. Toni se nemarno promeškoljio i okrenuo na drugu stranu dopuštajući da i drugi obraz, do tada nepravedno zakinut, osjeti toplinu i spužvastu dobrodošlicu bijelog jastuka. Snen i neizlječivo pospan, sklupčan u splet zmijolikih nogu i poluslijepih ruku koje su tako zamršene dobijale na obujmu i važnosti, potpuno utonuo u svakodnevno nezbivanje nije imao želju da ustane iz toplog utočišta; niti pokreta nekoliko minuta, već samo pulsiranje uzavrelog čela i kovitlac neizrecivih snenih dojmova koji su se tiskali kao jogunasti prasci nadraženi prevelikom vrućinom; međutim uz svu silinu buke koju su proizvodili stražari i ostali zatvorenici, spavanje je bilo ipak nemoguće. Opsovao im je mater u šaptu i lijeno odlučio da je došlo vrijeme za ustajanje. Kosti su mu pucketale. Nije više bio mlad, što se zorno ocrtavalo na njemu, ali nikako nije bio starac sa otromboljenim podbratkom i naborima na svakom komadiću iznošenog tijela. Ne, bio je Toni samo zapušten sredovječni svodnik; neki bi rekli blago van najbolje forme. Pod caklastom kožom su mu se tek ponegdje pomaljale zagasite pjegice usmjeravajući crte lica prema svojoj volji, a ona se sva nevješta presijavala na suncu kao netom prelakirana tankim slojem zaštite blago podsjećajući na godine čiji se broj namnožio. Tako su mu obrazi znali odavati utisak zrele starosti kada bi bili nešto udaljeniji od izvora svijetlosti, recimo bliže ulazu u ćeliju, dok su se nekada pretvarali u živa ogledalca koja bi vjerno zrcalila atmosferske prilike primajući u sebe baš onu naročitu nijansu plavetnila koje bi tada zaposjedalo oblake nudeći se promatraču na razgledanje. Ali oči(!), jedne od onih što nikad ne miruju nezadrživo rujući u svim pravcima i pored njih nepomična siva kosa prožeta blijedim nitima, kao da je strogo začešljana nekad davno i potom ostavljena da stoji podsjećajući na savjesnog vojnika uvijek spremnog da skoči na oružje.
Kako god, ništa strašno niti pogubno po njegov status u zatvoru, koji je uspješno uspostavio od prvih dana svog dolaska ondje. Poznavao je sve i svakog pod uvjetom da je taj netko bio njemu bitan, jer mu je inače svako poznanstvo pa i puki razgovor bio potrošen. (Ovdje bi bilo možda bolje reći da je Toni bio spreman poznavati svakog, jer bi istinski zbir njegovih poznanstava koja se trudio održavati u zatvoru, nekoga mogao iskreno začuditi nakon pređašnje rečenice.) Ponekad je imao običaj, nakon prvih riječi koje bi mu neko novo lice uputilo, a pod utjecajem nesavladivog dojma da u njima čuči jedna prevelika dosadna praznina, nastupiti arogantno i osorno prema takvom čovjeku prikazujući u svom tada već egzibicionističkom nastupu sve one odlike i geste osobe na pragu ludila ili već i odviše neprirodne nervoze. Neki od zatvorenika koji su ga pobliže poznavali znali su, doduše sa malom nelagodom, u njegov opis kakvom novaku dodavati njegove riječi (vjerojatno nekad i izgovorene), kako je najgori čovjek, dosadan čovjek.
Nije bio od puno riječi, gotovo šutljivac, sa običajem da hoda izvještačeno uspravno podsjećajući na pritku zahvaćenu rušilačkim vjetrom, škrtog lica bez naznake grimasa, a tijela krutog i žgoljavog, gotovo isposničkog koje nije bilo takvo zbog loše zatvorske hrane, već trošne genetike koju su mu podarili otac i mati, učitelji u višim razredima osnovne škole; njegovi roditelji, koji su mu u sjećanju preživljavali tek kao dvije slijepljene figurice, dva oprezno stopljena karaktera koji se najrađe kreću među školskim zidovima prekrečenim debelom naslagom boje koja se lomi po sredini i mijenja iz žute u bijelu. Jedna slika kao nabačena na zidu lične memorije, sjećanje kojim se sve poznato o njima završavalo.
O roditeljima nije čuo niti riječi već par godina. Navodno je svaka komunikacija stala kada su saznali za poslove kojima se Toni bavi u gradu tako da je u hipu postao oslobođen, potpuno odrastao i osamovoljen čovjek, bez sputavajućih, bolesnih ili prisnih veza sa onima koji su ga donijeli na svijet, sretan u svojoj pulsirajućoj, biranoj samoći. Ponekad mu je samotnjaštvo toliko ulazilo pod kožu, pričinjajući se prirodnim i srodnim njegovom karakteru da mu je i samo prisustvo ljudi u njegovoj blizini budilo nesavladivu želju koja se postupno prometala u fizičku potrebu, da šakama izvojšti mir i ostane sam u njemu okružen zatišjem koje bi prekidale tek povremene misli.
Međutim, ostale veze koje je stvorio nisu bile nikako nevine niti ispunjene neokrhnutim titranjem unutrašnjosti. Baš naprotiv, pričalo se na ulici, da je jedno vrijeme pod njegovim okriljem bila pozamašna, ako ne i najveća svita kurvi u gradu, raznovrsnog porjekla, prema kojima se ponašao vrlo zaštitnički, čak očinski, a to očinstvo je imalo niz posljedica u slučaju da se štićenica otela kontroli, i nerijetko se dešavalo da Tonijeva ruka poleti jednom, dvaput...


. . .


Obukao se u par minuta, neobavezno začešljao sprijeda već ponešto prorijeđenu, spretno uštirkanu kosu, koja bi i bez tih par površnih poteza češljem stajala u približno istom položaju, i pričekao da ga pozovu na doručak. Stražar je ubrzo stigao i nervozno otvorio vrata bez pozdrava ili kakvog miga koji bi odavao da Tonija poznaje već nekoliko godina. Nakašljavši se, izašao je iz ćelije i nakon nekoliko prijeđenih metara pristigao na začelje nagomilanog reda koji je vijugao i usmjeravao poglede i želuce prema menzi.
Hodnik kojim se prolazilo je u svoju bit povlačio onaj naročit bezbojan i mlak šmek ćelija, tako da se oči gotovo i nisu morale namještati i podešavati svoju osjetljivost kako bi ga sagledale i osjetile njegovu teksturu. Iste one ploče već uglačanog kamena koji bi izgledao smiješno i kao promašena tema, da je zgrada kojim slučajem preimenovana u kakvu banku umjesto u zatvor, su se lijeno nastavljale podsjećajući na sve ono čime se pogled već zamarao u ćeliji. Međutim, tek za koji tren, tek što se laganim hodom prešlo nekakvih dvadesetak metara, stupalo se u žuto-blijedu menzu, u neki novi realm koji je krasila druga klima, druga boja, koji je prkosio hodnicima i ćelijama svojom zlaćanom ljepotom, svojim ponosnim dugim pletenicama koje su padale sa značajnih pet metara kao slapovi se slijevajući direktno u otežalo grlo zadivljenog promatrača. Takva zlatna bogatstva, neočekivane rajeve su skrivala otvorena vrata menze izgledajući nedostojna svoje uloge onako iskidana i stara. Uništeni brodski pod sa čitavim nizom rupa koje su kao zamke čekale one neoprezne, je bivao posvjetljen bijelim, gotovo medicinarskim kutama osoblja i kuharica, njihovim snenim kapicama i klompama koje su se iskusno, kao po tračnicama pomicale po toj magičnoj sali.
Doručak je prolazio tiho, bez uznemirujućih motiva i suvišnih razgovora kako je Toni i najviše volio. Obazirao se s vremena na vrijeme oko sebe uzimajući novi zalogaj i fiksirajući pogled na pojedini, zakučast dio menze koji bi imao nevjerojatnu sposobnost da propusti svjetlost u svoje okrilje, ugosti ga u svojoj unutrašnjosti na posebno nježan, na takoreć preosjetljiv, granično histeričan način tako da je ono iz zahvalnosti baš u tom dijelu igralo jednu od svojih posebnih igara plaćajući svom domaćinu ukazano gostoprimstvo samom ljepotom zbijenom u nizu nijansi zlata koje su se preplitale pred očima okupljenih. Te su se zvjezdice neposlušne i svojeglave udaljavale iz svojih skrovitih, lokaliziranih prebivališta tumarajući kao pijane u susret licima koja su ih posmatrala iz dubina prostorije prosto nemoćna da odlijepe svoje poglede od njih. Vijugajući tako na određenoj, sigurnoj udaljenosti od svog epicentra, od mjesta njihova začeća, te svjetlosne vile su se igrale pažnjom zatvorenika, kao one nevjerojatne golicajuće točkice koje vidimo ponekad kad umorni gledamo u plafon ili u zid bez pokućstva.
Negdje u podnožju, u pozadini nepregledno udaljenoj od tih treperećih pojava je hodala po pločicama menze debela kuharica Marija, kao svježe pripremljena raka, obilazeći stolove i zapinjući za njih. Po kutovima su zijevala lijena usta stražara ne dajući jednom uhvaćenom pogledu da se vrati u one visoke sfere, da pođe ka onim prostranstvima tako zlatnim i sjajnim.
U tim okvirima je mogao lunjati i kupiti svoju dragocjenu građu Tonijev duh dok su se zalogaji redali i množili nesvjesno ga zaokupljajući i zamajavajući u iščekivanju da se doručak nekako okonča.
Gledajući letargične, poluzamišljene stražare na trenutak bi se zabavio maštajući o pokušaju bijega, koji bi u njegovoj uobrazilji, naravno, perfektno uspio i potom bio prepričavan u kriminalnim krugovima duže vrijeme; možda čak bio i ekraniziran.
Lijeno je žvakao doručak, zalogaj za zalogajem, hladnom odmjerenošću, ne razmišljajući pretjerano o hrani. Napokon je odgurnuo tanjur, popio mlijeko, koje je uvijek bilo na jutarnjem poslužavniku, natočeno, po običaju, pomalo vulgarno do vrha čaše koja se neznatno, gotovo stidljivo širila pri svom kraju i sačekao kraj doručka.
Dan je počeo.
Sve je teklo sasvim rutinski. Od jutarnje šetnje dvorištem, posjeta koje su izostale po običaju, do dugog posljepodnevnog lješkarenja uz roman koji je više služio kao rekvizit nego lijepo štivo. Znao bi provoditi sate i sate zadubljen u jednu točku, nepokretno slovo na požutjelom papiru sve dok mu bokovi ne bi potpuno otrnuli, a predmeti iz ćelije postajali toliko stvarni, kao netom dodirnuti njegovim dlanom, a u stvarnosti tek ovlaš okrznuti varljivim pogledom. Tada bi se poneko slovo vrlo stidno otrglo sa svoje stranice udomiteljice i kliznulo u susret njegovoj prošlosti, roneći mu sjećanjem i vadeći svu silu dragocjenih blaga, nekakvih šarenih, zajapurenih događaja nestvarno zanimljivih i užurbanih koji su spretno ukrašavali otvorenu stranu knjige ugrađujući u nju nove odlomke izvezene krasopisom. Likovi bi nenadano bujali zadobijajući neke osobine koje nisu postojale u piščevom peru i ukrašavajući njihovo knjiško postojanje novim dozama životnosti i zanimljivosti, u imenima su im iskrsavali novi svjetovi u kojima je on vidio život lijep i dalek, onaj život njemu poznat. U nemogućnosti da ga drugačije nađe, oživljavao je poneke epizode iscrtavajući ih potaknut kakvim opisom kose ili kakvim karakterističnim odgovorom u nekog starca ili žene koji su ispunjavali štivo. Ostajao bi takav unedogled i ne trudeći se da uloži i najmanji napor u neku akciju, nijem i gord i ipak neprestano oprezan, očekujući novosti koje ne bi dolazile. Usamljenost je jasno kružila oko njega. Statična usta su ostajala magareći sklopljena i snena, ljepljive usne tvrdoglavo zakopčane, a jezik suh i nabran negdje na dnu utrobe, ondje gdje su ležale i brojne neizgovorene riječi, sasječeni dojmovi i tišine kao odbačene, optužujuće, podrugljive uspomene. Još mu se samo u sjećanju zadržao tek slabašni odsjaj gorčine koju je nekada, u mladosti, znao osjetiti dok je, kao lav, znao juriti naprijed tražeći svoje i grizući u svjetovno tkivo, brljajući prstima po predviđenom redosljedu događaja. (Posežem ovdje za rječju „svoje“ u nemogućnosti da preciznije naznačim onaj skup predmeta i događaja koji u mladom čovjeku podsjećaju na sreću. Naravno, jedino smo u mladosti sposobni nju istinski tražiti i svojatati bez skrupula.) Sada mu je preostajala samo ravnina duševnih zbivanja koja nit guši nit izdiže i ples nakinđurenih umnih monstruma i idealiziranih zamki izvajanih u teškim kolutovima dima koje je odbijao jedan za drugim. Mora li se i spomenuti da je njegova moć raščlambe bila već odavno na izdisaju još se samo neznatno batrgajući među prikupljenim dojmovima, u kalu fiksnog broja stanja koja mu je poznavao duh. U njemu su, dakle, postojale još samo određene naznake, mrtvi zaključci duboko motivirani, pljesnivi, iskustveni i tek rubno svjesni, zaboravom rasplinuti. U takvoj krnjoj scenografiji nepotrebno pretjerano kićenih maski su mu se ukazivale misli i novi dojmovi kao plutajući, različito uobličeni i predaleki, nevažni i simpatični oblaci.
Nešto poslije podneva, zatvor se lagano uzburkao jer su stražari doveli novu grupu zatvorenika i počeli ih raspoređivati. Vrata su se otvarala i zatvarala uz simetrično glagoljenje šarki i struganje o neravan kameni pod dok se karavansko cvrkutanje skupine glasova čujno približavalo Tonijevoj ćeliji. Kad su napokon dokasali do nje, ostala su još trojica momaka, zbunjeni, naizgled sasvim obični i sudeći prema onim poluvidljivim, mikroskopski malim gestama različitog socijalnog statusa.
Toni je obratio pažnju na tu gungulu tek kad je čuo škripu svojih vrata pod čvrstinom stražarskog stiska. Uvedena su dvojica srednje visine i građe, možda tek za nijansu mršaviji od idealnog.
- Ustaj Toni! Dovodim ti nove najbolje prijatelje. - stražar se osvrnuo neobavezno po ćeliji kao da gleda ima li paučine koju treba pobrisati, a onda nastavio istim poluveselim tonom - Ovi dečki će ti biti cimeri, znaš. - da bi se zatim obratio dvojici pridošlica koji su u naramku nosili smotanu posteljinu - Ova dva kreveta što vidite su od sad vaša, a sami se dogovorite tko će gdje.
Stražar se žurno okrenuo, izašao zalupivši vratima i nastavio svoj posao suvereno, ne dopuštajući da se razvije kakva rasprava ili postavi pitanje. Novopečeni cimeri su ostali sami zureći jedan u drugog naizgled podsjećajući na prve školske dane i cmizdrenje po školskim klupama, ali ioak puno smeteniji. Toni je pristupio prvi, svjestan da ove momke za sada treba prihvatiti jer je sa stražarom bilo besmisleno ulaziti u polemiku dok se ova čudna situacija ne razjasni.
- Zdravo momci. Ja sam Toni...

Oznake: zatvorenici, nastavak 2

Oznake: zatvorenici, nastavak 1

Pozdrav blogosferi!

Uvodno, obrazložiću svoju motivaciju za kreiranje bloga "Zatvorenici" - rukopis.

Radi se o rukopisu kratkog romana koji ću postaviti na blogu u 30 do 35 nastavaka.

Ovaj rukopis sam u protekla 2 mjeseca poslao na 2 natječaja bez uspjeha. Važno je istaknuti da se ne radi o natječajima koji promoviraju bestseller literaturu, već su u pitanju važne institucije od državnog značaja (jedna u HR, a druga u BIH). Moja očekivanja po pitanju tih natječaja su bila ogromna, a uspjeh nikakav.

Kako god bilo, ostavljam neuspjeh za sobom sa željom da ono o čemu sam razmišljao i zapisao u rukopisu vidi još netko. Rukopis ću pretočiti u roman u nastavcima sa molbom za one koji će ga čitati, da im komentari budu vezani za razmišljanja iznesena u nastavku, i da izbjegavaju pohvale i kritike na račun stila i forme.

Do prvog nastavka

Oznake: zatvorenici, natječaj, uvod