PRVI DAN


Jedan od momaka je slobodno istupio i pružio Toniju ruku rekavši da mu je ime Zoran, dok je drugi smeteno, pognute glave ne bi li, valjda, pred skupom sačuvao tajanstvenost svoga oka, obraza brašnasto-ružičastog i prošaranog sitnom, neodraslom dlakom gledao u umivaonik. Toni ga je letimice pogledao instiktivno i bez suosjećanja shvaćajući u kakvom se stanju morao nalaziti njegov duh, dok je ovaj s mrtvilom u pokretima zurio u neku neodređenu zidnu siluetu koja je izmicala pažnji ostalih, odajući dojam gospoštine u držanju i pokretu. Hladna odmjerenost gotovo nepostojećih pokreta slutila je na uznosito, plavetnilom obojeno obiteljsko stablo, na vonj odgoja i biranog ukusa i plašt sudbine kojim je svaki njegov, čak i uobičajen, prost potez bivao uočljiviji, zapaženiji i moćniji. Odmak od akcije, otklon od baš svakog pokreta koji bi se drugom činio sasvim moguć i prirodan, davao je za naslutiti postojanje nekakve alternative koja je gmizala u njegovoj glavi, nekakve smislene dvojbe vezane uz poduzimanje tog određenog pokret koja ga je već na pola uništavala, dovodila do besmisla poništavajući mu moralnost i svrhu. Ostao je postrance, sam, samodovoljan, gotovo damski odmjeren i neshvatljivo dopadljiv dok je Zoran trčkarao svud po uzanoj prostoriji radeći ovo i ono. (Zatim,) iako bolno pateći od nedostatka fizičke snage i autoriteta, on je ipak od sebe tim svojim zatvorenim svijetom očito uspješno odbijao uljeza i priječio prolaz napasnicima.
Kako se nekom može činiti preuranjeno i naglo ovo zapažanje, tako je Toniju ono djelovalo sasvim prirodno i da mu se netko pokušao suprotstaviti u zaključcima sigurno bi ga čudno pogledao ne shvaćajući kako taj ne vidi isto što i on. (Jednostavno) u takvim okvirima aristokratskog manira i pojavnosti Toni je volio razmišljati o drugima, i na taj im način pridjevati ili odricati značajke, a sve to iz jednog nesvjesnog ubjeđenja koje se vremenom prometnulo u sklonost, naime iz potrebe za osobnom posebnošću, za nesvakidašnjošću vlastitih osobina i dojmova čije je odraze tražio i jedine trpio u drugim ljudima. Međutim, pogrešno bi bilo tumačiti Tonijeve simpatije prema njemu kao slabost prema onom tihom, prema blago misaonom već naprotiv kao simpatiju prema mogućnosti čovjeka da neke činjenice o njemu samom ostanu naprosto tajne, da se očuvaju u privatnosti ludih misli jer su naprosto predagocjene da bi ih se izlagalo, podmetalo tuđim pogledima. I kako je ovom mladiću s lakoćom mogao prilijepiti odlike davno izumrlih velikaša, tako se njegovo ponekad vrlo ćudljivo oko moglo okomiti na neku drugu pridošlicu smještajući je među najgori šljam koji je puzao zemljom.
Toni je za sve to vrijeme promatranja ostao ležati u krevetu, gluvonijem, posmatrajući dvojicu došljaka iz prikrajka, gotovo skrivećki, u jednom od onih zaleđenih obrisa koji se ukazuju, kada se prati skup likova zabavljen izmicanjem pred svakodnevnim pritiskom dosade i vlastite nesreće, neizbježne prolaznosti koja ih spopada kao napasna i usamljena mušica, okamenjenih lica koja plutaju ka časovitom utočištu iskidanih, neskladnih i letimično prikupljenih misli u nemogućnosti da izraze iskrenost ili tek puku udvornost, uvjerljivu patvorenost ili osjetljivost za tuđe stanje. Djelovali su tuđe i sa dozom sjete u nastojanju da nešto učine, da se pokrenu iz stajanja i nemobilnosti. Jadni i gorki, satkani od želja i usklika, tako slični njemu i oprečni njegovoj nemilosrdnoj moći opažanja koja nije dopuštala uzmicanje.
Nisu mu se svidjeli, ali daleko od toga da su bili antipatični. Sasvim prosječni momci, bistrih pogleda i sigurno bez tragova razvratnog, odbijajućeg noćnog života. Zanimljivi. Mladoliki obojica. Odviše, čak toliko da bi Zorana netko nakon površnog pogleda mogao nazvati dječarcem, školarcem koga je tek minuo pubertet. Bio je upadljiv vanjštinom, a prema samouvjerenom stavu koji je odmah zauzeo, Toni je pretpostavio da je taj momak „vani“ morao biti neka bitna zvjerka. I ma koliko da su im postupci i kretnje jasno odavali unutrašnji ritam koji se u Tonijevom oku iscrtao tek nakon dva ili tri neobavezna pogleda, toliko je njihova vanjština slatkasta i nevjerojatna više dolazila do izražaja utjelovljujući u sebi cijelo jedno ljupko čokoladno carstvo. Tako možemo pretpostaviti, ipak s priličnom sigurnošću, da bi oni bez takvog izgleda, bez nevjerojatne mladosti prikazane na njihovim licima ostali tek dvojica likova čije bi poznavanje Toniju moglo samo potvrditi onaj prvi dojam utisnut u srce.
Zanimljiv par su činila ta dvojica i protiv Tonijeve, inače čvrste volje uspjeli su mu privući pažnju. Antipatija prema cimerima, prisnim kontaktima sa ljudima različitim od njega i naprosto razgovorima je bila pobijeđena na mah. Rasprhnu se sve ono njegovo negodovanje i prezir prema ljudima, prema toploj riječi koja mu je upućena i premda je vidio, znao svaki mogući obrat, svaku sitnu nijansu, takoreć vlastitu duševnu varijaciju koju je sve ovo moglo donijeti, ili što mu je pak moglo predstavljati, ipak je podlegao napasti. I nenadano, kroz dušnik mu je prohujao val plahog uzbuđenja, dah života otkriven iz sučeljavanja sa onim novim, neviđenim što budi duhove mladosti, čak ponekad i kod onih prastarih, obamrlih i tijelom i duhom, začahurenih krinkom preživljenog i iskušanog, letargičnih i odviše svjesnih godina koje ih pritišću. Njegovo presahlo duševno strujanje je luđački zatreperilo u kovitlacu novoostvarenog odnosa i čaroliji nenadano otkrivene pojavnosti, šarolike zapletenosti životnih sokova koji kolaju među ljudima. Osjećajući dodire ljepote koja ga je obasipala svojim prisustvom, tijelo mu je treperilo sakupljajući sve svoje snage u poludjelom srcu. Kao slijepčeve oči koje su netom progledale, tako se i on našao ushićen pred prizorom čija mu je cjelina predstavljala jednu od najljepših i nezamislivih kompozicija. Ali, (kladimo se sada,) da mu je netko samo prije sat ili dva zadao na datu temu da osmisli i opiše slično okupljanje, koje će u njemu izazvati barem približne osjećaje, rezultati bi sigurno bili radikalno drugačiji, jer mi nikada ne zamišljamo ljepotu jasno pred samim sobom. Rezultati tog opita bi vjerojatno podbacili jer čovjek najčešće iz kombinacije već viđenog stvara novo, a lijepo je baš u tom slučaju, kod odabira te metode izuzetno strogo jer nikad ne nastaje udruživanjem, već samo iz potrebe i želje da ga se vidi. Upravo zato su i umjetnička djela rijetkost i nisu sklona narudžbi.
Toni je pao! Nove slike su ga opile dajući mu da kuša onu staru, zaboravljenu slast kada pojave, nove i ponekad vrlo čarobne opijaju duh i uzavrelo tijelo koje ga u stopu prati, čineći da vrhunci zamjene uobičajene, sjenovite ravnice, koje često više privlače čovjeka prelijenog i nenaviklog na napore, nespremnog da prizna sreću. I možda baš zbog toga mu se gađenje razli svud po utrobi, ali se ona plamteća milina i dalje zadrža ne dajući ni trena predaha, ni trena božjeg odmora, odsustva iz tog sjedinjujućeg poganluka.
Zoran je od prvog trenutka bez imalo ustezanja i nelagode nešto petljao po ćeliji. Čas je namještao krevet, čas prao ruke, pa se opet vraćao krevetu energičan u svakom minijaturnom potezu koji bi načinio. On je djelovao, a ostatak svijeta se trudio da ga prati. Bio je brz, trenutan, bezbolan. Nasmijan. Reklo bi se idealan, prototip „novog muškarca“ koji je našao izvor vječne mladosti i ljubomorno ga čuvao samo za sebe, dok su na njegovoj glavi kao neko strano tijelo stajali svijetli kapci, čije je masno blještavilo čudno podsjećalo na bolest. Pažnju je instinktivno poklanjao blago zbunjenom i vidno napregnutom Toniju dok je dečka, koji je i dalje blijedo zurio u prazno vjerno oponašajući nepokretnost kamenja, spretno ignorirao manevrirajući oko njega, obavljajući s gotovo iskrenom predanošću neke hitne neodgodive radnje pospremanja i navlačenja mirisne posteljine. Prelazeći sa kraja na kraj i dodirujući različite predmete oko sebe, podsjećao je na kakvu sitnu životinjicu, možda glodavca u potrazi za hranom spremnog da prešparta svaki kutak sobe dok ne nađe spasonosno zrno.
Da sva trojica nisu bila prilično odsutna u tim trenucima, možda bi nekom od njih bilo i nelagodno zbog čudne situacije koja je vladala. Međutim, ipak, kroz tišinu i Zoranovo tapkanje i grebanje se sasvim iznenada probio oštar zvuk koji je morao biti zapažen unatoč njihovom neobičnom stanju.
- Ah, imaš cvrčka u sobi!? - izgovorio je Zoran preko ramena, nehajno se osmjehnuvši zadovoljan svojim raspoznavanjem neobične životinje.
- Da. Stvor me progoni već puna dva mjeseca. Nikako da ga se riješim i naspavam. - odgovori Toni neobično sretan što mu se ukazala tako zgodna prilika za razgovor.
Samo tih par natuknutih riječi koje su ražestile valove zadovoljstva u Tonijevom grlu, i koji se nakon njih uz velike napore susprezao od izdajničkog smijeha. Besmislene izjavne polurečenice i opet spremanje kreveta. Toni se pokrio preko glave i okrenuo na drugu stranu krveta, prema zidu. Kašljanje. Dvojica došljaka su ostavljeni na trenutak nasamo da onjuše novo stanište. „Ah kako zgodna pauza!“, udaralo je u Tonijevoj glavi otkriće da će tajna ukradene sreće preživjeti na njegovom ozbiljnom i od njih udaljenom licu.
Zoran, sada već upitno, gleda u blijedog, vidno izmučenog dečka u kutu. Asocijacija: dječak sa žigicama. Osmjeh za sebe.
Toni je tako spretno zamaskiran trenutkom proboravio par minuta proživljavajući osobne vrhunce, koji su na njegovu sreću jenjavali, i pokušavajući se ujedno prisjetiti svojih reakcija kada su ga stražari nekoć uvodili u tu ćeliju, međutim i to sjećanje se kao brojna druga, u njemu istopilo i bilo zamijenjeno doživljavanjem dana za danom. Ove, njihove emocije, u njemu, dakle, više nisu živjele pa se on racionalno okuša približiti njihovom, a nekad i svom stanju. Ono što nije uspijevao naći u sebi, što nije mogao odmotati iz svojih intimnih čahurica pokušavao je preuzeti iz primjera koji mu je pružao njihov ulazak, iz ponovljene, tuđe i nevažne povijesti, ali eto(!) uvijek pri takvim pokušajima dolazimo do polovičnih rezultata koji nas ostavljaju nezadovoljene i razdražene.
Osmišljajući scenarij svog a njihovog ulaska u zatvor, predstavio si je tu dvojicu kako u polusnu, krutih koljena i s nervoznim želucem stupaju za stražarom prateći njegov izvježbani, sugestivni hod kao da hipnotizirani ulaze na gubilište, a on ih i dalje siguran u svoju ulogu sprovodi pored niza zatvorenih, rešetkastih vrata i nudi njihovu sadržinu kao voće na poludubokoj zdjeli od mutnog stakla, i u takvom iznemoglom raspoloženju napokon zastaje pred jednim u nepreglednom nizu jednakih vrata, jednakih sudbina. Oni su mu, zaista, beskrajno zahvalni.
Tada su njihovi unutarnji ritmovi, svakako, na tren zastali kao da će tako umireni pomoći ušima da nešto bolje čuju, umu da dođe do nekog bitnog podatka, ali i prije nego li se ovo dogodilo, stražar je otključavao jedna od vrata upotrebljavajući široku ključaonicu u koju ključ prosto upada, a ne klizi kao napravljen isključivo za nju. Oni ulaze. Prostorija je mračnija nego li to izvana izgleda, pod čist i gladak po sredini dok rubovi ugošćuju svu silu nepočišćene prašine, kreveti priljubljeni uz bočne zidove odaju dubinu prostorije, a sa vrha zida nasuprot njima malen prozorčić sa rešetkama koji se samo izvana zatvara. A tada je za Tonija nastupio najteži dio, odnosno onaj dio kada je trebalo predočiti njihove a svoje osjećaje. Dakle, razum im je svakako nastojao preuzeti vođstvo kad su konačno stupili u jednu od ćelija, istrgnuti se iz nezadrživog slijeda utisaka, iz reda vrata koja vode svaka ka svojoj sudbini, koju je potrebno dokučiti za onoliko vremena za koliko se prijeđe par metara, jer zatim više nije bilo tog niza, ponestajalo je mogućnosti pored kojih su prolazili, a ukazala se jedna jedina, konačna opcija, izdvojio se jedan rasplet. Međutim, to je sugerirao razum, ali je u vršku prostorije u koju su uvedeni, stajao mali plavičasti prozor kroz koji je svakoga trena mogao uletjeti kakav zvuk, izviti se skladna, vitičasta ptičija silueta ili zabijeliti trag avionskih para, i on je mamio, sigurno mamio njihove ispijene poglede, njihov ranjeni mir i učinio da se oni nadaju i vjeruju tom komadiću plavetnila nad njihovim glavama koji je, uostalom, stajao bezobrazno visoko.
Nijemi dečko se iznenada trgnuo, uz izraz gađenja na licu, i poletio u kut sobe gdje je bilo improvizirano zatvorsko kupatilo. Povraćanje minutu ili dvije... Odjednom je sva neželjena pažnja bila usmjerena ka njemu. Dva pogleda su ga vrebala sa leđa, mučki kao dvije pantere. Zoran se prvi prenuo iz polusna koji je prekinuo taj iznenadni događaj i povukao ga za rame.
- Što je s tobom sad! Što radiš! - rekao je vidno uznemiren.
- Dečko, ide li to. - oglasio se i Toni koji se na par minuta pretvarao da spava okrenut prema zidu.
- Dobro mi je. Nije ništa.
Samo to su čuli za odgovor. Smatrao je toliko dovoljnim.
- Sad kad smo čuli kako rigaš, hoćeš nas udostojiti da čujemo i tvoje cijenjeno ime!? Ili ga možda nemaš! - upitao je Toni nehajno ustajući iz kreveta konačno sposoban da vodi razgovor.
- Ah da! Zaboravio sam. Oprostite... Marko Pleh. - odgovorio je usrdno, pružajući ruku prvo Toniju, a potom Zoranu i istovremeno slobodnim rukavom otirući još uvijek vlažna i ponešto zamazana usta - Idem sad spavati.
Namjestio je krevet brzinom koja je iznanadila obojicu i zaspao nepomično kao klada, glave okrenute prema zidu, a nakon nepunih pola sata počeo govoriti u snu. Sve same bedastoće, nepovezani skupovi riječi od kojih je velika većina bila nerazumljiva. Međutim, Toni i Zoran ga uopće nisu čuli jer su u međuvremenu i sami zaspali složni u umoru koji ih je obuhvatio iz ponešto različitih razloga, ali su se zato u susjednim ćelijama mogli dobro nasmijati Marku Plehu. On je odlutao daleko, nepoznatim stazama, snovima. Daleko i kilometražom, ali i vremenom, odsutan iz svakidašnje vreve, kolizije motiva i poriva, usuda i razloga. Uronio je u jedan novi svijet niti nužno bolji niti raspjevan, već samo drugačiji, oslobođen od stvarnosti s kojom ga je vezivala tek lagana koprena fizičkog poistovjećivanja likova. Tek san, bistar i pitak, nastran i poetičan i lako zaboravljiv, nezahtjevan i podatan; idealan prijatelj, intimus.
U snu mu se pojavila djevojka koju je poznavao u ranoj mladosti, sa kojom je išao još u osnovnu školu i u koju se zaljubio po prvi put u životu. Gledao ju je onda svakog dana, sa brižnošću joj poklanjao svoje vrijeme upoznavajući joj crte lica i osobene položaje u koje je voljela dovoditi tijelo secirajući joj govor i životni takt, i tako je nastojeći vjerno, jednom zauvijek uobličiti u svom duhu. Koristio je snove vješto ih uvlačeći u svoje manipulatorske smicalice koje su prizivale tu krasnu djevojku, kao vještice đavla, ne dajući joj predaha, a sve samo da bi joj još jednom zadigao suknju na boku, a on skladno zaplivao njegovim očima nekim sasvim drugim stilom, drukčije zahvaćajući vodu ili možda baš onim poznatim, njemu svojstvenim načinom. Ona se u tim snovima kao u nekim džinovskim, paperjastim laboratorijama namještala i okretala tako da najbolje prija njegovom oku, igrala igru nijeme lutke čije bi riječi u slučaju da su se i pojavile ipak bile pomno smišljene, specijalno pripremljene za jedan određeni očekivani rasplet. A svi ti raspleti su u konačnici bili nadasve lijepi, jer su onako pomno smišljeni i zadani uvijek bili blaži, znatno milosrdniji od onog poznatog raspleta, nepromjenjivog događaja strašnog i konačnog.
Nekada je bila bujna, provokatorski prebujna za svoje godine, najbujnija u razredu i osim njega bilo je još najmanje (po njegovoj računici) desetak dječaka kojima je Sanja bila prva ljubav, ono najljepše iz mladosti. Najdraža ljubav. Srcolika, nevina i naivna ljubav, intimna naslada tek posrnulog organizma neuzvraćena od svojih početaka i baš zato najdraža i zauvijek zapamćena. Sanjao ju je nejasnu, poluosvjetljenu, gotovo u tragovima i tako je bivalo svaki puta kad bi mu se ona pojavila u snu. Uvijek jedan jasan dio, a ostatak u magli. To bi ga rastužilo jutrom kad bi mu se, uz već poodmakle dnevne aktivnosti, javljao san od prethodne noći u isječcima, nemontiran i obavezno bez zvuka kao nemarno načrčkana skica.
Sanja je ovaj puta bila u čudnom društvu. Igrala je školice sa njegovom djecom Lanom i Mladenom, poskakivala u zanosu i vriskala od sreće. Bila je nasmijana od uha do uha i starija, puno starija nego onda u osnovnoj. Motala mu se pred očima neko vrijeme ali nekako odviše daleko da bi onda odjednom poskočila, i kao provezena kočijom ili nošena jednim od onih cirkuskih vlakića, prohujala zamišljeno ga gledajući svojim lijepim staklastim očima, izlažući mu svoje lice. Još vreo od tog pogleda i ljubavi koja se upalila za nju u trenutku naglo i hirovito, osjetio je mlak stisak na ramenu i muški glas koji ga zapitkuje: „A znaš li zašto ti je tako lijepa!?“ i odgovor koji ga je zagolicao: „Zato što nosi tvoje lice.“
Ipak je to upravo prošla djevojka, možda ipak žena(!), puna i rascvjetala u bokovima, propupjela ispod brade koja više nije bila glatka, oblikovana nježnom rukom vječnosti već osjenčena utorima i koščatim raspuklinama prirode, vrhuncima izobličenosti. Zadržao se još samo negdanji polet ideje, bezvremena elastičnost tkiva spašena iz sjećanja koje je plahovito, zastiđeno samo sobom, poigravalo pod nabranom haljinom skupljenom među nogama i tek neznatno zadignutom, upregnutom čvrstim opasačem.
Izmaštao je njenu starost, ugasli sjaj u očima koji se na trenutak, samo za njega, opet upalio i zasjao. Mješavinu onoga što je bilo, crtica iz svega onog proživljenog i vremenom sakupljenog i, pak, onog perspektivnog, očekivanog sa žalom i stisnutim zubima.
Koliko je dostajalo jednom snu, ili točnije tek onom uhvatljivom dijelu, da se uvrsti u zbirku osobnih dojmova, da označi bar jedan, onaj dan kojem prethodi, i da mu da ukras sačinjen iz dvije ili tri sličice, iz vrška osjećaja i poneke sjene istine. Kao nenadan poklon može on zabljesnuti i oduševiti, izazvati čuđenje kao najljepši artefakt iskopan i predstavljen dnevnom svijetlu nakon mnogih stoljeća tihog čekanja, snatrenja i čuvanja svoje vanjštine od erozije, kao bijela balerina iskočiti iz muzičke kutijice, a sve zarad tog još jednog otkinutog usklika koji će potresti grudi sretnog pronalazača. A može li se duša ičim dupke napuniti doli uspomenama.

Oznake: zatvorenici, nastavak 3