KAKO SAM ČUO ZA OVU PRIČU
Moram reći da sama priča nija odmah privukla moju dragocjenu pažnju, već me zaintrigirala tek nakon što sam čuo njen tragikomičan svršetak i da nije njega pouzdano znam, da vam svakako ne bih ja donosio sve ove događaje, ili bi u najboljem slučaju to činio netko drugi. Dijelove sam, sasvim slučajno, uspio razabrati iz razgovora svoga oca sa nekolicinom bliskih prijatelja. Kako to obično zna biti na prijateljskim okupljanjima, atmosfera je bila užarena i svi su nešto istovremeno imali za reći, tako da se ništa ili vrlo malo od cijelog veselog sadržaja moglo razumjeti. Glasno izgovorene riječi i isparenja muških tjelesa su se vješto miješala i zamajavala čula sputavajući svako shvaćanje krnjih rečenica koje su se dodirivale i međusobno podržavale, prva treću, a tek peta drugu i tako dalje... Priča je očigledno postojala negdje, u nekim banalnim, usputnim stupnjevima njihove svijesti, ali se nikako nije uspijevala probiti jasna i potpuna do ušiju svih prisutnih. Opstajala je na riječima, kratkim i krotkim, glasnim ali neuvezanim, sve dok se pometnja, kao pijanstvo burno i bijesno, nije počela gubiti, hlapjeti i umirati, a na njeno mjesto stupati jasnoća događaja, negdašnja zbilja koju je očev prijatelj nastojao opisati, ali na tako nevješt, bjesomučan i iscrpljujući način da je djelovalo kao da ju čupa iz kakve raskopane rake.
Navodno se za čitav događaj doznalo iz usta supruge jednog od aktera priče, a prema gestama pripovjedača, dalo se za naslutiti i njegove ljubavnice. Stanovita Violeta mu je za vrijeme njihove kratkotrajne romanse prepričala neke doživljaje svog nesretno zatvorenog supruga i činilo se da ga se sve to zbilja dojmilo. Kako je on sam nekada bio policajac, lako je od svojih negdašnjih radnih kolega doznao detalje koji su ga zanimali, a nikako ih nije mogao doznati od Violete. Radilo se o trojici zatvorenika koji su robijali u obližnjem zatvoru. Osobeni tipovi, sva trojica od reda, i nekim proviđenjem, kako se po svoj prilici izrazio, cimeri. Imena im ne pamtim, a od zanimanja kojima su se bavili znam samo da je jedan od njih, najstariji, bio svodnik. O Violetinom mužu sam, naravno, saznao najviše i najzanimljivije pojedinosti. Imao je odlično plaćen posao menadžera zbog čega se Violeta izgleda i udala za njega, ali je nakon suđenja ostala bez prebijenog novčića jer je sve zaplijenila država. Druga zanimljiva pojedinost vezana uz njega je bila fizičke prirode. Krasilo ga je bezobrazno mlado lice, a jedino što je govorilo o njegovoj nastupajućoj sredovječnosti su bile putene bore oko usana koje je Violeta, navodno, naročito voljela.
Na tu se primjedbu cijelo društvo počelo objesno smijati, a slane šale o momkovim zavodljivim borama pljuštati sa svih strana. Kad se nakon nekoliko minuta atmosfera stišala i pića dosula, čovjek je nastavio sa pričom. Naročito ga je impresionirala, činilo se, činjenica da su tako kratko vrijeme proveli zajedno u istoj ćeliji, tako nespojivi karakterno, a opet sjedinjeni kroz donekle čudan, nemalo bizaran splet okolnosti. Poznavali su se svega nekoliko dana, ali je njihovo poznanstvo, izgleda, utoliko bilo intenzivnije i direktnije, a kako mu je posvjedočio i osobno zatvorski čuvar, uopće ga nije iznenadio tragičan kraj te trojice. Po cijele dane su vodili maratonske, bespredmetne rasprave koje nekog iole normalnog čovjeka ne mogu interesirati. Govorili su bez kraja vežući uz svoje riječi beskrajno vrijeme unesrećeno zbog svoje pasje podatnosti čovjeku. Osim rasprava, bilo je tu fizičkih, psihičkih, ali i spolnih nasrtaja, što i nije neko iznanađenje poznavajući naše zatvorske uvjete, dodao je očev prijatelj.
Kasnije se počeo sve više udaljavati od teme opisujući neke druge, manje i više poznate, slučajeve seksualnog nasilništva iza zatvorskih zidova, ali su ga ostali na sreću podsjetili da nije završio započeto o Violetinom mužu. Međutim, ispostavilo se da o svemu i nije puno više znao sem kraja koji je zadesio ovu trojicu, a kraj je bio zbilja nesvakidašnji, pomalo okrutan posmatrano čak i iz one daleke općeljudske perspektive, gotovo nepojmljiv. Rekao bih da je sve bilo u maniri svih onih starih bogova koji se u našoj svijesti slijevaju u jedno bradato i goruće božanstvo čija je volja bezgranična, dječja, obećavajuća i svirepa. Naime, zatvorenici su skončali tako što je kamion pri velikoj brzini probio kapiju zatvora i zabio se u vanjski zid njihove ćelije nakon čega su ostali na mjestu mrtvi, priklješteni u svojim krevetima.
. . .
Prošlo je par dana nakon te večeri da mi prepričani događaj nikako nije padao na pamet udovoljavajući zakonima moje neutažive zaboravnosti, a onda su me počela salijetati, vilinski prepredeno i nemilosredno opsjedati trojica bezimenih zatvorenika još topli, zaliveni vlastitom krvlju, prignječeni u pidžamama dok sanjaju svoju djecu, životinje i ljude, drage prijatelje, okolnosti zbog kojih služe kaznu. Užas! Mogao sam im suprotstavljati sve zabave, sva mlaka pića, koktele prijetećih boja i uživanja ovog svijeta, da bi nakon kratkotrajnih uspjeha mojih opsjenarskih varki oni opet nadolazili, plavili mi misao koja ih se više nikako nije htjela osloboditi. Mačkoliko obilazeći oko mene i salijećući me u valovima, uspijevali su u raspirivanju moje ljetne lijenosti i nevoljkosti koju sam tako volio njegovati u sebi.
Mučili su me dan za danom kao one nejasne uspomene za koje čovjek pouzdano ne zna dolaze li od stvarnosti ili niču iz priča ponovljenih po stotinu puta u djetinjstvu, sve dok se nisam odlučio suprotstaviti tim utvarama iz pakla. Stao sam razmišljati o njima i njihovim zamršenim, ubogim životima koji očito nisu donijeli ništa plodno i u sanjarenju ispleo njihovu priču iz ničega, osmislio im razgovore, maštarije, izmaštao plavušu Violetu, načinio im jelovnike u zatvorskoj menzi. Ušao sam im pod izmišljenu kožu vjerojatno ih želeći, ne oživjeti, već uzveličati u njihovoj smrti, koja ih je ostavila tako nedorečene i nijeme, velikim i znojnim dlanom im prekrivajući šapućuća usta.
Njihov korijen mi je međutim ostajao sasvim stran i ja sam mogao jedino na njegovo mjesto postavljati različite surogate uvjeravajući se nekom čudovišnom i slijepom pobožnošću da su te lutke onaj stvarni izvor, baš ona prava, vjerodostojna ljuska lukovice koja mi se tako svidjela.
U trenutku obuhvaćenosti užasom i strepnjom podario sam sebi moć nad tom trojicom, i ovlasti da se upustim u osmišljavanje onog praktički zaboravljenog, nevažnog i odumrlog života koji je još donedavno pripadao njihovim pjenastim, pokretnim tijelima. Moji nemiri, i neka silna ali laka strepnja, su se udružili u odluci (bar onoj privremenog značaja) da se spasi ono minulo i bar za tren, dostatan tek najistančanijem osjetu, približi sadašnjosti koja prema svemu tome nema puno obzira, koja na takve stvari gleda okrenutih leđa.
Ali sa vremenom, ta je odluka sazrela prometnuvši se u istinsko mučenje, u blještavu naviku i ja sam se kao gonjen nekim užasom pretvorio u pomalo otupjelo oruđe, u maloumni, malaksali medij sposoban jedino za tumačenje njihovih života. Noći i dani već žuti, pjegavi i posivjeli od nesanice su se redali prenoseći na papir dojmove neimenovane i preteške za riječi, a zatim ih preslagivali i uvodili u njihov slijed određeni sklad kako bi ih naknadni razum lakše primio i prihvatio kao bliske sebi. Toplina njihovih dana i oštrina dojmova koji su ih opsjedali, kao i koraci zarobljeni zidovima su se izmjenjivali u meni, nastavljali se u mojoj unutrašnjosti moleći me plačnim i jezivim šaptom da nastavim još jače i svesrdnije tragati za njihovim skrovitim izvorištem.
Post je objavljen 20.10.2013. u 13:25 sati.