. . .


Pred sumrak je Toni ustao i pripalio cigaretu. Bila je to prva toga dana. Izdešavalo se toliko toga za jedan njegov, inače mononoton zatvorski dan da je na pušenje bio potpuno zaboravio. Utisci i tuđinsko prisustvo u ćeliji su uspjeli potpuno zamijeniti potrebu za valjkastim otiskom cigarete među prstima. Događaji nabijeni jedan na drugi, upleteni u čitav niz šarolikih primisli, prešućivanja i nedorečenog smisla, koji su neizostavno tražili da ih se dobro prespava, da odstoje i pocrvene do purpura a sve od čiste zrelosti, prekrcanosti životnim sokovima, prije nego li se ukažu pred tada već dobrano smirenim okom u svom pravom naličju.
Inače, pušenje za njega već odavno nije spadalo u grupu zabranjenih zatvorskih užitaka, sve od dana kada je upoznao upravitelja zatvora i s njim razmijenio par riječi. Sve od tada je imao poseban, gotovo nedodirljiv status među zatvorenicima i za njega je tu život naglo postao puno bolji u odnosu na onaj „izvanjski“ prerastajući poznate zatvorske okvire. Naglo je dobio pravo na samoću, ničim uzburkanu intimu mirnu kao što samo more zna biti. On sam nikad i sa nikim nije dijelio misli o zadovoljstvu životom koji je tu vodio, ali je netko iole pronicljiv i zainteresiran to mogao naslutiti iz mira koji je zračio iz svakog njegovog nesvjesno proslijeđenog ili pak tatski ukradenog gesta, pa i najmanjeg uspavanog, nemarno odbačenog pogleda dok odsutno promatra isječak strmog, lakrdijaškog leta golub kroz okovani prozor ili dovoljno nenaraslu kapljicu koja se svim silama nastoji strovaliti u nježnu keramičku, ovalnu školjku umivaonika.
Uživao je svojski u miru i bezbrižnosti svakog novog dana koji bi mu zatvor ponudio, ali bilo je u njemu i povremenih odjeka tuge, majke depresivnih prekida koji bi se kao zjapeći usjeci smještali u savršenu putanju njegovog vremena, i tako joj remetili sklad produžavajući njeno trajanje u Tonijevim očima, čineći ga nepreglednim i nejasnim. Nailazili su nenadano kao rojevi pčela, grupirani i ponekad fatalni, dok im se trajanje kretalo od par časova do povelikog broja dana upražnjavajući onu mušičavost koju posjeduje odrastao čovjek, kada se nakon dugo vremena odlučuje sa posebnim, neprirodnim veseljem kušati neko jelo karakteristično za djetinjstvo. Toni se često pitao čemu to mučenje, nasilje duše nad tijelom, mučno prekopavanje po odrtinama bezvrijednih, kružnih i zaboravljenih misaonih odraza, dojmova i moralnih promašaja čak i ovdje u zatvoru, kada mu je tu sasvim dobro, kada konačno ima mir, pa makar on bio i prisilan, ali odgovor je izmicao. Uvijek za milimetar, uvijek za najtananiju konjsku dlaku, sa osjećajem gorčine i prevarenosti. Ponekad bi se na čas dosjetio odgovora, naslutio ga kao poluodraslo dijete koje nenadano raskrinkava kakvu golemu istinu, ali ipak ne dovoljno razgovijetno da ga sroči u rečenicu, materijalizira i razumom opipao njegov oblik, a zatim zaspe sretan zbog ljepote svog otkrića. A opet, ponekad, premda rijetko i kratkotrajno, usljed sveg krzmanja i potresa, bi ga zahvatio osjećaj miline prema tom svom užasnom udesu, prema gromkom osciliranju vlastite duše i bilo bi mu kao da je sve to dobro, da bez tih užasa i ne bi mogao opstati. Osjetio bi prisnost sa svojom mukom valjda već i naviknut na nju, ili pak odviše iznemogao od borbe, od ustajalosti koja bi mu se nakupila oko srca dok bi sva ta tiranija trajala, kako god,... Preostajalo je samo da ćuti svoju ljudskost, kaznu zbog povlastice da se splet njegova mesa i fluida kreće kroz prostor, pluta vremenom, pada i uspinje u njegovim očima, očajava i tješi, živi. Urlikao bi tim danima u sebi, i glasno da može, ali pomoći nije bilo. Naprotiv, agonija bi se nastavljala nesmanjenom žestinom, bila sve gušća i gušća u predjelu prsa, ne štedeći ga. A tada mir! Opet mir. Samo zatvorski šum, odjeci hoda stražara te poneka zalutala riječ iz ćelija. Sve ono što je Toni potajno, ali vrlo intenzivno želio, cijenio! Međutim, i u ljepoti ove tišine, plahe i začarane usamljenosti je drijemao okrutan i ponešto sladak strah, strepnja zadovoljenog da će mu ugoda biti oduzeta, pomisao na lišavanje koja je živjela, kako u njegovoj glavi tako i u svakom drugom djeliću njegovog odsutnog tijela, koje bi se u tom stanju kretalo po zatvoru gotovo slijepo, zahvaćajući korake, čineći radnje i uzimajući udjela u sveukupnom životu tek po inerciji, naslućujući sjajne neprijateljeve oči iza svakog mračnijeg zavoja.
Uvlačio je spokojno dim za dimom naslonjen na rešetke nekada svoje, a sada njihove ćelije. Okus cigarete je bio promjenjen u negativnom smislu, tako da je užitak pušenja bio sasvim površan i on mu se nije mogao posvetiti, a i cigareta je dogorjevala nešto brže, bespotrebno srljajući svome kraju. Stojeći tako nepomično, neznatno savinut u kuku, sklanjao je lice i mutne oči od napornog bljeska električnog osvjetljenja iz hodnika prepuštajući se dojmu svoje osame. Zurio je tupo u pod tik ispred sebe očima smještenim iza poluspuštenih kapaka ne odajući znake misaone aktivnosti. Ali ipak, pogled je varao. Mislio je na sve i na ništa određeno u isti mah, na ovu dvojicu novih, na to kako ih se riješiti, na to kako ih upoznati u jednom nervoznom trenutku a zatim prepustiti mlakom zaboravu, lagodnoj površnosti pamćenja, na zlatne, starinom prošarane krovove Praga i Švabicu Brigite koja je samo za njega raširila svoje medne, valovite noge jednog lijepog proljetnog dana. Sve takve misli, okrnjene i šepave, zgodne, koje se nemilice množe su ga okruživale ispunjavajući mu glavu koloritnim pejzažom bez naročitog smisla, ali zato sa značajnom primjesom pikantne ljupkosti, prigodnog posljepodnevnog smiraja.
Zoran ga je primio za rame. Toni je samo polagano zakrenuo glavu i uputio mu osmijeh prepoznavanja.
- Može cigareta? - upita Zoran.
- Normalno... ali ne izgledaš mi kao pušač ili se možda varam. - reče Toni vadeći napola ispražnjenu kutiju poznatih stranih cigareta iz džepa na košulji i nudeći ih Zoranu.
Ne žureći, Zoran je isukao cigaretu iz paklića, lagano je liznuo i nasmijao se široko, ne štedeći mišiće lica koji su se povijali u časovitoj kontrakciji, uživajući u donekle čudnom upoznavanju, zanimljivoj konstelaciji događaja koji su se lepršavo nizali jedan za drugim ne oviseći o ničem drugom do o samima sebi. Zastao je trenutak uporno gledajući pravocrtnu liniju širenja cigarete kao da mu ona odaje neku svesadržeću misao, a onda dodao paleći je :
- Što me to odalo!? Provalio si me za sekundu, a i ne poznajemo se. - podržavajući svoje riječi širokim ali površnim osmjehom, onim što bi se iskvarenim jezikom nazvalo kez.
- Eh, ne mogu ti točno odgovoriti. A uostalom, sa malim i beznačajnim pitanjima sam uvijek vrlo lako izlazio na kraj. Kad bi tako brzo rješavao druge zagonetke... - za trenutak je zastao nasmijavši se - Valjda zbog osmjeha. Pušač se nikada ne bi nasmijao i u istom trenu napravio potez rukom prema meni tražeći duvan, kao ti maločas. Ne, nikako. To te definitivno odalo. - rekao je nevješto oponašajući Zorana.
- Zanimljivo. - rekao je Zoran kao za sebe uvlačeći dim i nastavio s nešto odmjerenijim riječima usput pokušavajući uhvatiti Tonijev pogled kroz sjenu u kojoj je bio skriven - Čini se da dobro razumiješ ljude. Znaš procijeniti, izvući zaključak iz male geste kao sada s mojim pušenjem. Ja, opet nikako. - između zubiju mu je proletio kratak osmijeh - Uvijek ih uzimam zdravo za gotovo kao dobre i onda paf. Zaskoče me kao kakvi mađioničari. Bez šuma... - dovršio je odviše naglo zagledavši se u pod kao da je ostao sam u prostoriji.
Toni ga je pustio, okrenuvši glavu malo postrance, da se u sebi raspravi sa mađioničarima koji su mu prokrstarili kroz život. Gledajući sjetu i nezadovoljstvo koje su kitile njegove oči, Toni se čudio kako su one pri prvom susretu bile sasvim neprimjetne, prekrivene onim žustrim koracima i ušutkane agilnim prstima koji su premještali i nosili krčeći si put i prostor u ćeliji. Želja za stvaranjem sa kojom je Zoran ušao predstavljajući svoj karakter, nekako je uspjela metodom eliminacije iz skupa njegovih potencijalnih osobina i odlika izbaciti ove dvije, učiniti ovu scenu sasvim nemogućom. Dok je nešto slično od Marka mogao očekivati, u ovom slučaju ga je ipak iznenadilo. Međutim, ta scena je mogla, ma koliko stvarna djelovala, ipak biti pogrešno motivirana. Znao je vrlo dobro da dečko vodi bitku sa vjetrenjačama koje pokreće elektromotor a ne obrnuto. On je ipak i ovako slab morao pobijeđivati pod svaku cijenu ne zato što to tako biva inače u životu već zato što je očito tako navikao, ustrajan u jurišanju naprijed, željan svake nove pobjede, sposoban da postavi i izvrši svaki novi naum, svaku željicu izniklu iz gladnog srca. Tuđi karakteri su se u njegovom svijetu možda pojavljivali samo kao prepreke, a ne kao stvarne osobe, stvarajući nervoze, a ne uobičajenu nesreću, kao što prejedanje stvara gasove.
Sve se to otkrivalo pred Tonijem i iscrtavalo u njegovim mislima na osnovu ono malo informacija što ih je mogao sakupiti u tih nekoliko sati. Gotovo je mogao vidjeti, opipati Zoranov život, puls njegovih želja i strepnji, a sve to takoreć iz ničega, iz dva miga i pola prdeža koje je iskustvo po znanom obrascu oblikovalo u zbilju jasnu i žitku. Međutim, što su te samotne misli i doživljaji sa samim sobom vrijedili pored onih svakodnevnih, čak i najobičnijih doživljaja koje možemo susresti zaista živeći, a ne tumarajući slijepi svojim snenim umom; možda tek toliko kao, recimo, cvatnja prekrasnog livadskog cvijeta predstavljena jednoj nespretnoj medvjeđoj obitelji u prolazu.

Oznake: zatvorenici, nastavak 4