BITI U ZATVORU

Zvonilo je za buđenje. Toni se nemarno promeškoljio i okrenuo na drugu stranu dopuštajući da i drugi obraz, do tada nepravedno zakinut, osjeti toplinu i spužvastu dobrodošlicu bijelog jastuka. Snen i neizlječivo pospan, sklupčan u splet zmijolikih nogu i poluslijepih ruku koje su tako zamršene dobijale na obujmu i važnosti, potpuno utonuo u svakodnevno nezbivanje nije imao želju da ustane iz toplog utočišta; niti pokreta nekoliko minuta, već samo pulsiranje uzavrelog čela i kovitlac neizrecivih snenih dojmova koji su se tiskali kao jogunasti prasci nadraženi prevelikom vrućinom; međutim uz svu silinu buke koju su proizvodili stražari i ostali zatvorenici, spavanje je bilo ipak nemoguće. Opsovao im je mater u šaptu i lijeno odlučio da je došlo vrijeme za ustajanje. Kosti su mu pucketale. Nije više bio mlad, što se zorno ocrtavalo na njemu, ali nikako nije bio starac sa otromboljenim podbratkom i naborima na svakom komadiću iznošenog tijela. Ne, bio je Toni samo zapušten sredovječni svodnik; neki bi rekli blago van najbolje forme. Pod caklastom kožom su mu se tek ponegdje pomaljale zagasite pjegice usmjeravajući crte lica prema svojoj volji, a ona se sva nevješta presijavala na suncu kao netom prelakirana tankim slojem zaštite blago podsjećajući na godine čiji se broj namnožio. Tako su mu obrazi znali odavati utisak zrele starosti kada bi bili nešto udaljeniji od izvora svijetlosti, recimo bliže ulazu u ćeliju, dok su se nekada pretvarali u živa ogledalca koja bi vjerno zrcalila atmosferske prilike primajući u sebe baš onu naročitu nijansu plavetnila koje bi tada zaposjedalo oblake nudeći se promatraču na razgledanje. Ali oči(!), jedne od onih što nikad ne miruju nezadrživo rujući u svim pravcima i pored njih nepomična siva kosa prožeta blijedim nitima, kao da je strogo začešljana nekad davno i potom ostavljena da stoji podsjećajući na savjesnog vojnika uvijek spremnog da skoči na oružje.
Kako god, ništa strašno niti pogubno po njegov status u zatvoru, koji je uspješno uspostavio od prvih dana svog dolaska ondje. Poznavao je sve i svakog pod uvjetom da je taj netko bio njemu bitan, jer mu je inače svako poznanstvo pa i puki razgovor bio potrošen. (Ovdje bi bilo možda bolje reći da je Toni bio spreman poznavati svakog, jer bi istinski zbir njegovih poznanstava koja se trudio održavati u zatvoru, nekoga mogao iskreno začuditi nakon pređašnje rečenice.) Ponekad je imao običaj, nakon prvih riječi koje bi mu neko novo lice uputilo, a pod utjecajem nesavladivog dojma da u njima čuči jedna prevelika dosadna praznina, nastupiti arogantno i osorno prema takvom čovjeku prikazujući u svom tada već egzibicionističkom nastupu sve one odlike i geste osobe na pragu ludila ili već i odviše neprirodne nervoze. Neki od zatvorenika koji su ga pobliže poznavali znali su, doduše sa malom nelagodom, u njegov opis kakvom novaku dodavati njegove riječi (vjerojatno nekad i izgovorene), kako je najgori čovjek, dosadan čovjek.
Nije bio od puno riječi, gotovo šutljivac, sa običajem da hoda izvještačeno uspravno podsjećajući na pritku zahvaćenu rušilačkim vjetrom, škrtog lica bez naznake grimasa, a tijela krutog i žgoljavog, gotovo isposničkog koje nije bilo takvo zbog loše zatvorske hrane, već trošne genetike koju su mu podarili otac i mati, učitelji u višim razredima osnovne škole; njegovi roditelji, koji su mu u sjećanju preživljavali tek kao dvije slijepljene figurice, dva oprezno stopljena karaktera koji se najrađe kreću među školskim zidovima prekrečenim debelom naslagom boje koja se lomi po sredini i mijenja iz žute u bijelu. Jedna slika kao nabačena na zidu lične memorije, sjećanje kojim se sve poznato o njima završavalo.
O roditeljima nije čuo niti riječi već par godina. Navodno je svaka komunikacija stala kada su saznali za poslove kojima se Toni bavi u gradu tako da je u hipu postao oslobođen, potpuno odrastao i osamovoljen čovjek, bez sputavajućih, bolesnih ili prisnih veza sa onima koji su ga donijeli na svijet, sretan u svojoj pulsirajućoj, biranoj samoći. Ponekad mu je samotnjaštvo toliko ulazilo pod kožu, pričinjajući se prirodnim i srodnim njegovom karakteru da mu je i samo prisustvo ljudi u njegovoj blizini budilo nesavladivu želju koja se postupno prometala u fizičku potrebu, da šakama izvojšti mir i ostane sam u njemu okružen zatišjem koje bi prekidale tek povremene misli.
Međutim, ostale veze koje je stvorio nisu bile nikako nevine niti ispunjene neokrhnutim titranjem unutrašnjosti. Baš naprotiv, pričalo se na ulici, da je jedno vrijeme pod njegovim okriljem bila pozamašna, ako ne i najveća svita kurvi u gradu, raznovrsnog porjekla, prema kojima se ponašao vrlo zaštitnički, čak očinski, a to očinstvo je imalo niz posljedica u slučaju da se štićenica otela kontroli, i nerijetko se dešavalo da Tonijeva ruka poleti jednom, dvaput...


. . .


Obukao se u par minuta, neobavezno začešljao sprijeda već ponešto prorijeđenu, spretno uštirkanu kosu, koja bi i bez tih par površnih poteza češljem stajala u približno istom položaju, i pričekao da ga pozovu na doručak. Stražar je ubrzo stigao i nervozno otvorio vrata bez pozdrava ili kakvog miga koji bi odavao da Tonija poznaje već nekoliko godina. Nakašljavši se, izašao je iz ćelije i nakon nekoliko prijeđenih metara pristigao na začelje nagomilanog reda koji je vijugao i usmjeravao poglede i želuce prema menzi.
Hodnik kojim se prolazilo je u svoju bit povlačio onaj naročit bezbojan i mlak šmek ćelija, tako da se oči gotovo i nisu morale namještati i podešavati svoju osjetljivost kako bi ga sagledale i osjetile njegovu teksturu. Iste one ploče već uglačanog kamena koji bi izgledao smiješno i kao promašena tema, da je zgrada kojim slučajem preimenovana u kakvu banku umjesto u zatvor, su se lijeno nastavljale podsjećajući na sve ono čime se pogled već zamarao u ćeliji. Međutim, tek za koji tren, tek što se laganim hodom prešlo nekakvih dvadesetak metara, stupalo se u žuto-blijedu menzu, u neki novi realm koji je krasila druga klima, druga boja, koji je prkosio hodnicima i ćelijama svojom zlaćanom ljepotom, svojim ponosnim dugim pletenicama koje su padale sa značajnih pet metara kao slapovi se slijevajući direktno u otežalo grlo zadivljenog promatrača. Takva zlatna bogatstva, neočekivane rajeve su skrivala otvorena vrata menze izgledajući nedostojna svoje uloge onako iskidana i stara. Uništeni brodski pod sa čitavim nizom rupa koje su kao zamke čekale one neoprezne, je bivao posvjetljen bijelim, gotovo medicinarskim kutama osoblja i kuharica, njihovim snenim kapicama i klompama koje su se iskusno, kao po tračnicama pomicale po toj magičnoj sali.
Doručak je prolazio tiho, bez uznemirujućih motiva i suvišnih razgovora kako je Toni i najviše volio. Obazirao se s vremena na vrijeme oko sebe uzimajući novi zalogaj i fiksirajući pogled na pojedini, zakučast dio menze koji bi imao nevjerojatnu sposobnost da propusti svjetlost u svoje okrilje, ugosti ga u svojoj unutrašnjosti na posebno nježan, na takoreć preosjetljiv, granično histeričan način tako da je ono iz zahvalnosti baš u tom dijelu igralo jednu od svojih posebnih igara plaćajući svom domaćinu ukazano gostoprimstvo samom ljepotom zbijenom u nizu nijansi zlata koje su se preplitale pred očima okupljenih. Te su se zvjezdice neposlušne i svojeglave udaljavale iz svojih skrovitih, lokaliziranih prebivališta tumarajući kao pijane u susret licima koja su ih posmatrala iz dubina prostorije prosto nemoćna da odlijepe svoje poglede od njih. Vijugajući tako na određenoj, sigurnoj udaljenosti od svog epicentra, od mjesta njihova začeća, te svjetlosne vile su se igrale pažnjom zatvorenika, kao one nevjerojatne golicajuće točkice koje vidimo ponekad kad umorni gledamo u plafon ili u zid bez pokućstva.
Negdje u podnožju, u pozadini nepregledno udaljenoj od tih treperećih pojava je hodala po pločicama menze debela kuharica Marija, kao svježe pripremljena raka, obilazeći stolove i zapinjući za njih. Po kutovima su zijevala lijena usta stražara ne dajući jednom uhvaćenom pogledu da se vrati u one visoke sfere, da pođe ka onim prostranstvima tako zlatnim i sjajnim.
U tim okvirima je mogao lunjati i kupiti svoju dragocjenu građu Tonijev duh dok su se zalogaji redali i množili nesvjesno ga zaokupljajući i zamajavajući u iščekivanju da se doručak nekako okonča.
Gledajući letargične, poluzamišljene stražare na trenutak bi se zabavio maštajući o pokušaju bijega, koji bi u njegovoj uobrazilji, naravno, perfektno uspio i potom bio prepričavan u kriminalnim krugovima duže vrijeme; možda čak bio i ekraniziran.
Lijeno je žvakao doručak, zalogaj za zalogajem, hladnom odmjerenošću, ne razmišljajući pretjerano o hrani. Napokon je odgurnuo tanjur, popio mlijeko, koje je uvijek bilo na jutarnjem poslužavniku, natočeno, po običaju, pomalo vulgarno do vrha čaše koja se neznatno, gotovo stidljivo širila pri svom kraju i sačekao kraj doručka.
Dan je počeo.
Sve je teklo sasvim rutinski. Od jutarnje šetnje dvorištem, posjeta koje su izostale po običaju, do dugog posljepodnevnog lješkarenja uz roman koji je više služio kao rekvizit nego lijepo štivo. Znao bi provoditi sate i sate zadubljen u jednu točku, nepokretno slovo na požutjelom papiru sve dok mu bokovi ne bi potpuno otrnuli, a predmeti iz ćelije postajali toliko stvarni, kao netom dodirnuti njegovim dlanom, a u stvarnosti tek ovlaš okrznuti varljivim pogledom. Tada bi se poneko slovo vrlo stidno otrglo sa svoje stranice udomiteljice i kliznulo u susret njegovoj prošlosti, roneći mu sjećanjem i vadeći svu silu dragocjenih blaga, nekakvih šarenih, zajapurenih događaja nestvarno zanimljivih i užurbanih koji su spretno ukrašavali otvorenu stranu knjige ugrađujući u nju nove odlomke izvezene krasopisom. Likovi bi nenadano bujali zadobijajući neke osobine koje nisu postojale u piščevom peru i ukrašavajući njihovo knjiško postojanje novim dozama životnosti i zanimljivosti, u imenima su im iskrsavali novi svjetovi u kojima je on vidio život lijep i dalek, onaj život njemu poznat. U nemogućnosti da ga drugačije nađe, oživljavao je poneke epizode iscrtavajući ih potaknut kakvim opisom kose ili kakvim karakterističnim odgovorom u nekog starca ili žene koji su ispunjavali štivo. Ostajao bi takav unedogled i ne trudeći se da uloži i najmanji napor u neku akciju, nijem i gord i ipak neprestano oprezan, očekujući novosti koje ne bi dolazile. Usamljenost je jasno kružila oko njega. Statična usta su ostajala magareći sklopljena i snena, ljepljive usne tvrdoglavo zakopčane, a jezik suh i nabran negdje na dnu utrobe, ondje gdje su ležale i brojne neizgovorene riječi, sasječeni dojmovi i tišine kao odbačene, optužujuće, podrugljive uspomene. Još mu se samo u sjećanju zadržao tek slabašni odsjaj gorčine koju je nekada, u mladosti, znao osjetiti dok je, kao lav, znao juriti naprijed tražeći svoje i grizući u svjetovno tkivo, brljajući prstima po predviđenom redosljedu događaja. (Posežem ovdje za rječju „svoje“ u nemogućnosti da preciznije naznačim onaj skup predmeta i događaja koji u mladom čovjeku podsjećaju na sreću. Naravno, jedino smo u mladosti sposobni nju istinski tražiti i svojatati bez skrupula.) Sada mu je preostajala samo ravnina duševnih zbivanja koja nit guši nit izdiže i ples nakinđurenih umnih monstruma i idealiziranih zamki izvajanih u teškim kolutovima dima koje je odbijao jedan za drugim. Mora li se i spomenuti da je njegova moć raščlambe bila već odavno na izdisaju još se samo neznatno batrgajući među prikupljenim dojmovima, u kalu fiksnog broja stanja koja mu je poznavao duh. U njemu su, dakle, postojale još samo određene naznake, mrtvi zaključci duboko motivirani, pljesnivi, iskustveni i tek rubno svjesni, zaboravom rasplinuti. U takvoj krnjoj scenografiji nepotrebno pretjerano kićenih maski su mu se ukazivale misli i novi dojmovi kao plutajući, različito uobličeni i predaleki, nevažni i simpatični oblaci.
Nešto poslije podneva, zatvor se lagano uzburkao jer su stražari doveli novu grupu zatvorenika i počeli ih raspoređivati. Vrata su se otvarala i zatvarala uz simetrično glagoljenje šarki i struganje o neravan kameni pod dok se karavansko cvrkutanje skupine glasova čujno približavalo Tonijevoj ćeliji. Kad su napokon dokasali do nje, ostala su još trojica momaka, zbunjeni, naizgled sasvim obični i sudeći prema onim poluvidljivim, mikroskopski malim gestama različitog socijalnog statusa.
Toni je obratio pažnju na tu gungulu tek kad je čuo škripu svojih vrata pod čvrstinom stražarskog stiska. Uvedena su dvojica srednje visine i građe, možda tek za nijansu mršaviji od idealnog.
- Ustaj Toni! Dovodim ti nove najbolje prijatelje. - stražar se osvrnuo neobavezno po ćeliji kao da gleda ima li paučine koju treba pobrisati, a onda nastavio istim poluveselim tonom - Ovi dečki će ti biti cimeri, znaš. - da bi se zatim obratio dvojici pridošlica koji su u naramku nosili smotanu posteljinu - Ova dva kreveta što vidite su od sad vaša, a sami se dogovorite tko će gdje.
Stražar se žurno okrenuo, izašao zalupivši vratima i nastavio svoj posao suvereno, ne dopuštajući da se razvije kakva rasprava ili postavi pitanje. Novopečeni cimeri su ostali sami zureći jedan u drugog naizgled podsjećajući na prve školske dane i cmizdrenje po školskim klupama, ali ioak puno smeteniji. Toni je pristupio prvi, svjestan da ove momke za sada treba prihvatiti jer je sa stražarom bilo besmisleno ulaziti u polemiku dok se ova čudna situacija ne razjasni.
- Zdravo momci. Ja sam Toni...

Oznake: zatvorenici, nastavak 2