. . .


Neizvjesnost je potrajala par sekundi, dovoljno dugo da Zoran shvati da su njegove razigrane upadice za sada nepoželjne. Podiže ruke kao da se predaje nadmoćnom neprijatelju i sliježući ramenima priđe umivaoniku. Marko ga šutke propusti pored sebe ne podižući pogleda. Ova trenutna nesloga ih je u treptaju oka rastavila čineći njihove međusobne udaljenosti, dotada mjerljive običnim decimetrima, sada nepremostivim fiktivnim idejama ostvarivim tek u dalekoj budućnosti tehnološkog zenita. Bila su užasno usamljena ova trojica, shvaćajući poraznu istinu da najintenzivnija osama dotiče dušu upravo u takvom, prisnom društvu, i da fizička blizina osobe obično znači da smo sa njom prilično intimni ili da smo uz nju tragično sami. Bila je to upravo ona osama koja nekim nevidljivim velom priječi da se tužni pogledi susretnu, da se možda izmjene beznačajni osmjesi ili uputi kakva riječ, dotakne kakvo pitanje, ona koja je neizvjesnost pretvarala u vječnu šutnju. Ostali su nasamo sa sobom i jedinom mogućom mišlju koja je svjedočila opravdanost onog posljednjeg izgovorenog, onom tvrdoglavom uvjerenošću u ispravnost svojih riječi koja ne pita za dalje, koja ne traži alternativu, ne nudi kukavički ustupak, koja je napokon uistinu nijema i sve mijenja iz temelja i čini svaku narednu, ma koliko prirodnu akciju za nijansu težom u budućnosti nego li je to bila.
Ljude bi se dalo razvrstati na prilično pouzdan način gledajući ih u takvim časovima. Možda bi neki rekli i začudo, ali se na Zoranovom licu i u pokretu jedino mogao primjetiti nekakav trag nemira i to zato što je on mrzio ovakve časovite trzavice, nejasne razdore i na neki svoj pomalo mističan način uviđao ili možda preciznije, predviđao sve njihove nuspojave, uporno ih izbjegavajući svaki puta kad bi mu se za to pružila prilika, znajući da su otrovne po njega, da mu štete. Kažem mističan namjerno, jer je to shvaćanje kod njega bilo ipak samo iracionalno, ali i stoga što ga zbog te iracionalnosti nikako ne želim omalovažiti ili ismijati. Nekim stanjima u čovjeku jednostavno nije suđeno da zađu i okušaju se u sferi misli.
Dakle, u njemu je raslo jedno živo i pomalo slijepo uvjerenje da ga upravo ovakve situacije sigurno i jasno primiču starosti i smrti, navlačeći je na njega, na njegovo lice i kožu kao slojevitu garderobu, kao naslage maltera. Ako bih se odvažio da u njegovo ime malo racionaliziram takav stav, mogao bih reći da je on u njemu nikao jednostavnim poređenjem onog što je bilo i onog što je sad, odnosno činjenice da se, kako on, a tako i svako od nas u sličnim neprilikama i položajima daleko manje nalazio u mladosti nego u nekoj starijoj dobi. Međutim, brzo odustajem od razuma, osjećajući da će me njegova sitničavost samo omesti, a Zorana možda i postidjeti, jer on je sve to ipak suviše živo osjećao.
Smjerno se pokoravao svojim impresijama koje su mu pak velikodušno dupuštale svu silu poklona i hvalospjeva, buljuk rituala i milosrđa posvećenih tek jednoj slutnji, mrskoj viziji starosti, a skrivajući je u sebi kao kakvu ranu ili neku sasvim neobičnu, čak istinsku ljubav njegovao i zaklanjao. Možda se u njemu i budila, ponekad, svijest da vjeruje u nešto što je iluzija, da se žrtvuje cjelivajući sjenke, ali je ljepota skrivanja tajne, jednako bezazlene ali i opasne kao recimo ljubav prema strini, uvijek bila dovoljan motiv da pomenuta tajna ostane tajna kako pred drugima, tako i njemu.
Ponekad, kad bi mu raspoloženje to dopuštalo, znao se hvatati u koštac s tim šutnjama, istina pomalo naivno i blesavo, tako što bi mu iz usta stali izlaziti razni kabasti prijedlozi, kružiti nepovezane upadice uopće se ne dotičući načete teme, a u krajnostima prouzrokovanim nekakvom djetinjom nervozom njegovog bića nespremnog na čekanje, izlijetati i klaunovski potezi udovima. Tada je njegovo ponašanje poprimalo nešto vrlo ženstveno, pomalo histerično i neobavezno, ali pod krinkom zabave kod njega su se sve te grimase i skečevi s vremenom ipak zadržali i uznapredovali, da bi u trenutku kada ga vidimo mogli reći da su već ravnopravan dio njegove osobe.
Ali to je bilo ponekad. Češće njegovo strpljenje nije bilo tako velikodušno, pa se on onako nervozan i pomalo nagao rađe predavao svojim instinktima koji su ga znalački spašavali uklanjajući sve te sitne probleme sa puta i tako mu činili život znatno jednostavnijim. Bio je sretan u onom „lakom“ svijetu u koji su ga smještali, u kojem je tako često, tako spokojan prebivao prije zatvora, svijetu bezbrižnog isključivanja iz stvarnosti gdje je razum bio nepotreban, ako ne čak i štetan prtljag, a ono što je trebalo da se održi na površini je bio uvijek širok osmjeh vječitog optimiste, koji je mogao značiti samo potpunu sigurnost u ispravnost svog slijedećeg postupka. Volio je sebe beskrajno i drugi su ga voljeli, ali ne egoistički i napadno već zanesenjački, ljubavnički, odano i površno, i zato, u ime te ljubavi, je uvijek nastojao ignorirati situacije u kojima bi se ljudi međusobno udaljavali, bojeći se rušenja te slike. I zato su se javljali i onaj osmjeh i ono šarlatanstvo, koji su u isti glas govorili da je sve dobro, da se ništa nije poremetilo, ništa dogodilo. To je, dakle, bilo njegovo duboko neznanstveno objašnjenje mladosti koja mu je oduvijek krasila lice i na koju je bio silno ponosan.
Tako je bilo i ovaj puta sa Zoranom, samo što se isprva začudio činjenici da i na takvom mjestu kakvo je zatvor, jednoj stanici koja se smatrala svršetkom uobičajenog ljudskog postojanja, postoji besmisleno prenemaganje i neiskreni sukobi, pa i dalje žive razlozi koji podupiru za i protiv i mirišu daleke alternative iz budućnosti, zabašurena slatka očekivanja i male tajne. Dakle, čak je i ova sirotinjska scenografija kamena i vlage mogla dati dovoljan podstrek potencijalno uzdrhtalom srcu da strepi i uzdiše, da se davi i skiči, da bude uvrijeđeno. To ga je uvjerilo da i u okovima postoji mogućnost i volja kod čovjeka da se drži i podržava u sebi sve one osobine koje se tako često mogu vidjeti i doživjeti u jednoj sasvim običnoj svakodnevici, a sve je u isti mah djelovalo zaista jednostavno, činilo se da treba biti drugačije. Prosto da mu je bilo mučno gledati sve to tapkanje u krugu ljudskosti i iskrivljene želje na tuđim licima koje su djelovale smiješno. I kao da prijelaz iz starog u ovaj novi život nije donosio ništa novo, bar u slučaju kada se ne bi osvrnuo oko sebe, razgledao svoju okolinu već samo gledao ljude, na njegovo veliko iznenađenje upravo onakve kakve je viđao i do prije neki dan.
Međutim, brzo se sve pomenuto izgubilo iz sfere njegovih interesovanja i vratila se ona jedina istinska i stvarna potreba, nezadrživa želja izrečena kao u uho viknuti imperativi. Okrećući se svojoj sreći, svojoj lijepoj mladosti, gledajući u skučeni ali sigurni svijet mašte, on se opet radovao sebi uronjenom u jedan zeleni i modri svijet u kojem su ljudi bili riješeni mnoštva osobina i zapleta, i okićeni svega jednom, dovoljnom odlikom da ih opiše i sažme, pojednostavi i zatvori u jednu malu muzičku kutijicu koja bi se pri otvaranju uvijek jednako oglašavala, ječala istim poznatim zvukom.


. . .


Toni se monotono podigao sa poda osjećajući nevoljku uspavanost zglobova i otrnulost debelog mesa, nekakvo stanje otupjelosti. Iznenada su mu jedine misli kojima je vladao, bile one krajnje odurne i gadljive prirode i sve oko njega mu je djelovalo dovoljno odvratno da mu trenutno prouzroči osjećaj mučnine, da ga još više unespokoji i nadraži. Sve mu je bilo podjednako mrsko i priprosto, viđeno i znano, dovodeći ga u stanje nekakve prenadražene osjetljivosti koja mu je u svojoj žestini, u sugestivnom nastupu i naletu volje, vruće i gvozdene, skidala već nabreklu tjelesnu košuljicu jasno podcrtavajući njenu poganost, njenu nedvosmislenu posvećenost životu i zločesto zagrijavala putenu krv koja ju je i dalje pogonila donoseći joj bogatu hranu. I najrađe bi se sveg otresao, skinuo to breme sa leđa hitajući ka oslobođenju koje je njime bilo suzbijano, sapeto u svim svojim naporima, ali je odurna tjelesina ostajala s njim, činilo se zauvijek, lakomo rastvarajući usta željna novih pokušaja.
Gledajući ga u ovakvom stanju, mogli bi se zapitati što ga je to stvorilo, i premda smo vidjeli događaje koji su prethodili, i dalje ostati pri istom pitanju bez pouzdanog odgovora. I ne bi to bila čudna reakcija promatrača, ali Tonijevo stanje bi trebalo više posmatrati ne kroz izgovorene riječi nego kroz ono neizgovoreno i prikupljeno tkivo koje je u njemu stajalo bar nekoliko godina, sabiralo se u nekom prošlom vremenu. Koliko god da je bio rječit, ali i nepovezan, ono što je ostajalo u njemu i što je uporno pokušavao iskazati, moglo bi nam puno toga reći otkud je dolazila ova vrućina i nervoza, iz kojeg vrela je probijala nemoć u nogama i kome su se obraćali mučnina i nemir. Zaista, i sva muka i ono kidanje u njegovoj nutrini su ostajali neplodni, zaludan trud ponosa ili čega već, a život je i dalje tekao i cvjetao bok uz bok s tom njegovom estetikom ispunjene samoće, s posvećenim vrhuncima osame.
Šteta što nikada nećemo moći saznati i čuti sve te riječi koje su mu spavale negdje u glavi i raštrkanim mislima odmarajući se i pripremajući za nadolazeće akcije.

Oznake: zatvorenici, nastavak 10