Zavukao je stopalo stidno pod pokrivač i dublje se zamislio, postajući pomalo odsutan za stvarnost i približavajući se događajima iz prošlosti. Varirao je neka zaboravljena pitanja i odgovore kao nekada, kao onda kada je zasigurno bio mlad, kada godine nikako nisu dozvoljavale da ga netko nazove starim i čudio se onom što je stajalo iza njega. Međutim sada nije više bilo onih iznenadnih pomračenja, hirovitih depresija zbog neke sitne, neznatne, sporadične primisli već samo plutanje i više manje hladno prisjećanje, ponavljanje prežvakanog.
O prošlosti najčešće razmišljamo kada ju nastojimo usporediti sa sadašnjim trenutkom, kada još jedino u njoj nastojimo pronaći odgovor na pitanje ili stanje koje nas je zaokupilo tražeći u minulom neku sličnost sa onim što je sada i nastojeći prema poznatom otkriti buduće. Osjećaj da Zoran i Marko nisu toliko različiti od njega, da ih neke bitne činjenice spajaju sa njim ga je koliko uzbudila, toliko i zaplašila. Ono pomanjkanje sreće koje je naslućivao više u njihovim gestama i postupcima nego riječima, poznavao je u sebi vrlo dobro i bilo mu je drago što je nešto tako intimno i njegovo postojalo u njima, gnijezdilo se u njihovim životima. Jesu li Zoran i Marko bili svjesni ovih njegovih nastojanja, ovih istih pitanja koja su ga od kad zna za sebe zaokupljala? Bio je zadovoljan sa tim dvojbama, nenadanom zaokretu u svojim mislima, mogućnošću da istražuje nešto tako zanimljivo, da se zabavlja sobom kroz druge ljude kao da kroz čitanje kakvog romana otkriva sličnosti nekog lika sa sobom.
Prošlost mu je ipak samo kratko dopustila tu igru i on se vrlo brzo vratio natrag k njoj našavši se blizu onih noći kada je kao opsjednut prevelikom nesrećom i prekomjernom količinom misli bez kraja, već izmoren nesanicom birao najprikladniji način za samoubojstvo. Pomisao na samoubojstvo se u njegovim mislima javila, uobličila onom jednostavnošću i prirodnošću kako to biva sa prisjećanjem na neku davnu šalu koja je mogla u trenutku nastanka biti nazvana i vulgarnom. Jedna od onih šala ispričanih za pripitim stolom u kojoj se javljaju podrugljivost i smijeh u istoj košarici, koja u prvi mah izaziva osmjehe tek kod nekih, a tek mnogo kasnije njen ponovni spomen donosi veselje, čak oduševljenje kod svih njenih sudionika jer je vrijeme uspjelo u odvajanju događaja od njegove zbiljske pozadine, i taj naknadni spomen ostaje tek u funkciji prisjećanja na zabavu koja je, napokon, uistinu ostala zapamćena po nečem sasvim drugom. Takva šala ostaje slijepi, neosjetljivi putokaz ka jednoj uspomeni na sreću kao što to ponekad biva sa nekim osobama koje u sebi godinama nesvjesno čuvaju i uspješno obnavljaju poneku ljudsku osobinu, koja naknadnim osvješćivanjem postaje kod njih sasvim nezanimljiva, umjetna i ponekad, čak, vodi u potpuno raspadanje cijelog bića okupljenog oko nje, u nemogućnost pronalaženja one stare ljepote u njemu.
Međutim, opravdanje za to svoje buduće zasmišljeno samoubojstvo on više nije imao volje da iznalazi, jer je to u njemu s vremenom preraslo u jedno stanje, ta odluka koja mu je počivala i zrela negdje u utrobi začeta u davnini, nastala kao iz sna izvučena još onda kada čovjek i nije u stanju bogzna kako i koliko misliti, već sretan predaje život tim nejasnim ali divnim provalijama kao sigurnom utočištu, čvrstim branama od gromoglasne bujice zapleta, jednom od onih raspleta koje donosi samoća.
A zatim, kakva je to uopće riječ „samoubojstvo“! Tako bitna za svakodnevni život, presudna za njegovo tumačenje, pa tako duga za izgovor i vulgarna, toliko neprilično opisna, plastična kao da crta, kruta za upotrebu. Kakva jednostavnija riječ složena iz tek tri ili najviše, da najviše, četiri sloga bi svakako pristajala, svakako bolje ispunjavala svoju svrhu, bolje prianjala uz sam događaj. Jer taj događaj, ta scena i ne treba nekog pouzdanog kroničara već samo naznaku, nagovještaj koji bi gotovo nijemo posvjedočio, rekao slegnutih ramena „Da, to je u pitanju.“ i sklanjajući se, dalje dopustio svako drugo djelovanje ukazujući sebi tek neki neznatan prostor veličine novinske vijesti. Brevis, brevis. Život je kratak, samoubojstvo treba biti kraće.
Sjetio se i jedne ljubavi svoje poodmakle mladosti koja je odbrojila brojne sate zaključana u ormaru roditeljskog doma razmišljajući o lišavanju sebe života. Bila je tako mlada, jedra i nadasve kipuća, a opet tako bespomoćna i polupametna. Razgovarala je sa njim o sebi i samo sebi, a da nije shvaćala da se odgovor na njena pitanja i tlapnje o depresivnom samoubojstvu krije u pitanju, samoj njegovoj postavci, u razumjevanju pojma. Međutim, sada su njegov bijes i razočaranje koji su tada bili plod ljubavi, koja ga je privlačila njoj i primoravala da sluša njene riječi izrečene, očigledno, onako uz put, minuli ističući iz njega s vremenom. A i tada, da je njegov odnos spram nje bio racionalne prirode, on bi svakako morao izbjeći razočaranje shvaćajući da se istinski moralni zasadi ne umeću tako olako u izgovorene riječi, već nesvjesno proživljavaju iz dana u dan. Ipak, i danas ju je znao povremeno mrziti zbog tih riječi kao što mu je i danas ljubav kojom ju je opisivao u maštanjima, ponekad znala zaigrati u srcu kao nešto sasvim živo i poznato, jedan stvaran i nikako minuo osjećaj.
Razišli su se i ona je bila sretna. Napustila je riječi i prigrlila starijeg muškarca koji ju je velikodušno spasio od njih. Užasna, ali tako tipična sudbina. Predvidljiv kas u smrt. Crna šaljivost života koji svakom od nas nudi tako puno, toliko različitosti, sve te brojne, šarene, svjetlucave rasplete, a mi uzmemo uvijek isto.
Da, razmišljao je o tragediji koja je zadesila njegovu ljubav koja je bila spremna za mnogo toga čudesnog i visokog, a ubrzo nakon tih časovitih stremljenja ka vrhu prihvatila osrednjost i što je najgore, ali u ovom slučaju i utješno, nije u toj svojoj nesvjesnoj odluci bila usamljena. Svi oko njega, i oni prosječni i oni blistavi su činili taj kompromis, pristajali na njega sa osmjehom i potom uporno poricali sve ono u što su se još prethodni dan uporno kleli. Prepustio ih je njihovoj sutrašnjici i vratio se sebi i samo svom dragocjenom sebi, jedinom predmetu svoje nepomućene pažnje, a Marko i Zoran su vjerojatno u tom času ručavali rastopljeni pire u menzi i tražili najudubnije mjesto na tvrdoj zatvorskoj stolici obazirući se oko sebe u potrazi za čudnim, potencijalno neprijateljskim pogledima stranaca.
Prolazio je još jedan novi, njemu nevidljivim sjajnim suncem ovjenčan dan i bio je prozračno užurban, dječački plahovit. Osmjeh je Toniju naglo sišao na obraze i on se nečujno radovao tom novom danu, danu kojim mu je život prenosio svoju never forgotten and never forgiven poruku, dan za danom servirao na bijelom stolnjaku sa zveckavim, pozlaćenim i pomno ulaštenim priborom, a koju kao kroz san zaboravljamo ili se pak samo himbeno zavaravamo ne hajući za nju. Ignoriramo ju lebdeći bestjelesno preko njenih nabranih starodrevnih proplanaka i neosunčanih rasjeda, a ona ostaje tu gdje jeste, na svom zagarantiranom istorijskom mjestu, svojoj stražar-kuli i prenosi svoju istinu dalje, narednoj generaciji smjelih boraca koji će kao i njihovi očevi davati sve od sebe, zadnje svoje da ju sruše, a zateći će se podno njenih zidina, poleđuške nošeni na štitu koji im je velikodušno iskitio dobri usud.
Iz sjećanja su mu iskakala poznata i lica iz izmaglice, neutješni životni relikti željni topline i vrelih uzbuđenja. Pojavljivali bi se plahovito, časomice zaokupljajući njegovu rastrešenu pažnju, a potom se gubili zamičući iza vulkanskih stijena i otvora koje je u vapnencu isklesala voda svojim čeličnim alatom. Bio je uvijek iznova dirnut njihovim prisustvom i uvijek istom erupcijom bola kojom su kipjela i prelijevala se izvan svog životnog kruga, očekujući odgovor od okoline. Ta lica su slavila život u svoj njegovoj kolosalnoj i magičnoj veličini čineći ga još moćnijim u Tonijevim očima. Sada kada ih je gledao iz ove zapanjujuće, intimne blizine koja je navještavala strastven poljubac, Toni je zaprepašteno zurio u odljeve svekolike ljudske patnje, u brojne ispaćene i duboko protresene sudbine mnogih njemu poznatih i čudio se opetovanosti životnih procesa, neminovnosti događaja koje čak ni mi, bogoliki stvorovi nismo u stanju izbjeći i tako ležeći širom otvorenih očiju ostao zatočen u poslijepodnevnom transu.
. . .
Kako li je samo naše trenutno stanje sebično i slijepo za sve ono što smo doživjeli u prošlosti! Da je Toni nekim slučajem tada mogao na sebe pogledati nečijim tuđim očima, recimo onim očima kojima mu sudi čitatelj ovih redova, shvatio bi to a i onu rečenicu pomalo ispraznu naizgled i odviše anatomski obojenu, da srce ne može da boli. Rane koje su ga zaokupljale i privlačile svu njegovu pažnju bolovima koje su stvarale, su kao neki izvanjski faktori poništavale sve one nemire i boli srca kojima se još sinoć svesrdno posvećivao. Od kako su se one pojavile, ponicale po njemu, postale su jedina vrsta boli koju je mogao osjetiti, a raštrkane misli koje su mu se redale umom, su sada bile oslobođene one stege, gušenja koje ih je inače pratilo. I otud taj mir, i ona hladnoća kojom je sažimao svoje pređašnje utiske. Njegovo tijelo, smrvljeno i savladano je jednom jačom voljom utišalo srce koje se odmah moralo povući, pritajiti bez pitanja. A oni, već fantomski bolovi srca su za njega bili zaboravljeni, nestvarno daleki i nemogući.
Tijelu se čovjek gotovo nikada ne može oduprijeti, savladati ga mišlju jer ono tu misao ne priznaje, jer se ne da njome zaplašiti. Međutim, oni drugi bolovi, oni nemiri i patnja koji nam uništavaju srce se rukovode drugim načelima, njih misao gaji. Oni nikada nisu izvanjski već su bliski našem Ja, razvijaju se sa nama i kroz našu misao i upravo smo mi ti koji ih puštamo u sebe ili odbijamo, dajemo im hranu ili ih morimo glađu. Oni su samo naši. I mada nam ponekad djeluju važniji od bolova tijela, to stupnjevanje izgubi na vjerodostojnosti čim se na našoj koži ukaže i najmanja posjekotina. Tada nastala recka zakrvari i potisne srce u zapećak stavljajući ga na stand by. Ali, kako život u nama s vremenom raste i mijenja se, tako se mijenja i bolesno srce, stupnjevi njegovog oboljenja rastu ili opadaju i mi se ili radujemo novom jutru ili bližimo trenutku kada nam je svega dosta. Samoubojstvo o kojem je Toni razmišljao, u nama pomalo dozrijeva paralelno sa životom. I da bi taj čin jednog dana čovjek doživio kao sasvim moguć, da bi mu se dovoljno približio tako da ga jasno vidi, njegovo srce mora proći već čitav niz promjena, doživjeti i upiti hrpu užasa ispletenih u premišljanju, ono se mora navići na taj prizor, povjerovati u njega već sasvim bolesno. A i on mu u tome mora biti spreman pomoći, jer ako nam razum nije spreman podsticati i njegovati bolest izazvanu nesrećom i samoćom, nikada se nećemo primaknuti tom pogledu. Takvi vidici se izrađuju pomno i sporo podsjećajući svojom neobičnošću i jasnoćom na kakvo umjetničko djelo.
Post je objavljen 01.02.2014. u 15:19 sati.