JUTRO
I eto(!), Toni se probudio na jednom mjestu bjeličastog kolorita, nezamućene teksture, čistom i neutralnom.
Po toj sobi su se igrale bijele plahte svijetle kao guščije perje, naborane i namrgođene čuvajući svoju svečanu ozbiljnost, tihi ponos izazvan njihovom krvavom potrošnom namjenom, i mjestimično tamne dajući pojedinim sretnim mjestašcima u prostoriji da osjete onu neobičnu sreću varljive osame koju održava tanka barijera iza koje se nastavlja, već praktično kulja sav drugi život. Uspinjući se i padajući, zavijajući svojim prilagodljivim blagonaklonim svijetlim tjelesima, one su polovično odavale reljef koji se skrivao ispod njih, davale ga u natuknicama uzdišući nad ponekom slijepljenom i sluzavom ranom koju bi tajile oku, kao babe nad tragičnim sudbinama djevojaka iz mjesta, davale joj štit, onu neophodnu sigurnost, tamu i šutnju ispod pokrivača podržavanu milećom toplinom koja je postojala pod njima. A iznad tih platnenih nepomičnih prikaza, sunce je u prostoriji igralo čudnu igru sa lebdećom prašinom. Ono što je inače bilo nevidljivo, sunčanom voljom se prometalo u vragolasto plutajuće inje, u nemirno perje, trnje ruže pri zaslijepljujućoj ljetnoj žezi, i mrtve pahulje snijega. Razotkrivena i obilježena prašina je postajala pod sunčanom lupom naglo neka druga, neka nepoznata i primamljiva, ljepša i značajnija spodoba. Odjednom je ona zauzimala centralni dio sobe, bila glavna, (o nju se spoticalo ono što je htjelo prodrijeti u središte prostorije,) postajala zaštitnicom mira naznačenog oblinom plahti na čijim se razbacanim površinama nastavljala njihova bljedunjava sigurnost, nepropusnost njihovog „Ne!“ koje je lebdjelo među četiri zida, odgovorno ključalo vrata i pritvaralo rasklimane kapke. To plutajuće inje, mogući odraz jednog zimskog jutra, se kretalo složno kao plankton, sjetno navješćujući svoj zavisni položaj, neslobodu od okoline, toneći sa željom da se uspravi, da opet vine svoju težinu uvis kao Tonijevi dojmovi koji su se gasili nakon časovite iskre koja je uslijedila prilikom buđenja.
Nije to bio najsretniji izbor mjesta za buđenje posmatrano u retrospektivi njegovih buđenja, ali je ipak bilo novo mjesto, jedan novi okvir koji je primoravao tijelo da se osjeti nemoćnim probuđeno, pronađeno u njemu. Takva nova mjesta, svježa za naša još uspavana ticala nas bude jako brzo, hladnim nam oblogom prislanjaju oči na svoje zidove, na stijenke predmeta koji ih sačinjavaju, žurno nam prinose svoje zveckave mirise kako bi se mi uvjerili u njihovu nevinost, dali im šansu i za slijedeće jutro. Takvo mjesto i ne može ništa drugo činiti jer mi mu svojim nepovjerenjem, svojom strogom nenaviknutošću na njega ne dajemo niti puno vremena, puno prostora za manevar, ne nosimo ga sačuvanog i svježeg u pamćenju, istog kao u trenutku kada smo negdje u noći lijegali, već to mjesto kroz san onako lako nestaje kako se teško rađa jutrom kada ga je potrebno oživjeti, učiniti poznatim.
Probudio se u zatvorskom sanitaru. Sjećanje koje je isprva, netom probuđeno i opčinjeno igličastom prašinom, bilo sporo ne dajući mu nikakve korisne informacije, sada se već polagano razdrijemalo započinjući sa radom, sa prebiranjem po zapisima. Odmah su mu postali jasniji bijeli zidovi i neobična tišina koja mu je smetala uhu, premda je bila tek za nijansu pojačana u odnosu na onu tišinu koja mu je pravila društvo u ćeliji. Ova nova prostorija kojoj je sad već znao ime, poznavao joj namjere, naslućivao povijest, mu je pokazivala stazicu kojom je morao sinoć stići do nje, put kojim se strmoglavio iz svoje ćelije kad je uhvaćen na djelu. I premda zidovi nisu bili previše rječiti, a plahte prigušivale i ono malo riječi koje su promrmljali, bio mu je jasan okvir dolaska i način na koji su ga morali poleći među te volumene snijega.
Do njega u redu je ležao neki čovjek naizgled teško bolestan i bunovan, a u redu preko puta nije bilo nikoga osim bolničara opremljenog u svoju radnu odoru. On je na dva sata od njega spremao krevet iz kojega je, činilo se, upravo ustao neki bolesnik. Svjetlost za trenutak nije dopirala u ambulantu i bilo je ugodno tiho.
Toni je učinio prve pokrete polagano, oprezno, ne znajući što da očekuje od njih. Nisu ga previše iznenadili. Bili su bolni i nepotrebni pa se privremeno odlučio smiriti i prepustiti bolove vremenu. Međutim, kao probuđene na urličući znak trube, sve rane koje su postojale na njemu su se odazvale stvarajući kakofoniju glasova, globalni sukob bolova i nepodnošljivu jednoglasnost užasa. Boljelo ga je posvuda i više nije mogao pojmiti koju je ranu zadobio kojeg od dva protekla dana. Podboden bolnim kricima tijela prilazio je bliže svom stanju, svjesno shvaćao da je zaista poražen, potpuno osujećen i nemoćan. Ubodi rana razbacani po koži su ga kao na uzici doveli do tog zaključka i on ga je gutao sa mukom.
U nervozi i ljutnji na svoje stanje, pogled mu je pao na nožne prste vođene kolosalnim palcem, koji su tek u tragovima izvirivali ispod lepršave plahte. Bili su nekako stari i iznenađujuće otupjeli, smežurani. Pomaljajući svoje puževske glavice, gubili su svaku boju i hitrinu, pa i onu zamišljanu, koju je um uzimao kao trajnu njihovu značajku pripisujući im je po inerciji. Prikazan pri mlakom prijepodnevnom svijetlu, palac je sadržavao malo života u sebi, a ostali prsti nešto manje otkriveni zaudarali su nekom sivom bojom plijesni grčeći se nesnosno pod svojom težinom nemogućom za duranje. Izdišući u ljepoti svoje konačne, završne poze, stanja nepromjenjivog i krutog koje se oblikovalo dugim nizom vezanih sušnih godina, oni su stajali slijepi za Tonijev zov i naredbe, za molbe da se pomaknu. Bili su to prsti nekog kipa, statue uobličene iz mramora, kome ni sva umjetnikova patnja i očaj ne mogu platiti jedan dan života, ostavljajući svoje djelo ipak mrtvim, ipak mramorom.
Ošamućen tom spoznajom, nenadanim začetkom misli, počeo ih je pomno posmatrati, fokusirati i urezivati u svijest. Ostao je zapanjen njihovom karakterističnom bojom, stranim oblikom, neprirodnim položajem; ostao je iznenađen njima kao da ih vidi po prvi put nakon duljeg vremena, toliko da se mogao zakleti da to nisu njegovi prsti, da to uopće nije njegovo tijelo, a sve ono što je odjednom pronalazilo na njima već je, sigurno, lepršalo u svim smjerovima, gmizalo kao kuga uz noge i praveći krug oko pupka žurilo kao čelu, šakama, ka očima. Bili su mu strani toliko da ih se uporno odricao krotko poričući postojanje noge, koju je oplakivao suzni pogled podržavan jarom u prsima. Stvarnost koja je izgledala potpuno drugačija od sjećanja, činila se lažnom, varavom i nemogućom jer mu um nije mogao povjerovati da nikada (činilo se toliko) nije pronašao dovoljno vremena da pažljivije, ne samo površinom, pogladi svoje prste razmotavajući im povijest. Međutim, kako je promijena na vlastitom tijelu ostavljala bez riječi, prikivajući iznenađenje za nespremno lice, tako se um polagano pripremao na trenutak kada će konačno prihvatiti ovo novo, na silu nametnuto stanje i učiniti ga stvarnim, odmah ga pribrajajući skupu poznatih oblika sve dok ono napokon ne potisne stare slike i oblike koje je njegovo tijelo nekada ocrtavalo iza spuštenih očnih kapaka.
Kroz taj primjer se jasno vidjelo pravilo po kojem se kretala percepcija uvijek dajući malu, dovoljnu prednost sjećanju pred trenutnim, vjerujući onom iskustvenom, ponovljenom pradojmu začinjenom navikom u odnosu na ono što se trenutno događa, što možda gledamo svojim očima. Tako neki novi dojam biva zaustavljen barikadama svoje praslike koja potiho, nenasilno utišava njegovu snagu prigušujući ga i mijenjajući njegove elemente za neke slične, za one elemente unaprijeđene našom navikom. Doprinoseći tako sigurnosti, našoj zaštićenosti, sjećanje u sliku ostarjele noge, u drvenaste prste izdužene pravcem koščica ugrađuje sve one ružičaste gradivne materijale kojih se može domoći, mijenja nemogućnost pokreta za negdašnju gipkost i prsti se sasvim lako pokreću premda mi to trenutno ne vidimo, ali zasigurno osjećamo kao činjenicu. Kao preporođen bogalj, čovjek dobija izgubljeni osjećaj u udovima hraneći se njime sve do trenutka posluživanja slijedeće porcije blagodatnog sjećanja. (Ali tada!) kao razotkrivena ostarjela laž umire sva sila, cijela ona horda ružičastih stopala popločanih glatkim noktima i za njom ostaje tek stvarnost nemoćna da u sebe još jednom upije bajku iz prošlosti, da svoju pustoš zamijeni crticama iz mladosti, premda one tako lijepo znaju milovati.
Navika nam zna biti tako mila i obećavajuća kao mogućnost majčine dojke, jer zamućuje i magli sasvim jasan i tmuran vidokrug prinoseći mu ponešto od one meke, davnjašne vlažne topline.
Dok je on tako prebirao utiske, sati su nesmetano mogli teći, bez kontrole nastajati i umirati, a da ih on nije poznavao, da ih nije pridruživao pojedinim događajima. Na mahove mu je to padalo na pamet, opsjedajući ga kao oni strahovi koji nas znaju hvatati u djetinjstvu prije spavanja onda kada se već sva svijetla pogase, ali kao i ti vukovi i zmije, a i padovi sa najstrašnijih litica, i nepoznavanje točnog vremena je ponizno isparavalo pred naletom drijemeži koja ga je spretno držala u svom ropstvu.
Post je objavljen 31.01.2014. u 17:40 sati.