I dok mu je pogled zastrt sjetnom koprenom prošlosti jahao kroz nenaseljenu okolicu zatvora, Zoranov um se vrtio u krug. Mislio je na sve ono što ga je nekada činilo osobom, što ga je krasilo i asociralo na njega samog. Sagledao je svoju mladost i tek ovlaš opipavajući od sunca potamnjelo lice, shvatio sa određenim olakšanjem da je i dalje svježe, da se pod dodirom nije promjenilo. Bilo je meko i svježe uvjeravajući ga da je sve ostalo isto, da promjene nema i da su svi ti novi dojmovi samo vješte varke, laži kojim ne treba vjerovati. Zadovoljno se osmjehnuo prelazeći prstima od zaobljenih obraza ka izduženom rimskom nosu koji se odsječenom preciznošću spuštao ka tlu.
Odjednom ga je podišla jeza, studeni trnci koji su si probijali put od pleća ka unutrašnjosti tijela. A tada grom! Hoće li zatvor imati milosti i poštedjeti njegovu mladost, his precious? Što će, zaboga, preostati nakon tog mučenja, nakon haračenja i terora. Utjeha kože je kratko potrajala, suviše kratko odzvanjala u njegovoj glavi da bi bila dovoljna, da bi ga u potpunosti umirila, a on već zaboravljajući na utisak koji mu se našao pod prstima, se počeo nervozno meškoljiti mučeći se slutnjama i najavama budućnosti.
Hrpa pitanja ga je saletjela u času. Obuzeli su ga crni predosjećaji i nemoć, i kako su oni lagano u njemu sazrijevali, on je polako iz njih sve jasnije vidio svu suštinu kazne koja mu je izrečena, postepeno upoznavao nemoć koja ga je obuzimala, koja mu je počela čupati iz ruku ono najdragocjenije.
Tuga i ništa više. Pustara ispunjena nepreglednim nizom pitanja omamljujućeg mirisa koja su dozivala njega, ljepuškastog moreplovca i skupljača perli iz skrovitih morskih dubina. Dozivala su ga opojnom pjesmom zlatoustih sirena i mamila u svoj zagrljaj, a on je uplašen razmišljao i čekao spokojno neodlučan: prigrliti ih ili okrenuti glavu. Takvu silnu moć je nad njim zadobila ta jedna misao koja je oplakivala već izgrađen spomen na nesahranjenu mladost, da joj se on cijeli predao, kao bezumnik, kao napušteni utopljenik koji više ne polaže ni najmanje nade u spas. Vitlala ga je nemilice vrteći mu razum u jednoj kutijici, dražeći ga toliko da se on nemoćan i podjetinjio stao vrtjeti u mjestu sputan njom, tom strašnom budućnošću koja je polutiho, ali i odviše razumljivo cijukala u njegovoj glavi riječi: „Zar i ja krvarim!“
Neugodna je situacija kada o nekom izvanjskom faktoru, a bez naše mogućnosti utjecaja ovisi hoćemo li biti sretni ili ne. Njemu je tada gročina mogla dražiti grlo kao kakvom roditelju neizmjerna tuga nakon samubojstva djeteta. U tim se situacijama naša sreća vješa o vrat nečijoj odluci koja uistinu ima vrlo malo veze sa nama samima. I kako su njega salijetala pitanja i dvojbe kao strvinari, tako se i nekoj majci mogao pomutiti razum nad djetetovim odrom, pa da se stane pitati, oh, zašto je to morao učiniti. Uz to smo je mogli zateći kako oplakuje svoju nesreću stavljajući je uz bok, u ravan sa djetetovom. A ta ista majka koju do ovog trena (nadam se) svi razumijemo, vjerojatno nije upoznala ni posebnu utjeh kada je među sinovim stvarima našla pismo u kojem se oprašta od nje, u kojem joj govori svoje razloge za čin ne spominjući je među njima, ne pribrajajući je skupu krivaca. Morali bi je i dalje razumjeti jer je naša sreća nešto protiv čega se ne da boriti, nešto što ćemo u njedrima čuvati kao najljepšu uspomenu do kraja.
Prisutnost utvara je odjednom prošla i gorčinu u grlu je lagano odmjenjivala hladnoća predvečernjeg povjetarca koji je najavljivao mogućnost kiše. Iznad njih je prelijetalo jato čudnih, zlaćano-crnih ptica krećući se pravocrtno i sablasno sigurno u pravcu iz koga je puhao vjetar. Prilike su se tada izmjenile, a vrijeme je zadobilo onu goropadnu crtu, odliku da udovoljava svakoj svojoj nevoljkosti i to tek nakon što je brižnošću majke podarilo jedno tako divno, ljupko i do mrtvila tromo ljeto. Po svemu sudeći spremalo se nekakvo nevrijeme. Neki su žurno navlačili kapute i zadizali kragne strižući ušima kao stoka.
Dan je prelazio u noć dok se popodnevno nebo kolebalo između nevremena i smiraja, da bi se ipak vjetar smirio, a oblaci usporili i razrijedili. Kao trzaj pred smrt, polet zapadujećeg sunca je bio toliki da su se od njegove nenadane siline vlati trave, i one svježe i one sparušene, stale prvo blago žariti, a zatim i pušiti, i sve je već mirisalo na jedan krasan požar, ali se dojam, ipak, naglo umiri i napetost iščili.
Morali su ući unutra jer je vrijeme predviđeno za boravak na svježem zraku isteklo i približilo se vrijeme večere i ulaska u ćelije. U zatvoru su takve stvari bile dobro isplanirane, dovedene do savršenstva prema svim kriterijima koje je mogao osmisliti čovjek u šampanj-bijeloj pomno peglanoj, radnoj košulji ispijajući kavu za svojim radnim stolom. Mirnoća je polagano zalazila kroz rešetke u svaku od ćelija i zatvor se postupno stišavao, bivao ušutkan i savladan umorom, tim božanskim darom koji mu je priječio da sagori u jednom danu. Cigla po cigla i on se potpuno ohladio spreman da u očekivanju noći ospruži stražnjice koje su tu boravile i pođe na olakšavajući počinak. Kamen i željezo je bilo ganutljivo spokojno, promiskuitetno naliježući i tarući se međusobno, cvileći i ispuštajući mačije zvuke.


. . .
Zvonjava je postajala sve glasnija i noć se raskidala po spojkama. Omara je izbijala na površinu, ulazila među svjesno, razotkrivala se onim sićušnim, nečujnim, razvlačeći se po ćeliji nametala svoje ionako preuočljivo prisustvo, ali ju unatoč tome nitko nije želio pozdraviti sve dok se nije oglasio kućni prijatelj cvrčak. Oglasio se kratko i oštro probudivši Zorana iz labave drijemeži.
Trgnuo se naglo i oznojenog čela lupio glavom o zid. Bio je unezvjeren, nevjerojatan i okat, a tijelom su mu još strujali sneni likovi koje u prvi mah nije raspoznavao osjećajući im samo osnovne crte karaktera. Kako mu je srce usporavalo i on se pomalo pribrao, smirio i sa ponovno pronađenim spokojem, a potom i blagom čežnjom u oku pogledao kroz okovani otvoreni prozorčić koji se smijuljio povrh njegove glave. Odmjerio ga je škiljeći i otro bobičavi znoj sa čela. Uzdahnuo je i sjeo na rub kreveta.
Ponekad buđenja znaju priuštiti stres.
Škripa federa, a onda opet cvrčak. Mir. Zoran je pomislio na obračun sa minijaturnim neprijeteljem, ali je ubrzo odustao. Ipak, zbog besmislenosti te ideje brzo ju je napustio.
Počešao sa po leđima i lijeno, gotovo bez jasno sročenog nauma, pomalo otežući kao da ga uskoro očekuju obveze, ustao iz kreveta. Pokrivač je nemarno pustio da sklizne na pod. Hladnoća poda mu je pričinjavala zadovoljstvo djelujući preko vrelih i od snenog trenja nervoznih tabana na ostatak njegovog tijela. Na čas je zažmirio prepuštajući se tom bajnom dojmu, a onda se lagano protegnuo dajući svakoj koščici priliku da upozna svoje mjesto u tijelu. Pucketanje zglobova i laki trnci u mišićima su se izmjenjivali. Bio je toliko zadovoljan ugodom koja mu je plazila po tijelu i samoćom koju je buđenjem u tako sretnom trenutku zadobio, da se nije niti potrudio da pogleda Tonija, a ni Marka koji je ležao na krevetu ispod njegovog klepećući zubima u snu i tako podržavajući scenografiju svog sna.
Prišao je umivaoniku bosonog, sa zujanjem u ušima i tajnovitim sjajem u oku. Udovi su mu ritmično trnuli i vraćali se u normalu imitirajući pucketavi dojam koji su u ustima izvodile neke poznate lizalice u kojima je često znao uživati. Osjetio je potrebu da mokri, ali ju je ipak nakratko odgodio u želji da pogleda noćno nebo, da ga pogleda iz ove nove perspektive koja mu je bila dodjeljena. Bilo je lijepo kao i inače i to ga je ponešto začudilo. Iste one zvjezdice koje kao da su svojim oštrim sjajem probijale nebeski šator. Sjetio se kako je takvo isto zapažanje nebeski svod izmamljivao i kod drevnih zvjezdoznanaca pa mu to sjećanje pričini zadovoljstvo i on osjeti čak stanovitu prisnost prema bezimenom Indijcu ili možda Egipćaninu, koji je gledao slično njemu.
Nakon nekoliko minuta zurenja u tamu, vratio se prvotnom naumu i ne osvrćući se ka cimerima zakoračio ka unutrašnjosti. Začuo se zvuk udaranja tekućine o bijelu keramiku, a iza Zoranovih leđa su se u mraku upalila dva oka.
Toni ga je pažljivo promatrao lagano žmirkajući čas na jedno čas na drugo oko probuđen iz istog razloga kao Zoran. Pritajio se ne želeći odati da je budan iz nekog nepoznatog, ali napokon i nebitnog razloga. Blago se smijao uživajući u preplanuloj nijansi debelog mesa i prijelazima koje su tvorili naslagani mišići ovijeni oko mlade kosti. Pogled mu je neometan jezdio preko svog objekta istražujući mu jonske noge i rašljasti vrat koji su činili okosnicu mračne siluete obrubljene baršunasto milom trakom mjesečeve svjetlosti. Stajao je tad ovaj kao grafitna skica za portret, tih i nesvjesan svoje krasote. A Toni (morao si je priznati) odavno nije gledao takvo što u ovako intimnoj, zagasitoj atmosferi. Bio je lijep (i to) taj mlađahni babun, pravi Apolon. Slušao ga je i gledao, i zaboravljao na svu glupost i naivnost koja je toga dana izašla iz mladićevih odveć prokrvljenih usta. I odjednom se tijelo koje je stajalo kao stup pred njim, odjelilo od osobina koje su se po njemu nalijepile u toku dana i dobilo jednu nadnaravnu dimenziju, gotovo polubožanski status.
Međutim, bez iluzija, živuća ljepota je mrtva za sve ostalo osim za konstantan tuđi doživljaj nje same, za dopunjavanje svojih nepresušnih životnih zdjelica. Samo je toliko istinski zaljubljenik u mogućnosti da joj pokloni, a da ju ne naruži, da ju ne stavi na kušnju, izazove, recimo, nečim krajnje nesmotrenim, krajnje vulgarnim kao što je otvoreno priznavanje njene veličanstvenosti ili (nasuprot) zanemarivanje njenog prisustva. Samo šutke, samo tiho! Milio je pogledom tom svilenkastom kožom, a ona, kao bezgranično zahvalana ukazanom čašću mu se podavala sjetno i plaho gotovo mu se podvlačeći pod prste, rastvarajući šaku stisnutu pod pokrivačem. Zoranova mila koža mu se pred očima nevjerojatno uvijala čineći nemoguće lukove svojom površinom tako da je djelovalo da pred njim stoji dječak od meda, sav mek i spreman za modeliranje. Tijelo koje je još prije sekund ili dva imalo karakteristike mramora, sada je laskavo vijugalo po prostoru ćelije dajući tek nagovještaj, jedan običan mig i crtice onog što je u mogućnosti da pruži. Lijepo je samo ono što može proizvesti našu sreću.
Ali u kontrastu sa tim Tonijevim dojmovima i starim, utvrđenim izmjenama misli, se sada našla jedna nova, životnija potreba. Probudilo se tada jedno čuvstvo koje nije previše cijenilo promatranje, koje nije upoznalo potrebu da izrazi divljenje i sklada poeme ljepoti. Vatra pod trbuhom je buknula naglo i Toni je u trenu bio na nogama. Napaljen i željan nečeg pokretnog i toplog, prišao je Zoranu s leđa dok se ovaj još nije uspio pribrati i pribio ga uza zid. To je za koščatog Tonija bio lagan posao jer je Zoran bio, kako naizgled, tako i uistinu slabačak. Brzo mu je jednim dlanom začepio usta, a drugim žestoko razmakao noge pomno ih istražujući željnim prstima. Koža je pod dodirom bila meka i prošarana brojnim isturenim osjetilnim pupoljcima.
Zoran se žestoko odupirao polusvjesan identiteta napadača, ali odbrane nije bilo već mu je preostajalo samo bjesomučno mučanje, koje je zagušivala ruka prebačena preko njegovih usta. Bio je stjeran u kut, osuđen da iskusi ovo novo, luđačko i neočekivano iskustvo. Gubio je jasnu sliku pred očima, a ruke su mu naglo slabile tako da je od otpora ostalo samo predsmrtno trzanje antilope. Toni je za to vrijeme petljao oko skidanja gaća neobično dugo jer su mu praktično obje ruke bile zauzete. Napokon je upio! Oborio je već nemoćnog dečka na pod i razmakao mu noge. Pred očima su mu se ukazale dlake koje su se razmicale usmjeravajući putnika namjernika na prikriveni put, kao na zaklonjen ulaz u kakav gaj, a u pozadini još uvijek opominjuće cvrčanje sićušne životinjice. Cvrči i cvrči. Gotovo luđački cvrči.
Sada se cvrčanje pretvara u riku spolno zrelog bika sa polumetarskim spolovilom, a na nebu cvrče zvijezde. Toniju nešto pucketa po slijepoočnicama, a on ipak nastavlja dalje u smjeru koji mu se upravo otvorio. Gura i naizgled ne posustaje, ali u stvari dvoji i sada mu se već muti od tog čekićanja po glavi, a prokleto nebesko svijetlo nikako da gasne i pusti ga na miru da se olakša.
Prije kraja je ipak ustao i gadljivo se odmakao od Zoranovog nepomičnog tijela. Kutrio je na trenutak okrenut prema umivaoniku, taman dovoljno da se ovaj oporavi od šoka i okomi na mučitelja. Napad je bio silovit. Toni je udario glavom o metalnu slavinu i izgubio svijest. Za njega su tada događaji prestali i nastavili se tek sutradan u zatvorskoj bolnici, ali su za Zorana i Marka potrajali još dugo u noć.
Zoran se bjesomučno obrušio na onesvještenog Tonija mlateći ga nogama gdje god bi mu se pružila zgodna prilika. Udarao ga je po trbuhu, rebrima i glavi. Iz Tonijevih usta je tekla krv. Još jedan mali mlaz mlake krvi i sve bi bilo puno gore, gadnije i strašnije, gotovo potresno stvarno da se i Marko nije probudio. Reagirao je brzo i skočio sa kreveta okretno i tiho, a da ga Zoran nije primjetio. Bio je iza njega za sekund, a onda ga je jednim snažnim udarcem u potiljak onesvjestio i ostao jedini priseban u sobi. On i cvrčak, a i nebo koje je i dalje blještalo. Stražari su utrčali u ćeliju i pendrekom oborili Marka prije nego li je išta izustio.

Oznake: zatvorenici, nastavak 13