Boreći se sa mislima, riječi su mu, ničim izazvane, počele lagano kliziti uz grlo ispunjavajući prazninu koja je zauzimala prostor među njima. Toni je u tim časovima bio polusvjestan svoje tirade koja mu je služila kao laki štit iza kojeg je on, na sigurnom, mogao propitkivati granice svoga tjela i tjerati ga na sve veću sirovu odvratnost i gnušanje prema samom sebi. I dok mu je govor tekao u neprekidnoj pravocrtnoj bujici, kao da se čuo fijuk oštrog biča, kako mu plete užarenim nitima po golim leđima, kako mu gazi dušu ranjavajući je svom silom najmilijih, najdražih, napokon njegovih osobnih strelica.
- A kako uopće išta i odbiti svojem tijelu! Ima puno toga i u ovome. Kako zanijekati nešto onim rukama koje u sebi uokviruju čvrste kosti i lepršave živce, onim nogama koje kriju put i debljinu, mekoću i čežnju, onom trokutu koji počinje probavom i rasipa se u junačkim krajnostima ramena, a da ne učinimo strahovitu nepravdu; jer ta su ramena i ruke upravo nemilostivi, baš okrutni onda kad zahtjevaju, a u očitoj suprotnosti, upravo krotki, tihi kad je sve gotovo, kad su apetiti utaženi i smiraj na pomolu. Tada su oni mučaljivi, ne čuju se ni pod medicinskim spravama, a jedino što pozna njihov istinski karakter je sjećanje koje ih priziva u onim trenucima kad su tražili sikćući uvijek ono isto: odmah, odmah... Kakav je to kontrast, kakva mijena, kad osoba koja je čisto tijelo, sama izgarajuća potreba, plamteća želja postaje osoba koja je samo odsustvo tijela, šupljina koju onda nastoje ispuniti drugi elementi, druge utvare noseći je u svojim pravcima da bi se kroz neko vrijeme sve ponovilo, preokrenulo u početak. Onda volja najteže zna da posrne, najužasnije upada... onda kad joj se pokaže nacereno lice želje. - tad se on nekako pokunji, glas mu se nešto utiša pa mu pojava postade pomalo sablasna i sićušna, stara - A ponekad, u određenim trenucima iščekivanja vidim to, nečije tijelo kao ženu. Znam joj jasno i lik! Ona je plava, mršava, gotovo suha, izdužene figure, a njene riječi i geste promjenjive, varljive i čas me odbijaju svojom oštrinom koja je sakriva, zaklanja od mog pogleda, unosi u maglu, da bi u slijedeći čas one tepale, gugutale mi u uho opisujući svoju gospođu biranim izrazima, predstavljajući je mojim osjetilima. I tada kao da jedino vidim nju, mirišem njenu plavu kosu koja mi se znalački unosi u lice, postavlja se između mene i svega ostalog. A najstrašnija na njoj je upravo koža koja je obrubljuje, ali ne onako kako bi to trebalo biti na čovjeku veće nekako neobavezno obrubljuje, kao da se pod njom ne krije čvrsta materija, već nešto plinovito što je ponegdje napinje, a ponegdje, opet, uvlači i labavi, tako da djeluje kao platnena vreća - završi on napokon sa određenim strahom u očima.
Tad ga savlada ona dobro mu znana vrtoglavica, nejač izazvana pomanjkanjem teksta i on prestade govoriti kao da nije niti započinjao. Srce mu se smirilo i dostiglo uobičajeni broj otkucaja, a na besciljni monolog, zapravo jedan čudan i sumnjiv opis koji je upravo okončao su ga sjećala još jedino suha usta. Glava mu je blago klonula u upijajući, plahi zagrljaj ruku i jedino na što je pomišljao je bila barica hladne vode koja bi ga zasigurno razblažila i učinila pitkim za ostatak svijeta, učinila prijemčivim za ljude. Teško je željeti nešto iskazati, kada ti se po glavi sabiru sasvim krive riječi, sami suprotni izrazi u odnosu na ono što želiš! Vrtjelo mu se u glavi i bio je izmoren, iznenađen što ga je ta bezglava priča tako snažno dohvatila. Zaboravio je i na mučninu i na uspavljujuće razvlačenje svoje utrobe pod težinom nekog nenormalnog, nepostojećeg pitanja.
I sretan što ga je makar nervoza ostavila, što su ti nesnosni titraji kože i daha popustili stisak, vratio se u stvarnost živ, ali potpuno napregnut, sasvim oprečan onom miru koji je osjetio dok je milovao Markovu ranu, iščašen iz svoje svakodnevice. A kad su se i ovi posljednji dojmovi zaboravili, osta samo nekakva istrzana ravnodušnost, blaga histerija u očekivanju uobičajenog stanja kojoj se on svesrdno predade, već potpuno ušuškan u njenoj sigurnosnoj ovojnici spreman i željan da ga kao brižna mati prenese na sigurne staze.
Ustao je iznenada i okretno, bez riječi prišao umivaoniku. Voda je potekla u mlazu i njen šum je razbudio ćeliju. Toni je žedno sagnuo glavu i halapljivo pustio da mu litre studene vode, vode prijateljice i spasiteljice poteknu niz grlo, osvježe nepce i um. Saprao je sve nejasnoće iz sebe i sada već potpuno pribran osvrnuo po ćeliji načinivši par lučnih pokreta glavom dok mu je tijelo stajalo u istom položaju, napola savinuto nad umivaonikom dopuštajući da se voda okapa sa namočenog lica. Onu dvojicu, Marka i Zorana je zahvatila potpuna i neiskvarena letargija sunčanog juga. Bili su jako tihi. Vidjevši da ga ne gledaju, u dva je koraka pristupio Marku i primakao mu se gotovo do samog uha.
- Ustani. Mogao bi se nahladiti sjedeći na podu. - rekao je i toplo ga prihvatio pod ruku napola ga prenoseći do kreveta, da bi zatim napokon i sam legao na svoj krevet osjećajući jak nalet umora.
Kada su obojica bili na svojim krevetima, spremljeni za popodnevni počinak, Toni je osjetio jak i značajan poriv koji je tražio da se sve iznese na površinu i da se baš ništa ne zataji. Osjetio se ponukanim da završi ono što je maloprije otpočeo u žaru ma kako to bilo besmisleno, ludo. Uzdahnuo je i sjeo na rub umivaonika odupirući se petama o pod.
Opet su pred njim letjele brojne riječi i zaključci množeći se pogano kao skakavci i nudeći se njegovom jeziku na izbor. Ali dok ih je birao i razmišljao o njihovoj ljepoti i cilju, ipak mu se javi spasonosna ideja da je dovoljno rekao. Ponekad je i šutnja sasvim dobar izbor! Tako on sav star i pomalo razočaran zbog svoje nemoći ipak usta sa umivonika i odleprša ka krevetu usput skidajući košulju i izuvajući cipele, a zatim leže i pod pokrivačem se okrenu u smjeru zida ostavljajući gola leđa okrenuta ka unutrašnjosti prostorije. Međutim, ne zadugo.
Dok je ponovljena šutnja zahvaćala njihovu svijest prepuštajući ih snenom opijumu, sunčevi zraci nošeni božanstvenim Febom su prelazili svoj put unoseći svjetlost u sve kutke. I kao odjeljena oštrom crtom od mračnog stropa, caklila se žuta ćelija presvučena nijansama svijetlog mladog baršuna previjajući se od sve silne miline pred samom sobom. Jasne linije i duge sjene su se izmjenjivale i preplitale po zidovima dajući im nove zmijolike, duguljaste obrise, neke više konotacije, a i do tada naivno gladak kamen se stao lukavo presijavati, ljeskati privlačnim titravim sjajem disko kugle. Sve se to bezglavo vrtjelo, uzdisalo i mazilo, češalo jedno o drugo ispunjavajući inače hladnu prostoriju osunčano lijepim, mjesečevo-žutim i melankoličnim zrakama koje su pozivale na ljenčarenje. Bilo je toplo i nevjerojatno usko to njihovo prebivalište. Sretno i sjetno sklonište.
Kao trenutno izbrisana ubjedljivim sunčanim razlozima, polemika koja je još do malo prije tinjala, bila je napuštena i ostavljena za neke druge dane, druge mislioce, a oni su bili preneseni u sasvim novi, tiši okvir koji je bolje pristajao njihovim osobnostima i dok su Zoran i Marko i dalje nepomično ležali na svojim krevetima izdišući posljednje valove tople uzrujanosti iz pluća, Toni je nervozno i svojstveno sebi posegnuo za cigaretama. Otvarajući novi mekani paklić užurbanim, kratkim pokretima i zaklonjenog pogleda ponešto odviše mrk i pomalo rastresen, stao je preturati po svojoj mladosti koje se niti sam više nije jasno sjećao. Sve ono zasigurno proteklo vrijeme nepokriveno sjećanjima koja bi mu davala sadržinu, a njemu samom određenu sigurnost, te gotovo zaboravljene slike koje su za njega nekada pouzdano posjedovale neku vrijednost, koja se, eto, zagubila, su i same nestale zaogrnute varljivošću sjećanja. Dojmovi, odluke, činovi ljubavi i ljutnje, kajanja i pokvarenosti su kao zaorani potonuli pod ralom vremena da bi od njih ostao tek poneki bljesak, riječ ili dvije koje su tek dobrom poznavatelju samog događaja vrijedile, takoreć davale korisne smjernice u tumačenju. I na stranu sve te tužne činjenice, ta sumornost postojanja, znani anatomski fakti o poroznosti i krhkosti kad je porazno stanje pred kojim je stajao govorilo jezovitije i glasnije od stotine učenih knjiga, od stotine pjesama i sastavaka, od svih silnih tuđih jauka i uzdisaja kojih se učeni um mogao sjetiti, a kakva odlična učenica mogla izrecitirati. Gledao je tako Toni u tu svoju jadnu prazninu koju je ipak mogao nazvati samo svojom, samo intimnim djelom vlastite duše, čas ravnodušan, čas blijed i drhtav, a onda na mahove opet odviše uzbuđen, borben i srčan, uzrujan do grozničavosti a u stvarnosti svejednako nijem. I možda bi nastavio tako istrzano prebirati po sakupljenim fragmentima i dalje, da mu se na mah, u liku nekakvog izvanrednog dara nije sve vratilo u onim starim oštrim slikama i nanovo živo, samorazmnožavajuće u zenitu svoje plodnosti. Sreli su ga proživljeni momenti, ti davni dragi prijatelji koji su mu najbolje znali ćud, i baš dok je bjesomučno palio novu cigaretu istovremeno pokušavajući uvući prvi dim, kao da će mu negdje krišom umaći, dano mu je iznenada da ih opet pogleda ravno u oči i uputi pozdrav uz iskren, nervozan osmijeh dobrodošlice. Gonjen osjećajem da sve to mora proći, otprhnuti kako je i došlo, zahvalno pa čak i pobožno priđe tim nenadanim krhotinama sjećanja i stade ih analizirati, propitivati ih svim preostalim silama ne bi li mu otkrile nešto novo, rasvjetlile neki novi aspekt. I strah i sjeta, koji su ga obuzeli, bi ih najrađe objeručke dohvatili i žurno spremili na sigurno i skriveno mjesto, ali su one izmicale mameći svojim zavodljivim mladenačkim vrckanje, svojim povodljivim zabacivanjem debele puti, svojim iskeženim sjekutićima i najtužnijim suzama.
Žurno se približio rešetkama premda su od njega stajale svega metar ili dva i primakao im lice upijajući hladovinu kojom su zračile tako kontrirajući pomahnitalom suncu, koje je u tom času palilo, kao da će spržiti zatvor i zaorati brazdu na njegovom mjestu, a kožu toliko zagrijavalo da je nedostajao samo impuls ili dva te okrutne energije pa da se ona opet kao sumanuta počne odvajati od svoje mesnate podloge, kao da je zmijska košuljica. Činilo mu se da se i sva ta zaista neprirodna toplina uzgoropadila i stala divljati uz inat hladnoći koja je još uvijek postojala na sjenovitim mjestašcima ortačeći se sa njegovom nestalnom psihom, sa tim dojmovima koji su ga na mahove opsjedali, sa duhovima i iluzijama, na kraju krajeva tricama. I kako ga takvo vrelo zadirkivanje ne bi još više razljutilo, raspirilo i ono najmirnije u njemu, razljutilo njegovu najpostojaniju staloženost koja ionako nije imala bogzna koliko takta! Ali čim se taj pakao ugasio i Tonijevi su dojmovi polagano splasnuli, utihnuli i povukli se kao pilići za povečerja. Bio je prazan i polumrtav, životareći i hraneći se ipak još nečim, samo jednom preostalom mišlju, iskrom koja ga je nakon svega, kao kakva dobronamjerna vučica dojila ne dopuštajući mu da predahne.
Tako preživajući minutu za minutom u iščekivanju novog vala zlokobne nervoze, razmišljao je o tome kada prekinuti život, reći ne i kao (onaj zamišljeni, idejni) čovjek odabrati svoju sudbinu dokazujući sebi da nije i dalje prešutno i bojažljivo roblje starog gospodara. Prigrliti vrelinu smrti ili ju svjesno odgađati i živjeti. Živjeti, živjeti dugo, ako treba živjeti bogato i plodno, ali sretno... I kao uvijek kada dođemo do kraja niza svojih želja, kada zastanemo polumrtvi i umorni nabrajajući sve one za i protiv, kada završimo sa manijačkim recitiranjem svih mogućih „šta bi bilo kad bi bilo“ ostane nam u glavi ono osnovno. Zadržava se tad u nama, zvoni nam u kostima i grlu još samo ono primitivno, ono jedino važno i postojano, jedino uvijek živo i toplo sjećanje i potreba za vlastitom srećom. Kako to istinito i bolno mora biti u čovjeku zasađeno, kad je on spreman taj jedan pojam zatrpati cijelom onom zbirkom drugih imena, ukrasiti ga čitavim svescima izvedenih situacija, čitavom bogatom bajkom koja ga opisuje! Ali kako je ona ipak razočaravajuće prolazna, uz svu volju i neiscrpno htjenje ona (sreća) prerasta čovjeku uistinu u nešto sasvim nemoguće, jer on u ostvarenju jedne želje gleda samo nove mogućnosti. On se ne zadovoljava ostvarenim, postignutim efektom već na njegovim završecima priželjkuje, naslućuje i napokon jasno vidi novu želju koja ga vuče u stare provalije prikazujući njegovoj duši nove sjajne prepreke pripremljene da zagrle njene besposlene sate, da u svoju ljepotu utkaju njene strepnje i pod svoje noge pohrane njene suze. Ali zar je takvo umovanje moglo išta značiti tijelu koje je za sebe željelo samo konstantnost, nepromjenjivost stanja.
Kako ostvariti sreću? Gdje ju pronaći ili kupiti?
Nije u sebi tada mogao slušati više takva pitanja. Možda je bio i suviše star, i nedovoljno mlad da bi zastao na njima. U njemu je još mogla jedino gorjeti jedna sadistička želja da ju samo dograbi, žestoko i kradom, da ju samo uzme odnekud jer je osjećao da bi mu trebala pripadati, da je ne bi trebao biti lišen. Možda ju izazvati? Ukrasti ju u inat njoj samoj i naprežući sve svoje osjete dobiti bar vršiku njenog zajapurenog zadovoljstva. Da, bio bi to čisti užitak. Istinska osveta. Slatka, najslađa među svim osvetama, posljednji sjaj u očima stare priležnice i usjedjelice Fortune, one koja bi nekima bila do kraja blagonaklona, a neke od početaka odbijala bez razloga, oduzimajući im svaku nadu vječno okrenutim leđima koja su ipak mirisala na ljepotu i strast.
Sve ostalo postaje bezvrijedno i potrošeno nakon nekog vremena pa čak i ono najmilije i najradosnije ispuni dosada i bezlično ponavljanje, forma nastala u nedostatku sadržaja, forma kao odljev za sadržaj koji smo zaboravili rekonstruirati kao da uopće ne posjedujemo prikladan kalup. Treba li živjeti takvo što, takvu inačicu života? Živjeti nošen poletom mase kaskajući ka sutrašnjici radosno i zahvalno, uživljavajući se u svakodnevicu kao da je toga dostojna, čak hvale vrijedna ili pak pljunuti i zaboraviti na varljivu magiju prezrenih odbačenih trenutaka, događaja ispunjenih masom ljudi i bukom užurbanih razgovora, na svađe i molitve, raspelo i pijano posrtanje, na ustalasanu nepokošenu travu ravnice i modru plohu slanog mora. Tužan je život koji tako počinje i završava, koji je neophodno konstantno dopunjavati i podgrijavati kao neko razmaženo dijete željno ljubavi, ali nesposobno da ju primi zbog izražene fiksacije koja ga je zadesila u nekoj od ranih faza odrastanja.
I na repu svega toga je ipak ostajala ona iluzija da se on i sreća ipak poznaju, da su bili intimni i da ga nija mogla, da ga nije smjela zaboraviti, da će mu opet doći u slatki san.
Post je objavljen 04.01.2014. u 13:51 sati.