21
utorak
listopad
2008
Moj 5.postupak
Necete vjerovati......dobivena 1 dobra jajna stanica i jutros se oplodila 
U cetvrtak ujutro imam transfer. Kljukam se Utrogestanima i samo bi spavala. Jos uvijek ne mogu vjerovati da smo napokon dosli do transfera 
Ako sve bude po protokolu, beta se vadi 06.11. a do tada laginini i smirnofski.......pisem vam soon 
komentiraj (0) * ispiši * #
14
utorak
listopad
2008
Nova nada?
Ovo mi je stiglo na PP jednog foruma od jedne cure kojoj sam pomogla nabaviti neke lijekove za MPO...............
Nadala sam se da ću ti se jednog dana moći revanširati uslugom, nakon što si mi pomogla u kratkom vremenu nabaviti inekcije.
U Zg će uskoro (možda već i je) biti otvorena još jedna klinika.
Mladi tim, novi uređaji, puno entuzijazma.
Izuzetno malo ljudi zna za to. Nisu se htjeli izletavati sa informacijama dok ne obave barem prve pokusne postupke i malo se uhodaju, jer znaju koliko smo osjetljive i koliko nas može uništiti lažna nada.
Ja imam sreću jer je jedan iz tima dečko iz mog grada, pa sam dobila tu informaciju.
Kako još uvijek obavljam pretrage, ne mogu im se još javiti, ali čitajući tvoje postove i znajući koliko si očajna, možda ne bi bilo loše da im se javiš.
Broj savjetovališta je XXX, ali bih te zamolila da ovu informaciju zadržiš za sebe, barem dok netko od nas ne obavi postupak tamo i dok ne budemo mogle pružiti što više detalja.
Bila sam jutros tamo....vracaju me na pocetak price. "Ponovite briseve, pa cemo obaviti HSG, pa idemo na inseminacije jer i tako imate sanse za zacece a za zenu vase dobi je takav postupak elegantniji i jeftiniji od drugih."
Ah....nisam sigurna da li sam sretna ili ne. Osjecaji su mi sasvim pomjesani.
Jedino sto znam je da sam naizmjerno zahvalna osobi koja mi je ovo poslala jer danas ima jako malo ljudi koji cijene ono sto si ti nekad ucinio za njih..........pa makar bila i samo jedna obicna sitnica.....od nje moze nastati nesto veliko.
Ela, hvala ti!
komentiraj (0) * ispiši * #
06
ponedjeljak
listopad
2008
i drugi odgovor....
Draga Tikica,
kasnim s odgovorom jer nisam bila u Hrvatskoj posljednjih tjedan dana - upravo sam otvorila email i odmah vam odgovaram
Citam da ste sve snage ulozili u trudnocu koja nikako da dodje i njie cudno da izgarate ili sagorijevate - sve skupa dugo traje i mucno je. A ipak, u svakom postupku sanse su 50-50% za uspijeh!
Osjecam da ste svu odgovornost preuzeli na sebe i pitam se kako to da je tako? Niti ste stari, a kamo li truli, no mozda tu trudnocu pretpostavljate kao jedinu stvar za koju je vrijedno zivjeti pa sve ostalo gubi svoj smisao?
Zajedno s muzem prolazite sve postupke, zivite, ljubite i planirate i dijelite odgovornost - ono sto je bilo prije u vasim zivotima stvarno sada nije vazno (ni djevojka, ni muz, ni prosli svrseni dogadjaji koje ne mozemo mijenjati - oni vas samo odvlace od sadasnjosti i ostavljaju strah, krivnju i ljutnju).
Mozda bi pomoglo kad biste prestali probavati i razmisljati- lakse je reci negu uciniti - ako ne radite, zaposlite se, upišite na tečaj za koji niste imali vremena a uvijek ste to htjeli, radite ono sto stvarno volite (fizicka aktivnost, ples, druzenje, okretnite se prema vasim potrebama).
Ukratko, vratite se iz buducnostili ili proslosti u sadasnjost i zivite sada i ovdje - volite svog muza,( i on vas voli bas takvu kakva jeste) bez obzira da li imate zajednicko dijete ili ne. I dalje se mazite, seksajte, smijte i uzivajte u u zivotu i ne dozvolite da vam prazan hod ili bete upravljaju zivotom. Uzmite zivot u svoje ruke - radite ono sto volite, uzivajte u djeci jer ona imaju pravo na ljubav i podrsku a i vi imate njih kojima mozete davati svoju ljubav. Naravno, pod preduvjetom da volite sebe.
Javite se,
Zelim vam puno smijeha i radosti od srca
Ovo je bilo lijepo......
komentiraj (0) * ispiši * #
02
četvrtak
listopad
2008
...i dobila odgovor :(
Postovana,
vidim da vam je vrlo tesko. Problem s kojim se suocavate zaista je vrlo
stresan.
No, nije mi jasno ste ste ustvari htjeli reci s recenicom "Moj problem je
sto sam ja uzasno opterecena da mu necu pruziti osjecaj ocinstva". Ne
razumijem sto zelite reci. S jedne strane niste vi odgovorni za tu
situaciju, ne pruzate vi njemu osjecaj ocinstva, taj osjecaj on moze
spoznati jednog dana u kontaktu s djetetom. razumijem da vam je ta situacija
teska, ali ne razumijem zbog cega vi sebe krivite (uostalom sve pretrage
pokazuju da je s vama sve OK).
Pokusaj suicida koji opisujete je vrlo ozbiljna stvar. Mislim da bi trebali
potraziti psihijatrijsku pomoc i ostati u redovitom psihijatrijskom
tretmanu. To je vrlo vazno jer s time sto cete se stabilizirati i srediti
svoje psihicko stanje povecavate sansu da ostanete trudna. Zato vam
najtoplije savjetujem da sto prije zapocnete tretman kod psihijatra. S postovanjem, xxx
komentiraj (1) * ispiši * #
01
srijeda
listopad
2008
Danas sam pisala psihologu.....
Postovani,
zapocet cu kratkom anamnezom.....
Ja - sve OK
MM - oligoasthenozoospermia
1 AIH (SD) - beta 0.12
1 prirodni IVF (SD) (Klomifen + 3 GonalF) - beta 0.16
1 stimulirani IVF (SD) (Cilest, Suprefact, GonalF) - 6 JS, 3 prezrele, 3 OK, nijedna se nije oplodila, nema ET
1 prirodni ICSI (Poliklinika Škvorc) - 1 JS lose kvalitete, nije se oplodila, nema ET
Ne znam koliko su Vam podaci poznati, to su metode potpomognute oplodnje, meni za sada neuspjesne. Imam dva sina (12 i 13 godina) iz prvog braka. U drugom braku sam 3,5 godine a 2 godine pokusavamo dobiti dijete. Prvih godinu dana primjenjivali smo prirodne metode tipa, mjerenje temperature, gledanje vaginalne sluzi, pili smo folnu kiselinu, E vitamin, cajeve koje pospjesuju ovulaciju, koji poboljsavaju pokretljivost spermija....Kako nije dalo zeljeni rezultat, trudnocu, okrenuli smo se medicini. Prosli sve bitne pretrage, moji nalazi (papa test, brisevi cerviksa, spolni hormoni i dr.) sve B.O. Kod mog supruga dijagnoza oligoasthenozoospermia. Malo su spori, malo "grbavi" ali nije kriticno. S bivsom djevojkom je prije 8 g. ostvario trudnocu ali ona je inzistirala na pobacaju.
Moj problem je sto sam ja uzasno opterecena da mu necu pruziti osjecaj ocinstva. On mi svakodnevno govori da voli mene, da je sa mnom zbog mene i da bi mogao provesti cijeli zivot sa mnom i da nemamo dijete. Ali meni stalno kroz glavu prolaze njegove rijeci sa pocetka nase borbe: "Jedva cekam kad ce jednog dana malo, plavo, rudlavo bice spavati izmedju nas, a mi cemo ga cuvati od ruznih snova."
Uvjerila sam samu sebe da sam ja kriva, da sam trula iznutra, da moje jajne stanice nista ne vrijede. Da ce ga oteti mladja, ljepsa, plodnija. Pocela sam zapostavljati sinove jer ih valjda podsvjesno okrivljujem da zato jer imam njih, bog mi ne zeli dati jos jedno. Da bi ironija bila jos veca, njihov otac ih nije cak ni zeljan. O njima se brine moj sadasnji muz. Materijalno, uci s njima, pa cak i emocionalno, mada je tu dosta nespretan….jer nema ocinski instinkt....i to je razumljivo.
Kako ironiji ni tu nema kraja, meni vrlo bliska osoba je prije dva tjedna shvatila da je trudna u dvomjesecnoj vezi i eto, krajem iduceg tjedna ide pobaciti bice za kojeg bi ja zivot dala.
Njen kometar je bio: "A sto si ljuta...da mogu prebacila bi ga u tvoj trbuh." Kako osjecajno i suptilno....
Ima dana kad sam bolje, kad se smijem, poljubim djecu, pomognem im oko skole, skuham rucak s ljubavlju, s veseljem pospremam nas divan stan.
Na zalost, puno vise je dana kada od tuge ne kuham, ne pricam, sve mrzim....samo lezim i suze idu ili samo lezim i suza nema.Samo disem...vegetiram.
Izbjegavam sve cesce odlazak u drustvo, prijateljice sa malom djecom, kontakt sa svojom djecom...jos me jedino suprugov zagrljaj i njegova bezuvjetna ljubav drzi na zivotu, ali ne znam koliko cu jos moci izdrzati taj osjecaj da mozda nikad tom divnom covjeku necu pruziti osjecaj ocinstva i da mu je druga mogla dati vise od mene. Da je zasluzio bolje od zivota.
Danima mahnito trazim rjesenje da poboljsam plodnost i njegovu i svoju, da odem na sto bolji postupak potpomognute oplodnje, sasvim sam opsjednuta time. Do sada smo potrosili cca 15.000kn na postupke...doslovno smo bacili taj novac. Samo danas sam provela 9 sati trazeci bilo sto i bilo koga tko ce mi pomoci.....
Probala sam si pomoci volontirajuci u jednoj Udruzi...ne pomaze.
Probala sam si pomoci volontirajuci i pomazuci onima kojima je pomoc zaista krajnje potrebna humanitarnim radom, ne pomaze.
Jesam li sebicna ili sam luda?
Razgovarala sam danas sa suprugom i rekla sam mu da cu potraziti strucnu pomoc. Znate sto mi je odgovorio?
"Volim te beskrajno"
U lipnju sam si pokusala oduzeti zivot popivsi 2 l pive sa 18 tableta Normabela od 5mg. Nakon dve prospavane noci u bolnici Jankomir pustena sam. Na pismu je pisalo, nije suicidna, samo opterecena stresom na poslu i u obitelji.
Na to vise ne pomisljam jer to ljudi oko mene nisu zasluzili. Zasluzili su da im dam sve od sebe jer ih beskrajno volim. Pomislim cesto kako bi im mozda nakon prve boli kasnije bilo bolje…ali ne zelim vise ne uspjeti u svom naumu. Radije odustajem od takvih misli.
Kako da ga ne otjeram od sebe, kako da budem dobra majka svojoj djeci, kako da misli usmjerim na nesto lijepo, kako da se pokusam pomiriti sa bolnom istinom i cinjenicom da mu mozda necu dati potomka? Kako?
Ne pomazu rijeci - imas dvoje...divna si majka...volim te i ovakvu...imat cemo dijete jednog dana....mama zasto si uvijek nesretna...boli li te nesto....kako da ti pomognem....ma imate jos vremena....veseli se meni....kupio sam ti LCD....vodim te na veceru...
Vecina tih rijeci ne pomaze cak ni trenutno.
Imam 39 godina, osjecam se kao starica. U svemu ovome opterecuje me i cinjenica da su sve zene u mojoj obitelji (mama, teta, baka)usle do 40 godine zivota u menopauzu. Ima li kraja tim teskim okolnostima i pritiscima na moj zivot???
Pomozite mi, jer sam na rubu ludila i na dobrom putu da unistim sve sto volim.
Molim Vas, pomozite mi..........
komentiraj (3) * ispiši * #
