Romantika ili patetika - ustvari, jedna priča za laku noć

Danas mi je draga prijateljica rekla da stvarno dobro odrađujem "posao" majke/odgojiteljice/prijateljice. Sve u jednom. Da bi zaista trebala biti ponosna na svoje sinove.
Ponekad mislim da je zaista tako, ponekad da smo svi skupa krenuli krivim putem. No vjerojatno je sve to draž najtežeg zanimanja na svijetu - biti roditelj.
No, nisam u stvari htjela o tome pisati. Htjela sam pisati o tome koliko je u nama ostalo romantike. One izvorne i urođene ljudskom rodu. One što čuči duboko u nama i pokušavamo je potisnuti da ne padnemo u ponor patetike.
Moje dijete je danas učinilo nešto romantično i nimalo patetično za svoju prvu veliku ljubav pa je to i potaklo moju prijateljicu da to kaže, obje smo se vjerojatno na neki svojstven sebi način raznježile.... a ja sjetih događaja koji je nekako na svoj poseban način ostavio trag romantike u tada vrlo turbulentnom odnosu mene i mog dragog supruga. Ne, nije bila riječ o svađi....no bilo je turbulentno, vrlo. Onako da u mahu postanete svjesni da je nevjerojatno tanka linija između ljubavi i mržnje. No neki drugi put o tome.
Vratimo se na romantiku. Vratimo se na Badnje večer 2005.
U pečnici se, boje karamele, peče komad prasetine. Francuska salata već se odavno hladi. Kolači su gotovi, upravo ih slažem na veliki, svečani keramički tanjur. Crveni stolnjak, nadstolnjak sa imelom i bobicama. Totalno prigodno.
Izlazim na balkon i bacim jedan pogled na grad sa svog 12. kata. Primjetih da vino počinje dobivati kristaliće na vanjskoj strani boce. Valjda neće puknuti od hladnoće a voljela bi da je hladno.
U daljini se čuju djeca i petarde i lavež bukom iznerviranih pasa.
Na mom radiju Božićne pjesme. Dečki kite bor i prepiru se oko zvijezde na vrhu.
Ustvari i više nego prekrasna atmosfera, dan koji volim najviše u godini. Sve je skoro pa savršeno, samo još nedostaje moja ljubav.
Zovem ga na mobitel, ne javlja se. Zovem ga na drugi mobitel, ne javlja se. Već je skoro 7 navečer, već je odavno trebao biti tu.
U stanu je toplo i mirisno, a meni se ježi onaj dio od trtične kosti pa sve do korjena kose.
Što nije u redu? Što se dogodilo?
Ne želim vjerovati da se Božićna zabava u firmi mogla tako oteti kontroli da je on odlučio ovo vrijeme provesti tamo radije nego sa nama doma. A ja toliko želim vjerovati u Badnjak i kako je tada sve predivno.
Osam uvečer, nema ga, ne javlja se na pozive. Pokušavam zatomiti suze kada me dječaci pitaju kada će više ta fina večera.
Mobitel! Mobitel mi zvoni. On je. Javim se.
- Jel možeš izaći na stubište? pita on.
- Mogu, odgovorim dok mi srce lupa sto na sat.
Izađem, čekam. Lift nikako da krene. Što je sad pomislim.
- Pa gdje si? Čekam te. Da siđem dole ako treba šta pomoći nositi? Jesi dobro uopće? Pio si?
- Daj dođi do ovih velikih prozora na stubištu koji gledaju na Sljeme.
- Ok, evo, tu sam. O čemu se radi? Gdje si, brineš me k vragu!
- Pogledaj u smjeru Kustošije, tamo gdje je kuća moje mame ali mrvicu više. Jel gledaš?
- Gledam, ne razumijem, što ti.......PUF!!!!!
Prekrasna crvena raketa obasja nebo, otrči visoko, visoko i rascmolji se kao maslačak kad naglo puhneš u njega.
- Ovo je bilo samo za tebe! Volim te!
E sada me ni vijest da je izbio treći svjetski rat ne bi pogodio kao ova raketa. Suze su prsnule na prljavo staklo stubišta na 12. katu moje zgrade. Ako vam kažem da su mi bale visile skoro do želuca, valjda ću ubiti malo vaš dojam o mojem patetičnom ponašanju u tom trenu, ali bilo je tako kako vam zborim.
I dan danas pamtim svaku kap te rakete. Točno znam na koju stranu je prsnula i kako su se razlile te crvene suzice po nebu.
Eto, to bi bilo to. Moram priznati da mi muž baš ne naginje romantičnim ispadima pa me sama ta činjenica iznenadila u odnosu na njegovo iznenađenje, no, to je ipak svojevrstan dokaz da negdje u nama uvijek čuči jedna mala bočica čiste i izvorne romantike i valjda čeka svoj mjehurić da izbije iz nje ono što obično miruje i čeka, ono čega često nismo svjesni.