Dežela želi delati otroke, pohitrimo tja!

Psihičke posljedice liječenja (iz knjige Martina Spiewaka)

Ovo je prijevod, u nastavcima, poglavlja VII iz knjige Martina Spiewaka, njemačkog novinara koji i sam ima sina iz IVF-a, "Koliko daleko idemo po svoje dijete". Poglavlje se zove "Skriveni tajni život". Ponekad bolno iskreno, vrijedno je čitanja, kao i cijela knjiga.

Prva injekcija bila je najgora. Minutama je Christian Thomsen držao špricu u ruci, a da je nije mogao ubosti. Izgledalo je tako jednostavno. U MPO klinici sestra mu je dala dva paketa lijekova i injekcija i pokazala kako se to radi. "Tako ćete svaku večer", rekla je. Kao vođa jedne mobilne bolnice Thomsen je bio naviknut na injekcije. Ali kad se našao pred golim bedrom svoje žene, iskustvo je otkazalo. "Bojao sam se da ću je povrijediti."

Danas, nakon šest postupaka izvantjelesne oplodnje i više od 100 injekcija kasnije, Thomsenovi mogu samo kimati glavom kad se sjete straha od prve injekcije. Zabilježili su sve dijelove svoga liječenja. Grafove bazalne temperature, naputke koje su dobili tijekom liječenja, kalendare lijekova i slike s ultrazvuka ispunile su cijelu ladicu. "Injekcije su na kraju najjednostavniji dio IVF-a", kaže Marina Thomsen. "Postoje stvari koje ti nijedan liječnik ne kaže i čovjek si ne može niti predočiti prije nego što počne."

Ako čovjek pita ljude koji su prolazili kroz postupke što oni sad o tome misle, odgovor uvelike ovisi o ishodu liječenja. Par koji je uspio i napušta kliniku već nakon prvog pokušaja razmišlja o tome mnogo drugačije od Thomsenovih, koji nakon pola tuceta bezuspješnih pokušaja danas žive bez djece. Na početku, svima im je zajedničko samo jedno: ogromna nada koju polažu u postupak.

"Skoro euforični" su bili, prisjeća se Marina Thomsen. Napokon, nakon tri godine pokušavanja, nebrojenih bezuspješnih vježbi u krevetu, jedne izvanmaternične trudnoće, šoka da ne mogu više ostati trudna prirodnim putem, kao i beskrajni razgovori: napokon jedna perspektiva. Odluka da se obrate stručnjaku reproduktivne medicine učinila im se kao oslobođenje. Sad su imali jednoga profesionalnog saveznika u borbi protiv neplodnosti. Osjećaj da više nisu prepušteni na milost i nemilost vlastitom tijelu, već da "mogu nešto učiniti", ispuni mnoge parove optimizmom. Liječnici se pridruže takvom osjećaju i katkad ga još i pojačaju. U prvom posjetu klinici liječnik ih je uvjerio da će u njihovu slučaju uspjeti već nakon drugoga ili trećeg pokušaja.

Za Thomsenove je tada počeo jedan drugi skriveni život. Gore-dolje osjećaji koji će se ponavljati u svakom postupku izvantjelesne oplodnje. Česte hormonske injekcije za regulaciju proizvodnje jajnih stanica, stalni posjeti klinici na ultrazvuk ili vađenje krvi da postupak ne bi izmaknuo kontroli. Vađenje jajnih stanica pod anestezijom i dva dana kasnije vraćanje zametaka u maternicu. I uvijek iznova čekanje. Čekanje da jajne stanice sazriju. Čekanje, da se jajne stanice i spermiji spoje. Čekanje na test za trudnoću. Čekanje na sljedeći postupak u slučaju neuspjeha. "Čovjek svašta planira zbog postupka", kaže Marina Thomsen, "svoj posao, svoju slobodu, kućne poslove, seks."

Za punkciju i za transfer zametaka uvijek je uzimala godišnji odmor. Potrebni radovi u kući ili vrtu odrađeni su ranije, sve obaveze otkazane da bi se mogli posvetiti najvažnijem danu IVF-ciklusa. Ne mali broj parova počne uz konvencionalnu terapiju i terapiju alternativne medicine kod iscjelitelja ili specijalista kineske medicine. Tko živi na selu ili izvan većih gradova gdje se nalaze gotovo sve klinike, može izgubiti cijeli dan na putovanje ili čekanje na sam postupak. Dobiti dijete uz pomoć znanosti zahtijeva vrijeme.

Planirati termine, sastaviti kalendare lijekova, izmisliti strategije objašnjavanja za kolege na poslu ili poznanike: psiholog Tewe Wishemann priča u svojem priručniku San o vlastitom djetetu o menadžmentu liječenja neplodnosti. Nerijetko priroda baci najljepše planove kroz prozor: kad jajne stanice dozrijevaju brže nego je planirano, punkcija se mora obaviti već u ponedjeljak umjesto u četvrtak. Žena mora ili pomaknuti godišnji odmor ili izmisliti ispriku na poslu. Muž mora otkazati službeni put. I on je potreban: za dobivanje sjemena.

Rijetko će postupak izvantjelesne oplodnje proći onako glatko kako se to predstavlja u informativnim večerima klinike ili u udžbenicima. Za Marinu Thomsen prvo razočaranje zbilo se odmah na početku. Unatoč hormonskoj stimulaciji injekcijama liječnik je na ultrazvuku ustanovio samo dvije jajne stanice umjesto deset ili dvanaest koliko je bilo predviđeno. Budući da je mala šansa da će se obje uopće oploditi, liječnik im je savjetovao prekinuti ciklus. Marina Thomsen neće tu rečenicu čuti posljednji put.

Nastavak priče možete pročitati ovdje: nastavak

Naša mariborska priča

Pocela je 16.02.2009. prvim konzultacijama kod dr. Vlaisavljevica. Docekala nas je ljubazna medicinska sestra, uvela doktoru koji je pola sata spremno odgovarao na sva nasa pitanja, posvetio nam punu paznju. Objasnili smo mu koliko smo toga prosli u Hrvatskoj, koji problemi nas muce, zasto smo u stvari tu. Na svako pitanje dobili smo izravan odgovor bez laznih nada i okolisanja. Doktor nas je uputio u proces vantjelene oplodnje u Sloveniji, zamolio da obavimo jos neke pretrage sto zbog njih, sto zbog nas samih i zakazali smo termin za veljacu 2010.

Godina prolazi brzo kad starimo, no prolazi sporo kad nesto zeljno iscekujemo. U rujnu 2009. smo poslali sve obavljene preglede (HIV 1 i 2, test na sifilis, spolne hormone i dr.), te upitnik koji su nam dali da prilozimo uz sve nalaze. Upitnik je sadrzavao pitanja iz cijele nase i obiteljske anamneze kako bi se izbjegli bilo kakvi zdravstveni problemi, te je svima u interesu da se popuni vjerodostojnim podatcima. Poslala sam sve to postom, skoro jedan mali registrator podataka, cak sam i tablicu svih postupaka napravila u excelu kako bi doktor vidio koliko smo kada imali jajnih stanica, kojom metodom su oplodjene, koju stimulaciju smo koristili, da li je doslo do embriotransfera.....bas sve.

Nakon mjeseci iscekivanja, jedne hladne nedjelje pocetkom prosinca u 21:47 stize SMS poruka sadrzaja: Lep pozdrav iz Maribora! Pise vam Jasna Mursic iz gin. Klinike prof. Vlaisavljevica. Za postupak vantjelesne oplodnje naruceni ste za februar 2010. Ako ste jos zaintetresirani se javite na ovaj moj broj a mozete i na mail. Molim Vas da nam napisete i vasu mail adresu kako bi vam poslali protokol za Vas postupak.
Isti tren smo vratili poruku da smo itekako zainteresirani i nasu mail adresu i necete vjerovati, kada sam sutradan otvorila mail, bio je poslan iz Maribora dan ranije u 21:58. Stigao je nas protokol sa vrlo detaljim uputama rasporeda koristenja terapije /stimulacije i datumom naseg prvog kontrolnog pregleda.

Prosinac i sijecanj su prosli u uzimanju navedenih lijekova i sretnom iscekivanju kako cemo reagirati, hoce li biti bolja reakcija nego sto smo imali u nasim laboratorijima...

Prvi UZV pocetkom veljace je pokazao da su mi jajnici sasvim smireni, da nema nekih cista i polipa i da se moze krenuti sa stimuliranjem ovulacije. Nakon prve ture stimulacije dosli smo ponovno na kontrolu. Dr. nam je rekao da imamo 3 krasna folikula i jedan manji na koji necemo racunati. Pala sam u depresiju – Zaboga, pa toliko ih dobijem samo na Klomifenu?! No, umirile su me moje drage suborke sa rijecima da Maribor ide na kvalitetu a ne na kvantitetu i da ce sve biti ok.

Jos dva puta nakon toga smo bili na folikulimetriji i pratili rast folikula. Napokon je dosao i dan punkcije. Sestra nas je u bolnici smjestila u prekrasan boravak gdje inace zene ili parovi cekaju postupke, prijem u bolnicu i sl. Odmah smo se sprijateljili sa divnim parom iz Sarajeva, a kasnije i sa jednim parom iz Rijeke i jednim iz Beograda. Cijela prostorija je bila bivsa Juga u malom. Kada smo se presvukle u spavacice, sestra nas je povela pred operacijsku dvoranu. Bez obzira sto sam znala da cu dobiti opcu anesteziju, tu me lagano pocela loviti panika. Nikad nisam bila pod anestezijom....sto ako necu zaspati, sto ako ce me samo omamiti kao da spavam a sve cu osjetiti...
Prozvali su me. U sali me docekao cijeli tim – dvije sestre, anesteziolog, lijecnik i embriolog. Svima ohrabrujuci osmijeh na licu. Legla sam, nozice u zrak, stavili su mi na prst ono za otkucaje srca koji su prolomili dvoranu....bump, bump, bump, bump.... Sestra mi je rekla: Sad cete dobiti pikicu i odmah zaspati“. Pitala sam je: „Za koliko?“ Sljedece cega se sjecam je tapsanje po bedru i ugodnog glasa: „ Hajmo gospa, ste gotovi, se selimo na boljsi krevet!“ Pomogli su mi da predjem na krevet i odvezli u sobu da dva sata odmaram. U sobi sestra stalno sjedi, pod nadzorom smo svih 2 sata. Na odlasku nam je sestra podijelila papire na kojima je pisalo koliko imamo jajnih stanica, rekla da se vidimo za 3 dana i da budemo pozitivne i vesele. Na mojem papiru je pisalo 3 zrele jajne stanice.

I sad dolazi onaj najtezi dio iscekivanja. Tri dana necemo znati hoce li nam se stanice oploditi. No, odlucila sam biti vesela i pozitvna do kraja.

Dosao je veliki dan. I suprug i ja smo sretno cekali u predvorju da nas biolog pozove i kaze stanje stvari. Usli smo. Sjecam se samo rijeci: „ Imate dva prekrasna zametka, treca jajna stanica se oplodila ali se nije htjela dijeliti i mislimo da je za vas najbolje da oba vratimo, naravno ako se vi slazete.“
Dva, vratiti ce mi dva!!! Suze su mi skoro potekle od srece. Saznali smo da je jedan od njih osmostanicni. Ako ste redovito citali moj blog sjetiti cete se kako sam vec prije pisala kako nikada nismo dosli dalje od sestostanicnog zametka i kako me to uzasno kopa iz razloga sto ako stane na tom broju stanica, znaci nesto nije u redu. No eto, mi smo ih presli! Napokon! Zahvaljujuci mariborskom timu. Sad znamo da i mi mozemo imati kvalitetne zametke.
U istoj sali, tri dana poslije vracena su mi moja dva zametka, mrvice, buduci andjeli....mozete ih vidjeti ispod ovog teksta. Sad plutaju u mojoj maternici, traze mjesto gdje ce se ugnijezditi. Najiskrenije vjerujem u takav ishod.


Nasem ministru zdravstva, prof. Simunicu iz Petrove klinike za medicinsku oplodnju i vladi poslala sam razglednice iz Maribora. Na njima pise:

1. Priprema pacijentice za stimulaciju ovulacije – 93,15 eura
2. In vitro fertilizacija – 1.184,40 eura
3. Separacija semecic – 25,34 eura
4. UZV spremljanje folikulov – 93,42 eura
5. Prenos zarotkov v maternico – 136,80 eura
6. Anestezioloski pregled in ocena operativne sposobnosti – 51,30 euro
7. Splosna anestezija – 51,30 euro
8. Punkcija foliklov – 153,90 eura
9. Ljubaznost osoblja, strucnost osoblja, bolnicki uvjeti, laboratorijski uvjeti, vrhunski rezultati klinke, dva zametka visoke kvalitete koje nosim u sebi – NEPROCIJENJIVO!!!

Hvala Vam sto ste me vlastitom tastinom uvjerili da mojoj zemlji ne treba ovaj novac a da je sreca ipak dovoljno blizu. Hvala od srca jos jednom!


Moja prica mozda nece imati najsretniji kraj, mozda hoce, no kako god pogledate mi smo ovdje ipak vise dobili nego izgubili.

Na kraju zahvaljujem dr. Vlaisavljevicu na strpljenju, strucnosti i odlicnom smislu za humor, biologici Nini Hojnik koja mi je donijela sliku mojih zametaka uz ljubazan osmjeh, sestri Mariji Piperski koja se brinula o nama nakon punkcije i transfera i umirivala nas svojim smijehom i rijecima utjehe, sestri Jasni Mursic koja je u svakom trenu znala sve o meni i zagrlila me na odlasku s rijecima – „Budite veseli, dobre volje, priustite si sve u umjerenim kolicinama, nemojte slucajno pusiti, ici na bazene i bez odnosa do daljnjega molim. Sad ste trudnice i ponasajte se tako i cujemo se sa lijepim vijestima.“
Hvala cijelom timu UKC-a na ljubaznosti i strpljenju i hvala svim parovima koji su mi takodjer boravak u bolnici ucinili ugodnjijim. Hvala mojim suborkama po forumima na svim prekrasnim rijecima i podrsci. Hvala mojim deckima koji su si sami ovih dana morali podgrijavati rucak skuhan dan ranije i sto me uvijek docekao uredan stan. Sto se vesele sa mnom i cesce se dolaze mazikati. I na samom kraju ove price, hvala mom muzu koji je cijelo vrijeme bio uz mene, u ni jednom trenu nije gubio optimizam i nadu i bio mi sjajna zvijezda vodilja i kroz najteze trenutke. Hvala ti!

T.