Ovo je prijevod, u nastavcima, poglavlja VII iz knjige Martina Spiewaka, njemačkog novinara koji i sam ima sina iz IVF-a, "Koliko daleko idemo po svoje dijete". Poglavlje se zove "Skriveni tajni život". Ponekad bolno iskreno, vrijedno je čitanja, kao i cijela knjiga.
Prva injekcija bila je najgora. Minutama je Christian Thomsen držao špricu u ruci, a da je nije mogao ubosti. Izgledalo je tako jednostavno. U MPO klinici sestra mu je dala dva paketa lijekova i injekcija i pokazala kako se to radi. "Tako ćete svaku večer", rekla je. Kao vođa jedne mobilne bolnice Thomsen je bio naviknut na injekcije. Ali kad se našao pred golim bedrom svoje žene, iskustvo je otkazalo. "Bojao sam se da ću je povrijediti."
Danas, nakon šest postupaka izvantjelesne oplodnje i više od 100 injekcija kasnije, Thomsenovi mogu samo kimati glavom kad se sjete straha od prve injekcije. Zabilježili su sve dijelove svoga liječenja. Grafove bazalne temperature, naputke koje su dobili tijekom liječenja, kalendare lijekova i slike s ultrazvuka ispunile su cijelu ladicu. "Injekcije su na kraju najjednostavniji dio IVF-a", kaže Marina Thomsen. "Postoje stvari koje ti nijedan liječnik ne kaže i čovjek si ne može niti predočiti prije nego što počne."
Ako čovjek pita ljude koji su prolazili kroz postupke što oni sad o tome misle, odgovor uvelike ovisi o ishodu liječenja. Par koji je uspio i napušta kliniku već nakon prvog pokušaja razmišlja o tome mnogo drugačije od Thomsenovih, koji nakon pola tuceta bezuspješnih pokušaja danas žive bez djece. Na početku, svima im je zajedničko samo jedno: ogromna nada koju polažu u postupak.
"Skoro euforični" su bili, prisjeća se Marina Thomsen. Napokon, nakon tri godine pokušavanja, nebrojenih bezuspješnih vježbi u krevetu, jedne izvanmaternične trudnoće, šoka da ne mogu više ostati trudna prirodnim putem, kao i beskrajni razgovori: napokon jedna perspektiva. Odluka da se obrate stručnjaku reproduktivne medicine učinila im se kao oslobođenje. Sad su imali jednoga profesionalnog saveznika u borbi protiv neplodnosti. Osjećaj da više nisu prepušteni na milost i nemilost vlastitom tijelu, već da "mogu nešto učiniti", ispuni mnoge parove optimizmom. Liječnici se pridruže takvom osjećaju i katkad ga još i pojačaju. U prvom posjetu klinici liječnik ih je uvjerio da će u njihovu slučaju uspjeti već nakon drugoga ili trećeg pokušaja.
Za Thomsenove je tada počeo jedan drugi skriveni život. Gore-dolje osjećaji koji će se ponavljati u svakom postupku izvantjelesne oplodnje. Česte hormonske injekcije za regulaciju proizvodnje jajnih stanica, stalni posjeti klinici na ultrazvuk ili vađenje krvi da postupak ne bi izmaknuo kontroli. Vađenje jajnih stanica pod anestezijom i dva dana kasnije vraćanje zametaka u maternicu. I uvijek iznova čekanje. Čekanje da jajne stanice sazriju. Čekanje, da se jajne stanice i spermiji spoje. Čekanje na test za trudnoću. Čekanje na sljedeći postupak u slučaju neuspjeha. "Čovjek svašta planira zbog postupka", kaže Marina Thomsen, "svoj posao, svoju slobodu, kućne poslove, seks."
Za punkciju i za transfer zametaka uvijek je uzimala godišnji odmor. Potrebni radovi u kući ili vrtu odrađeni su ranije, sve obaveze otkazane da bi se mogli posvetiti najvažnijem danu IVF-ciklusa. Ne mali broj parova počne uz konvencionalnu terapiju i terapiju alternativne medicine kod iscjelitelja ili specijalista kineske medicine. Tko živi na selu ili izvan većih gradova gdje se nalaze gotovo sve klinike, može izgubiti cijeli dan na putovanje ili čekanje na sam postupak. Dobiti dijete uz pomoć znanosti zahtijeva vrijeme.
Planirati termine, sastaviti kalendare lijekova, izmisliti strategije objašnjavanja za kolege na poslu ili poznanike: psiholog Tewe Wishemann priča u svojem priručniku San o vlastitom djetetu o menadžmentu liječenja neplodnosti. Nerijetko priroda baci najljepše planove kroz prozor: kad jajne stanice dozrijevaju brže nego je planirano, punkcija se mora obaviti već u ponedjeljak umjesto u četvrtak. Žena mora ili pomaknuti godišnji odmor ili izmisliti ispriku na poslu. Muž mora otkazati službeni put. I on je potreban: za dobivanje sjemena.
Rijetko će postupak izvantjelesne oplodnje proći onako glatko kako se to predstavlja u informativnim večerima klinike ili u udžbenicima. Za Marinu Thomsen prvo razočaranje zbilo se odmah na početku. Unatoč hormonskoj stimulaciji injekcijama liječnik je na ultrazvuku ustanovio samo dvije jajne stanice umjesto deset ili dvanaest koliko je bilo predviđeno. Budući da je mala šansa da će se obje uopće oploditi, liječnik im je savjetovao prekinuti ciklus. Marina Thomsen neće tu rečenicu čuti posljednji put.
Nastavak priče možete pročitati ovdje: nastavak
Post je objavljen 21.02.2010. u 18:41 sati.