Šesto čulo, ženska intuicija ili puka slučajnost

Čovjek u sebi često pronađe skriveno ja....ono za koje nikad ne bi rekao da postoji. Sramežljivi često učine nešto čega se poslije opet srame, ali učine i tada su duboko u sebi ponosni na sebe. Dobri ljudi ponekad učine neko loše dijelo, nešto što nikada ne bi pomislili da bi mogli. Često se u nama lomi dobro – loše, lijepo – ružno, sretno – tužno, visoko – nisko, često razočaramo bliske ljude, no to je čovjek i ljudska priroda. Velik je valjda onaj koji prizna da je ponekad slab, tužan, jadan, lijen, zločest... Oni koji ne priznaju u stvari lažu sami sebe, ne druge. Svi smo mi od krvi i mesa i moramo sami sebi priznati da često ni prema samom sebi nismo iskreni.
Zašto ovo pišem?! Dogodilo se nešto za što sam mislila da se nikada neće dogoditi, mada sam često pisala da se tako osjećam....no duboko u sebi uopce nisam tako mislila. NE OSJEĆAM NISTA. JA NE OSJEĆAM NISTA. NEMA EMOCIJA. PRAZNINA. Eto, to se dogodilo. Prvi puta na tom upornom putu da život svoje obitelji upotpunimo sa još jednim djetetom ja ne osjećam ništa.
Ponekad, no vrlo rijetko osjećam duboko u sebi ono neko šesto čulo. Vjerujem da postoji intuicija. Ono sto ću sada napisati će vjerojatno rasvijetliti to moje vjerovanje.
Bili smo prije tjedan dana moj muzić i ja kod poznanika u Karlovcu. Dan prije nego ćemo ići k njima ja se onako iznebuha sjetim da sam još jesenas u novinama pročitala da je na Jamadolskom groblju u Karlovcu podignut i otkriven spomenik nerođenoj djeci. Osjećala sam potrebu da odem zapaliti svijeću za svu tu pobačenu dječicu, bez obzira na razloge zbog kojih nisu sa nama. Bez obzira da li su nerođeni odlukom roditelja ili se naprosto nisu dovoljno čvrsto primili, da li su imali neku kromosku grešku ili je majka bila nemarna. Zapalila sam svijeću, pomolila se za pale anđele, za majke koje su morale proći taj težak životni put. Za mnoge moje drage prijateljice koje su izgubile svoje bebice, za bebe moje seke, za bebu moje mame, moju nerođenu seku ili brata.....za sve.
No da se vratimo na moju borbu i moj križ. Prvi puta u toj borbi smo ugledali pozitivnu betu, vrlo nisku, ali pozitivnu.
No, kako je Bog odlučio da naš zivot bude sve samo ne prelagan i jednostavan, odmah smo znali da tako nešto neće završiti beskrajnom srećom. Završilo je biokemijskom trudnoćnom, beta lagano pada i čekam da prokrvarim i moje djetešce koje se samo na tren pokušalo uhvatiti za majčicu, ode jednim kratkim puštanjem vode u beskraj. U zemlju odakle smo svi niknuli.
Jesam li i za svog anđela tada zapalila svijeću a da nisam ni znala?
A ja ne osjećam ništa. Ali bas ništa. Jesam li zbog toga loša osoba? Loša majka? Loša supruga? Jesam li normalna? Osjećam se sasvim prirodno, kao da se ništa nije dogodilo. I uopće se zbog toga ne osjećam ni loše, ni krivom. Osjećam se nekako sretno. Osjećam se potpuno. Osjećam se kao netko tko si nikada neće moći zamjeriti da nisam pokušala sve i da nisam dala sve od sebe u svakom aspektu svog života. Vjerojatno postoji netko tko se neće sloziti sa mnom jer možda misli da bi on dao vise. Vjerojatno on i bi. No ja sam ja i znam svoj maksimum i minimum i znam da sam netko na koga je majka ponosna, na koga je suprug ponosan, na koga su djeca ponosna, ma što drugi rekli o tome.
Život ide dalje i ja ga spremno prihvaćam. Znam koliko je mala nijansa između života i smrti, znam kako je osjećati da te vračaju u zivot a ti se tome ne možeš oduprijeti, pa ga možda sada znam i više cijeniti.
Svatko je kovač svoje sreće. Nitko nikome nije kriv za ništa. Za sve što čovjek proživljava kriv je sam, krivo je njegovo ponašanje, stavovi, razmišljanja, karakter...
Hvala ti Bože na mojoj obitelji, na tome sto si mi otvorio oči kad sam bila na dnu, na svakom dragocjenom iskustvu. Hvala što si me kroz sve ovo očvrsnuo i pokazao da svako zašto ima svoje zato.
Čuvaj moju obitelj, sve moje prijatelje. Ne daj da itko od njih pati, daj im dovoljno da budu sretni. Ti znaš koliko je dovoljno. I to je sve što imam reći o tome.