19
srijeda
lipanj
2013
Zvijezde padalice
Kada nebom zaiskre zvjezdice, ja se upitam – da li je među njima i treptaj oka tvog. Ili možda tvoje srce među njima treperi. Ono nebesko i plaho.
Skrivaš li se to među njima dijete moje drago?
One padalice su samo vaša nevina igra?
Tješim se što nikada nećete biti iskvareni, grubi. Što nikada nećete izgubiti vjeru, duh i moć snova.
Tješim se što imam anđele na nebu, uz ove anđele na zemlji.
Ponosna sam na vas, djeco moja. Ponosna na vašu čistoću, ono što ste učinili od nas. Bolje ljude. Empatične i razboritije.
Mada vas ne vidim, tu ste. U mislima, u riječima, u djelima mojim. Volim razmišljati da je upravo to taj smisao.
Teško se nosim sa ljudima koji pitaju – zašto više nije tu.
Ne razumiju. Vi ste tu. Kroz neku drugu dimenziju, kroz neki drugi smisao osim ovog – ja živim.
Život nije samo ovo što svaki dan cirkulira kroz naš svijet.
Tako nije ni sve u onome što vidimo. Puno je u onome što ćutimo. Možda i puno, puno više.
Tuga se svakim danom sve teže podnosi. Oni nisu sretni s našom tugom. Onda nemaju pravi smisao. Nisu otišli da nam napakoste.
Izabrani smo? Za što smo izabrani? Nismo. To je samo patetična utjeha.
Nismo čak ni posebni. Isto smo samo roditelji. Imali djecu na nebu ili zemlji. Možda čak i veću odgovornost prema nebeskom djecom imamo.
Zemaljska će vam dati do znanja što očekuju od vas. Nebeska neće. Sva odgovornost je na vama.
Odgovornost kako će se osjećati svatko od nas.
Mislite li da zemaljska djeca mogu gledati kako im voljeni roditelji pate?
To što ih ne vidimo, ne znači da nismo odgovorni za osjećaje, svoje, njihove, naše, ostale.
Možda sam u pravu, možda nisam. No znam da ja ne bi voljela gledati voljene u boli, agoniji, plaču.
Voljela bi da me slave, da o meni pričaju, da me se sjete sa osmjehom, da me vole.
Ja postojim. Postojim i kad umrem i nitko neće moći obrisati moj trag u nečijim životima.
Kao što ni naši anđeli nikada neće biti zaboravljeni. Jer oni su stvoreni i oni postoje.
komentiraj (2) * ispiši * #
04
utorak
lipanj
2013
Pismo najljepšem anđelu
Drago dijete,
Postala si mi nekako stvarnija. Da li se tek sada budim iz stanja kada sam mislila da tako ružne stvari čovjek može samo sanjati? Ne znam.
Tvoje ime uklesano u hladan kamen polako mi budi neke druge, opet teške osjećaje.
Svaki posjet tvom vječnom domu do sada je bio pokušaj da ti nešto kažem, da ti kažem koliko te volim. Ne znam zašto riječi nikako ne izlaze iz mene.
Naprosto se sasvim blokiram, ukočim, zabezeknem i smrznem. Rekoh sebi, ajde da pokušam ovako.
Sigurna sam da znaš koliko si bila željena i čekana. Sigurno se sjećaš kako sam ti pjevala i tepala. Hranila sam te onim divnim okusima koji su te budili.
Vjerujem da si tužna što te braco napustio rano. Znam da je tada jedino što si još mogla čuti bio treptaj njegovog srca.
Nekako si mislim, možda si htjela biti sa njim. Možda je bio premaleni da bi se snašao u tom svijetu gdje ga mama i tata nisu dočekali.
Ako je tako, onda mi je malo lakše jer onda znam da si dobra i plemenita duša.
Naprosto moram vjerovati u anđele. Moram znati da ste dobro, da je tamo bolje, da ste sretni.
Moram vjerovati da si postala nečiji anđeo čuvar, moram znati da sve ovo ima neki smisao.
Tješim se da nisi sama, da si vjerojatno upoznala svoju drugu Majku. Da se smiješ sa mojim dragim djedicom i da i vama moja baka pravi odličnu bijelu kavu kao meni nekada.
Tješim se da ćemo se ipak opet sresti i biti sretni.
Tata vam je beskrajno tužan. Danima pokušava napisati nešto slično no i njega blokira tuga i bol. Ne ljutite se na njega, znam.
Sjedim na poslu, ovaj život teče dalje, kao i moje suze dok vam pišem. Znam da vam je teško gledati nas kako patimo ali zato i znam da ćete nam pomoći da prebrodimo zemaljsku tugu.
Znam da ćete nam pomoći da nas ne uguši bol. Znam da ćete zamoliti svjetske sile da vam podari još braće na ovoj zemlji dole.
Nisam vas još nikada vidjela u snovima. Ne znam da li zato što niste sigurni da li bi se od toga osjećala bolje ili gore. Ne znam ni ja.
Htjela bi da znaš da sam shvatila one tvoje sitne znakove. Znam da si samo htjela reći da si tu, da nas nisi sasvim napustila, da je bilo razloga za to.
Ne znam koji su tvoji razlozi, ali zaista se nadam da ćeš mi nekada pomoći da ih razumijem. Nekako mi sve ovo mora imati smisao.
Nadam se da se ne ljutiš što ponekad ukradem medvjedića i zeku iz tvog kreveta da spava između tate i mene.
Nadam se da se ne ljutiš što još nisam maknula uskršnjeg čokoladnog zeca iz tvog krevetića. Tvoje stvari sam samo premjestila u drugi ormar.
U podrumu su ti i stolica, kolica, auto sjedalica, ljuljačka i još hrpa stvari. Nadam se da želiš da netko jednog dana ipak sjedi u tome.
Idući mjesec ćemo tvoj tata i ja uklesati i tvog brata u kamen. Želimo da se zna da je i on kraj tebe, da ni njega nećemo nikada zaboraviti.
Znaš, da si ovdje, vjerojatno bi te već izlizali od poljubaca i milovanja. No, valjda nas to nekad čeka.
Ne znam što da ti još kažem, teško iz mene izlaze riječi. Sve si mislim da sigurno postoji način da osjetiš sve što ja osjećam za tebe.
Onda znaš koliko toga ima i da za to ne postoje dovoljno dobre ili lijepe riječi.
Čuvaj se anđele. Čuvaj bracu i sve dobre duše gore. Poruči našim anđelima čuvarima da čuvaju i nas dole.
Volim te!
komentiraj (6) * ispiši * #
