Marketing
Zvijezde padalice
Kada nebom zaiskre zvjezdice, ja se upitam – da li je među njima i treptaj oka tvog. Ili možda tvoje srce među njima treperi. Ono nebesko i plaho.
Skrivaš li se to među njima dijete moje drago?
One padalice su samo vaša nevina igra?
Tješim se što nikada nećete biti iskvareni, grubi. Što nikada nećete izgubiti vjeru, duh i moć snova.
Tješim se što imam anđele na nebu, uz ove anđele na zemlji.
Ponosna sam na vas, djeco moja. Ponosna na vašu čistoću, ono što ste učinili od nas. Bolje ljude. Empatične i razboritije.
Mada vas ne vidim, tu ste. U mislima, u riječima, u djelima mojim. Volim razmišljati da je upravo to taj smisao.
Teško se nosim sa ljudima koji pitaju – zašto više nije tu.
Ne razumiju. Vi ste tu. Kroz neku drugu dimenziju, kroz neki drugi smisao osim ovog – ja živim.
Život nije samo ovo što svaki dan cirkulira kroz naš svijet.
Tako nije ni sve u onome što vidimo. Puno je u onome što ćutimo. Možda i puno, puno više.
Tuga se svakim danom sve teže podnosi. Oni nisu sretni s našom tugom. Onda nemaju pravi smisao. Nisu otišli da nam napakoste.
Izabrani smo? Za što smo izabrani? Nismo. To je samo patetična utjeha.
Nismo čak ni posebni. Isto smo samo roditelji. Imali djecu na nebu ili zemlji. Možda čak i veću odgovornost prema nebeskom djecom imamo.
Zemaljska će vam dati do znanja što očekuju od vas. Nebeska neće. Sva odgovornost je na vama.
Odgovornost kako će se osjećati svatko od nas.
Mislite li da zemaljska djeca mogu gledati kako im voljeni roditelji pate?
To što ih ne vidimo, ne znači da nismo odgovorni za osjećaje, svoje, njihove, naše, ostale.
Možda sam u pravu, možda nisam. No znam da ja ne bi voljela gledati voljene u boli, agoniji, plaču.
Voljela bi da me slave, da o meni pričaju, da me se sjete sa osmjehom, da me vole.
Ja postojim. Postojim i kad umrem i nitko neće moći obrisati moj trag u nečijim životima.
Kao što ni naši anđeli nikada neće biti zaboravljeni. Jer oni su stvoreni i oni postoje.
Post je objavljen 19.06.2013. u 14:52 sati.