Danas sam pisala psihologu.....

Postovani,

zapocet cu kratkom anamnezom.....

Ja - sve OK
MM - oligoasthenozoospermia

1 AIH (SD) - beta 0.12
1 prirodni IVF (SD) (Klomifen + 3 GonalF) - beta 0.16
1 stimulirani IVF (SD) (Cilest, Suprefact, GonalF) - 6 JS, 3 prezrele, 3 OK, nijedna se nije oplodila, nema ET
1 prirodni ICSI (Poliklinika Škvorc) - 1 JS lose kvalitete, nije se oplodila, nema ET

Ne znam koliko su Vam podaci poznati, to su metode potpomognute oplodnje, meni za sada neuspjesne. Imam dva sina (12 i 13 godina) iz prvog braka. U drugom braku sam 3,5 godine a 2 godine pokusavamo dobiti dijete. Prvih godinu dana primjenjivali smo prirodne metode tipa, mjerenje temperature, gledanje vaginalne sluzi, pili smo folnu kiselinu, E vitamin, cajeve koje pospjesuju ovulaciju, koji poboljsavaju pokretljivost spermija....Kako nije dalo zeljeni rezultat, trudnocu, okrenuli smo se medicini. Prosli sve bitne pretrage, moji nalazi (papa test, brisevi cerviksa, spolni hormoni i dr.) sve B.O. Kod mog supruga dijagnoza oligoasthenozoospermia. Malo su spori, malo "grbavi" ali nije kriticno. S bivsom djevojkom je prije 8 g. ostvario trudnocu ali ona je inzistirala na pobacaju.

Moj problem je sto sam ja uzasno opterecena da mu necu pruziti osjecaj ocinstva. On mi svakodnevno govori da voli mene, da je sa mnom zbog mene i da bi mogao provesti cijeli zivot sa mnom i da nemamo dijete. Ali meni stalno kroz glavu prolaze njegove rijeci sa pocetka nase borbe: "Jedva cekam kad ce jednog dana malo, plavo, rudlavo bice spavati izmedju nas, a mi cemo ga cuvati od ruznih snova."
Uvjerila sam samu sebe da sam ja kriva, da sam trula iznutra, da moje jajne stanice nista ne vrijede. Da ce ga oteti mladja, ljepsa, plodnija. Pocela sam zapostavljati sinove jer ih valjda podsvjesno okrivljujem da zato jer imam njih, bog mi ne zeli dati jos jedno. Da bi ironija bila jos veca, njihov otac ih nije cak ni zeljan. O njima se brine moj sadasnji muz. Materijalno, uci s njima, pa cak i emocionalno, mada je tu dosta nespretan….jer nema ocinski instinkt....i to je razumljivo.
Kako ironiji ni tu nema kraja, meni vrlo bliska osoba je prije dva tjedna shvatila da je trudna u dvomjesecnoj vezi i eto, krajem iduceg tjedna ide pobaciti bice za kojeg bi ja zivot dala.
Njen kometar je bio: "A sto si ljuta...da mogu prebacila bi ga u tvoj trbuh." Kako osjecajno i suptilno....
Ima dana kad sam bolje, kad se smijem, poljubim djecu, pomognem im oko skole, skuham rucak s ljubavlju, s veseljem pospremam nas divan stan.
Na zalost, puno vise je dana kada od tuge ne kuham, ne pricam, sve mrzim....samo lezim i suze idu ili samo lezim i suza nema.Samo disem...vegetiram.

Izbjegavam sve cesce odlazak u drustvo, prijateljice sa malom djecom, kontakt sa svojom djecom...jos me jedino suprugov zagrljaj i njegova bezuvjetna ljubav drzi na zivotu, ali ne znam koliko cu jos moci izdrzati taj osjecaj da mozda nikad tom divnom covjeku necu pruziti osjecaj ocinstva i da mu je druga mogla dati vise od mene. Da je zasluzio bolje od zivota.
Danima mahnito trazim rjesenje da poboljsam plodnost i njegovu i svoju, da odem na sto bolji postupak potpomognute oplodnje, sasvim sam opsjednuta time. Do sada smo potrosili cca 15.000kn na postupke...doslovno smo bacili taj novac. Samo danas sam provela 9 sati trazeci bilo sto i bilo koga tko ce mi pomoci.....
Probala sam si pomoci volontirajuci u jednoj Udruzi...ne pomaze.
Probala sam si pomoci volontirajuci i pomazuci onima kojima je pomoc zaista krajnje potrebna humanitarnim radom, ne pomaze.
Jesam li sebicna ili sam luda?

Razgovarala sam danas sa suprugom i rekla sam mu da cu potraziti strucnu pomoc. Znate sto mi je odgovorio?
"Volim te beskrajno"

U lipnju sam si pokusala oduzeti zivot popivsi 2 l pive sa 18 tableta Normabela od 5mg. Nakon dve prospavane noci u bolnici Jankomir pustena sam. Na pismu je pisalo, nije suicidna, samo opterecena stresom na poslu i u obitelji.
Na to vise ne pomisljam jer to ljudi oko mene nisu zasluzili. Zasluzili su da im dam sve od sebe jer ih beskrajno volim. Pomislim cesto kako bi im mozda nakon prve boli kasnije bilo bolje…ali ne zelim vise ne uspjeti u svom naumu. Radije odustajem od takvih misli.

Kako da ga ne otjeram od sebe, kako da budem dobra majka svojoj djeci, kako da misli usmjerim na nesto lijepo, kako da se pokusam pomiriti sa bolnom istinom i cinjenicom da mu mozda necu dati potomka? Kako?
Ne pomazu rijeci - imas dvoje...divna si majka...volim te i ovakvu...imat cemo dijete jednog dana....mama zasto si uvijek nesretna...boli li te nesto....kako da ti pomognem....ma imate jos vremena....veseli se meni....kupio sam ti LCD....vodim te na veceru...
Vecina tih rijeci ne pomaze cak ni trenutno.

Imam 39 godina, osjecam se kao starica. U svemu ovome opterecuje me i cinjenica da su sve zene u mojoj obitelji (mama, teta, baka)usle do 40 godine zivota u menopauzu. Ima li kraja tim teskim okolnostima i pritiscima na moj zivot???

Pomozite mi, jer sam na rubu ludila i na dobrom putu da unistim sve sto volim.

Molim Vas, pomozite mi..........