srijeda, 08.10.2014.

Život je lijep! (4)

Prije obilaska pučinskih bisera Brusnika i Sveca, "paraglajderskim letenjem" i nad njima, naučih "sletjeti" bez ogrebanih koljena i laktova...;)))) Koliko li se nebeskih tijela udružilo u povoljne aspekte da bih "sletjela" tada i tamo! Sada, na odlasku sa Sveca, kada težina rastanka riječi okuje okom, molim - da se opet stvori konfiguracija na nebeskom svodu koja će povratak u ono što je toliko različito od ovog što ostavljam, učiniti barem - normalnim! Jer dio sebe koji pronađoh uzimam sa sobom...i neka njegova svetost čuvajući ga, u neokrnjenost pohrani do narednog susreta sa cijelim... Priprema za odlazak... Dva su svijeta na ovom otoku, onaj nametnuti, koji smo prihvatili kao svoju "slobodu izbora" (a učini nas robljem niskih pobuda), je zadobio ozljede opasne po život u frontalnom sudaru sa svijetom koji prihvaća svu našu nesavršenost. Ova uvala, stidljivim suncem nam se na rastanku smije...mislim da smo joj bili dragi... Prilično smo tihi...brujanje brodskog motora nas nadglašava...ili je opravdanje za toliko suvišne riječi. Plovimo mislima, svatko svojom pučinom pitanja bez odgovora... Dal' Dionisu si otkrio tajnu okusa nektara što iz njedara nudiš kao svetost imena svog? Dal' su samo u tvom, najplavijem zagrljaju dubne, sirene tako putene i podatne zavodniče jedan? ...? Susret s kruzerom govori kako ni u ovim bespućima nismo sami. Valovi koje on stvori su doživljaj za sebe...ali prilaze nam kao pozdravi upućeni našoj "malenkosti" jer kormilo nam je u sigurnim rukama... Gotovo nesvjesna svoje prisutnosti na stolici na kojoj sjedim, misao mi, čipkasto ispreplećući moje sada i moje biti, osluškuje simfoniju tišine zvijezdanog orkestra onog sinoćnjeg neba, pod zakriljem kojeg su moguće sve opipljivosti. Ma gle ga...i sunčani dio neba je zaveo da njemu u zagrljaj ode! Tek malo glasnije od šapta, glasnik Eola mi pripovijedi da Diomedovo svetiliše (Palagruža) uslišuje zavjetne darove štovatelja. Netko me razgoli, davno prije u onom sada, odjene školjkama bisernicama, zavjetovajući se imenom da se neću Diomedovom dragom samo zvati... - I sada spavaj - reče glasnik, otpuhne mi pepeo iz očiju koji me i ugašen pek'o. Podari mi cjelov u potiljak, po naputku Diomeda mora da je, jer jedino on znade da takve najviše volim. Zadnje sunčeve zrake Svetac poliježe u postelju svoju, da bi zorom Suncu do uzglavlja prvim bio... Mi smo već uplovili u suton... Upletoh se u krajičak oka, u kutak osmijehom uzdignutih usana...dok moj mač je u koricama bio. Zapleo me jedan davni trenutak djetinjstva koji je strpljivo čekao da skinem okove ravnodušnosti. Gle! Tamo je nebo uistinu drugačije...paraglajderima omiljeno! mom prijatelju paraglajderu Oznake: ljeto 2014

- 22:08 - Komentari (37) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.10.2014.

Život je lijep! (3)

Dobro jutro otoče! "...Nalazim se u dubokom srcu dubokog mora. Ovamo su me doista vile donijele, u nepoznatom nadnevku kada je globus zadrijemao i nitko nije mogao da me primjeti. Ja sam u carstvu pustolovina, u čudu događaja. Konačno sam doživio da je svijet zaboravio. I postao sam vlasnik jednog otajstva. Otputovao sam ravno pravoj slobodi..." Tin Ujević, "Nit u srcu mora", 1930. Ove su riječi Tina Ujevića upućene Svecu. Zar bi uopće mogla ne složiti se s njim...? Naime saznajem da su u ovoj osebujnosti otoka, boraveći na njemu 30-ih godina prošlog stoljeća, inspiraciju pronalazili pjesnik Tin Ujević, hrvatski novinar istraživač Franjo Fuis, slikari Ignjat Job, Đuro Tiljak, Mirko Kujačić... Ovdje...pored mene...ili možda u sobi u kojoj spavam...nastajale su skice novog stiha, zanimljivog članka, slika pejzaža, ljudi... Sa štovanjem prema tebi Otoče, bilježim se svojom prisutnošću! S lijeva na desno...Vis...Biševo... i njegovo visočanstvo - maleni Brusnik! Taj misteriozni Brusnik zaslužuje još jedan panoramski pogled pred rastanak... Zar sam spomenula riječ "rastanak"? Nećemo sad o tome... Idemo dalje... Ovo na slici zovu "starom kućom"...od nje počinje izgradnja "civilizacije" na otoku, prvo one dvije male, pa onda ona veća... Pedesetih godina prošlog stoljeća na otoku je stalno boravio 51 "svecor" - kako i danas nazivaju one porijeklom sa Sveca. Jedini kontakt sa svijetom bili su im ribari koji su morskim dubinama (do100 m) oko Sveca dolazili isključivo radi pučinskog ribolova i normalno, jastoga. Na otok bi se iskrcavali tražeći zaklon od nevremena. "Svecori" bi im davali utočište i hranu, a ovi njima ulov ili bi im okopali vinograd. Zanimljiv suživot u nevolji... Na otoku su trag ostavili i Benediktinci; u zaravni Poje, na nekih 200 metara nadmorske visine, nalaze se ostaci samostana, kapelice, groblja... Put do tih fragmenata ostataka je prilično neprohodan i trebalo bi im se posvetiti s pažnjom i vremenski i snalažljivošću neki slijedeći put... U 18. stoljeću postojala je čak i TVORNICA(!!!) za proizvodnju smole kao tražene sirovine u brodogradnji. Ljudska nerazboritost dovodi do njene propasti uslijed prekomjerne sječe borovih šuma. Bez osjećaja za mjeru, naravno, resursi se iscrpljuju! Uvijek bilo i uvijek će i biti! Ova surova ljepota, polako ali sigurno, pobjeđuje čovjeka čineći ga slugom, a ne gospodarom... Zub vremena... Nakon "stare kuće" nastaje kuća bliže uvali tj. " gornja kuća" - kako je i zovu , a na slici je tzv. "donja kuća"... Joj što uživam u ovim orjentacijskim nazivima! Shvaćam da "civilizacija" koja na otoku postoji je ona u kojoj čovjek i priroda surađuju, ona s realnim čovjekovim potrebama...npr. na njemu je oko 40-ak gustirni što u blizini kuća, što u poljima, a odnos prema vodi je upravo onakav kakav treba biti. Nema rasipanja tog za život bitnog dara s neba..."ne ostavljate slavinu da curi dok sapunate ruke". Ovdje je simbioza čovjeka i prirode takva da često od domaćina čujete rečenicu "Pa ne treba nam više od ovog." S osjećajem za mjeru, na otoku živite izobilje! Dosta vinograda je zapušteno, npr. sorta rukatac je gotovo nestala, dok se plavac relativno dobro drži. Zahvaljujući ljudima koji ga dolaze održavati ovdje se još uvijek događa, kako sam jednom negdje pročitala - ona alkemija duše koja sunce pretvara u vino... Vinograd plavca... Dok ovako hodamo nekim slobodnim stilom koraka uočavamo kako su šume van utabanih puteljaka neprohodne, prašumske...slušamo o zmijama koje ovdje obitavaju, srećom sve neotrovnice al' ipak mi je drago što ih nisam vidjela, o Svecu kao odmorištu za ptice selice koje onako skupno preplave otočke klisure...e, to bi voljela vidjeti... Otok koji ima naziv za svaku siku, puteljak, dol, vrh...mora da je povećao svoju kvadraturu od 4.6 km2, jer neznam kud su mu svi ti nazivi stali... Kuća u kojoj jesmo ima specifičan i lijep miris smilja. To je ljekovita biljka kojoj za rast pogoduje ovaj sunčani kamenjar. Dijalektom je zovu "cmij", a s obzirom da nikad ne vene drže je i u ormaru...i dugo lijepo miriše. Evo je! Ilirska kraljica Teuta - istina ili legenda? Na klisuri, s istočne strane otoka, imala je utvrdu...kulu... Put do srušeneih zidina je...a šta bi drugo bio nego neprohodan! Ovog puta dajem si mašti na volju bez da ugostim sebe u "Teutinom gradu" doslovno i sasvim mi je sve jedno kakav ćete stav Vi zauzeti kad pogledate ovo dole hr.wikipedia.org/wiki/Krajicin Ja sam ionako već odabrala! A vidi njega! Mimikrija! Kažu da je ovo paličnjak...pravimo se da ga ne vidimo i hodamo dalje... Prepoznajete li ovaj cvijet u kamenu? Nepravedno zaboravljen zasluženo se vraća kao delicija, pripisuju mu se i afrodizijačka svojstva... Normalno, motar...matar...petrovac...kako hoćete. Samonikla biljka predjela neposredne blizine mora, pomalo mesnatih listova, slan, aromatičan... Najčešće se kiseli, jede sirov kao salata, kuha kao umak uz ribu.... Šetnju moramo privesti kraju. Treba se pripremiti za polazak i krenuti da nas u povratku ne uhvati noć na pučini... Jedino kod našeg domaćina, onaj instikt da je vrijeme za nešto - funkcionira! Mi ostali smo se "pogubili"... Poslušni smo k'o školarci! Puna sam...u mene više ne stane...a toliko toga bi još trebalo poslušati, vidjeti, fotografirati...znati prenijeti. Sada znam kod koga su ključevi otočkih tajni! Morat će mi bar još jednom otključati te odaje... Ovaj pogled uzimam sa sobom... Oznake: ljeto 2014

- 12:08 - Komentari (47) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.10.2014.

Život je lijep! (2)

Kad Vas pitaju kako to volite, u ovom slučaju jedno malo kopno (površine 4.6 km2, obalne dužine 12 km) na sred pučine i ostanete zatečeni pitanjem, jer osvješćujete kako ne znate odgovor na njega i ne možete radi obrazloženja otrgnuti djelić od cjeline, znači da volite - čistom ljubavlju! Uzvišenost ljubavi je upravo u tome što ona ne diktira kako, koga, koliko dugo ...treba voljeti. Ljubav je jednostavno - samo ljubav! Ljubav je i ono desno..."klisurasti greben" kako običavaju zvati Svetac... Dok plovimo prema jugoistočnoj strani otoka, do uvale Povle boka koja je naš cilj, teško je balansrati između jave - slušanje zanimljivosti o otoku (nikad zabilježen mraz, sušni period bez kapi kiše od svibnja do rujna, osobito jako jugo, česta pojava morskih pijavica...) i sna - opčinjenost otočkom visokom i strmom obalom koja se na pojedinim mjestima otvara u podmorske špilje kao nekadašnje obitavalište sredozemne medvjedice... Sjeverozapadna strana otoka, strmi kameni zidovi...klifovi...ili litica... Na klisurama Sveca gnijezdi se rijetka i zaštićena ptica Eleonorin sokol ne očekujte fotografiju Stižemo... Nekoliko nas s jedrenjaka će sigurno uduplati broj stanovnka koji je trenutno na otoku. Doduše, nikad ih nema "puno"...ali uvijek ima netko...osim u zimskim mjesecima negdje od studenog do veljače. Prije nekoliko godina, na prijelazu u novi milenij, umrla je zadnja stalna stanovnica otoka. Njenim odlaskom i sam otok je prešao u neki novi milenij osamljenosti... Kao što vidite nema pravog privezišta ni zaklona...računamo na mirno more. Svaka čovjekova intervencija po tom pitanju je Sizifov posao...čovijek napravi betonski lukobran, a olujno jugo koje diže more do nebesa dajući mu nevjerovatnu snagu udara...razbije ga! Uslijed dužeg boravka na otoku i nepredvidljivosti morske čudi, brodice se ne privezuju. Izvlače se na improvizirano "izvlačilište"...a kad odlazite, ponavljate porinuće. Meni zanimljivo, vlasnicima mukotrpno... Ova brodica govori da nekoga sigurno ima u onim kućama u brdu... Što volim ovaj kreativni nered dvorišta! Pogled upućuje na još jednu "endemsku vrstu" zvanu - domaća mačka sa Sveca. Hahaha... Evo je! Pitam vlasnika dvorišta: - Kako se mačka zove? Odgovara: - Nikako! Nema imena, svi je zovemo "mačka"...odnosno dijalektom "maška". - A čija je? - radoznala sam. - Naša - odgovara i nastavlja... - ovdje nema moje-tvoje, ovdje je sve naše! Pametnome dosta! Trpezarija...ili možda dnevni boravak...a možda je primća soba za goste...ili prostor za meditaciju...ili...ma šta god hoćete! Krušna peć stara 80-ak godina, smještena u špiljii, još uvijek je u upotrebi i na raspolaganje svima! Banket pod stoljetnim rogačem...uz muziku uživo - nastupaju: zbor ptica (sopran, alt), galebovi u letu (bariton, bas)...ili smo mi nakon jela popili malo više ... ODLIČNOG crnog vina! Ovo je jako tužna slika...hik! Nitko se nije sjetio slikati punu teču...hik,hik...navalili smo ko bijesni morski psi! Jedino (dok još)mogu uslikati u čemu je stiglo naše jelo...za ništa drugo nemam dokaza... Dan je bio naporan ... svi su utihnuli. Sutra ćemo malo prošetati ovom ljepotom. Puna nekog slatkog umora prisutna sam negdje duboko u sebi... Oznake: ljeto 2014

- 01:40 - Komentari (43) - Isprintaj - #

utorak, 30.09.2014.

Život je lijep! (1)

Oduvjek sam željela posjetiti pučinske otoke Brusnik i Svetac (službenog imena Sv. Andrija) viškog akvatorija. I ne bi to bio problem da sam ljubitelj turističkih izleta, u smislu brzopoteznih i površnih osvrta u gomili, na nešto fascinirajuće ljepote gdje vrijeme broji se na bezbroj načina, ukoliko se broji nešto toliko nebitno u ovom malom kutku svemira. Da bi bilo sve po mom nije mi preostalo drugo nego da se "pozovem u goste" kod dugogodišnjeg prijatelja koji... - ovo nije bitno! Bio je to izlet, po današnjim mjerilima, u "prapovijest" životnog standarda i navika svakodnevnice. Prava robinzonska avantura s naglaskom da tek jedna kuća u uvali na Svecu ima solarnu energiju...a ta nije "naša". Dakle, dani bez televizije, bez interneta i mobitela (nema signala), bankomata (na snazi je isključivo robna razmjena...novac gubi na značenju), večer provodiš uz svjetlost mjesečine ili voštanice, jelo pripremaš na "živoj" vatri u kaminu dok je plinsko kuhalo izum za slučajeve lijenosti (čitaj: nužnosti), a voda za piće, "tuširanje" i sl. je...kišnica iz gustirne!!! Iznenada je uslijedio poziv da konačno realiziram svoju zamisao jer...trebalo je doći na red. Mnogo je ljubitelja robinzonskog turizma, a kapaciteti su vrlo ograničeni. Tog dana je i nebo bilo naklonjeno mojoj pustolovini... More je ljubilo putanju jedrenjaka spajajući se s nebom...na horizontu su obrisi otočića Jabuka kojeg za ovog putovanja nećemo obići jer iako oku izgleda blizu...izraženo morskim miljama ipak nije tako. Drugog puta ćemo...na moj tužni izraz lica odgovara onaj koji bolje razumije morske milje od mene... Naš cilj je lijevo Brusnik, desno Svetac...kaže "kapo"... Još bliže cilju...pogleda uprtog u daljinu, želeći svaku prijeđenu milju osjetiti kao otkucaje vlastitog srca, gotovo da više i ne pričam... Brusnik uronjen u modrinu... Brusnik uronjen u tirkiz... Otoče, kako nas postojanošću gordo dočekuješ... Znam...i ja tebe! Približavamo se iskrcavanju na plažu Brusnika...opći dojam je pomalo apokaliptičan čim se suce malo skrije. Nije da se sprema nevrijeme, ne...jednostavno je boja kojom otok vibrira takva...ozračje koje odašilja drugačije je od uobičajnog...pomalo se gubite u nadnaravno. Otok je vulkanskog porijekla, u njegovim je stijenama visoki postotak željezne rudače stoga kompas tu nije u funkciji, ne pokazuje pravi smijer...a i moj unutrašnji pomalo "šteka". Brusnik je spomenik prirode. Koračajući njime, koračate stvrdnutim ostacima lave. Njegove je staze vrijeme uljepšavalo 150 milijuna godina (?) da bi i moje stopalo danas gazilo njime. Nautičari i ovdje ostavljaju svoje tragove destrukcije. Sve više pohode ovu ljepotu koju ne doživljavaju, pa je tako i ne zaslužuju, čast izuzecima, ostavljajući nemarno svoje tragove u očekivanju da će i ovdje doći komunalci pokupti njihovo smeće. Strahovito me ljuti toliki ljuski nemar! Ovdje i sama buka narušava prirodnu ravnotežu otoka. Buka ovdje ne postoji! Ovi oblutci plaže su, kao što već rekoh, vulkanskog porijekla, a ovako modelirani morem i vremenom prekrasno izgledaju... Zakonom je zabranjeno odnositi ih s plaže...jer se kao takvi "ne stvaraju"...sve do neke nove erupcije pomislim dodirivajući to blago prirode za koje mogu samo pretpostaviti vrijeme nastanka na zamišljenoj crti vremena...ako uopće mogu i to (?) Moram stavi i ovu fotku oblutaka jer se ne mogu odlučiti koja mi je draža...gornja ili ova... Endemska vrsta guštera: brusnički crni gušter koji obitava samo ovdje, crne je boje s tirkiznim pjegama uzduž boka koje iz daljine izgledaju kao linija... Ova je fotka "kupljena" od još jednog "vremenskog putnika" našeg jedrenjaka, jer onaj moj gušter pobježe kad sam ga htjela slikati izbliza... Tri svoje slike sam trampila za jednu ovu! Ma... Ionako su sve moje ostale bolje od njegovih i neće više dobiti niti jednu...a kad malo bolje pogledam...hmm... nema baš šta ni za ponuditi. Učim surovost života Brusnika! Kapare... "prave brusničke" ...samoniklo bilje čiji se pupoljci beru (one kuglice) prije nastanka nježnog cvijeta...drže se u morskoj vodi neko vrijeme da bi sol isprala gorčinu okusa, zatim se stavljaju u dobru domaću kvasinu....i jedva dočekate njihovu konzumaciju! Također se na sličan način mogu konzumirati i listovi kapare. Pri branju treba imati mjeru...ne dozvoliti istrebljenje te samonikle, često nepristupačne biljne vrste. Kaparu je teško presaditi, zaljubljenu otrgnuti iz zagrljaja kamena, mora, soli i sunca... Kad se kao zeleni vodopad spušta niz hrid prkoseći vjetrovima i žegi, cvjetovima usmjerena suncu i modrini bespuća neda se brati...možete je samo, tako nedodirljivu, zadivljeno promatrati uzdišući za njom, kao za samozatajnom ljepoticom... Moram i ovu fotku staviti da se "ne svađa" s onom gornjom... Odoh i ja do ponožja najvišljeg vrha Brusnika radi... pogleda koji "puca" na otoke u daljini - Vis lijevo, Biševo desno... - A šta je ovo? - pitam. Kanjon isprepleten kamenim bazenima (?) kažu jedni... Slana jezerca (?) kažu drugi... Nešto toliko neočekivano i odudarajuće...kažem ja. Naime, prema zapadnoj strani Brusnika nailazi se na ovaj fenomen. Dio otoka pod morem prošaran je kanalima tako da morska voda prodire na površinu stvarajući bazenčiće. Dubina bazenčića ovisi o plimi i oseki...trenutno gledamo plićinu, a ne dubinu. Ali za jakog juga, osobito zimi, ta se udolina toliko ispuni morem stvarajući takoreći od jednog otoka dva odvojena otočića. Nazivaju ih još i prirodnim jastožerma, jer su ribari prije, dok bi ribarili u brusničkim vodama, u njima ulovljene jastoge održavali na životu. Normalno, to se odvijalo u zimskim mjesecima jer tada na snazi nije bio lovostaj. Sada se jastozi love samo ljeti, tako da prirodne jastožere nemaju svoju svrhu...osim da se posjetitelji čude umijeću nenadmašnosti u idejama i suradnji čovjeka i prirode. Puno toga vrijedno spomena nije ovim postom rečeno. Toliko je zadivljujućih detalja... Priznajem, nisam bila spremna na tolike neočekivanosti na otoku da bi sve zabilježila fotografijom i popamtila detaljno izlaganje "vodiča putovanja" kako bi viđeno adekvatno prenjela Vama. Zato se, normalno, bilježim za još jedan obilazak.... Napuštamo neobičnost ozračja Brusnika i idemo dalje prema susjednom otoku Svecu... Plovilo nas čeka...gumenjakom do jedrenjaka...a tko hoće može i plivajući...mislim do jedrenjaka, ne do Sveca. Oznake: ljeto 2014

- 00:43 - Komentari (50) - Isprintaj - #

srijeda, 13.08.2014.

Tu sam usidrena...

Pred smiraj dana zumiram NIRVANU, svaki oblutak je k'o moje krvno zrnce... S nekim sam tko osjeća se jednako kao i ja... I on se usidrio... Oznake: ljeto 2014

- 02:15 - Komentari (23) - Isprintaj - #