ponedjeljak, 30.11.2015.

Predaja...

"Prisustvo je ključ. Sadašnji trenutak je ključ. Pošto je otpor nerazdvojiv od uma, napuštanje otpora - odnosno predaja - predstavlja smrt uma kao vašeg gospodara, varalice koji se pretvara da je "vi", lažnog boga. Sve osude i sva negativnost se razgrađuju. Carstvo Bića, koje je prekriveno umom tada otvara svoja vrata. Iznenada se u nama javlja duboka tišina, neobjašnjiv osjećaj mira. A u tom miru leži ogromna radost. A u toj radosti leži ljubav. A u samom središtu počiva ono sveto, ono bezgranično. Ono što se ne može imenovati." (Eckhart Tolle "Moć izbora")

- 12:02 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.11.2015.

Još jedan post o tebi...

Kišica sitno sipi danas. Neki tužan dan je. Poput one divlje loze u dvorištu opleo si moje misli. Htjela bih ti reći nešto lijepo, dati važnost svakom trenutku od dana kad sam te prvi put uzela u ruke. Bio si toliko malen, da taman si na spojene dlanove mi stao. Imam negdje tu fotografiju, pokazat ću ti je jednom. Znaš, lijepim uspomenama se prkosi zaboravu. Zato ima toliko tvojih fotki. Prkosim i danas životom živim, onom dalekom danu rastanka, koji jednom će neminovno doći. Prkosim, iako znam da poražena bit ću... Ni drugi pobijedili nisu... Pričala sam ti o @modrineneba i njenoj Sini, koja je odlazeći ustupila mjesto Uli. Evo godina dana prođe, kako Sina veselo trčkara cvjetnom livadom negdje... I njenih je fotografija puno. Onda onaj emotivac pod maskom nedodirljivog, vagabunda...i tko zna čega sve ne. Znaš onaj @EL D na čiju stranicu bloga uvijek zalaješ kad vidiš onog morskog psa? E, taj! Prije pola godine mi reče: @ Zahira nažalost nisan zlatna ribica... kad bi bija...ispunija bi sebi želju da mi se moj dragi Bobi vrati :((( Znaš, ako ikad ulovimo zlatnu ribicu na tunju s mula, dat ćemo mu je. Jutros je SMS-om, od @Shadow of soul, zakucala još jedna tuga na vrata moje duše. Zato sam ti danas ovakva. Odgovorih joj samo "Oh..." Nekoliko dana je ništa pitala nisam o njenoj Šuški...bojala sam se...ali ja i ne znam govoriti o takvim rastancima. Morala sam malo popičati s tobom... Ali ne, opet nećemo pričati o rastancima. Rekoh da ti želim reći nešto lijepo... Želim ti zahvaliti za sve one noćne sate i sate koje si prosjedio na stolici pored moje buljeći u ekran laptopa. Hajde, nekad bi ti se desilo da puhneš u pepeljaru, pa bi tragovi pepela bili po čitavoj tipkovnici. Jednom si mi prolio šalicu čaja. Srećom tipkovnica je preživjela i nitko ništa nije saznao o tom događaju ni dan danas. Ma, tim smo pravi! I znaš, ne ljutim već odavno što si sav onaj ukrasni papir zgužvao na Badnji dan, a trebalo je u njega poklone umotati. Smislili smo nešto i opet je sve prošlo ok. A ti, kao svjestan da si učinio nešto što nisi smio, suzbio si napad napetosti u zraku zabavljajući svih oko sebe glumeći soba. Tako si veselom učinio tu Badnju večer, hvala ti i na tome, da nitko se obazirao nije na zgužvani, pa "popeglani", na nekim mjestima malko i poderan ukrasni papir u kojeg smo poklone ipak umotali. Ma, shvatila sam ja i tvoju potrebu da na upravo oćišćen tepih od tvojih dlaka najviše voliš ležati. Čisto je čisto...a e! Rekoh im: "Pustite ga, kad tako uživa! Ja ću očistiti." I nije mi bila laka, tako da znaš... Onda si mi zahvalio na tome dignuvši nogu i "obilježio" par pitara na terasi pred svim gostima. Opravdavala sam te kako to inače nemaš običaj raditi, već mora da si malo više pojeo, pa onda i popio, kao i mi, i eto "pripelo" ti. Normalno da su mi povjerovali...eh! Znam i da su ti cure drage. Mislila sam ja i na to. Gledao si me k'o da sam vanzemaljac kad bi ti o ljubavi pričala dok nitko nas ne čuje, nevjerujući da ja o ljubavi svašta znam! Rekla sam ti da i ljubav će se jednom desiti, kad najmanje se budeš nadao. Zainteresirala sam te za fotkanje u prirodnoj ljepoti... pa za izradu akvarela... Razglasila te urbi et orbi i krasnu curu si upoznao. Oprostila sam ti nezainteresiranost za photo session, kad mi je tvoja posebna fotka za natječaj na blog.hr trebala... grofe jedan! Oprostila sam ti svu raskopanu zemlju... i polomljeno cvijeće na koje se uopće ne obazireš. Oprostila sam ti i neodobrene upade u krevet, kad sam se vratila iz bolnice. Maksimalno si koristio moju nemoć što mi je noga tada bila u gipsu. Eto, opraštam ti i to što poštar moju poštu ostavlja susjedi jer mu ti nedaš ući... Opraštam ti jer znaš sa mnom dijeliti mirnoću ljetnog zalaska sunca na plaži... i zimske šetnje njihovom usamljenošću. Eeej...koliko puta sam ti rekla da se ostaviš smeća koje je more izbacilo! Poslije ćeš me doći ljubiti tom istom njuškom... Da, gledaj me...i slušaj pažljivo: sve sam ti oprostila. Ne danas, u ovom bezveznom danu dok su mi oči pune ove glupe kiše što niz obraze mi pada. Oprostila sam ti davno, samo ti to nisam rekla. Oprostila sam ti ne zbog onog dana rastanka koji će jednom doći i što ću te tada voljeti nedostajanjem. Oprostila sam ti zato što te volim sada, u ovom trenutku našeg suživota. Oprostila sam ti sve, jer ti si me naučio biti boljom osobom - zauvijek!

- 20:33 - Komentari (35) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.11.2015.

Igra perli...

Pratimo se pogledima u kao slučajnom susretu kroz zavjesu dima ispušenih cigareta polupijanih gostiju i neuglednog barmena. Sitni su noćni sati... Znam tok tvojih misli, da golicam ti maštu, znam sve puteve nestanka s lica zemlje. Gledamo u oči nelagodi mogućnosti. Otkucavaju minute... Hrvaš se s njima. Stavljam te na kraće, povlačim na bliže, otirem nervozu ove zaparne noći usnama, po tvom torzu. I tražim te na niže... Dozvoljavam ti da misliš da kreator si trenutka u kojem zaboravit ćeš sve do sad viđeno, da paradoks smo slučaja poreći ćeš pred zoru. I svoje godine i svoje ime... Prešućujem mudro da vrijeme je igri. U dosluhu s trenutkom čujem mu šapat: "Kad ga ne bi bilo trebala bi ga izmisliti!" Oteli smo noć od nepozvanih...

- 02:09 - Komentari (39) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.11.2015.

O, zaboravu!

Zaboravu slatki, o zaboravu moj! Kako noćas si daleko od mene. Usnula bih obgrljena tobom, al' ruke me jedne opet k sebi vuku. One usne meke još me uvijek ljube, još mi poć' ne daju zauvijek za tobom. Misao sam živa što noćas opet luta, onom istom cestom zabranjenog smjera. O zaboravu moj! Susrela sam opet znanicu mi tugu, pa mi jecaj pita. Dužnikom me zove da joj danak platim, da ona prošla sreća na veresiju nije. Koliko li još takvih jecaja bi htjela, a već mi popi svu slatkoću moga čina. Ostade mi samo muk što kosti ledi, a pelina gorkog u ustima mi trag. Prosjakom postah što rasproda sve svoje, tek samo što ljubih kojeg nisam smjela. Tuga traži zadnji otkucaj mi živi. O zaboravu slatki, ne ostavljaj me s njom!

- 01:36 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.11.2015.

Nevjerna ženo!

- 22:59 - Komentari (39) - Isprintaj - #

petak, 13.11.2015.

Oprosti...

Oprosti mi noćas što posrnula sam opet i spominjem vrijeme u kojemu smo bili, što još uvijek pamtim svaki djelić tebe, što pedalj po pedalj bih osvajala te cijelog. Oprosti mi još jednom, znam da ne bih smjela, da vrijeme smo naše zamjenili drugim, al' noćas se trsim, tebi bih da hrlim, što posrnuo jesi isto poput mene. Oprosti što znam u kom kutku sebe od mene me kriješ, pokrivaš koprenom, al' noćas me otkrij, nanovo, u sebi i vodimo ljubav pod kapcima skriveni.

- 10:02 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 11.11.2015.

(Ne)poznati @Euro

Pouzdani izvori tvrde da je ovo fotografija početka priče o njemu... Doduše, nije ni njemu sve iz prve uspjelo... Ni kriv, ni dužan "zakačio se" od malena... Rano je počeo pokazivati i druge genetske predispozicije... Traumatično je proživljavao apstinencijske krize... A i neke druge traume su ga pratile u djetinjstvu... Tješili su ga slatkišima osmišljenim samo za njega... Oštro je branio svoje teze već kao desetogodišnjak... Nije mu bilo lako u pubertetu... Nije se mirio s činjenicom da mu život uzalud prolazi... Znao je za puno bolje načine kako osmisliti vrijeme... Svoju zamisao počeo je izražavati kroz umjetnost... Inspiraciju je pronalazio i na manje neobične načine... Na ženama je najprije primjećivao oči... Bilo je i razočarenja... Shvatio je kojim putem ići do sreće... Promjenio je smjer u umjetnosti... Pala je prva lova... Poradio je na sebi... I postao sretan! Toliko bi mu otkucaji srca porasli, da ga je u nekoliko navrata trebalo reanimirati... Radi samo njemu poznatih razloga, naglo je prestao pušiti... Odrekao se i brze vožnje... Posrećilo mu se na kvizu... Pala je dobra lova... Od tada je vjeran svojoj sreći... Blogerice drage, nekad ćete primjetiti kako tobože nezainteresiran luta vašim blogom... I onda vam se desi da vaš profil bude javno raskrinkan...

- 16:10 - Komentari (44) - Isprintaj - #

utorak, 10.11.2015.

Mirisi...

Gledam te preko ruba čaše. Znam te toliko dugo. Gdje si dosad bio? Dugo te već tražim. Kako reče da se zoveš? Psst...! Reci mi šaptom, nek' ime ti klizne, dahom, niz moj vrat... Mmmm... Mirišeš na jasmin. Da, imaš taj miris! I poljupci su ti takvi. Volim ih! Na borova cvat? Daaa...mirišeš! Istog su toka dodiri tvoji. Od njih se gubim! Ostani...da gledam te, dok spavaš pored mene. Ovo je nama poklonjeno vrijeme. Voli me. izgubi me! Obilježi me mirisom svojim...

- 22:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.11.2015.

Otkad te ne tražim...

Otkad te ne tražim svukud te nalazim, u neznanim i znanim, kao nekad prije. Otkad te ne tražim u meni se smiješ, s lica mi se čitaš k'o da prošlo nije. Otkad te ne tražim ti dolaziš k meni. Dodirom zadrhtim. Ljubav tvoja bdije.

- 13:08 - Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 07.11.2015.

Vjeruj mi!

Počinjem bez velikih riječi, bez neke namjere, bez laži, jer pred nama je sve. Vjeruj mi, iako odiše na prevaru ovo je tek opipljivost onog što smo mi, na drugoj strani... Pogledaj, bez nervoze, pred tobom sam. Otapam izvještačenost besmislenog dana svojim toplim dodirom...

- 21:40 - Komentari (21) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.11.2015.

Šapat...

Želim tvoj smijeh u mom uhu, tvoje otkucaje u grudima, tvoje prste da me pletu, tebe na sebi, tebe pod sobom, tebe na jeziku svom. Poljupcima da se penjem tijelom tvojim do usana ti, da okusiš sebe na mom jeziku, usnama, bradi, da šapat moj na tvojoj koži vodi sumanutu igru s tvojom sviješću. Želim znati da osjećaš isto što i ja...

- 19:41 - Komentari (25) - Isprintaj - #

srijeda, 04.11.2015.

Hajde srećo...cheese

- Neću...i baš me briga za taj tvoj natječaj!

- 17:05 - Komentari (43) - Isprintaj - #

utorak, 03.11.2015.

Moje Zlato (3)

Od Mezuporata krećemo dalje prema jugozapadu otoka Biševa. Tamo se smjestio Raj zemaljski, koji me tako iznenada pozove da žednu me ljepote napoji. To moje Zlato drugi zovu Porat. U njemu ćemo se najduže zadržati. Posjet Donjoj Salbunori nam je sasvim usput. Navratiti ćemo u tu malu, također pješćanu uvalu. Ona koju zovu Gornjom Salbunorom, ustvari je kopneno naselje, iznad Donje Salbunore . Njoj ćemo samo mahnuti i reći da ne zamjeri što će nas ovog puta samo iz daleka vidjeti. Jednom ćemo i njoj doći... Naša staza je sada morska. Ova zanivmljiva "sika" potakla je razgovor o kemijskim reakcijama stijene i mora... Ona je toliko oštro izbrazdana njime da mora da je jaka ta kemija među njima Toliko je to more želi oteti sebi...a ona mu se zavodljivo opire. Samo običnom oku djeluje odvojena od "punte", dok pod morem je skriveno spojena s njom. Nisam ronjenjem provjeravala, već jednostavno znam... Za koji milijun godina, navratit ću da vidim što je djelovanje te kemije izrodilo. Možda je more i uspije zagrljajem preoteti, ali sada me zanima jedna sasvim druga kemija koja pored mene uzima maha u ovom prostoru i vremenu... Ovakav primjer odvajanja od "matice kopna", da se tako izrazim, me podsjeti na priču kako je Biševo ustvari nastalo jako, jako davno uslijed odvajanja dijela kopna od otoka Visa. I dam si mašti na volju, kad mi već dostupni nisu nikakvi drugi podaci, kako je nekad ta cjelina izgledala. Pomislim, mogla bih o jednoj "siki" pisati danima...i u istom času odlučim da joj dam mjesto u ovom postu. A ona, čuvši moje misli, svojom veličanstvenom skromnošću mi zahvali i poželi sretan nastavak plovidbe... Ovom prizoru sedimentne stijene smo se približili s namjerom da je fotografiram, tokom onog razgovora o kemijskim procesima. Njen nastanak, moj (al)kemičar zabilježio je na jednom papiriću: Ca(HCO3)2 ⇄ CaCO3 +H2O +CO2 ...a ja sam znala da je ta kemija nježno ružičasta , unatoč svim realno izloženim činjenicama. Fotografija je naglašeno zabilježila upravo moje takve misli, kao dokaz... S naše lijeve strane maše nam mještanin jednog od naselja, poput upozorenja onoj ružičastoj kemiji da se na tren pod palubu skloni, jer i na morskoj pučini postoje iznenadni susreti... Kao da mi misli čita, (al)kemičar mi skreće pozornost na ovaj prekrasan dio otočke obalne crte kao stvoren za noćenje "na sidru". Fotkam, da bi znali gdje se vratiti trebamo i šutim...jer i šutnja je kažu zlato... Primjećujem uzduž obale otoka koliko je širok pojas bez vegetacije. Upućuje to na misao koliko visoko valovi zapljuskuju obalu, odnosno kolika je jačina vjetra koja te valove tjera, uzdiže i razbija o ove stijene... Aaaha! Evo nas u malu, malu slatku , pitomu i dragu Donju Salbunoru... Htjeli smo biti nenametljivi i privezati se ovdje...ali netko je bio brži od nas. Kojeg li simpatično idiličnog prizora! Zaboravim da smo u 2015. godini. Vrijeme u nekim djelovima zemaljske kugle uistinu stane. Na momemnte ne znate kojom godinom plovite... Još jedna idila! Stepenasto uređen vinograd na tzv. "pristavama", a u dnu fotografije primjetit ćete predivnu tirkiznu boju mora... Za njenu ljepotu ja riječi nemam, osim da vam šturo kažem kako je odraz pješćanog dna pod zrakama sunca u nju stao. Po tom pijesku, odnosno "sarbunu", uvala je dobila ime Salbunora. U gornjem uglu fotografije, ona od ničeg nastala duga, koju sam vidjela tek kad sam fotke stavila u računalo, govori puno bolje od mene pod čime se smjestilo ovo malo naselje u našoj galaksiji. Opet je fotografija zabilježila moj osjećaj... Pa i još jedna fotka je tog istog raspoloženja duge...dok oprano nas rublje prostrto na žici mahanjem dočekuje. Rasplesalo se ono u ritmu vjetra dokazivajući tako postojanje života čak i u onim naseljima o kojima biste na prvi pogled pomislili da su u samoći izdahnuli. I normalno da je miris toplog, tek pečenog kruha, i na ovoj udaljenosti u zraku prisutan. Miriše nečiji dom... Privezat ćemo se na glavnom muliću. Nećemo se dugo zadržavati, tek da se javimo onima koji bi nam zamjerili ukoliko to napravili ne bi. "Mjesta ima!" - kažem i nasmijem se. Ustvari, smijeh mi izazove pomisao na jednu informaciju za izletnike, koju sam negdje davno pročitala, da je kapacitet plaže u Salbunori do 26 kupača. Ne jedrilica, nego ku-pa-ča... Ta bi informacija trebala služiti onima koji imaju namjeru posjetiti je, da steknu predodžbu koliko je mala ta pješćana plažica. Ja bih informaciju demantirala...ali ne nekom drugom brojkom o broju kupača. Baš me zanima tko je to kupače brojao. Htjela bih da imate predodžbu o Salbunori kao o naselju koje se bez straha od prebukiranosti isplati posjetiti. Nedajte se zaplašiti, jer još se nikome desilo nije da je bio višak. Salbunora je naselje od tek nekoliko kuća, nema ugostiteljskog objekta jer svrstana je u kategoriju udaljene, a ne ruralne plaže. To za sobom povlači da ne spada u tzv. uređene gradske plaže, što opet znači da je skrb grada kojemu administrativno pripada, daleko manja nego li je to skrb o Mezuportu ili Portu. Određena je kao sidrište, a zanimljivost koju moram spomenuti je da postoje kontejneri za odvojeno prikupljanje otpada što je po nekim saznanjima jedinstveni slučaj u Hrvatskoj za jednu plažu iz kategorije tzv. udaljenih plaža. Pa da se konačno privežemo...sad ne mogu fotkati, od mene se očekuje ozbiljnost "male od prove"... Ehhh...kratak, ali sladak! Takav bi bio opis posjete ovim ljudima koji su život u gradu, kad su im godine to omogućile, zamijenili životom u ovom naselju pod dugom. Moramo ići dalje...Porat nas čeka. Ono isto rublje mahalo nam je i na odlasku... Trebala bi ga gazdarica pokupiti da ne gori na suncu, jer već je zbilja upeklo. Ostavljamo Salbunoru njenoj mirnoći. Odlazimo u "metropolu" Biševa , u Porat, koji se našao među 7 najljepših plaža na svijetu po procjeni uglednog irskog magazina The Irish Times. Oslobodit ćemo mjesto, da onaj ograničen broj od 26 kupača ima gdje stati... Oznake: ljeto 2015.

- 19:50 - Komentari (23) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.11.2015.

Neću da te volim...

Tvom sam oku povratila onaj davno izgubljeni sjaj i na tvojim usnama osjetila prvi drhtaj lista na vjetru. U tvojim sam rukama htjela biti nedostižna, htjela sam postati neprimjetan pramen tvoje kose. U tvom sam srcu otkrila mračni ponor mojih dubokih padanja. I udarila sam tupo o hladnu stijenu tvog bitka. Potekle su krvave suze. Tijelo mi je postalo strano moje misli tuđe i daleke... Dok danas tumaram mračnim stazama znanih ulica, iza svakog ugla izviruje ono nekad voljeno lice; koje krade moj glas, moj pokret, moju samokontrolu... Zabadam nokte u tvoju kožu i dok te bolim tek prividno opstajem. Ne spominjem najdraža mi obećanja da bi ih možda opet rekla, ali na drugoj strani svijeta. Tek na tren osjetim bliskost naših riječi... Oboje smo i sami sebi stranci koji traže svjetlost na ovim mračnim stazama. Zar ne osjećaš bol ove rane koja zjapi? Ali ne, neću da te volim!

- 21:36 - Komentari (19) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.11.2015.

Večeras...

Večeras su sa mnom svi, a ja bih htjela tebe, ili nikog, il' bar da nestane miris tvoje kože s moga jastuka. Tuđa je muzika. U njoj drhte tijela tuđa. Muk je praznih misli. Grabe me sjećanja. Ne znam mogu li još uvijek prigrliti sve što se desi. Ali ne mari... Još bih ti pričala kad ti veo tuge ne bi skrio osmjeh što jutrom me budi. Ovako šutim. Sama. Oko mene neshvatljivo neosjećajuća samoća. Bez nade da je i ti osjetiti možeš, polako spremam se za nepovrat.

- 00:47 - Komentari (19) - Isprintaj - #