utorak, 03.11.2015.

Moje Zlato (3)

Od Mezuporata krećemo dalje prema jugozapadu otoka Biševa. Tamo se smjestio Raj zemaljski, koji me tako iznenada pozove da žednu me ljepote napoji. To moje Zlato drugi zovu Porat. U njemu ćemo se najduže zadržati. Posjet Donjoj Salbunori nam je sasvim usput. Navratiti ćemo u tu malu, također pješćanu uvalu. Ona koju zovu Gornjom Salbunorom, ustvari je kopneno naselje, iznad Donje Salbunore . Njoj ćemo samo mahnuti i reći da ne zamjeri što će nas ovog puta samo iz daleka vidjeti. Jednom ćemo i njoj doći... Naša staza je sada morska. Ova zanivmljiva "sika" potakla je razgovor o kemijskim reakcijama stijene i mora... Ona je toliko oštro izbrazdana njime da mora da je jaka ta kemija među njima Toliko je to more želi oteti sebi...a ona mu se zavodljivo opire. Samo običnom oku djeluje odvojena od "punte", dok pod morem je skriveno spojena s njom. Nisam ronjenjem provjeravala, već jednostavno znam... Za koji milijun godina, navratit ću da vidim što je djelovanje te kemije izrodilo. Možda je more i uspije zagrljajem preoteti, ali sada me zanima jedna sasvim druga kemija koja pored mene uzima maha u ovom prostoru i vremenu... Ovakav primjer odvajanja od "matice kopna", da se tako izrazim, me podsjeti na priču kako je Biševo ustvari nastalo jako, jako davno uslijed odvajanja dijela kopna od otoka Visa. I dam si mašti na volju, kad mi već dostupni nisu nikakvi drugi podaci, kako je nekad ta cjelina izgledala. Pomislim, mogla bih o jednoj "siki" pisati danima...i u istom času odlučim da joj dam mjesto u ovom postu. A ona, čuvši moje misli, svojom veličanstvenom skromnošću mi zahvali i poželi sretan nastavak plovidbe... Ovom prizoru sedimentne stijene smo se približili s namjerom da je fotografiram, tokom onog razgovora o kemijskim procesima. Njen nastanak, moj (al)kemičar zabilježio je na jednom papiriću: Ca(HCO3)2 ⇄ CaCO3 +H2O +CO2 ...a ja sam znala da je ta kemija nježno ružičasta , unatoč svim realno izloženim činjenicama. Fotografija je naglašeno zabilježila upravo moje takve misli, kao dokaz... S naše lijeve strane maše nam mještanin jednog od naselja, poput upozorenja onoj ružičastoj kemiji da se na tren pod palubu skloni, jer i na morskoj pučini postoje iznenadni susreti... Kao da mi misli čita, (al)kemičar mi skreće pozornost na ovaj prekrasan dio otočke obalne crte kao stvoren za noćenje "na sidru". Fotkam, da bi znali gdje se vratiti trebamo i šutim...jer i šutnja je kažu zlato... Primjećujem uzduž obale otoka koliko je širok pojas bez vegetacije. Upućuje to na misao koliko visoko valovi zapljuskuju obalu, odnosno kolika je jačina vjetra koja te valove tjera, uzdiže i razbija o ove stijene... Aaaha! Evo nas u malu, malu slatku , pitomu i dragu Donju Salbunoru... Htjeli smo biti nenametljivi i privezati se ovdje...ali netko je bio brži od nas. Kojeg li simpatično idiličnog prizora! Zaboravim da smo u 2015. godini. Vrijeme u nekim djelovima zemaljske kugle uistinu stane. Na momemnte ne znate kojom godinom plovite... Još jedna idila! Stepenasto uređen vinograd na tzv. "pristavama", a u dnu fotografije primjetit ćete predivnu tirkiznu boju mora... Za njenu ljepotu ja riječi nemam, osim da vam šturo kažem kako je odraz pješćanog dna pod zrakama sunca u nju stao. Po tom pijesku, odnosno "sarbunu", uvala je dobila ime Salbunora. U gornjem uglu fotografije, ona od ničeg nastala duga, koju sam vidjela tek kad sam fotke stavila u računalo, govori puno bolje od mene pod čime se smjestilo ovo malo naselje u našoj galaksiji. Opet je fotografija zabilježila moj osjećaj... Pa i još jedna fotka je tog istog raspoloženja duge...dok oprano nas rublje prostrto na žici mahanjem dočekuje. Rasplesalo se ono u ritmu vjetra dokazivajući tako postojanje života čak i u onim naseljima o kojima biste na prvi pogled pomislili da su u samoći izdahnuli. I normalno da je miris toplog, tek pečenog kruha, i na ovoj udaljenosti u zraku prisutan. Miriše nečiji dom... Privezat ćemo se na glavnom muliću. Nećemo se dugo zadržavati, tek da se javimo onima koji bi nam zamjerili ukoliko to napravili ne bi. "Mjesta ima!" - kažem i nasmijem se. Ustvari, smijeh mi izazove pomisao na jednu informaciju za izletnike, koju sam negdje davno pročitala, da je kapacitet plaže u Salbunori do 26 kupača. Ne jedrilica, nego ku-pa-ča... Ta bi informacija trebala služiti onima koji imaju namjeru posjetiti je, da steknu predodžbu koliko je mala ta pješćana plažica. Ja bih informaciju demantirala...ali ne nekom drugom brojkom o broju kupača. Baš me zanima tko je to kupače brojao. Htjela bih da imate predodžbu o Salbunori kao o naselju koje se bez straha od prebukiranosti isplati posjetiti. Nedajte se zaplašiti, jer još se nikome desilo nije da je bio višak. Salbunora je naselje od tek nekoliko kuća, nema ugostiteljskog objekta jer svrstana je u kategoriju udaljene, a ne ruralne plaže. To za sobom povlači da ne spada u tzv. uređene gradske plaže, što opet znači da je skrb grada kojemu administrativno pripada, daleko manja nego li je to skrb o Mezuportu ili Portu. Određena je kao sidrište, a zanimljivost koju moram spomenuti je da postoje kontejneri za odvojeno prikupljanje otpada što je po nekim saznanjima jedinstveni slučaj u Hrvatskoj za jednu plažu iz kategorije tzv. udaljenih plaža. Pa da se konačno privežemo...sad ne mogu fotkati, od mene se očekuje ozbiljnost "male od prove"... Ehhh...kratak, ali sladak! Takav bi bio opis posjete ovim ljudima koji su život u gradu, kad su im godine to omogućile, zamijenili životom u ovom naselju pod dugom. Moramo ići dalje...Porat nas čeka. Ono isto rublje mahalo nam je i na odlasku... Trebala bi ga gazdarica pokupiti da ne gori na suncu, jer već je zbilja upeklo. Ostavljamo Salbunoru njenoj mirnoći. Odlazimo u "metropolu" Biševa , u Porat, koji se našao među 7 najljepših plaža na svijetu po procjeni uglednog irskog magazina The Irish Times. Oslobodit ćemo mjesto, da onaj ograničen broj od 26 kupača ima gdje stati... Oznake: ljeto 2015.

- 19:50 - Komentari (23) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.10.2015.

Moje Zlato (2)

Na putu smo prema prvom naselju Mezoporat, gdje ćemo popiti kavu u ambijentu u kojemu ti "ninder ni priša". Moje "slučajno oko", gotovo kao svjedočanstvo, uhvati na djelu sunce kako flertuje s morem. Ono se tako bestidno ogledava u njemu kao djevojka u ogledalo pred izlazak i zavodi ga... Tisuću golicajućih zvjezdica u njedra mu sipa, a ono se smješka i mreška... Nikad neću uspjeti taj njegov pogled u visine, s kojih tolika ljubav na njega liježe, na sebe skrenuti i znam da mu prva nisam. Pred ulazak u Mezuporat stišavamo brujanje brodskog motora prolazeći pored svjetionika da ne probudimo ga. Čitavu je noć bio anđeo čuvar, svjetlo u mraku mnogima koji su ovim morem prolazili. Naka taj orjentir zasluženo danju drijema! Jedrilicama "na sidru" najavljujemo buđenje... Mahali su nam neki sasvim nepoznati ljudi što i nije neobično kad se tako sretnete na moru. Uočavamo slobodno mjesto na muliću. Privezat ćemo se i prekrcati u manje plovilo da bi mogli ući u Modru i Medvidinu špilju. Tako se u njih ulazi...i normalno da na vesla. Ooopss! Nije dobro... Uočavamo brodicu u daljini kako se odnekud vraća u Mezuporat. Uplovljava ispred nas prazna, tj. bez ijednog izletnika. Vjerovatno su dečki bili provjeriti visinu valova pred ulazom prije nego ukrcaju nekog. Ta provjera se obavlja kad je more "sumljivo" da visokim valovima neće dozvoliti ulazak u špilju. Ako je tako, neću moći vlastitom fotkom "ukrasti" dio ljepote kojom sam vas željela impresionirati. Provjerit ćemo sumnju svakako! Otok Biševo, duž obalne crte od nekih 18 km, ima 8 špilja. To su informacije za izletnike. Samo dvije, Modra i Medvidina špilja, posjećuju se redovito u sklopu posjete otoku. Međutim, autohtoni govore da je špilja čak 26, što je i moguće s obzirom da je otok (bio) obitavalište impozantnog broja najugroženijeg morskog sisavca na svijetu iz porodice tuljana, tj. Sredozemne medvjedice. Toj životinjskoj vrsti su špilje pučinskih otoka omiljeno mjesto za odmor i podizanje potomstva. U prilog informaciji o tolikom broju špilja ide i povezanost između vapnenačke građe otoka i nastajanja morskih i podmorskih špilja, ali vam ja tu povezanost ne bih znala stručno objasniti. Točno, valovi su previsoki da bi ulaz u špilju bio moguć, objasni nam mještanin sa samo 2 riječi, tj. upotrebom 7 slova: - "Imo mora". S obzirom da zna da nismo obični izletnici, nije ni bilo potrebno da ih upotrijebi više. Čitav dijalog mogao se odviti i upotrebom svega 5 slova, samoglasnika: - A? (prevedeno: Danas se ne ide u špilju?) - E! (prevedeno: Tako je!) - I? (prevedeno: Nema nade, valovi su visoki?) - O! (Puno su visoki!) - U...(Baš šteta...) Tako da smo mi još i dobro prošli... Nemojte da vas ovakav dijalog asocira na nekomunikativnost...neeee, on je samo primjer specifično kratke otočke konverzacije. Na nijednoj fotki Mezuporta ne biste pretpostavili što se iza one punte (rta) događa. A znate zašto? Eno "bonace" na žalu... Vjetrićem mi pirkavo došaputa kako joj se iza onog rta danas ne ide i nastavi ljenčatiti pod suncem apsolutno nezainteresirana da mrdne odatle... Ali, toliko je tišine i mira unijela u ovo naselje da zrakom njegovu pitomost udišete, opija vas i smješkate se. Uopće u stanju niste ljutiti se na nju... Koliko li ljepote u sebi ima pogled na pučinu s prozora ovih kuća kad se škure otvore? Već je uveliko nastupio period godine kad one svoje kapke zatvore da bi sanjati mogle nekadašnji smijeh djece...jer tako se i sam život smije. Nekadašnji obični zemljani put koji vodi od mulića do prvih kuća Mezuporta lijepo je adaptiran... Zub vremena opasno je zagrizo ovu škuru... Na suprotnoj strani uvale crveni se nečija djedovina, sada ljetna oaza daleko od civilizacije. Čija jest da jest, svima ona priča da život u Mezuportu ipak zamro nije... Jest da nismo u potpunosti realizirali svrhu svog posjeta Mezuportu, ali nemojte biti žalosni. Nisam ni ja. Posjet špiljama doći će na red, ja vjerujem u to...jednog slijedećeg puta, možda kad se budem tome najmanje nadala. Moru još nitko zapovjedio nije... Idemo dalje... Taj slijedeći put, napuštajući Mezoporat, već sam vizualizirala, a vizualizacija je pola puta do cilja... Ulaz u Modru špilju (fotografija s net-a) Ulaz u Medvidinu špilju (fotografija s neta-a) Fotografije unutrašnjosti utrobe otoka vam neću stavljati s net-a, jer njih kao takvih, kao fotki s net-a, u mojoj vizualizaciji nema... Oznake: ljeto 2015.

- 18:58 - Komentari (47) - Isprintaj - #

srijeda, 14.10.2015.

Moje Zlato (1)

Nedavno u jednom svom postu, uslijed spriječenosti da zaplovim morem i gotovo bolno pomirena s činjenicom da mi za ljeto 2015. radi zdravstvenih razloga nije preporučljivo šepurenje (čitaj skakutanje) po brodu dok mu pramac vale reže pod kutom za koji samo kapo znade zašto i kada, poželih putovati oblakom, i to baš ovim, koji nalazio se upravo ondje gdje u tom sam času poželjela biti. Ali kako nesreća nikad ne dolazi sama, pobježe mi i oblak, iako smo k'o ludi za njim cestom jurili, točno kako i napisah u gore navedenom postu. Na kraju prihvatih da ni oblaci me za člana posade ne žele ...i kao alternativnoj varijanti, tek nijansu manje primamljivoj u trenutku spoznaje o neželjenosti, zaputismo se prema plaži Srebrna, koja za mene ima značenje osobnog srebra osvojenog u prvom plivanju bez koluta... Ali imam ja i svoje zlato! Nisam vam željela o njemu pričati bez da njegovu ljepotu potkrijepim vlastitom fotkom. Mislila sam dogodine ću, kad jedrilicom zaplovim... Na 5 nautičkih milja udaljenosti među nama, jedino sam mogla pretpostavljati koje li to tajne jedno drugom otkrivaju moje zlato i oblak u prolazu...a tako sam željela u neposrednoj blizini besramno prisluškivati. Moje zlato, tako mi blisko, nikad udaljenije bilo nije...da pobojah se da ne zavoli drugu... Zlato moje je zlatom okupano... U postelji nježno plavoj, ni na nebu ni na zemlji, voljeli se nebrojeno puta... Kad plahte mu zgužvane posive, kad ne dade pristup sebi, zlato moje i dalje zlatno je. Na vjernost mu se zakleh... jer moje ga srce uvijek zlatnim vidi. Ploveći morem internet informacija kliknem na svoje zlato, da tek malo sjetu ublažim gledajući bar fotke...i pročitam slijedeće: "Ugledni irski magazin The Irish Times nedavno je u reportaži objavljenoj na duplerici među sedam najljepših plaža na svijetu uvrstio i PJEŠĆANU PLAŽU U UVALI PORAT NA BIŠEVU, uz dvije španjolske plaže Playa de las Arenas na Kanarskom otoku La Gomera i Las Islas Cies, zatim Bondi Beach u australskom Sydneyu, tajlandsku Railay Beach na otoku Krabi, White Bay na Britanskim Djevičanskim otocima i Urban Beach na Azurnoj obali u blizini Nice u Francuskoj." Dok ponos je osmjehom vidljivo titrao u kutu mojih usana, nisam mogla suspregnuti ushit radi dostupnosti mi takve ljepote, čije sve nijanse boja poznam još od malena. Onaj oblak što pobježe mi, vratio se da me sobom k'o u baršun omota i povede na plovidbu morem nebeskim. Lebdjela sam iznad smijeha djece koja zakopavala su jedno drugo u pijesak, a zakopani je imao zadatak glumiti mumiju iz nekog tada popularnog stripa, čijeg se imena trenutno sjetiti ne mogu. Netko je davne tisućudevetstosedamdeset i neke, spustio me u središte ljepote kugle zemaljske da opijam se njome, da vječito za riječima tragam opisivajući je, a da nikad je ispisati ne uspijem. Od tada, stalno joj se vraćam, a neobičnost tih vraćanja UNATRAG je što ona osnažuju korake vodeći prema NAPRIJED, pobijajući tako zakone fizike o kretanju... Ne postoji ljepota ljepša od ljepote koju u potpunosti u riječi pretočiti i ne želite, uvijek ostavljajući i za slijedeći put, da bi ljepota ljepotom i dalje postojala, da žeđ pogleda za njom ne nestane. Dok na nju ukazujete drugima, sami sebi ste misterija doživljaja, za čije razotkrivanje jedan život nikako dovoljan nije. Sav taj Božji dar koji osjetih u svom Biću malo je zakočen u izričaju bio, uslijed tihe sjete što svom zlatu doći nisam mogla. Jednom sam negdje pročitala da kad znaš što želiš, čitav svijet s puta ti se sklanja, a univerzum, potaknut željom ljubavlju čistog srca, usmjerava energiju njenom ostvarenju. Želja prestane samo željom biti, materijalizira se i desi – na način da ono što tek želja bi, stvarnost postane jednom... Čini mi se da po istoj recepturi, desilo se još jednom željeno jutro, kojemu je prethodila noć lošeg sna...jer moj san nije htjeo noć, već jutarnji spokoj usnulih jedrilica „na sidru“... koje lagano se iz sna bude... da bih ja sanjati mogla... točno od 8 sati ujutro kao i prethodnog puta. A što ja volim kad sat na rivi "tuce osan" !!! Sunce je obećavalo "dobar vjetar u leđa" na način da se preneseno značenje rečenog, našlo u istoj podudarnoj točki s doslovnim značenjem, što za jedrilicu je, kako joj i samo ime govori, veoma bitna podudarnost... Ostavljali smo za sobom još pospane brodice... neke zaista umorne od višednevnog ribarenja pučinom. Sve jače brujanje brodskog motora, poput glazbe je bilo, na koju su propele s morem valcer zaplesale... bilježeći trag kojim vratit ćemo se jednom... Od koordinata Zemljopisna širina: 43° 02’ N Zemljopisna dužina: 16° 05’ E koje u mom srcu su svilenim vezom izvezene da uvijek se pronaći mogu, žurila sam mislima u smjeru jugozapada, nepoznatom brzinom nautičkih milja na sat, ushićena susretom s tim skrivenim draguljom, kao da preduhitriti mogu zraku sunca, koja ipak je na kraju pobijedila dodirnuvši Porat prije mene... Ali u tom takmičenju, neopisivo je zadovoljstvo bilo sudjelovati! Brežuljkasti otok Biševo vapnenačke je građe, najveće nadmorske visine do 240m. Površina mu je 6 km2, a obalna dužina tek nešto više od 18 km. Nekoliko je naselja na njemu: Mezuporat, Porat, Poje, Velo Gora, Nevaja, Potok, Gornja i Donja Salbunora. Prema podacima na terenu, svega 5 stanovnika živi na njemu tokom čitave godine, iako zadnji popis stanovništva govori o brojci od 15 stanovnika. Radi usporedbe samo, do 1961. u nekad glavnom naselju Poje egzistirala je škola izgrađena iseljeničkim donacijama. U njemu je i jedina crkva na otoku, sv. Silvestra iz 11. stoljeća, što upućuje na to da je život na Biševu nekad poznavao bolja vremena. Ljeti se broj stanovništva višestruko umnožava, prateći tako razvoj turizma i ugostiteljstva na otoku, koji omiljena je destinacija jedriličara, kao i ljubitelja jednodnevnih izleta s drugih srednje-dalmatinskih otoka npr. Visa, Hvara, Brača...itd. Središnjim dijelom otoka prostiru se polja, a biljne vrste tako sljubljene s ovim podnebljem, jer znojem su zalijevane na škrtoj i suhoj zemlji, a možda i pokojom psovkom tetošene, su maslina i vinova loza, osobito sorta malog plavca. Čuveno je vino biševskog plavca, koje poput onog sa Sveca "lici, kripi i cisti tilo", što prevedeno znači da liječi, krijepi i čisti organizam...hehe I ne smijete nikome reći da sam se usudila uspoređivati ih, jer slijedećeg puta neću niti kapljicu dobiti, ni od "svecora" (onaj koji je porijeklom sa Sveca), ni od "biševljora" (onaj koji je porijeklom s Biševa).... Radi mira u kući, moram priznati da mi je na ruti prema Biševu, oko povremeno "utecalo na bondu", ili prevedeno "bježalo u stranu" na prošloljetnu robinzonsku pustolovinu u daljini zvanu Svetac... Mmmm...ljubim i njega! Od svih navedenih naselja, uz more se smjestiše Mezuporat, Salbunora (donja) i Porat. Ostala su k'o biseri rasuti po unutrašnosti otoka. Ove uz more ćemo obići, jer tako nam diktira prijevozno sredstvo veoma slično ovom ispred nas... Oznake: ljeto 2015.

- 22:51 - Komentari (41) - Isprintaj - #

srijeda, 07.10.2015.

U odmaku...

Oznake: ljeto 2015.

- 16:34 - Komentari (23) - Isprintaj - #

utorak, 04.08.2015.

Moje Srebro

Volim svoje ljetno jutro započeti uobičajno. Pod tim mislim baciti sidro ranim jutrom na isto mjesto kao i pred smiraj dana. Razlikuju se jedino ona jutra u samoj špici sezone jer iziskuju napor opstanka u obruču neartikuliranih glasova turista. Nisu oni za ranojutarnja buđenja uz tiho pjevušenje još pospanog mora. Ali ja ne odstupam. Ne ostavlja se tek tako to more da nema kome svoj san ispričati... Ne pridajem važnost ničemu oko sebe dok tako se slušamo, gledam isključivo pravo...gledam se oči u oči s morem... Ispijam prvu jutarnju kavu na par metara udaljenosti od njega. Ne znam znate li da je jutarnje disanje mora dok još se budi duboko i lagano, sasvim drugačije od onog dnevnog. Ono je kao i čovjek...kad ga požuruješ čuješ mu uzdisanje, diše pliće i ubrzanije...a zna se i naljutiti. Željela sam osluhnuti, prije nego se sasvim razbudi, još poneko zijevanje tek rođenog vala što sneno se rasteže. Pratim ga kako povlačeći se prema dubini u svoja njedra sakriti želi nebesko plavu mislaći da se nebu ukradeno sakriti može... Zagledam se u osu na čaši pred sobom. Fokusirana na nju svjesno dopirem do svojih žamorom zaglušenih misli, premda one i nisu neke bitne koje moram čuti. Ustvari, na takav način uvodim sebe u stanje kad misli uopće nemam, kad sve je oko mene jedno, a ja duboko svjestan dio te cjeline. Pratim je vrlo smireno kako ispija kapljicu vode s oznojene čaše. Kao da smo u dogovoru - ne smetam je, pa ni ona mene... U momentu klika fotoaparata pogledala me. Da! Vidjela sam njene neobične oči, a vjerovatno su i njoj moje neobične bile. U takvom fifty-fifty odnosu, pozdravismo se i ode ona svome letu. - AAA...aiuto! - prodere se glas u mojoj neposrednoj blizini. Panično je u plićaku rukama mlatarala raskošna talijanka tjeravši moju osu od sebe i tako izazvala smijeh ostatka društva. Prvo se prepadoh od jačine decibela, a zatim shvatih da je ona epicentar potresa mojih meditativnih misli. Uvidjevši nepotrebnost bilo kakvog uzrujavanja izgovorim na mah: - Ma nije ljuto, slano je! - značajno joj objasnim. Nakon tog "međunarodnog incidenta" uhvatim se u razmišljanju kako se sve manje trudim tolerirati činjenicu da velik broj turista veoma galami dok razgovara. Ta činjenica podrazumjeva i njihovu bučnost općenito, koja nesvojstvena ovom podneblju kida originalnu sliku življenja nudeći jeftinu kopiju kao podvalu - muda za bubrege. Biti treba znati u bilo kojoj sredini da se nalaziš. Ako to ne naučiš, nijansa življena date sredine te zaobiđe i ostaneš osiromašen u spektru boja života. Biti treba znati i ovdje. Nije mi namjera omalovažavati nečiji stil života. Ovaj post nije nikakva reklama za najpoželjniju destinaciju ljetovanja, ovaj post neće sadržavati niti jedanu informaciju s Googla, Wikipedije...to možete pronaći i sami. Ovaj post je istinita priča o jednom biseru iz njedra morske pučine koja nigdje zapisana nije, već ovdje i sada. Biti treba znati podrazumjeva i osjetiti kad tihim treba biti da ne promakne ti suptilnost zvuka skladbe mladog lijenog jutra i stidljivog šuma mora u izvedbi tišine. Zamislite da ste na nekom koncertu s namjerom da poslušate Straussa, Beethovena, Mozarta...nebitno koga...možda nekog jazz ili blues izvođača...a netko u redu iza vas remeti užitak radi kojeg, na kraju krajeva, svi i jeste tu. Kako se ne trudim tolerirati, trudim se staloženo ignorirati - upakiram ih u zatvorenu kutiju s rupicama za zrak. Bude mi ih žao, nisam besćutni stvor...ali kako im objasniti da je grad u kojem žive miljama daleko i da ovdje vrijede neka sasvim druga pravila, ako se uopće pravilima i mogu nazvati...i da platili su upravo zaborav na buku i stres kojem su izloženi tokom godine. Jer ukoliko žele vrišteću zabavu, potpuno su fulali destinaciju. Takvi se uglavnom više ne vraćaju, za razliku od onih koji su toliko upili ove boje pridodavši neke svoje nijanse, pa sada zajedno oslikavamo to bojama raskošno platno. Pogledam na desno...o Bože mili kud li toliko žure čim oči otvore! K'o mravi trč tamo - trč amo, krcaju pune kese hrane i pića na taxi-boat za jedan običan izlet od par sati do neke uvale kojoj je pristup moguć jedino morskim putem. Oni neće imati vremena naći svoju minutu u netaknutoj prirodi kojoj hrle, biti jedno s valom koje miluje kožu i slušati šaputanje svoje dubine, ukoliko budu toliko posvećeni "dubini" sadržaja vrećica iz marketa... Od užurbanosti kapljice znoja s čela im upadaju u oči, nervozno ih otiru zapešćem da bi mogli svake druge minute napetošću pogledavati na sat...kao da je moguće okasniti ukrcati se na taxi-boat koji je pred nosom, odnosno, kao da je moguće na ovim koordinatama zemaljske kugle okasniti na bilo što... Toliko stresne užurbanosti nabiju u metar kubnog zraka, da taj kruti naboj k'o da nožem režu i žele dijeliti besplatno... Normalno da ponuđeno ljubazno odbijam! Uglavnom uspješno blokiram protok takve energije prema sebi, ovog puta zagledavši se u svoja bosa stopala. Sunce ih je milovalo onako nemarno podignuta na rub prazne stolice nasuprot mene. Još uvijek sam ispijala kavu uživajući u nedodirljivosti među užurbanima. Uljuljana sam u tišinu misli...pogleda visokog u vedrinu neba. Već dugo na njemu nema onog smiješnog baršunastog oblaka kroz koje sunce svojom čistom zrakom opija vedrinom moje Biće. Vjetrovi ga rastjerali donoseći mi neke druge, ugodom slične, al' drugačijeg šapta...od kojeg ne prolaze trnci uzduž kičme. Danas bježim od kojekakvih eksponiranih "moćnika" koji govore sve svjetske jezike osim onog koji je svim ljudima razumljiv. Volim besciljne vožnje automobilom s povremenim zaustavljanjem na sred ceste, da žedne oči napijem prizorom koji u meni budi drugačiji osjet mene same i onog s kim ljepotu prizora dijelim... Krećemo u smjeru sunca koje zrakama je svojim, u mome srcu, k'o sitnim vezom ispisalo koordinate Zemljopisna širina: 43° 02’ N Zemljopisna dužina: 16° 05’ E da uvijek se pronaći mogu.... Nije ovo prvo zaustavljanje pred prizorom....fotka za objavu jest prva, jer one prethodne vas ne bi toliko ni zanimale s obzirom da zaklanjam pogled na ljepotu, a vjerujte mi da je ono što je iza mene od mog lika daleko ljepše... Već smo dosta odmakli od orbite zemlje, sve bliže sam slobodi leta beskrajem, ovog puta više nebeskim... Slijedeće zaustavljanje...fotku jedrenjaka koji se morskoj pučini uputio moram staviti da podjelim s vama ovu malu težinu uzdaha koju daje podsjećanje da ovog puta na jedrenjaku nisam... Ehhh...sad mi je malo lakše. ovoga puta oblakom ću ploviti... baš je na mjestu gdje bih željela ići.... samo da stignem do njega... izgleda da nismo bili dovoljno brzi... ode on... Ovaj veličanstven prizor beskraja pučine prema otvorenom moru, kad pogled ti dodiruje tzv. "kulaf"- prožme me takvim ushićenjem da odjednom shvatih što osjećao je tekstopisac jedne divne melodije. Zvuk melodije, ovog puta, prizove mi okus djetinjstva u ustima - na suncu rastopljena pašteta i mlaka pomidora... Djevojčica zlaćane kose sjedila je u hladovini promatrajući svoje rođake, sve redom vrsne plivače. Nije htjela među njih jer običaj je izrugivati onog koji plivati još ne zna, što je redovito završavalo njenim suzama. Tog dana ukrcali smo se svi u isti auto...rodica je došla iz grada i potrpala nas čini mi se 9. Trebalo je uzeti i hranu i piće za svih nas...jer kad ideš toj nekoj srebrnkastoj plaži ne vraćaš se kući sve dok sunca ima. Bilo je tko zna koliko pašteta i pomidora...al' nitko se nije sjetio uzati moje kolo za plivanje. Uputili smo se rano ujutro, čekala nas je vožnja, pa pješaćenje do negdje... prašnjavom stazom daleko od kuća... kroz vinograde i žednu lozu... do plaže koja je s jedne strane opasana borovom šumom, a s druge stakleno bistrim morem... U tom majstorstvu prirode mogli smo birati da li se smjestiti na velikoj sedimentnoj kamenoj ploči... ili na extremno bijelom oblo-pločastom kamenju, kojeg nipošto nismo nazivali žalom... jer žalo je nešto drugo...i također je u izbor ulazilo... Radi prizora presijavanja srebrom, bijelog oblo-pločastog kamenja u moru pod sunčevim zrakama, plaža se zasluženo diči imenom Srebrna... Koliko se sjećam, ona djevojčica iz hladovine oprezno je prilazila tek plićaku, i to samo dok su svi rođaci zaokupljeni bili nečim drugim što nije prskanje morem ili pozivanje da zapliva bez kola... - Hoćeš me voziti na leđima - pitala je rodicu iz grada - tamo gdje se more smije? Možda je pitala baš nju zato jer ona je čak i auto znala voziti. Znam da je voljela "voziti se" na nečijim leđima, ali ne znam gdje se more smijalo. Možda se u nekoj škrapi sike more uistinu smije jer ga sunce golica... pa da...što bi inače sunce toliko dugo more dodirivalo da nije zaljubljeno u njegov smijeh? Dok tako sjedim u hladovini prateći na počinak umor dana, kao da iz neke škrape smijeh se čuje... Pohranilo ga vrijeme zauvijek...taj smijeh djevojčice koja je proplivala dok jedan val je samo zbog nje kolo glumio... Tog dana nisam za plivanje dobila zlato, ali srebro jesam...Srebrna mi ga dala... Imala sam 5 i pol godina... Oznake: ljeto 2015.

- 11:20 - Komentari (54) - Isprintaj - #