utorak, 04.08.2015.

Moje Srebro

Volim svoje ljetno jutro započeti uobičajno. Pod tim mislim baciti sidro ranim jutrom na isto mjesto kao i pred smiraj dana. Razlikuju se jedino ona jutra u samoj špici sezone jer iziskuju napor opstanka u obruču neartikuliranih glasova turista. Nisu oni za ranojutarnja buđenja uz tiho pjevušenje još pospanog mora. Ali ja ne odstupam. Ne ostavlja se tek tako to more da nema kome svoj san ispričati... Ne pridajem važnost ničemu oko sebe dok tako se slušamo, gledam isključivo pravo...gledam se oči u oči s morem... Ispijam prvu jutarnju kavu na par metara udaljenosti od njega. Ne znam znate li da je jutarnje disanje mora dok još se budi duboko i lagano, sasvim drugačije od onog dnevnog. Ono je kao i čovjek...kad ga požuruješ čuješ mu uzdisanje, diše pliće i ubrzanije...a zna se i naljutiti. Željela sam osluhnuti, prije nego se sasvim razbudi, još poneko zijevanje tek rođenog vala što sneno se rasteže. Pratim ga kako povlačeći se prema dubini u svoja njedra sakriti želi nebesko plavu mislaći da se nebu ukradeno sakriti može... Zagledam se u osu na čaši pred sobom. Fokusirana na nju svjesno dopirem do svojih žamorom zaglušenih misli, premda one i nisu neke bitne koje moram čuti. Ustvari, na takav način uvodim sebe u stanje kad misli uopće nemam, kad sve je oko mene jedno, a ja duboko svjestan dio te cjeline. Pratim je vrlo smireno kako ispija kapljicu vode s oznojene čaše. Kao da smo u dogovoru - ne smetam je, pa ni ona mene... U momentu klika fotoaparata pogledala me. Da! Vidjela sam njene neobične oči, a vjerovatno su i njoj moje neobične bile. U takvom fifty-fifty odnosu, pozdravismo se i ode ona svome letu. - AAA...aiuto! - prodere se glas u mojoj neposrednoj blizini. Panično je u plićaku rukama mlatarala raskošna talijanka tjeravši moju osu od sebe i tako izazvala smijeh ostatka društva. Prvo se prepadoh od jačine decibela, a zatim shvatih da je ona epicentar potresa mojih meditativnih misli. Uvidjevši nepotrebnost bilo kakvog uzrujavanja izgovorim na mah: - Ma nije ljuto, slano je! - značajno joj objasnim. Nakon tog "međunarodnog incidenta" uhvatim se u razmišljanju kako se sve manje trudim tolerirati činjenicu da velik broj turista veoma galami dok razgovara. Ta činjenica podrazumjeva i njihovu bučnost općenito, koja nesvojstvena ovom podneblju kida originalnu sliku življenja nudeći jeftinu kopiju kao podvalu - muda za bubrege. Biti treba znati u bilo kojoj sredini da se nalaziš. Ako to ne naučiš, nijansa življena date sredine te zaobiđe i ostaneš osiromašen u spektru boja života. Biti treba znati i ovdje. Nije mi namjera omalovažavati nečiji stil života. Ovaj post nije nikakva reklama za najpoželjniju destinaciju ljetovanja, ovaj post neće sadržavati niti jedanu informaciju s Googla, Wikipedije...to možete pronaći i sami. Ovaj post je istinita priča o jednom biseru iz njedra morske pučine koja nigdje zapisana nije, već ovdje i sada. Biti treba znati podrazumjeva i osjetiti kad tihim treba biti da ne promakne ti suptilnost zvuka skladbe mladog lijenog jutra i stidljivog šuma mora u izvedbi tišine. Zamislite da ste na nekom koncertu s namjerom da poslušate Straussa, Beethovena, Mozarta...nebitno koga...možda nekog jazz ili blues izvođača...a netko u redu iza vas remeti užitak radi kojeg, na kraju krajeva, svi i jeste tu. Kako se ne trudim tolerirati, trudim se staloženo ignorirati - upakiram ih u zatvorenu kutiju s rupicama za zrak. Bude mi ih žao, nisam besćutni stvor...ali kako im objasniti da je grad u kojem žive miljama daleko i da ovdje vrijede neka sasvim druga pravila, ako se uopće pravilima i mogu nazvati...i da platili su upravo zaborav na buku i stres kojem su izloženi tokom godine. Jer ukoliko žele vrišteću zabavu, potpuno su fulali destinaciju. Takvi se uglavnom više ne vraćaju, za razliku od onih koji su toliko upili ove boje pridodavši neke svoje nijanse, pa sada zajedno oslikavamo to bojama raskošno platno. Pogledam na desno...o Bože mili kud li toliko žure čim oči otvore! K'o mravi trč tamo - trč amo, krcaju pune kese hrane i pića na taxi-boat za jedan običan izlet od par sati do neke uvale kojoj je pristup moguć jedino morskim putem. Oni neće imati vremena naći svoju minutu u netaknutoj prirodi kojoj hrle, biti jedno s valom koje miluje kožu i slušati šaputanje svoje dubine, ukoliko budu toliko posvećeni "dubini" sadržaja vrećica iz marketa... Od užurbanosti kapljice znoja s čela im upadaju u oči, nervozno ih otiru zapešćem da bi mogli svake druge minute napetošću pogledavati na sat...kao da je moguće okasniti ukrcati se na taxi-boat koji je pred nosom, odnosno, kao da je moguće na ovim koordinatama zemaljske kugle okasniti na bilo što... Toliko stresne užurbanosti nabiju u metar kubnog zraka, da taj kruti naboj k'o da nožem režu i žele dijeliti besplatno... Normalno da ponuđeno ljubazno odbijam! Uglavnom uspješno blokiram protok takve energije prema sebi, ovog puta zagledavši se u svoja bosa stopala. Sunce ih je milovalo onako nemarno podignuta na rub prazne stolice nasuprot mene. Još uvijek sam ispijala kavu uživajući u nedodirljivosti među užurbanima. Uljuljana sam u tišinu misli...pogleda visokog u vedrinu neba. Već dugo na njemu nema onog smiješnog baršunastog oblaka kroz koje sunce svojom čistom zrakom opija vedrinom moje Biće. Vjetrovi ga rastjerali donoseći mi neke druge, ugodom slične, al' drugačijeg šapta...od kojeg ne prolaze trnci uzduž kičme. Danas bježim od kojekakvih eksponiranih "moćnika" koji govore sve svjetske jezike osim onog koji je svim ljudima razumljiv. Volim besciljne vožnje automobilom s povremenim zaustavljanjem na sred ceste, da žedne oči napijem prizorom koji u meni budi drugačiji osjet mene same i onog s kim ljepotu prizora dijelim... Krećemo u smjeru sunca koje zrakama je svojim, u mome srcu, k'o sitnim vezom ispisalo koordinate Zemljopisna širina: 43° 02’ N Zemljopisna dužina: 16° 05’ E da uvijek se pronaći mogu.... Nije ovo prvo zaustavljanje pred prizorom....fotka za objavu jest prva, jer one prethodne vas ne bi toliko ni zanimale s obzirom da zaklanjam pogled na ljepotu, a vjerujte mi da je ono što je iza mene od mog lika daleko ljepše... Već smo dosta odmakli od orbite zemlje, sve bliže sam slobodi leta beskrajem, ovog puta više nebeskim... Slijedeće zaustavljanje...fotku jedrenjaka koji se morskoj pučini uputio moram staviti da podjelim s vama ovu malu težinu uzdaha koju daje podsjećanje da ovog puta na jedrenjaku nisam... Ehhh...sad mi je malo lakše. ovoga puta oblakom ću ploviti... baš je na mjestu gdje bih željela ići.... samo da stignem do njega... izgleda da nismo bili dovoljno brzi... ode on... Ovaj veličanstven prizor beskraja pučine prema otvorenom moru, kad pogled ti dodiruje tzv. "kulaf"- prožme me takvim ushićenjem da odjednom shvatih što osjećao je tekstopisac jedne divne melodije. Zvuk melodije, ovog puta, prizove mi okus djetinjstva u ustima - na suncu rastopljena pašteta i mlaka pomidora... Djevojčica zlaćane kose sjedila je u hladovini promatrajući svoje rođake, sve redom vrsne plivače. Nije htjela među njih jer običaj je izrugivati onog koji plivati još ne zna, što je redovito završavalo njenim suzama. Tog dana ukrcali smo se svi u isti auto...rodica je došla iz grada i potrpala nas čini mi se 9. Trebalo je uzeti i hranu i piće za svih nas...jer kad ideš toj nekoj srebrnkastoj plaži ne vraćaš se kući sve dok sunca ima. Bilo je tko zna koliko pašteta i pomidora...al' nitko se nije sjetio uzati moje kolo za plivanje. Uputili smo se rano ujutro, čekala nas je vožnja, pa pješaćenje do negdje... prašnjavom stazom daleko od kuća... kroz vinograde i žednu lozu... do plaže koja je s jedne strane opasana borovom šumom, a s druge stakleno bistrim morem... U tom majstorstvu prirode mogli smo birati da li se smjestiti na velikoj sedimentnoj kamenoj ploči... ili na extremno bijelom oblo-pločastom kamenju, kojeg nipošto nismo nazivali žalom... jer žalo je nešto drugo...i također je u izbor ulazilo... Radi prizora presijavanja srebrom, bijelog oblo-pločastog kamenja u moru pod sunčevim zrakama, plaža se zasluženo diči imenom Srebrna... Koliko se sjećam, ona djevojčica iz hladovine oprezno je prilazila tek plićaku, i to samo dok su svi rođaci zaokupljeni bili nečim drugim što nije prskanje morem ili pozivanje da zapliva bez kola... - Hoćeš me voziti na leđima - pitala je rodicu iz grada - tamo gdje se more smije? Možda je pitala baš nju zato jer ona je čak i auto znala voziti. Znam da je voljela "voziti se" na nečijim leđima, ali ne znam gdje se more smijalo. Možda se u nekoj škrapi sike more uistinu smije jer ga sunce golica... pa da...što bi inače sunce toliko dugo more dodirivalo da nije zaljubljeno u njegov smijeh? Dok tako sjedim u hladovini prateći na počinak umor dana, kao da iz neke škrape smijeh se čuje... Pohranilo ga vrijeme zauvijek...taj smijeh djevojčice koja je proplivala dok jedan val je samo zbog nje kolo glumio... Tog dana nisam za plivanje dobila zlato, ali srebro jesam...Srebrna mi ga dala... Imala sam 5 i pol godina... Oznake: ljeto 2015.

- 11:20 - Komentari (54) - Isprintaj - #