četvrtak, 02.10.2014.

Život je lijep! (2)

Kad Vas pitaju kako to volite, u ovom slučaju jedno malo kopno (površine 4.6 km2, obalne dužine 12 km) na sred pučine i ostanete zatečeni pitanjem, jer osvješćujete kako ne znate odgovor na njega i ne možete radi obrazloženja otrgnuti djelić od cjeline, znači da volite - čistom ljubavlju! Uzvišenost ljubavi je upravo u tome što ona ne diktira kako, koga, koliko dugo ...treba voljeti. Ljubav je jednostavno - samo ljubav! Ljubav je i ono desno..."klisurasti greben" kako običavaju zvati Svetac... Dok plovimo prema jugoistočnoj strani otoka, do uvale Povle boka koja je naš cilj, teško je balansrati između jave - slušanje zanimljivosti o otoku (nikad zabilježen mraz, sušni period bez kapi kiše od svibnja do rujna, osobito jako jugo, česta pojava morskih pijavica...) i sna - opčinjenost otočkom visokom i strmom obalom koja se na pojedinim mjestima otvara u podmorske špilje kao nekadašnje obitavalište sredozemne medvjedice... Sjeverozapadna strana otoka, strmi kameni zidovi...klifovi...ili litica... Na klisurama Sveca gnijezdi se rijetka i zaštićena ptica Eleonorin sokol ne očekujte fotografiju Stižemo... Nekoliko nas s jedrenjaka će sigurno uduplati broj stanovnka koji je trenutno na otoku. Doduše, nikad ih nema "puno"...ali uvijek ima netko...osim u zimskim mjesecima negdje od studenog do veljače. Prije nekoliko godina, na prijelazu u novi milenij, umrla je zadnja stalna stanovnica otoka. Njenim odlaskom i sam otok je prešao u neki novi milenij osamljenosti... Kao što vidite nema pravog privezišta ni zaklona...računamo na mirno more. Svaka čovjekova intervencija po tom pitanju je Sizifov posao...čovijek napravi betonski lukobran, a olujno jugo koje diže more do nebesa dajući mu nevjerovatnu snagu udara...razbije ga! Uslijed dužeg boravka na otoku i nepredvidljivosti morske čudi, brodice se ne privezuju. Izvlače se na improvizirano "izvlačilište"...a kad odlazite, ponavljate porinuće. Meni zanimljivo, vlasnicima mukotrpno... Ova brodica govori da nekoga sigurno ima u onim kućama u brdu... Što volim ovaj kreativni nered dvorišta! Pogled upućuje na još jednu "endemsku vrstu" zvanu - domaća mačka sa Sveca. Hahaha... Evo je! Pitam vlasnika dvorišta: - Kako se mačka zove? Odgovara: - Nikako! Nema imena, svi je zovemo "mačka"...odnosno dijalektom "maška". - A čija je? - radoznala sam. - Naša - odgovara i nastavlja... - ovdje nema moje-tvoje, ovdje je sve naše! Pametnome dosta! Trpezarija...ili možda dnevni boravak...a možda je primća soba za goste...ili prostor za meditaciju...ili...ma šta god hoćete! Krušna peć stara 80-ak godina, smještena u špiljii, još uvijek je u upotrebi i na raspolaganje svima! Banket pod stoljetnim rogačem...uz muziku uživo - nastupaju: zbor ptica (sopran, alt), galebovi u letu (bariton, bas)...ili smo mi nakon jela popili malo više ... ODLIČNOG crnog vina! Ovo je jako tužna slika...hik! Nitko se nije sjetio slikati punu teču...hik,hik...navalili smo ko bijesni morski psi! Jedino (dok još)mogu uslikati u čemu je stiglo naše jelo...za ništa drugo nemam dokaza... Dan je bio naporan ... svi su utihnuli. Sutra ćemo malo prošetati ovom ljepotom. Puna nekog slatkog umora prisutna sam negdje duboko u sebi... Oznake: ljeto 2014

- 01:40 - Komentari (43) - Isprintaj - #