srijeda, 29.10.2014.

Dvojba

U turbulenciji svih mojih misli još jedina si misao bez zvuka, tiha, čista, sjajna poput zvijezde što večeras hoće padalicom biti. Kako ću ispuni li mi želju da noćas opet ljubujem s tobom, kada veo tuge sakriva ti osmjeh što jutrom opet tvoja biti neću. Misao si kristalno jasna da noć bez tebe je sablasno bistra s remetećim šumovima mora koje ruši moje kule od pijeska.

- 01:26 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.10.2014.

Usne

Zaboravih u tren što reći sam htjela zatečena opet bojom tvoga glasa. Od miline same što preplavi me svu otpočmem da kucam otkucajem tvojim. I u prvom taktu sva silina riječi utrnuta tobom tišinom me sažme. Pitaš da ti kažem što misli su moje. Čitaj mi s usana njima bih te čitala!

- 20:41 - Komentari (43) - Isprintaj - #

subota, 25.10.2014.

Purpur

Izgubljeni smo vitezovi nekog tuđeg vremena. Ova naša igra bez cilja je neuravnoteženo čudna. Izgovaramo ponosno ono jezivo "Volim te" kojeg pasivnošću glancamo do blještavosti. I ogledamo se u njoj. Pokreni se! Ustani, izađi... - eho je glasa što zove me iz daljine u boju purpura. Disperzija sam jedne jedine zrake sunca prelomljene u tvojoj suzi...

- 13:16 - Komentari (43) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.10.2014.

Narančasto

Promatram boju zalaska sunca na tvojim ramenima. Okrenut leđima, točno nasuprot mojih očiju, okupiran si tim što radiš. Moglo bi sunce malo zbiti svoje zrake pomislim, taman toliko da i moje ruke stanu. - I sutra će biti lijep dan - kažem - nebo je narančasto! - Hoće - odgovaraš, pogledavši nakratko prema horizontu. Slegnut, nastavljaš baviti se nečim što nisam ja. Utonem u stolicu, promatram te, sada profilno... Ruke su ti jakog stiska... O da! Okrzneš me krajičkom oka. Primjetih... - Samo nek' potraje! - čujem se kako izgovaram. Uspravljaš se, fokusiram nagost tvog torza u jednom dahu. Prilaziš... Kako li se priroda divno smjestila u tebi! - Trebaš ovo? - nudim ti majicu nehajno ostavljenu na stolici do moje. Bože, koje ja gluposti govorim! Pogledaš me prvo upitno, a zatim ti osmjeh zatitra licem. - Neće trebati! - odgovaraš, odmjeravajući me uzdužno. Sasvim si blizu nasupot mene. Promatram te u čudu. Od kada sam ovako mala u usporedbi s tvojom visinom? Smanjujem se još i više, tonem, propadam, dok obavijaš me narančasto...

- 22:10 - Komentari (38) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.10.2014.

Kad uzme me daljina

Čuješ li zvono što odnekud zvoni u jednom sasvim gluhom danu, pa te tjera da osvrćeš se za korakom kojeg nema? To misao je moja što tišinom hoće u izgubljenosti s tvojom se naći... Osjećaš li vjetar što odnekud puhne u jednom sasvim nevjetrovitom danu, pa se igra pramenom kose što na čelo ti pada? To nemir moj je što lepršav hoće pred smiraj dana uz bok tvoj se zbiti... Ćutiš li toplinu što od nečeg bude u jednom sasvim hladnom danu, pa te nosi krilima ptice nebom u daljine plave? To tijelo je moje što bez tvoga neće niti ove noći u mir sna poći...

- 00:18 - Komentari (33) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.10.2014.

Igra

Dok uvijaš oko prsta pramen moje kose, ja prstom ocrtavam obris lica tvog. Rukom mi prilačiš glavu usnama bliže, a ja rukom se blago o tvoja prsa opirem. I dok te gledam smiješeći se kako se smješkaš, smišljam slijedeći potez na tvoj još nesmišljen. Igramo se poput djece pogledima odraslih, igramo se skrivača pred plamenom u nama.

- 17:19 - Komentari (38) - Isprintaj - #

srijeda, 15.10.2014.

Kiša

Kako je blisko mi naše sažimanje! Kao jučerašnja kiša koja je sprala njegove nježnosti probudivši moju želju za tobom. Volim tvoj izmišljeni lik, koliko i svoju nepredvidivost. A ti, voliš moju sliku koju si sebi stvorio, bez da mi dozvoliš da je mijenjam. Voliš je, koliko i svoju nesposobnost da daješ se u potpunosti. Čiji smo mi ljudi? Čije su naše misli i želje? Imamo li svoju kariku u lancu jedinstva sa svijetom, ili je svijet jalov zbog nas i nama sličnima? Kiša mi uvijek tvoju bol donosi, a ja ne stopim se s njom. Prođe pored mene poput vjetra što s asfalta podiže otpalo lišće, pa ga pusti da nanovo padne... Prođem i ja... drugačija i sama. I ne poželim da te vidim ni bolnog ni sretnog. Ne poželim da vidim da uopće osjećaš moje prisustvo! S jučerašnjom kišom došao si opet... I dok padala je do dugo u noć, promrzli nanovo smo bez zaklona bili u rapsodiji bezumlja. Htio si da nanovo me ljubiš, a ja ti rekoh da usne su mi pelin gorki. Ili bar da ti kažem nešto lijepo... Al' ne mogoh ni to! Riječi moje već odavno peku... Rekoh ti samo da ne dodiruješ me više, jer ruka je tvoja kao kamen što smlavit će moju krhkost. I da pustiš me da trajem onako kako znam... Jer kao da se ljubav istrošila na nama. Iza sebe ostavismo pustoš. Poslije nas nije ostalo ništa...

- 00:23 - Komentari (45) - Isprintaj - #

subota, 11.10.2014.

Među nama

Teže je spojiti kraj s početkom nego kraj s krajem, tu, u vremenu bezosjećajnosti il' bunila čak. Ali otkrit ću ti tajnu, onako među nama; tamo je sunce u osvitu zore, blagi dašak vjetra kojeg krišom bi krao s usana mojih. I ja sam tamo, bez kraja i početka, kao i ti. Jednako ih nemaš! Tu vrijedni smo pažnje, ali ne i zaustavljanja. I otkrit ću ti tajnu još jednu, onako među nama; kad me pitaš "Kamo hoćeš da te vodim?" a ja odgovorim "Tamo gdje smo sami." - to nije mjesto, to je osjećaj!

- 02:16 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 10.10.2014.

Znanje

Znaš, da znam da znaš kada šutim zašto šutim. I da znaš, da znam da znaš da dan je ko godina kada nisi sa mnom, u meni, tu... I znaš, da znam da znaš dok me gledaš kad ne gledam da nije uvijek kako nam se čini. I da znaš, ukoliko neznaš da smo s ovoliko znanja na putu prema jednoj frapantnoj gluposti!

- 02:33 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 08.10.2014.

Život je lijep! (4)

Prije obilaska pučinskih bisera Brusnika i Sveca, "paraglajderskim letenjem" i nad njima, naučih "sletjeti" bez ogrebanih koljena i laktova...;)))) Koliko li se nebeskih tijela udružilo u povoljne aspekte da bih "sletjela" tada i tamo! Sada, na odlasku sa Sveca, kada težina rastanka riječi okuje okom, molim - da se opet stvori konfiguracija na nebeskom svodu koja će povratak u ono što je toliko različito od ovog što ostavljam, učiniti barem - normalnim! Jer dio sebe koji pronađoh uzimam sa sobom...i neka njegova svetost čuvajući ga, u neokrnjenost pohrani do narednog susreta sa cijelim... Priprema za odlazak... Dva su svijeta na ovom otoku, onaj nametnuti, koji smo prihvatili kao svoju "slobodu izbora" (a učini nas robljem niskih pobuda), je zadobio ozljede opasne po život u frontalnom sudaru sa svijetom koji prihvaća svu našu nesavršenost. Ova uvala, stidljivim suncem nam se na rastanku smije...mislim da smo joj bili dragi... Prilično smo tihi...brujanje brodskog motora nas nadglašava...ili je opravdanje za toliko suvišne riječi. Plovimo mislima, svatko svojom pučinom pitanja bez odgovora... Dal' Dionisu si otkrio tajnu okusa nektara što iz njedara nudiš kao svetost imena svog? Dal' su samo u tvom, najplavijem zagrljaju dubne, sirene tako putene i podatne zavodniče jedan? ...? Susret s kruzerom govori kako ni u ovim bespućima nismo sami. Valovi koje on stvori su doživljaj za sebe...ali prilaze nam kao pozdravi upućeni našoj "malenkosti" jer kormilo nam je u sigurnim rukama... Gotovo nesvjesna svoje prisutnosti na stolici na kojoj sjedim, misao mi, čipkasto ispreplećući moje sada i moje biti, osluškuje simfoniju tišine zvijezdanog orkestra onog sinoćnjeg neba, pod zakriljem kojeg su moguće sve opipljivosti. Ma gle ga...i sunčani dio neba je zaveo da njemu u zagrljaj ode! Tek malo glasnije od šapta, glasnik Eola mi pripovijedi da Diomedovo svetiliše (Palagruža) uslišuje zavjetne darove štovatelja. Netko me razgoli, davno prije u onom sada, odjene školjkama bisernicama, zavjetovajući se imenom da se neću Diomedovom dragom samo zvati... - I sada spavaj - reče glasnik, otpuhne mi pepeo iz očiju koji me i ugašen pek'o. Podari mi cjelov u potiljak, po naputku Diomeda mora da je, jer jedino on znade da takve najviše volim. Zadnje sunčeve zrake Svetac poliježe u postelju svoju, da bi zorom Suncu do uzglavlja prvim bio... Mi smo već uplovili u suton... Upletoh se u krajičak oka, u kutak osmijehom uzdignutih usana...dok moj mač je u koricama bio. Zapleo me jedan davni trenutak djetinjstva koji je strpljivo čekao da skinem okove ravnodušnosti. Gle! Tamo je nebo uistinu drugačije...paraglajderima omiljeno! mom prijatelju paraglajderu Oznake: ljeto 2014

- 22:08 - Komentari (37) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.10.2014.

Život je lijep! (3)

Dobro jutro otoče! "...Nalazim se u dubokom srcu dubokog mora. Ovamo su me doista vile donijele, u nepoznatom nadnevku kada je globus zadrijemao i nitko nije mogao da me primjeti. Ja sam u carstvu pustolovina, u čudu događaja. Konačno sam doživio da je svijet zaboravio. I postao sam vlasnik jednog otajstva. Otputovao sam ravno pravoj slobodi..." Tin Ujević, "Nit u srcu mora", 1930. Ove su riječi Tina Ujevića upućene Svecu. Zar bi uopće mogla ne složiti se s njim...? Naime saznajem da su u ovoj osebujnosti otoka, boraveći na njemu 30-ih godina prošlog stoljeća, inspiraciju pronalazili pjesnik Tin Ujević, hrvatski novinar istraživač Franjo Fuis, slikari Ignjat Job, Đuro Tiljak, Mirko Kujačić... Ovdje...pored mene...ili možda u sobi u kojoj spavam...nastajale su skice novog stiha, zanimljivog članka, slika pejzaža, ljudi... Sa štovanjem prema tebi Otoče, bilježim se svojom prisutnošću! S lijeva na desno...Vis...Biševo... i njegovo visočanstvo - maleni Brusnik! Taj misteriozni Brusnik zaslužuje još jedan panoramski pogled pred rastanak... Zar sam spomenula riječ "rastanak"? Nećemo sad o tome... Idemo dalje... Ovo na slici zovu "starom kućom"...od nje počinje izgradnja "civilizacije" na otoku, prvo one dvije male, pa onda ona veća... Pedesetih godina prošlog stoljeća na otoku je stalno boravio 51 "svecor" - kako i danas nazivaju one porijeklom sa Sveca. Jedini kontakt sa svijetom bili su im ribari koji su morskim dubinama (do100 m) oko Sveca dolazili isključivo radi pučinskog ribolova i normalno, jastoga. Na otok bi se iskrcavali tražeći zaklon od nevremena. "Svecori" bi im davali utočište i hranu, a ovi njima ulov ili bi im okopali vinograd. Zanimljiv suživot u nevolji... Na otoku su trag ostavili i Benediktinci; u zaravni Poje, na nekih 200 metara nadmorske visine, nalaze se ostaci samostana, kapelice, groblja... Put do tih fragmenata ostataka je prilično neprohodan i trebalo bi im se posvetiti s pažnjom i vremenski i snalažljivošću neki slijedeći put... U 18. stoljeću postojala je čak i TVORNICA(!!!) za proizvodnju smole kao tražene sirovine u brodogradnji. Ljudska nerazboritost dovodi do njene propasti uslijed prekomjerne sječe borovih šuma. Bez osjećaja za mjeru, naravno, resursi se iscrpljuju! Uvijek bilo i uvijek će i biti! Ova surova ljepota, polako ali sigurno, pobjeđuje čovjeka čineći ga slugom, a ne gospodarom... Zub vremena... Nakon "stare kuće" nastaje kuća bliže uvali tj. " gornja kuća" - kako je i zovu , a na slici je tzv. "donja kuća"... Joj što uživam u ovim orjentacijskim nazivima! Shvaćam da "civilizacija" koja na otoku postoji je ona u kojoj čovjek i priroda surađuju, ona s realnim čovjekovim potrebama...npr. na njemu je oko 40-ak gustirni što u blizini kuća, što u poljima, a odnos prema vodi je upravo onakav kakav treba biti. Nema rasipanja tog za život bitnog dara s neba..."ne ostavljate slavinu da curi dok sapunate ruke". Ovdje je simbioza čovjeka i prirode takva da često od domaćina čujete rečenicu "Pa ne treba nam više od ovog." S osjećajem za mjeru, na otoku živite izobilje! Dosta vinograda je zapušteno, npr. sorta rukatac je gotovo nestala, dok se plavac relativno dobro drži. Zahvaljujući ljudima koji ga dolaze održavati ovdje se još uvijek događa, kako sam jednom negdje pročitala - ona alkemija duše koja sunce pretvara u vino... Vinograd plavca... Dok ovako hodamo nekim slobodnim stilom koraka uočavamo kako su šume van utabanih puteljaka neprohodne, prašumske...slušamo o zmijama koje ovdje obitavaju, srećom sve neotrovnice al' ipak mi je drago što ih nisam vidjela, o Svecu kao odmorištu za ptice selice koje onako skupno preplave otočke klisure...e, to bi voljela vidjeti... Otok koji ima naziv za svaku siku, puteljak, dol, vrh...mora da je povećao svoju kvadraturu od 4.6 km2, jer neznam kud su mu svi ti nazivi stali... Kuća u kojoj jesmo ima specifičan i lijep miris smilja. To je ljekovita biljka kojoj za rast pogoduje ovaj sunčani kamenjar. Dijalektom je zovu "cmij", a s obzirom da nikad ne vene drže je i u ormaru...i dugo lijepo miriše. Evo je! Ilirska kraljica Teuta - istina ili legenda? Na klisuri, s istočne strane otoka, imala je utvrdu...kulu... Put do srušeneih zidina je...a šta bi drugo bio nego neprohodan! Ovog puta dajem si mašti na volju bez da ugostim sebe u "Teutinom gradu" doslovno i sasvim mi je sve jedno kakav ćete stav Vi zauzeti kad pogledate ovo dole hr.wikipedia.org/wiki/Krajicin Ja sam ionako već odabrala! A vidi njega! Mimikrija! Kažu da je ovo paličnjak...pravimo se da ga ne vidimo i hodamo dalje... Prepoznajete li ovaj cvijet u kamenu? Nepravedno zaboravljen zasluženo se vraća kao delicija, pripisuju mu se i afrodizijačka svojstva... Normalno, motar...matar...petrovac...kako hoćete. Samonikla biljka predjela neposredne blizine mora, pomalo mesnatih listova, slan, aromatičan... Najčešće se kiseli, jede sirov kao salata, kuha kao umak uz ribu.... Šetnju moramo privesti kraju. Treba se pripremiti za polazak i krenuti da nas u povratku ne uhvati noć na pučini... Jedino kod našeg domaćina, onaj instikt da je vrijeme za nešto - funkcionira! Mi ostali smo se "pogubili"... Poslušni smo k'o školarci! Puna sam...u mene više ne stane...a toliko toga bi još trebalo poslušati, vidjeti, fotografirati...znati prenijeti. Sada znam kod koga su ključevi otočkih tajni! Morat će mi bar još jednom otključati te odaje... Ovaj pogled uzimam sa sobom... Oznake: ljeto 2014

- 12:08 - Komentari (47) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.10.2014.

Život je lijep! (2)

Kad Vas pitaju kako to volite, u ovom slučaju jedno malo kopno (površine 4.6 km2, obalne dužine 12 km) na sred pučine i ostanete zatečeni pitanjem, jer osvješćujete kako ne znate odgovor na njega i ne možete radi obrazloženja otrgnuti djelić od cjeline, znači da volite - čistom ljubavlju! Uzvišenost ljubavi je upravo u tome što ona ne diktira kako, koga, koliko dugo ...treba voljeti. Ljubav je jednostavno - samo ljubav! Ljubav je i ono desno..."klisurasti greben" kako običavaju zvati Svetac... Dok plovimo prema jugoistočnoj strani otoka, do uvale Povle boka koja je naš cilj, teško je balansrati između jave - slušanje zanimljivosti o otoku (nikad zabilježen mraz, sušni period bez kapi kiše od svibnja do rujna, osobito jako jugo, česta pojava morskih pijavica...) i sna - opčinjenost otočkom visokom i strmom obalom koja se na pojedinim mjestima otvara u podmorske špilje kao nekadašnje obitavalište sredozemne medvjedice... Sjeverozapadna strana otoka, strmi kameni zidovi...klifovi...ili litica... Na klisurama Sveca gnijezdi se rijetka i zaštićena ptica Eleonorin sokol ne očekujte fotografiju Stižemo... Nekoliko nas s jedrenjaka će sigurno uduplati broj stanovnka koji je trenutno na otoku. Doduše, nikad ih nema "puno"...ali uvijek ima netko...osim u zimskim mjesecima negdje od studenog do veljače. Prije nekoliko godina, na prijelazu u novi milenij, umrla je zadnja stalna stanovnica otoka. Njenim odlaskom i sam otok je prešao u neki novi milenij osamljenosti... Kao što vidite nema pravog privezišta ni zaklona...računamo na mirno more. Svaka čovjekova intervencija po tom pitanju je Sizifov posao...čovijek napravi betonski lukobran, a olujno jugo koje diže more do nebesa dajući mu nevjerovatnu snagu udara...razbije ga! Uslijed dužeg boravka na otoku i nepredvidljivosti morske čudi, brodice se ne privezuju. Izvlače se na improvizirano "izvlačilište"...a kad odlazite, ponavljate porinuće. Meni zanimljivo, vlasnicima mukotrpno... Ova brodica govori da nekoga sigurno ima u onim kućama u brdu... Što volim ovaj kreativni nered dvorišta! Pogled upućuje na još jednu "endemsku vrstu" zvanu - domaća mačka sa Sveca. Hahaha... Evo je! Pitam vlasnika dvorišta: - Kako se mačka zove? Odgovara: - Nikako! Nema imena, svi je zovemo "mačka"...odnosno dijalektom "maška". - A čija je? - radoznala sam. - Naša - odgovara i nastavlja... - ovdje nema moje-tvoje, ovdje je sve naše! Pametnome dosta! Trpezarija...ili možda dnevni boravak...a možda je primća soba za goste...ili prostor za meditaciju...ili...ma šta god hoćete! Krušna peć stara 80-ak godina, smještena u špiljii, još uvijek je u upotrebi i na raspolaganje svima! Banket pod stoljetnim rogačem...uz muziku uživo - nastupaju: zbor ptica (sopran, alt), galebovi u letu (bariton, bas)...ili smo mi nakon jela popili malo više ... ODLIČNOG crnog vina! Ovo je jako tužna slika...hik! Nitko se nije sjetio slikati punu teču...hik,hik...navalili smo ko bijesni morski psi! Jedino (dok još)mogu uslikati u čemu je stiglo naše jelo...za ništa drugo nemam dokaza... Dan je bio naporan ... svi su utihnuli. Sutra ćemo malo prošetati ovom ljepotom. Puna nekog slatkog umora prisutna sam negdje duboko u sebi... Oznake: ljeto 2014

- 01:40 - Komentari (43) - Isprintaj - #