)subota, 03.01.2015.
Novogodišnja odluka
|
Uobičajno je popodne. TV mi ne okupira pažnju uslijed toliko politike na programima. Čitanje neke od knjiga odlažem s obzirom da trenutno mi dostupni naslovi naglašeno obrađuju tematiku seksa. Nikada mi se seks i politika nisu činili bliži jedno drugom, ponajprije u smislu da o onom u čemu direktno ne participiram - iz inata se ne informiram! :))) Ali... još je tu i drugih poveznica...o kojima, iz inata također, neću pisati. Stoga i ovo tromo popodne piskaram po papiru koješta, prvo običnom, a zatim, kad mi se posreći, prepisati ću na virtualnom. 01.01 je. Ušli smo u Novu 2015. Ne bi li trebala razmisliti o novogodišnjoj odluci koje ću se s manje ili više uspjeha držati kao izazova? I dok razmišljam koja bi to odluka mogla biti, igram se penkalom u ruci. Iz čista mira izleti mi iz ruke i otkotrlja se na sred sobe. Promatram je iz poluležećeg položaja u krevetu. Sad bi bilo normalno ustati i dignuti je s poda. Da, bilo bi normalno... Hmmm...gledam je kako se cereka mojoj nemoći. Mogla bih je štakom približiti krevetu i onda podići. Hmmm...daleko je, neće ići. Razmišljam koji bi moj sljedeći potez trebao biti ne želeći progutati gorčinu nemoći. Razmišljam o sljedećem potezu kao da igram šah s njom. Nekada sam bila dobra u toj igri. Prisjetih se davnih natjecanja još u osnovnoj školi. Čak sam jednom dobila prave drvene šahovske figure koje su zamijenile dotadašnje jeftinije, plastične. Ali, nekako sam taj hobi napustila predavajući se literarnoj sekciji i čudesima pisane riječi. I što sad? Samo nekim čudom mogu doći do penkale dok se netko od ukućana ne pojavi. Uffff.... Zazvoni mi mobitel. Srećom, on mi je na dohvat ruke. Uzimam ga oprezno. He-he-he...da mi ne padne na pod! Prijateljica najavljuje posjetu. Usputno me pita: - Trebam li ti nešto donijeti? Sine mi misao: - Da! Kupi mi 4-5 penkala. - Penkala? - ponovi. - Da, penkala. - potvrdim. He-he-he-...ako padne jedna, imam drugu. Ako padne druga, imam treću... Zamislim se... Čuda se ipak događaju svakodnevno u našim životima. Nekada su to sitnice koje u konačnosti mogu imati daleko veće značenje. Npr. bez penkale, nema piskaranja; bez piskaranja, nema posta; bez posta k'o da nisam na blogu...a to bi bilo šteta! Ne zato da ja mislim kako Vi bez mene ne možete. Nego...nekoga će moja pojava na blogu razveseliti, netko će se onako od srca nasmijati npr. ovom mom postu, nekoga ću možda potaknuti na pozitivno razmišljanje i uočavanje sitnica koje život čine čudesnim...i još je sigurno mnogih možda koji mi sada ne padaju na pamet, ali svi me vesele. Eto! U naizgled bezizlaznim situacijama čudo ucrta put izlaza ukoliko ne dozvolimo gorčini da zamijeni slatkoću vjerovanja u njih. To će biti moja novogodišnja odluka izazova! Penkalo, bila mi prijateljica pune šake penkala. Pokazujem ti srednji prst, pa se ti cerekaj. Dobila si ŠAH-MAT !!! Ps: Od kada sam se preselila, pravi je podvig objaviti post. Da vas ne zamaram detaljima, vjerujte mi na riječi i čuvajte moju tajnu. Moram hitno u krevet prije nego me uhvate na djelu. Ali, "doskakutat" i "dopuzat" ću ja i do Vaših blogova i javiti se komentarom, odgovoriti Vam na mailove....vrlo ubrzo! Čuda se događaju, zar ne?  Oznake: crtice iz života |
- 18:20 - Komentari (47) - Isprintaj - #
nedjelja, 14.12.2014.
čizmica sv. Nikole
|
Jutro je... Izlazim iz kuće. Dan je tmuran. Tako je izgledao jučerašnji smiraj dana... Jutro započinje smirajem, pomislim. Smiješno! Pogledam na mobitel kao da provjeravam. Nema greške, jutro je, 07.52. Danas je 05.12. - dan uoči sv. Nikole! Oduvijek me taj dan ispunjavao očekivanjima nadolazećih fešta. Upravo s danom sv. Nikole započinje štovanje naših specifičnih lokalnih običaja. Fešte se produlje na čitav Prosinac i dio Siječnja. Taj veoma živahan period oboja vedrinom zimsko sivilo. Normalno, pridruže nam se i prijatelji rasuti po čitavoj lijepoj našoj, a i izvan nje, pa i turisti. Uistinu, specifično doba godine! Iako više nisam dijete, kako kažu odrasli, ipak bi me razveselila čizmica! Što da ne? :)))) Prečesto zatomljujemo ushit djeteta u sebi. Zašto ne imati želju djeteta bar jedan dan u godini? Dobro, bit ću odrasla i zadovoljiti se odlaskom na večerašnji koncert. OK! Spuštam se ulicom do glavnog trga. Građevinski radnici već treći dan za redom rovare trg koji inače u ovo doba godine svečano okićen dočekuje sv. Nikolu i prve poklonike naših fešta. E moj Nikola! Neka druga vremena su došla. Koga briga što ti baš sutra dolaziš... Na kraju krajeva, mogao bi bar ti biti malo fleksibilniji. Odgodi dan svog dolaska, pa će i sv. Luca svoj, Isus svoje rođenje, Nova godina nek odgodi sebe, a fešta Sveta tri kralja također bi mogla bili s odgodom. Mi, obični smrtnici, smo već i sam život odgodili za neka bolja vremena. Naime, nekome je zasmetalo što je trg popločan kamenom starim bar jedno stoljeće. Ne uvažavajući poseban štih koji daje trgu, odlučio nas je urbanizirati popločavanjem trga "modernim" pločama. I to baš u vrijeme najvećih zimskih fešta! OK! Silazim stepenicama spremna ugaziti na Trg kineskog velikana Sa-me-ja-me...spremna na korak do urbanizma... Ugazih zrak... padoh! Oštra bol u nogama otme mi udah. Netko je ugasio i ono malo svjetlosti jutra u smiraju.... Noć je! NIJE OK! _____________________________________________________________________________________________ Otvaram oči, ležim na podu, nadamnom lice liječnika... - Ne ustajte, prebacit ćemo Vas nosilima do ambulantnih kola. Mislim... - Slomila sam nogu? - pitam. - Jednu sigurno, drugu možda - odgovara. Šutim... Misao mi prostruji glavom al' izgovorih na glas: - O shit! Ništa za mene od koncerta večeras. Ali dobit ću čizmicu! Bijelu, gipsanu...jednu! Jednu sam i poželjela. Sreća što sam skromna. Nad njegovom glavom vidio se upitnik. Nije mi se dalo razgovarati, nije mi se dalo objašnjavati, nije mi se dalo ni o boli misliti...Ne sada...to mogu i sutra ili neki drugi dan. RTG je pokazao da sam u pravu. Desna noga je dobro nabivena, ali lijeva.... Slomljena iziskuje hitnu operaciju... O shit! NIJE OK! ___________________________________________________________________________________________ Ležim na stolu u operacijskoj sali. Anasteziolog pored mene primijeti da se smješkam. - Ne bojite se. - reče. - Ja? Neeeee.... uopće! - odgovorim. - Ali smješkate se vidim. - Da. Padaju mi na pamet scene iz jednog filma. - Odlično! Nije pitao za detalje mojih misli. Smješkala sam se sebi u krevetu koja u napola ležećem položaju piskara po blogu, sretna znajući da Annie u mom životu ne postoji.... OK! ___________________________________________________________________________________________ Budim se. Operacija još traje. Vidim na ekranu svoju nogu i nekoliko vijaka u njoj. Osjećam se odlično! Gotovo euforično. - Probudili ste se - čujem glas anasteziologa. - Šta ste mi ovo dali - pitam - kad ovako djeluje? - Eeee, ne dobiva to svatko i svugdje, već samo neki i to ovdje kod nas! - Da? - Dobili ste malo onog od čega se Michael Jackson zajeb'o! - Hahahaha... - nasmijah se od srca. Zar sam uopće i mogla drugačije reagirati? OK! ____________________________________________________________________________________________ Otpuštena na kućnu njegu funkcioniram dobro kad se dobro "nakljukam" analgeticima, kao npr. danas! ;)))))))) OK! Oznake: crtice iz života |
- 16:44 - Komentari (68) - Isprintaj - #
Ožujak 2018 (1) Veljača 2018 (7) Siječanj 2018 (8) Prosinac 2017 (2) Kolovoz 2017 (1) Srpanj 2017 (7) Lipanj 2017 (7) Svibanj 2017 (2) Srpanj 2016 (3) Lipanj 2016 (8) Veljača 2016 (1) Siječanj 2016 (2) Prosinac 2015 (4) Studeni 2015 (15) Listopad 2015 (15) Rujan 2015 (14) Kolovoz 2015 (14) Srpanj 2015 (7) Lipanj 2015 (7) Svibanj 2015 (5) Travanj 2015 (4) Ožujak 2015 (7) Veljača 2015 (6) Siječanj 2015 (13) Prosinac 2014 (8) Studeni 2014 (20) Listopad 2014 (12) Rujan 2014 (12) Kolovoz 2014 (10) Travanj 2014 (1) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
IGRA PERLI Pratimo se pogledima u kao slučajnom susretu kroz zavjesu dima ispušenih cigareta polupijanih gostiju i neuglednog barmena. Sitni su noćni sati... Znam tok tvojih misli, da golicam ti maštu, znam sve puteve nestanka s lica zemlje. Gledamo u oči nelagodi mogućnosti. Otkucavaju minute... Hrvaš se s njima. Stavljam te na kraće, povlačim na bliže, otirem nervozu ove zaparne noći usnama, po tvom torzu. I tražim te na niže... Dozvoljavam ti da misliš da kreator si trenutka u kojem zaboravit ćeš sve do sad viđeno, da paradoks smo slučaja poreći ćeš pred zoru. I svoje godine i svoje ime... Prešućujem mudro da vrijeme je igri. U dosluhu s trenutkom čujem mu šapat: "Kad ga ne bi bilo trebala bi ga izmisliti!" Oteli smo noć od nepozvanih... @zahira  PRVI GUTLJAJ JUTRA Osjećaš li, najdraža moja, kako se ova blažena noć polako približava kraju, a mi bez straha vodimo ljubav, jer naši vrući dodiri ne odlaze u zaborav. Naša postelja, mila, i dalje nijemo gori, i poljupci što u nama sjaje, ne žele nikamo otići. Zato slobodno kucaj srcem, i ne traži u osmjehu škrte tragove sjetnih svitanja. Nema više slijepe magle i ne guši tvoj san. Nikakva opora i hladna tuga u tvoje zagrljaje neće ući. Znam, teško je pronaći tišinu u šuštanju lišća, ali vjeruj svome tijelu, duboko udahni zoru i sa moga željenog tijela ispij prve gutljaje jutra, usne će ti napuniti suncem. Raširi me pod sobom, pod topla bedra smjesti, u vlažne uzdahe primi. Sa plavetnih visina svojom mirnom dušom uzmi i s njom me zauvijek veži. Ne boj se, jedina moja, samo se prepusti meni, jer na tvojim obrazima i poslije mjesečine postojim. Zal Kopp  ZAVOLJELA SAM Izlomili smo pokretima tijela mnoge noći bez sna na onoj postelji što neponovljivu priču čuva. Zavoljela sam sjene na zidu, miris kojim se opijam kad uzbuđena sam i tvoje dlanove na svojoj koži. Često sam dolazila i odlazila zadovoljena, privržena tvojim potrebama. Na tvojim preponama vječnost sam upoznala i želju nepresušnu kojom sam duboko ispunjena. Zavoljela sam tvoj jezik i maštovitost putanje kojom istražuješ osjetila. Podala sam se iscrpljenim jutrima koračajući kroz dan s mirisom tvojim u nozdrvama. Udišem strast kad sam ti blizu, dodirujem nježno pažnju kojom me daruješ i povlačiš pod sebe - osjećam tvoje sve. Zavoljela sam tvoje riječi i ugrize, slatku bol koja struji i bridi u mojim osjetljivim grudima i njenim završecima. U grudima čuvam te. Jesam li ti ikad priznala koliko sam u tebi izgubljena? Zavedena i ushićena tvojim postojanjem beskrajno ti zahvalna. Zavoljela sam tvoju muškost, glorificirajući pojam čvrstoće, napete želje kojom prodireš u srž ženstva mog. Drobili smo čežnju spojivši udaljene svjetove i žudnju u prah smo pretvorili prvim poljupcem nježnosti. Miješali smo vlažnost uzavrele kože stisnuti u strastvenom klinču nesputanošću obdareni. Kretnjama svojeg tijela gipkošću nadjevena - probala sam te svakako. Voljela sam svaki trenutak uz tebe. Vrisak zadovoljstva i uzdahe što vrhuncu streme. Volim te i danas prelaskom bosih stopala preko praga mog istinskog nemira. Nazivam te svojim uzbuđenjem i ljubavlju stvarnom. Prokleto živom i postojanom. U sebi čuvam te. Gordana Majdak  LINIJA Požudna ja misao gusto utkana u zraku prostora kojeg dijelimo; blud se lijepi za našu vlažnu kožu. Procvale mi grudi bestidno pozivaju nemir tvojih dlanova; tvoj se jezik mokro poigrava njima. Potčinjenoj Erosu što iz tebe kipti, snazi vulkana kojom eruptiraš u meni, zapešća mi prikovana držiš. Ruke tvoje na mojim bokovima ritam predaje nameću; sustižem te zračnom linijom udaljenosti od tebe do mene. @zahira  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||