Marketing
Novogodišnja odluka
Uobičajno je popodne.
TV mi ne okupira pažnju uslijed toliko politike na programima.
Čitanje neke od knjiga odlažem s obzirom da trenutno mi dostupni naslovi naglašeno obrađuju tematiku seksa.
Nikada mi se seks i politika nisu činili bliži jedno drugom, ponajprije u smislu da o onom u čemu direktno ne participiram - iz inata se ne informiram! :)))
Ali... još je tu i drugih poveznica...o kojima, iz inata također, neću pisati.
Stoga i ovo tromo popodne piskaram po papiru koješta, prvo običnom, a zatim, kad mi se posreći, prepisati ću na virtualnom.
01.01 je. Ušli smo u Novu 2015. Ne bi li trebala razmisliti o novogodišnjoj odluci koje ću se s manje ili više uspjeha držati kao izazova?
I dok razmišljam koja bi to odluka mogla biti, igram se penkalom u ruci.
Iz čista mira izleti mi iz ruke i otkotrlja se na sred sobe.
Promatram je iz poluležećeg položaja u krevetu.
Sad bi bilo normalno ustati i dignuti je s poda.
Da, bilo bi normalno...
Hmmm...gledam je kako se cereka mojoj nemoći.
Mogla bih je štakom približiti krevetu i onda podići.
Hmmm...daleko je, neće ići.
Razmišljam koji bi moj sljedeći potez trebao biti ne želeći progutati gorčinu nemoći.
Razmišljam o sljedećem potezu kao da igram šah s njom.
Nekada sam bila dobra u toj igri. Prisjetih se davnih natjecanja još u osnovnoj školi.
Čak sam jednom dobila prave drvene šahovske figure koje su zamijenile dotadašnje jeftinije, plastične.
Ali, nekako sam taj hobi napustila predavajući se literarnoj sekciji i čudesima pisane riječi.
I što sad? Samo nekim čudom mogu doći do penkale dok se netko od ukućana ne pojavi.
Uffff....
Zazvoni mi mobitel. Srećom, on mi je na dohvat ruke. Uzimam ga oprezno.
He-he-he...da mi ne padne na pod!
Prijateljica najavljuje posjetu.
Usputno me pita: - Trebam li ti nešto donijeti?
Sine mi misao: - Da! Kupi mi 4-5 penkala.
- Penkala? - ponovi.
- Da, penkala. - potvrdim.
He-he-he-...ako padne jedna, imam drugu. Ako padne druga, imam treću...
Zamislim se...
Čuda se ipak događaju svakodnevno u našim životima. Nekada su to sitnice koje u konačnosti mogu imati daleko veće značenje.
Npr. bez penkale, nema piskaranja; bez piskaranja, nema posta; bez posta k'o da nisam na blogu...a to bi bilo šteta!
Ne zato da ja mislim kako Vi bez mene ne možete. Nego...nekoga će moja pojava na blogu razveseliti, netko će se onako od srca nasmijati npr. ovom mom postu, nekoga ću možda potaknuti na pozitivno razmišljanje i uočavanje sitnica koje život čine čudesnim...i još je sigurno mnogih možda koji mi sada ne padaju na pamet, ali svi me vesele. Eto!
U naizgled bezizlaznim situacijama čudo ucrta put izlaza ukoliko ne dozvolimo gorčini da zamijeni slatkoću vjerovanja u njih.
To će biti moja novogodišnja odluka izazova!
Penkalo, bila mi prijateljica pune šake penkala. Pokazujem ti srednji prst, pa se ti cerekaj.
Dobila si ŠAH-MAT !!!
Ps: Od kada sam se preselila, pravi je podvig objaviti post. Da vas ne zamaram detaljima, vjerujte mi na riječi i čuvajte moju tajnu. Moram hitno u krevet prije nego me uhvate na djelu. Ali, "doskakutat" i "dopuzat" ću ja i do Vaših blogova i javiti se komentarom, odgovoriti Vam na mailove....vrlo ubrzo!
Čuda se događaju, zar ne?
Post je objavljen 03.01.2015. u 18:20 sati.