Jutro je...
Izlazim iz kuće. Dan je tmuran. Tako je izgledao jučerašnji smiraj dana...
Jutro započinje smirajem, pomislim. Smiješno!
Pogledam na mobitel kao da provjeravam.
Nema greške, jutro je, 07.52.
Danas je 05.12. - dan uoči sv. Nikole!
Oduvijek me taj dan ispunjavao očekivanjima nadolazećih fešta. Upravo s danom sv. Nikole započinje štovanje naših specifičnih lokalnih običaja. Fešte se produlje na čitav Prosinac i dio Siječnja. Taj veoma živahan period oboja vedrinom zimsko sivilo. Normalno, pridruže nam se i prijatelji rasuti po čitavoj lijepoj našoj, a i izvan nje, pa i turisti.
Uistinu, specifično doba godine!
Iako više nisam dijete, kako kažu odrasli, ipak bi me razveselila čizmica!
Što da ne? :))))
Prečesto zatomljujemo ushit djeteta u sebi. Zašto ne imati želju djeteta bar jedan dan u godini?
Dobro, bit ću odrasla i zadovoljiti se odlaskom na večerašnji koncert.
OK!
Spuštam se ulicom do glavnog trga. Građevinski radnici već treći dan za redom rovare trg koji inače u ovo doba godine svečano okićen dočekuje sv. Nikolu i prve poklonike naših fešta.
E moj Nikola! Neka druga vremena su došla. Koga briga što ti baš sutra dolaziš...
Na kraju krajeva, mogao bi bar ti biti malo fleksibilniji. Odgodi dan svog dolaska, pa će i sv. Luca svoj, Isus svoje rođenje, Nova godina nek odgodi sebe, a fešta Sveta tri kralja također bi mogla bili s odgodom. Mi, obični smrtnici, smo već i sam život odgodili za neka bolja vremena.
Naime, nekome je zasmetalo što je trg popločan kamenom starim bar jedno stoljeće. Ne uvažavajući poseban štih koji daje trgu, odlučio nas je urbanizirati popločavanjem trga "modernim" pločama.
I to baš u vrijeme najvećih zimskih fešta!
OK!
Silazim stepenicama spremna ugaziti na Trg kineskog velikana Sa-me-ja-me...spremna na korak do urbanizma...
Ugazih zrak... padoh!
Oštra bol u nogama otme mi udah. Netko je ugasio i ono malo svjetlosti jutra u smiraju....
Noć je!
NIJE OK!
_____________________________________________________________________________________________
Otvaram oči, ležim na podu, nadamnom lice liječnika...
- Ne ustajte, prebacit ćemo Vas nosilima do ambulantnih kola.
Mislim...
- Slomila sam nogu? - pitam.
- Jednu sigurno, drugu možda - odgovara.
Šutim...
Misao mi prostruji glavom al' izgovorih na glas:
- O shit! Ništa za mene od koncerta večeras. Ali dobit ću čizmicu! Bijelu, gipsanu...jednu! Jednu sam i poželjela. Sreća što sam skromna.
Nad njegovom glavom vidio se upitnik. Nije mi se dalo razgovarati, nije mi se dalo objašnjavati, nije mi se dalo ni o boli misliti...Ne sada...to mogu i sutra ili neki drugi dan.
RTG je pokazao da sam u pravu.
Desna noga je dobro nabivena, ali lijeva....
Slomljena iziskuje hitnu operaciju...
O shit!
NIJE OK!
___________________________________________________________________________________________
Ležim na stolu u operacijskoj sali. Anasteziolog pored mene primijeti da se smješkam.
- Ne bojite se. - reče.
- Ja? Neeeee.... uopće! - odgovorim.
- Ali smješkate se vidim.
- Da. Padaju mi na pamet scene iz jednog filma.
- Odlično!
Nije pitao za detalje mojih misli. Smješkala sam se sebi u krevetu koja u napola ležećem položaju piskara po blogu, sretna znajući da Annie u mom životu ne postoji....
OK!
___________________________________________________________________________________________
Budim se. Operacija još traje. Vidim na ekranu svoju nogu i nekoliko vijaka u njoj.
Osjećam se odlično! Gotovo euforično.
- Probudili ste se - čujem glas anasteziologa.
- Šta ste mi ovo dali - pitam - kad ovako djeluje?
- Eeee, ne dobiva to svatko i svugdje, već samo neki i to ovdje kod nas!
- Da?
- Dobili ste malo onog od čega se Michael Jackson zajeb'o!
- Hahahaha... - nasmijah se od srca.
Zar sam uopće i mogla drugačije reagirati?
OK!
____________________________________________________________________________________________
Otpuštena na kućnu njegu funkcioniram dobro kad se dobro "nakljukam" analgeticima, kao npr. danas!
;))))))))
OK!
Post je objavljen 14.12.2014. u 16:44 sati.