Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 16.09.2024.

Purgeraj: We will rock you

My my, hey hey, Rock’n’Roll is here to stay. It's better to burn out than to fade away, my my, hey hey.
Out of the blue and into the black they give you this, but you pay for that. An' once you're gone you can never come back when you're out of the blue and into the black.
The king is gone, but he's not forgotten. This is the story of a Johnny Rotten.It's better to burn out than it is to rust, the king is gone, but he's not forgotten.
Hey hey, my my, Rock’n’Roll can never die. There's more to the picture than meets the eye, hey hey, my my.



Glumicu Slavicu Filu rođenu Kaurić i rođenu zagrepčanku generacije pamte po televizijskom serijalu za djecu Mendo i Slavica koja je krajem na tadašnjoj Televiziji Zagreb emitirana od 1958 do 1965. Po prestanku emitiranja tog, možda jednog od najgledanijih serijala svih vremena, Slavica je sa glumcem Zagrebačkog kazališta lutaka Sinišom Miletićem do kraja života povremeno oživljavala taj nezaboravni duo koji je mnogobrojnoj djeci uljepšao djetinjstvo. Osim TV emisije, bile su tu edukativne slikovnice sa crtežima koje je trebalo pofarbati odgovarajućim bojama, ali i one druge. Bili su tu i mnogobrojni javni nastupi kao što su biciklijade za klince koje su se u to vrijeme vozile oko Kazališta.

Bila su to sretna vremena bezbrižnog djetinjstva budućeg rockera kakvog je tada, a kakvog i danas ima tisuće djece. Djeci nikad nije važna materijalna strana života, njima su važne dobre vibracije koje pokupe i žive u svijetu roditelja, uže i šire familije koja ih okružuje, te posebice svojih prijatelja i vršnjaka. Svako djetinjstvo uvijek je i bit će najsretnije razdoblje naših života.



Odrastajući u vremenu i sredini gdje su se slobode škrto i vrlo teško širile, ali nikada kao danas nisu dostigle neslućene, možda preslućene i u krajnjoj liniji štetne širine, sredinom 1980ih pojavio se prvi vjesnik slobode, Radio 101. Za Univerzijadu je Zagreb ušminkan kako bi sličio srednjoeuropskom gradu čiji štimung je čuvao i njegovao još iz kasnih 1930ih. Pa je tako u tavanskim prostorima Kulturnog centra na uglu Tesline i Gajeve osnovan Radio 101. Bi to partijski projekt saveza komunista koji su shvaćali da neće još dugo moći držati ljude na uzdama. Iako partijski strogo kontrolirana, ekipa koja se tada 8. svibnja 1984 tamo sakupi od početka je imala drugačije planove i držala je figu u džepu svojim osnivačima. Bi to na temelju preuranjenog iskustva sa Poletom krajem 1970ih i početkom 1980ih. Na Radiju 101 prštao je oslobođeni svjetonazor rock generacije suprotstavljene svjetonazoru partijskih sekretara sa crvenom petokrakom kojima na zidu visi obavezna slika Druga Tita. U toj eksploziji svjetlo dana iznjedrile su dvije kultne radio emisije: Frigidna utičnica i Zločesta djeca. Iako su se obje zbog provokativnosti emitirale u kasnovečernjim satima, obje su bile masovno praćene u tada nezamislivim brojevima slušatelja. I sutradan komentirane po školama i uredima. Slušali su ih svi profili godina i obrazovanja. Od tinejdžera do penzionera, od školaraca, preko radnika i službenika do sveučilišnih profesora.




Kad se pojavila, Frigidna utičnica bila je nuklearna bomba koja je raznijela hipokriziju partijske države što proskribira i kazneno progoni pedere, lezbijke, kurve i sve što je tada činilo polusvijet. Emitirana u živo, u nju su se bez ikakve cenzure direktno preko telefona uključivali svi sa svakakvim pitanjima, uključujući prostote i čiste seksualne provokacije. U odnosu na današnju kanaliziranu i sterilno cenzuriranu otvorenost koja treba glumatati privid slobode postavljanja pitanja slušatelja odnosno, ako se radi o televiziji, gledatelja, bi to nešto nedosegnuto i daleko ispred čak i današnjeg vremena. Zbog toga je emisija povremeno po nalogu Partije ukidana, da bi se poslije opet nekako iskoprcala iz škara cenzure partijskih sekretara. Urednik je bio rođeni zagrepčanin, Toni Marošević, jedan od tada prvih javno deklariranih homoseksualaca, što u to vrijeme ‘svekolikih sloboda u Jugoslaviji idealnoj državi radnika, seljaka, poštene inteligencije pod vodstvo avangarde saveza komunista’, bi zakonski kažnjivo. Takvi su se bez pardona šikanirali i trpali u zatvore.

Uz njega bi i tada mlađahna voditeljica heteroseksualne orijentacije Željka Ogresta, također rođena zagrepčanka. U emisiji su se radili intervjui u živo. Među gostima do danas mi je u sjećanju ostala anonimna dama (svi su gosti u studiju bili anonimni) koja se u Milanu bavila visokim escort serviceom. Imala svoju agenciju, narodski rečeno kupleraj. Po Željkinim riječima (a ja joj vjerujem) bila je prava ljepotica i bjelosvjetska dama obučena po posljednjoj modi, što bi mi zagrepčani rekli, komad. I poslužila mi je kao jedan od predložaka za Bocca di Rossu, serijal Zagrebačkog dekamerona koji će se napokon u slijedu zgotoviti nakon ovog Purgeraja.




Priča o Zločestoj djeca je pak priča za sebe. Emisija se pojavila polovinom 1980ih i bila je čista provokacija sa izrazitim političkim i domoljubnim nabojem. Priča koja je na sva zvona najavljivala sve što će se od 1989/1990, pa na dalje početi otvoreno događati i rezultirati hrvatskom samostalnošću. Stil emisije bila je potpuna improvizacija i zafrkancija. Što kome od zločestih dječaka taj dan i u to vrijeme slijedom kako emisija teče padne na pamet. U tom smislu, kao (radio) emisija u javnom mediju ona nikada nije nadvladana, izuzev ako se ne računa Malnarova Noćna mora koja je obrađivala druge teme, ali jednako tako govorila o slobodi. Emisiju je vodila kultna ekipa: Pock, Piro, Pervan, Zuhra, Nino, Pavlica i Vinko. Bila je to mješavina lokalnog i pajtonovskog humora, političke satire na granici, a vrlo često i s onu stranu granice kaznenog zakona bivše države. Ekipa je govoreći o bitnim temama do suza nasmijavala i mlade i stare zagrepčane pobijajući nametnuti kliše kako su zagrepčani neduhoviti. I redovito se sutradan prepričavala. Slušati tu emisiju i diviti joj se bio je ritual slobode, ma što tko danas o tome trabunjao.



Kad je došlo vrijeme promjena, Radio 101 bi na braniku domovine, ali ... Nikada se nije dao podvrći bilo kakvoj cenzuri i pokušaju nametanja ograničenja. Pogotovo kad mu je u jesen 1996 istekla koncesija koja poslije velikog prosvjeda 21. studenog 1996. je na brzaka obnovljena. S vremenom, kako se ekipa na radiju osipala, radio je polako tonuo da bi se na kraju raspao i potvrdio onu staru sentencu da ‘revolucija uvijek jede svoju djecu’.



No kako je ovo ipak priča o odrastanju jednog rockera u 501 levisicama, do gležnja bijelim tenisicama i pilotski smeđoj kožnoj jakni podstavljenoj tankom svilom (kad me je prvi puta vidjela u njoj, tada buduća žena mi ju je odmah zaplijenila tvrdeći kako njoj stoji bolje nego meni ), na kraju ove epizode Purgeraja, stari rocker bi vas samo podsjetio na događaj koji se zbi 13. srpnja 1985. Događaj kog je uz onih 200njak tisuća posjetitelja londonskog Wemblya i JFK u Philadelphiji pratila četvrtina tadašnjeg cjelokupnog stanovništva na kugli Zemaljskoj što je nezabilježeno u analima ljudske povijesti. Bio je to vrhunac rock generacije nakon kog je rock polako počeo odlaziti u prošlost. Pogađate, radi je o Live Aidu sa kojeg kao podsjetnik osta jedan od najnezaboravnijh nastupa u povijesti glazbe rock generacije. Queenovci u punom sastavu i u punoj formi na Wembleyu. Nastup kakav do tada, a ni poslije nikada zabilježen nije. Tko voli nek’ izvoli pogledati i poslušati, možda se podsjetiti ili pogledati ono što nikad u živo na televiziji ili na nekom drugom koncertu doživio nije. A tko ne voli, neka jednostavno preskoči. Nije to za njega kao ni ovaj post.



Hey hey, my my, Rock’n’Roll can never die. There's more to the picture than meets the eye, hey hey, my my.
Out of the blue and into the black. You pay for this but they give you that and once you're gone you can't come back when you're out of the blue and into the black.
The king is gone but he's not forgotten. Is this the story of Johnny Rotten? It's better to burn out 'cause rust never sleeps, the king is gone but he's not forgotten.
Hey, hey, my my, Rock’n’Roll can never die there's more to the picture than meets the eye. hey hey, my my.

Ako ne već drugdje, a ono u srcu i glavi jednog postarijeg rockera u vremenima kad rock je već zapravo umro.




gotovo

Oznake: Purgeraj