Zagrebački dekameron

utorak, 24.09.2024.

Bocca di Rossa: La Manipulazione

Da biste stavili glavu u pijesak prvo morate kleknuti. Što je najučinkovitiji odgovor u situaciji kada dolazi tornado? Zakopati glavu u pijesak i uvjeriti samog sebe da se to ne događa? Do određenog trenutka i to je u redu, ali ... Tornado će ipak doći, a vaša će pozadina biti u zraku točno njemu na putu. Zato, nije li pametnije odmah priznati da tornado dolazi i suočiti se s njim? Napravite li to odmah preuzimate kontrolu nad situacijom i dajete sebi moć poduzimanja akcije da izbjegnete tornado. Neznanje je možda blagoslov, ali samo na kratke staze.

Bio jednom jedan čarobnjak. Čarobirao je sve i svašta, a uz to bio promućuran. Mišljaše:
“Kad već imam sposobnosti i znanje, zašto to ne iskoristiti?“
Priča govori o bogatom čarobnjaku s puno novca, ali vrlo škrtom. Nije želio plaćati pastire niti ograditi pašnjak na kome su pasle njegove ovce. Pa bi one stalno zalutale u obližnju šumu, upadale bi u jarak i slično. A prije svega bježale su znajući da čarobnjak želi njihovo meso i vunu, a što bi protiv njihove volje.

Konačno čarobnjak pronađe rješenje. Hipnotizirao bi svoje ovce i sugerirao im da su besmrtne, da im ne prijeti nikakva opasnost od deranja kože već naprotiv, to će za njih biti lijepo i ugodno iskustvo. Uz to ih uvjeri da im je on dobar gospodar. Gospodar koji čuva svoje stado toliko da je spreman za njih učiniti sve na svijetu. Sugerirao im je da im se ništa neće dogoditi i zato se ne trebaju plašiti. Pored toga uvjeri ih da one uopće nisu ovce. Neke uvjeri da su lavovi, druge da su orlovi, treće da su ljudi, a ponekog i da je čarobnjak.

Nakon toga su završile sve njegove brige s ovcama. Ovce nikada više nisu bježale već su mirno čekale trenutak kad bi čarobnjaku zatrebalo njihovo meso i koža.




Probudila se. Ležala je u bolnici na aparatima. Nad njom bi on, neostvarena ljubav burne mladosti. Nije se sjećala kako je tu dospjela, a on ju je gledao istim pogledom kao kad su se zabavljali. Nježan i zagonetan smiješak, čvrst i odlučan pogled.
„Uvijek je znao kako treba sa ženama, pogotovo sa mnom.“ pomisli i upita:
„Što se dogodilo? Kako sam ovdje dospjela?“
„Dovezla te hitna. Našli su te kod kuće u lokvi krvi na podu. Zvao sam te u vezi onih poslova, pa kako se nisi javljala odlučih otići do tebe. Zvonio sam na vratima, znao sam da si doma. Nisi otvarala. I baš kad sam se spremao otići vidim kako kroz prozor u prizemlju izlaze dvije sjene. Istog trena sam osjetio da nešto nije u redu i pozvao sam policiju. Oni su pozvali hitnu.“ pričao je Nikica.
„Gdje mi je mobitel?“ upita Ruža.
„Ostao je kod kuće. Nisu ga ponijeli.“ odgovori Nikica.
„Morao bi obavijestiti moje što se dogodilo.“ reče mu i nastavi „Piši ...“ i počne diktirati broj kog treba nazvati.
„Ne misliš li da bi ti trebala nazvati i objasniti što se dogodilo?“ upita je pružajući joj svoj mobitel „Nazovi ih.“
Ruža prihvati mobitel, nazove i objasni situaciju.
„Hvala ti. Sutra dolaze.“ zahvali mu se.
„Nema problema. Za tebe sam uvijek spreman učiniti sve što treba.“ odgovori Nikica i zagonetnog pogleda doda „I ne brini naći ću ih ovako ili onako. Od policije ionako nema koristi.“



Učiteljica pita Ivicu što je katastrofa.
- To je kad lisica pokolje kokoši. odgovori Ivica.
- To nije katastrofa, to je šteta. a to će učiteljica.
Sutradan učiteljica postavi isto pitanje.
- To je kad avion u kome se nalazi puno političara eksplodira i padne u ocean. opet Ivica.
- Bravo Ivice, to je katastrofa. pohvali ga učiteljica.
- Da, ali nije šteta. zaključi Ivica.

Pričaju političar i prostitutka.
- Zdravo, zovem se Damir i imam 40 godina. Političar sam. Politikom se bavim 15 godina i pošten sam čovjek.
- Zovem se Ana. prostitutka sam i imam 35 godina. Već 10 godina se bavim prostitucijom i još sam uvijek nevina.

Kirurg, političar i inženjer raspravljaju o tome čije je zanimanja najstarije.
- Stvar je jasna. Eva je stvorena od Adamovog rebra. Znači prvo je postojala kirurgija. kaže kirurg.
- Ne. Na početku bijaše kaos. Inženjer je morao taj kaos dovesti u red. doda inženjer.
- Točno, ali netko je taj kaos morao stvoriti. zaključi ponosno političar.



Razgovarali su.
„Jesmo li se dogovorili?“ upita Prvi.
„Jesmo.“ odgovori Drugi „Idemo po planu.“
Potom pruže jedan drugom ruku, pozdrave se i svatko ode na svoju stranu.

O čemu se radi, pitate se vi malobrojni čitaoci koji pukim slučajem zalutaste na ove stranice i u ove priče? Dolaze izbori i političari se za njih spremaju. Pa se tako sastala pozicija i opozicija da se dogovori kako će ovaj puta promiješati karte.

„Tako da birači imaju dojam kako oni odlučuju.“ govori Prvi.
„A mi dalje radimo naše unosne poslove.“ dodaje Drugi.
„I debljamo naše račune.“ obojica se pogledaju sa smiješkom „Baš smo čarobnjaci. Uvjerili smo ovce da one biraju, pa kako god ispalo mi dobivamo. Toliko o vucima ovcama.“

Nakon nekoliko dana Ružu otpuste iz bolnice na kućnu njegu. Ležala je na komodi u dnevnom boravku i slušala radio dok je kći nosila svježe ocijeđeni sok.
„Mama, neka ti se nađe.“ reče i sjedne pored nje u naslonjač „Kako se danas osjećaš, je li ti bolje?“ pogledavajući na majku još uvijek u zavojima.
„Bolje je, ali još uvijek nije dobro.“ odgovori majka.
Zvali su iz policije i uvjeravaju da intenzivno tragaju za počiniteljima.“ reče kći.
„Ne znam. U kući nije ništa ukradeno izuzev što sam pretučena. Čudno, tko bi probao izvesti takvu pljačku?“ govori majka.
„Ne znam, valjda policija zna što i kako radi, pa zato ne otkriva detalje da ne ugrozi istragu.“ nastavi kći kadli zazvoni mobitel.
„Bok Ružo, došao bi do tebe. Imam novosti.“ s druge strane bio je Nikica.

Sjedio je u fotelji pored Ruže.
„Dečki su bez problema našli one koji su ušli u tvoju kuću i učinili ti ovo. Malo su ih obrađivali i izvukli pozadinu. Radi se o tome da si svojim planovima poremetila planove nekih gore visoko u politici. Ovi su angažirali ekipu da te sredi, ali više onako, da te upozore. Nihovi dečki su se malo previše zaigrali, pa …“ govorio je Nikica „su ne znajući da i ja sudjelujem u poslu debelo pretjerali. Dečki su riješeni. Sad ostaje da vidimo što ćemo s nalogodavcima.“
„Nikice, molim te. Ne bih htjela da to rješavaš na svoj način. Bolje razmislimo kako bi to mogli riješiti nekako drugačije.“ govori Ruža.
„Ne boj se i ja mislim isto. Znaš, ne bavim se više onim poslovima“ naglasi Nikica.
„Ali si zato na stari način pronašao izvršitelje.“ ubaci Ruža.
„Učiniti sam to zbog tebe. Uvijek bih to učio zbog tebe.“ odgovori Nikica pogledavajući je istim pogledom kakvim ju je gledao u onim danima.
„Hvala ti.“ odgovori Ruža osmijehom kojim ga je gledala onih dana kad su na motoru jurili gradom.
U to Nikici zazvoni mobitel. On se javi.
„Moram ići. Posao zove.“ Nikica položi ruku na njeno čelo.

„Ružo, uključi TV i gledaj.“ govorio je Nikica preko telefona „Nazvat ću te poslije dnevnika da se dogovorimo za dalje.“
Ležeći na komodi u dnevnom boravku Ruža prihvati daljinski, uključi televizor i okrene kanal. ,Tog dana na TV dnevniku bi udarna vijest. Bomba. Uhićena su dva političara na visokim državnim funkcijama. Rano ujutro specijalna policija opkolila je njihove vile u Zagrebu i uhitila ih. Na TV ekranu su prikazivale su se snimke uhićenja, kako političare u lisicama sprovode kod istražnog suca. Izvjestitelj je sa mikrofonom u ruci pričao o uhićenju, o tome za što ih se optužuje, o milijunima koje su stavili u svoje džepove. Odvjetnici su po običaju davali klasične izjave.
„Dakle i to je naplaćeno.“ pomisli Ruža, pa poslije TV dnevnika nazove.
„Mislim da će se sada natječaj poništiti.“ govorila je.
„Da privremeno, ali nakon dva tri mjeseca će se ponoviti, pa idemo opet. Mislim da ovaj puta za nas ne bi trebalo biti problema. A i ti ćeš se do tada oporaviti.“ govorio je Nikica.



„Mama, ako više ništa ne trebaš, ja bih izašla sa dečkom. Sve sam ti pripremila, pa ćeš se lako snaći.“ govorila je.
„Nema problema, samo ti idi.“ odvrati Ruža, a u sebi doda:
„Podsjeća me na mene u mladosti. Ima dečka, fakin sa motorom. Samo se nadam da se ne bavi prljavim poslovima kao Nikica.“ osmjehne se.
„Ma nije Nikica bio tako loš, ali previše je zaglibio. Bavio se je ružnim stvarima. Srećom, uspio se izvući i danas je biznismen. Kao i ja. Pa nisam ja kriva što je Vittorio poludio za mnom? Sviđala sam mu se, a i on meni. Šarmantan muškarac. Od njega sam naslijedila početni kapital i za razliku od njegove prve žene koja je svoje prokockala, ja sam svoje oplodila. To je sposobnost tim više što uvijek igram pošteno. Ljudi ne vjeruju da se poštenje na kraju uvijek isplati, ovako ili onako. A tu je i sreća, jer bez nje nema ništa. Prati hrabre, a ja sam hrabra. Tko bi očekivao da se mlada udovica sa malim djetetom posveti poslu i odgoju djeteta. Marinela je ispala fino odgojeno dijete. Nije ohola. Ne razmeće se, a mogla bi. Fiziku ne može diplomirati svatko. Samo oni najinteligentniji. Ljepuškasta je. Muči me jedino to što se zabavlja s onim fakinom. Vucibatina koja je odužila studij strojarstva, ali valjda će se i to nekako srediti ili će ga Marinela ostaviti, iako ... ne bih se u to kladila.“ premotavala je misli dok je po tko zna koji puta gledala film The Beach koji se svako toliko emitira na televiziji.
„Jadna je ta naša televizija, stalno reciklira jedne te ste filmove. Nekompetentno vodstvo i nesposobno uredništvo koji na položaj dolaze po političkoj liniji.“ zaključi.

Pred kućom je brujao snažan motor njenog fakina. Marino je čekao. Doda joj kacigu. Ona je navuče. Motor kresne i krene. Motor se za tren uspravi na zadnji kotač i poleti, a nju uhvati uzbuđenje.
„Marino je baš pravi frajer. Podsjeća me na Nikicu mamine mladosti, ... ali drugačiji je. ... Fakin, ... ali se ne bavi prljavim poslovima. Možda da bi od nas moglo nešto biti.“ osmjehivala se pod vizirom kacige dok motor grabio noć praznih gradskih ulica.
„Ovo je pravi užitak.“ i još se čvršće stisne uz Marina.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron