Zagrebački dekameron

srijeda, 03.09.2014.

Agramerske priče: Tajni Grad

Sjedeći zavaljen u naslonjaču Bocaccio je čitao:

Godine 1089. po smrti Zvonimira, posljednjeg hrvatskog kralja iz roda Trpimirovića, Slavonijom, koja do tad bi dijelom Hrvatskog kraljevstva zavlada Ugarski kralj Ladislav. Ladislav pred samu smrt 1094. daruje zemljište Novi Vesi zagrebačkom Kaptolu kojim u to vrijeme upravlja biskup Duh, a dolazi iz dijela Češke zvanog Moravska. Kako plodna zemljišta propala ne bi, biskup tu preseli i naseli dio domaćih purgara čije se kućice kao kupovi gljiva gomilaju i stišću na uskom području koje danas pripada Opatovini. I tako nasta „Lepa Ves“ kako tu uličicu u ono vrijeme purgari zovu. I naprave oni ovdje nove kućice lijepe od ilovače sa čistim krovovima od hrastovih daščica, pa obitavaju sred cvjetnjaka svojih odijeljeni od susjeda obilatim šumskim hladom.

„Zanimljivo,“ prekine ga Furbi „između parka na Opatovini i Tkačićeve nalaze se stube koje su tek 2005. u čast biskupa dobile njegovo ime. Nego, kad smo već kod toga, znaš li da se ishodište Zagreba nalazi na Templarskom posjedu koji je nekada bio na Novoj Vesi?“ upita on Bocaccia.
„Naravno, evo što je o tome zapisano.“ Bocaccio nastavi čitati:







Nekad cesta, zagrebačka Nova Ves, danas je ispružena dugačka ulica uz koju je s vremenom sagrađeno nekoliko kapelica. Iako u vlasništvu Kaptola, područje Nove Vesi ipak se povezuje sa vitezovima Templarima koji u to doba, uz kopnene puteve idu prema Svetoj Zemlji, gdje oni ratove vode i svugdje podižu građevine svoje. Iz tih vremena o Templarima u Zagrebu ne postoje neposredni povijesni izvori no, vijesti o njima donose kasniji pisci. Tako Daniel Farlati u 16. stoljeću piše o zagrebačkom biskupu Prodanu:
„Kraj Zagreba, gdje sada je Nova Ves, kako to izvješćuje Ivan arhiđakon Gorički, sagradi biskup Prodan braći Templarima samostan i crkvu.“
I sam Templar, Prodan je zagrebački biskup između 1172. i 1185., pa se smatra kako u tom razdoblju templari već obitavaju na Kaptolu. To je znatno prije no što se ovdje 1344. osniva naselje Novu Ves i kasnije, godine 1347. utemeljuje župu sv. Ivana Krstitelja.








„Zapravo čitava Nova Ves nekada je bila prepuna crkvica i kapelica, ali su s vremenom ostale svega dvije.“ ubaci se Furbi.
„Poslušaj što o tome piše u zapisu.“ ne dajući se smesti Bocaccio nastavlja dalje čitati:

„Na potezu prema današnjoj Gupčevoj Zvijezdi, na mjestu gdje se danas ulica Medveščak spaja sa Novom Vesi, nalazi se kapelica sv. Zaharija. Napravljena je u polukrugu sa tri gotska prozorčića. Obložena je opekom, sa drvenim krovom i zvonom na malom zvoniku koje brenči kao da pjevaju sitna djevojačka grla. Ta kapelica utočište je nesretnika, žena i djevojaka, a ima i propovjedaonicu. O njenom uređenju brinu se ženske duše donoseći cvijeće, ukrase za oltariće i od kuće lijevane voštane svijeće. Godine 1347. po utemeljenju župe, biskup Jakob iz Piacenze, na mjestu tada već pomalo trošne kapelice podiže župnu crkvu Sv. Ivana Krstitelja.“






Odmah uz Kaptolska vrata, na mjestu gdje Nova Ves silazi prema Ribnjaku, nalazi se kapelica sv. Dizmuša. Nju krajem 18. stoljeća podiže Ivan Zebec, župnik u selima, kanonik zagrebački i pronotar apostolski. O njenom uzdržavanju brine se Kaptol, ali se ona rijetko otvara, a još rjeđe u njoj se mise služe. Novovešani je zato nazivaju crkvom „tvrdog sveca“, sveca koji se narodu ne ukazuje niti mu se oglašava.




Najveća i najljepša u to doba je kapelica sv. Tomaša. Kapelica je na brijegu, tik uz samu sjevernu cestu prema Remetama. Podigne je Toma Pleščić u čast svom zaštitniku kad preseli se u gizdavu kanoničku kuriju. Služila mu je ona za groblje na kome su se i purgari zakapali. Godine 1622. to posta „bogečko groblje“ gdje pokapaju se svi zagrebački siromasi. Pa tu novovešani na Dušni dan vode djecu da bi na zapuštenim humcima svijeće zapalila i grobove uredile te križićima od crvenih sjemenki šipka uresila. Tik do njega, preko nekada širokog a danas zatrpanog jarka, nalazi se Jurjevsko groblje bogataša. No baš bi na siromašnom dijelu svjećice uvijek ljepše i svjetlije sjajile jer ovdje počivaju dušice siromaha i pravednika.



Najomiljenija kapelica na Novoj Vesi ipak je ona pod Petrovim kupalištem. To je Kapelica Žalosne Majke Božje u prolazu koji danas spaja Novu Ves sa Medvedgradskim što zove se Mala ulica. Odavno je na potoku Medveščaku koji ovdje teče prije uređenja današnje Medvedgradske i Tkalčićeve stajao kameni stup Žalosne Majke Božje. Pred njim bi uvijek, baš kao i danas, gorjela svijeća koju stavi neka pobožna ruke. Novovešani sagrade tu malu kapelicu i u nju prenesu sliku Majke Božje pod kojom uklešu mali oltarić sa nekoliko stepenica. I ne bi pored nje nitko prošao, a da se tu zaustavio ne bi. Povazdan u njoj i pred njom gorjele su i još danas gore svijeće. Žalosni lik Majke Božje zatrpan je cvijećem, a u škrabicu milodari obilato kapaju. Pa kad zazvoni ono jedino zvono na malom tornjiću ponad ulaznih vrata purgari govore kako je Majka Božja njima zadovoljna, pa manje žaluje za izgubljenim sinom.




„Zna li se zapravo gdje je na Novoj Vesi bilo sjedište Templara? Ugarski kraljevi su sa njima bili vrlo povezani.“ upita Furbi.
„Polako, doći ćemo na to. Prvo nešto o njihovom legendarnom blagu. Mislim da će te to zanimati, jer ... Stvar je još i dan danas vrlo tajnovita.“ odgovara mu Bocaccio.
„Zaista, ‘ajde pričaj.“ pristaje Furbi.

Bocaccio je pričao:

„Dakle, 1307. francuski kralj Filip IV je zbog vlastitih novčanih problema odlučio uništiti ovaj viteški red. U Francuskoj mu je to i uspjelo tako što je procesuirao Jacquesa de Molaya, posljednjeg Velikog Meštra Templara lažno ga optuživši sa svakakve izmišljotine, sve kako bi riješio svoj financijski problem. A kada je uz spletke na papinski tron doveo Klementa V i 1312. preselio ga u Avignon, Papa mu pomogne do kraja, ter ukine ovaj viteški red. Pa je tako nakon sedmogodišnjeg zatočenja Veliki Meštar Jacques spaljen na lomači kao heretik. Bilo je to na crni petak 18. ožujka 1314. Većina članova reda u Francuskoj bijahu pobijeni, uglavnom živi spaljeni, dok su se oni drugi po drugim državama djelomično pridružili nekim drugim crkvenim redovima i tako se uspjeli spasiti. Ipak, iako su ciljali na njihovo blago, do blaga nitko nije došao, ni Francuski kralj niti Crkva. Navodno neki preživjeli članovi reda iz Francuske uspjeli su blago spasiti i navodno ga sakriti u tajnim podzemnim prostorima svog zamka u Moravskoj, u Veverži, koja je tada bila u okviru Ugarske krune. Priča se kako se nad crkvenom portom nalazi uklesano šifrirano ime Jacquesa de Molaya, posljednjeg Velikog Meštra templarskog reda koji je zbog hereze spaljen na lomači. No to su zapravo vjerojatno samo priče. Blago je skriveno ipak negdje drugdje. Činjenica je kako gotovo čitavo legendarno blago Templara nesta i da se do dan danas zapravo ne zna što se s njim dogodi.“

„Zanimljivo no tko zna. Vjerojatno su, ako su bili pametni, a Templari to zaista i jesu bili, blago podijeliti među onima koji su se uspjeli izvući. Znaš li da su tada sve Templare koji nisu htjeli odstupiti iz reda spaljivali? Baš kao vještice nedugo nakon toga.“ upita Furbi.

Bocaccio je dalje pričao:

„Da, istina je. Ima svakakvih priča. Ipak ostaje činjenica kako su Templare nedugo nakon Francuske počeli proganjati širom Europe. Pošast se širila poput epidemije, jer ju je predvodio Papa osobno. U to vrijeme Crkva bi financijski slaba i u dugovima, te joj je trebala izlika kako doći do novca. U srednjem vijeku ljudi su jako puno putovali. Templari su u ono vrijeme zapravo bili preteča bankarstva. Izdavali su mjenice i čekove koje si, kod njihovog reda, mogao unovčiti u bilo kom kraju gdje si putovao. Pa tako zapravo i nisi trebao nositi novac i nisi bio meta pljačkaša. Također, bili su vješti liječnici a poznavali su i mnoge druge tajne. Organizacija im je bila jaka i bogata. Pa su im tako bili zavidni ne samo Papa već i kraljevi, svi osim Ugarskih za koje se čak sumnjalo da su zapravo prikriveni članovi reda. No i oni su na kraju morali popustiti Papi. Zapravo jedino gdje su Templari imali podršku je Škotska gdje se mnogi od njih sklonše, te je tako taj red ostao očuvan do današnjih dana.“ završi i nastavi čitati:






Zapravo dugo se vremena nije znalo gdje bi se na Novoj Vesi moglo nalaziti Templarsko sjedište i pripadajuća crkva. Ipak, u novije vrijeme pronađeni su tragovi koji navode na opravdane pretpostavke. Naime 1978. prilikom popravka župne crkve sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi u zidu se pronalazi više kamenih ulomaka kvalitetne gotičke arhitektonske plastike. Ti ulomci iz nekadašnje gotičke crkve upotrebljavaju se kao građevinski materijal kad između 1785. i 1790. župnik Sinković gradi današnju kasnobaroknu župnu crkvu. Pitanje koje se postavlja je kojoj su gotičkoj crkvi, koja je sudeći po veličini nađenih ulomaka morala biti monumentalnih dimenzija, oni zapravo pripadali? Stara crkva sv. Ivana Krstitelja bila je premala, pa zato župnik gradi veću. Pronađeni ulomci: kapiteli s razvedenim gotičkim lišćem i prutasti gotički pilastri nisu mogli biti doli iz te crkve. Tako se nametnula opravdana pretpostavka da su to zapravo posljednji ostaci nekadašnje velike templarske crkve koja se nalazila na tom području. Lelja Dobronić tome pronalazi potvrdu u rukopisu zagrebačkog kanonika Antuna Zdenčaja. On kao očevidac rušenja stare župne crkve 1786. piše kako je srušena crkva bila templarsko sjedište. To znači da stara crkva sv. Ivana Krstitelja svojedobno bi podignuta na mjestu nekadašnjeg Templarskog sjedišta. U nastavku pak on navodi kako su Templari bili izgradili i kapelicu koja stoji ukoso preko puta crkve i to sjeverno uz Zinkinu ulicu, danas Zinikne stube, gdje je prije 1347. bila sagrađena kapela sv. Zaharija. Taj titular kapele nepoznat je u Hrvatskoj kao zaštitnik bilo kakve crkve, ali je on prorok koji je ubijen u jeruzalemskom Hramu, pa je tako i po Hramu blizak Templarima. Znakovito je i kako kapela ima kružno-stožasti oblik, oblik koji je nekad bio karakterističan za sve templarske crkve. Kapela sv. Zaharija srušena je 1781.

I dok se na mjestu stare srušene Templarske crkve gradi nova crkva, mise se služe u kapelici Žalosne Majke Božje. Po izgradnji nove crkve župnik ima velike muke privoljeti novovešane da dolaze u novu raskošnu crkvu jer ovi gunđaju:
„Nije ta parada za nas čedne purgare, a naš je Jezušek i tako živio u siromaštvu.“



„U svakom slučaju, razvoj Zagreba baš nekako i počinje od Templarskih vremena. Oni su u njemu, iznad Kaptola imali važno središte baš kao i širom Slavonije, jer su tu vodili kopneni putevi prema Svetoj Zemlji.“ Bocaccio zastane pa zatim nastavi:
„Zanimljivo je to da kad pogledaš Zagreb, baš od crkve Sv. Ivana Krstitelja idu njegovi glavni prometni pravci. Prvi ravno na jug preko Zrinjevca, Strossmayerovog, Tomislavca, Glavnog Kolodvora, avenije Hrvatske Bratske Zajednice, pa do mosta. Zatim tu je povijesni Savskom do mosta. Ova dva stara pravca rađena su planski baš kao i treći. A on je najzanimljiviji. Vodi preko Džamije, zatim avenijom Marina Držića sve do Save. Napravljen je za vrijeme vladavine komunista, pa je očito morala postojati neka moćna tajna loža dovoljno snažna da u vrijeme progona svega što ima veze sa Hrvatskom, hrvatstvom, religijom i crkvom tako nešto uspije realizirati.“ pričao je Bocaccio.

„Nego ... kad si već kod teme, zanimljivo je da se nasuprot južne strane crkve sv. Ivana Krstitelja na jednoj skladnoj i novoobnovljenoj staroj kući obojanom u crveno sa bijelim istakama i portalima, točno ponad ulaza, nalazi isklesana glava Jacquesa de Molaya. Porijeklo kuće je prilično mistično i seže u sredinu 19. stojeća, pa tko zna kakve su sve to slučajne ili namjerne veze.“ ispali Furbi.

„Ima tu još nešto. U Hrvatskoj su Templare naslijedili vitezovi Ivanovci, a kasnije, pojavom masonerije, njihove simbole i običaje slučajno ili namjerno preuzimaju širom Europe slobodni zidari, masoni. Zanimljivo je i kako baš nakon obnove države, u Hrvatskoj je opet službeno registriran Templarski red, te da je vrlo brzo Suvereni priorat Hrvatskog Viteškog Reda Templara posebnom poveljom iz Škotske promoviran u Veliki priorat kakav postoji i u Škotskoj. Koliko to govori o dubokoj tradiciji i povezanosti kroz stoljeća kada je red bio zabranjen, to ostaje za raspravu.“ dovrši priču Bocaccio.

„Nego reci mi što je sa onom tvojom Renatom? Rekao si da ti je pričala kako ona zapravo potiče od Barbare Celjske, Ugarske kraljice. Pa i ono Renatino blago koje sa sobom donese ... Vrlo vjerojatno baš kao i blago njenih prijateljica, coprnica ... Tko zna kakvog je ono zapravo porijekla?“ namigne mu Bocaccio.




Vraćali su se kući. Prolazili su dobro poznatim ulicama i trgovima Donjeg Grada. Noćno nebo se naoblačilo i sve je mirisalo na kišu. Tamo negdje iza Sljemena već je bljeskalo. Iz daljine se čula tiha potmula grmljavina.
Odjednom nešto bjesne i u tren začuje se snažan prasak. Furbi se okrene. Negdje iza Sljemena baš u pravcu Katedrale prasnuo je grom. Pas se preplaši i počne gotovo trčati.
„Bo, čekat’, čekat'!“ zadere se Furbi hoteći preduhitriti nevolje.
Pas to čuje, zastane, pa se okrene kao da mu želi reći:
„Znaš da se bojim grmljavine. Zato požuri, samo što ne pljusne.“
I taman što stignu pred zgradu, baš u trenutku kad stavljao je ključ u bravu, sa neba se sruči prolom kakav se rijetko kad viđa.
„Bo, imali smo sreću. Pobjegli smo gotovo u posljednji tren.“ Furbi se okrene psu koji kroz otvorena vrata šmugne u vežu.
Lift se zaustavi, te oboje izađu. Pas je nestrpljivo njuškao oko ulaznih vrata.
„Bo, čekaj dok izvadim ključeve.“ Furbi se okrene psu.
Otključavajući vrata stana Furbija je pratio neki čudan osjećaj.
„Kao da je netko unutra.“ pomisli „Ma ne, nemoguće! Obje brave su zaključane, a prozore i balkonska vrata sam zatvorio tako da čak ni coprnice ne mogu uletjeti na njihovoj metli, pardon skuteru.“ nasmije se.
No kad je otvarao vrata primijeti kako s lijeve strane, baš prema ulici, gdje se nalazi veliki dnevni boravak, dolazi svjetlo. Bo utrči i poleti ravno u dnevni boravak.
„Bo ne, čekat’! Znaš da moraš čekat’ dok ti ne obrišem noge.“ Furbi zaustavi psa na što se ovaj poslušno vrati i stane uz zatvorena ulazna vrata.
Furbi se okrene prema dnevnom boravku gdje je imao što za vidjeti. Na sred prostorije, oko velikog okruglog stola sjedile su četiri coprnice. A uz Renatu su bila dječja kolica u kojima je spavala peta, mala coprnica.
„Zapravo tako nešto sam mogao očekivati.“ pomisli Furbi glasno se nasmijavši pa reče:
„Pričekajte samo dok očistim, Bo pa ćemo vam se oboje pridružiti.“
Zatim ode u kupaonu, uzme ručnik i psu obriše noge. Potom mu skine ogrlicu i zajedno sa povodnikom odloži u ormar pored ulaza. Pas prvo otrči u kuhinju, pa iz zdjele sa vodom otpije par gutljaja. Zatim se lijeno protegne i na vršcima nogu lagano odšeće prema dnevnom boravku, te legne tik uz kolica u kojima je spavala mala Beata.
Odloživši jaknu na vješalicu Furbi se uputi u dnevni boravak, pa kad priđe stolu upita:
„Moje dame, vjerovale ili ne, ugodno ste me iznenadile.“ nasmije im se i nastavi:
„Vidim da vas ne trebam ničim nuditi ...“ govorio je gledajući na stolu otvoren viski i četiri čaše u kojima se zrcalila dragocjena tekućina boje starog zlata „... Vaša prijateljica Mary of Scotland već se je pobrinula za vas.“ nasmije se gledajući redom jednu po jednu damu coprnicu pri čemu mu se pogled značajno zaustavi na Renati.
Renatina kosa bi zavezana na zatiljku i dignuta kopčom tako da je poput kakve grive slobodno padala niz vrat sve do leđa. Oko razgolićenog joj vrata bi podeblji zlatni lančić na kom, s prednje strane u kruni od zlata veličine omanjeg oraha, bi tamno-crveni rubin. Već na prvi pogled vidjelo se kako je ta predivna ogrlica vrlo, vrlo stara. Mora da su je u neka davna vremena izradile marljive ruke nekog izuzetno vještog majstora.
„Dozvolite da uzmem čašu, pa ću vam se pridružiti." namigne Furbi „Vjerujem da ćemo večeras štošta lijepo i zanimljivo pričati.“
Potom uz smiješak sjedne za stol, natoči si viski da bi zatim dignuo čašu u zrak:
„A sad ćemo se prvo kucnuti i nazdraviti ovom našem značajnom susretu." namigne.
Na to ga sve četiri coprnice pogledaju, pa na njegovo čuđenje uzmu svaka svoju čašu u ruku i dignu je za zdravicu i u glas složno izvale:

Perje od ježa, huk sovine bodlje
Što u šumi noću o nama pronose glas,
Sve to sad ovdje nek’ bude u čas,
Sve četiri za jednu, a ta jedna za nas.

Kad coprnice već htjednu ispiti zdravicu Furbi ih prekine:
„A ne, ne, to treba završiti ovako." pa se digne i izgovori zdravicu okrenuvši se maloj Beati koja je slatko spavala u kolicima:

Perje od ježa, huk sovine bodlje
Što u šumi noću o nama pronose glas,
Sve to sad ovdje nek’ bude u čas,
Svi mi za jednu, jedna za sve nas.

Na to sve četiri coprnice zastanu, okrenu se djetetu u kolicima, svaka digne svoju čašu, nazdrave joj, pa svi zajedno, uključujući i Furbija, ispiju gutljaj.
Potom svi petero sjednu.
„Dobro, a sad moje dame da vas čujem. O čemu se zapravo radi?" zapita ih Furbi.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron