Zagrebački dekameron

četvrtak, 07.07.2011.

Daj se Ines: Samo za odlikaše (Re-Make)

Furbi je volio slušati nježne riječi koje mu je Ines zaljubljeno šaputala na jastuku. I na njih bi, na svoj pomalo šturi način, povremeno uzvraćao jednakom mjerom. Njihovo ponašanje zlobnici bi komentirali u stilu:
„Muškarci. Sve što rade, rade kako bi postigli svoj pokvareni cilj.“
Međutim tamo gdje riječi prestaju nastavljaju se i ostaju pogledi. Ostaju i dodiri koji govore i vrlo često znače više od ispraznih riječi što ih u zanosu zaljubljenosti izgovara blebetav jezik, a koje ne znače ništa.
„Pažnja, sitne nježnosti, trenuci ... Sve to čini jednu vezu istinskom i trajnom.“ govorio bi u Kafiću Profesor kad bi sa društvom raspravljao o žensko muškim muško ženskim odnosima i pri tome aludirao na Ines.

Ines se oslobađala polako. Odrastajući. S vremenom stjecala je iskustvo, ali ostala je i uvijek bila iskrena. Iskrena prema sebi i iskrena prema drugima. Njeno mlado srce činilo je sve što nalagala mu je njena duša. Njeni nijemi pokreti, njeni tihi koraci, njen nemirni duh i njene promjene. Mijene. Voljela je istraživati. Ines. Istraživati zbog sebe, pronalaziti zbog svog vlastitog puta, ali i zbog drugih i njihovih vlastitih puteva.

Svlačili su se. Obostrano u nastupu zanosa. Svlačili su se. Gotovo grubo ga je odgurnula na krevet i popela se na njega. Dugim poljupcem krenula mu je od očiju i lagano jezikom kružila povrh njegovih usana. Zatim se spuštala preko prsiju sve do trbuha, pa sve do slabina gdje je zatekla mač. Mač je bio spreman za akciju. Na to Ines zabaci glavu u stranu i lijevom rukom povuče kosu iza uha kako bi on uživao u prizoru.
„I mene to uzbuđuje.“ prizna samoj sebi dobacivši prema njemu duboki prodorni pogled.

Ines. Vrhom jezika kalila je čeličnu oštricu mača. Naprčivši usne, polako, ritmički, uvlačila je i izvlačila mač u i iz korica, Nepogrešivo poput metronoma dajući takt događaju. Osjećala se blaženo. Slušala je njegove uzdahe što dopiru do nje. Širom otvorenih usta samo bi tu i tamo, povremeno, upitno pogledala Furbija svodom svojih trepavica u kojima se njihovi pogledi zrcale u njenom. Rukama je milovala kuglice njegovog bora. Ritam tam tama bio mu je u ušima, ugodni žmarci prolazili su njegovim leđima. Žmarci su se spuštali prema nogama. Kad siđoše u tabane Furbi bi gotov. Ines ga je rasturila.



Osjećaj blaženstva jedan je od razloga koji nas pokreće i daje opravdanje za ono čemu žudimo. Znak je to nečega što dobro je napravljeno. Stanje je to u kome vrijeme prolazi pored nas i zapljuskuje nas valovima sreće koja iznutra obasjava dušu. Blaženstvo je spokoj olakšanja koji daje osjećaj da sve je u redu.

Ljubav. Ona je osjećaj blaženstva. Zaljubljenom riječi i misli teku poput rijeke koju ništa ne može zaustaviti. I nikakva sila riječi ne može promijeniti taj smjer. Dok traje zaljubljenost sve je lijepo, ali kad u smiraj ljetnog dana ona počne zamirati stvari se lome i prelaze u ljubav. Da, upravo tako, u ljubav. Ljubav se počinje rađati. Ljubav prava, ljubav dugotrajna, ljubav iskrena, ljubav što prati putnika koji cestom života troši svo vrijeme ovog svijeta. A strasti i nježne riječi, one su i dalje dio svijeta koji se pojavljuje na drugi način i kroz druga ukazanja.

Svako na svijetu ima svoj savršeni par. I zato pogrešna je bilo koja misao da savršenstvo je suđeno samo izabranima, sretnicima kojima ukaže se prilika to doživjeti. Treba znati prepoznati i prihvatiti priliku kada se ona ukaže. Treba joj se prepustiti i osjetiti trenutak. Odati se dubokim osjećajima koje sugerira nagon, a što obično u ime odrastanja izbjegavamo uočiti, osjetiti, prepoznati. Svi smo u dubini duše i nutrini srca djeca. Samo što se, ponekad, skrivamo od sebe samih. Bježimo od svojih osjećaja. Bježimo od misli koje sami sebi ne želimo priznati istovremeno ih krijući od drugih. Misli. Svatko može osjetiti savršenstvo. Svatko može prepoznati vjetar u srcu, vatru u dlanu, žmarce u tabanima, miris na koži. Ines je to znala iako su je na pragu roditeljskog doma čekale riječi:
„Jutro moraš dočekati u svom krevetu."
I zato, ponekad, ma ne ponekad, uvijek, ama baš uvijek, stvari treba pustiti da idu svojim tijekom. Ne treba se miješati u poslove kojima nas određuje viša sila omeđujući nam život tuđim htijenjima. A ljubav? Ona uvijek daje smisao svemu što postoji. Čak i na rastanku. Rastanku koji uvijek i neizbježno slijedi. Htjeli mi to ili ne htjeli, ali ... O tome više slova i riječi u slijedećem nastavku.





(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron