Zagrebački dekameron

nedjelja, 01.11.2009.

Priče iz škrabice: Novela o Nevici i Franiću

Jeste li čuli pjesmu anđela? Pjesma im je istovremeno vesela i tužna. Istovremeno je vedra i sjetna. Njihova pjesma je lijepa. Mihael, Rafael i Gabriel međusobno se smješkaju i jedan drugom veselo namiguju. No nije sve baš uvijek sve tako idilično ... Pogotovo kad pjesmu treba završiti, jer ... Svako od njih ima svoje ideje i svako je drugačiji. Zato se zato ponekad i posvađaju:
„Gabro, zar ne čuješ! Izvadi iz ušiju tu svoju trubicu.?“ Mihael će Gabrielu.
„Da, truba ti je potumplala uši.“ šeretski nadoveže se Rafael.
„A s njom i bez nje ... Ionako nemaš sluha.“ s trunkom zlobe ubaci Mihael.
„Zato je i imaš da sam sebe ne čuješ ... “ iskoristi priliku Rafael.
„kako pjevaš falš.“ svečano završi Mihael nevino kolutajući očima.
„Samo vi lupetajte štogod hoćete ali prvo moramo prijeći u mol a nakon toga se vratiti u dur .“ ne dajući se smesti primjebama uporan bi Gabriel.

„A što je to?“ pitate se vi malobrojni, ali odabrani koji gutate ova slova i riječi.

Strpljenja molim, Bocaccio će vam sve potanko ispripovijedati i to baš onako kako samo on zna i umije. Što se zbi i o čemu se radi. I zašto se anđeli, baš k’o i ljudi, ponekad posvađaju bez obzira što pružaju nepatvorenu dobrotu duše. A sve bit’ će baš onako kako mu to po srcu ispripovijedi pokojna baka. Meko, milo i dobrohotno, sa ljubavlju.



U ugodnom stanu punom uspomena mekih, u zgradi staroj nasuprot parka s kulom, uz slike lijepe što pamte vremena, Nevica i Franić milo se pogledavaju i sjetno promatraju obližnji sat. Sat stoji na zidu uz šetalište i svakog dana uveče, točno u osam, otkucava vrijeme uz melodiju.
„Anđeoska melodija.“ veli Nevica, a Franić je drži za ruku i samo joj se milo smješka.
„Sjećaš li se?“ zastane „Onomad smo se tamo upoznali. Na klupi, uz tu pjesmu koja nas prati kroz život.“ Franić tiho sklapa oči.
„I ja ću za tobom. Neću dozvoliti da budemo razdvojeni.“ veli Nevica i toplo mu steže ruku:
„Ti si moja ljubav.“
Nevica izgovara te riječi i neodređeno gleda u daljinu. U daljinu, negdje daleko, nesvjesna da gleda anđele.

„I tako, prijatelji moji, opet imamo zadatak.“ s okusom tuge će Mihael.
„Život se rađa i umire. Život počinje, život traje i život završava.“ ubaci Rafael.
„I život se nastavlja. Od vječnosti do vječnosti. Život.“ spretno zaključi Gabriel.
„Da ... Život je ljubav.“ u glas uzdahnu svo troje gledajući sat na šetalištu, pa se međusobno podsjete:
„Već je skoro pola osam. Uskoro će vrijeme. Zato ... Pripremimo se mi radije za pjesmu.“ uglas složno zaključe namigujući sa visoka na par koji sjedi na klupi podno sata. Sata između kule i zida, istog onog kog spominju Nevica i Franić.



Vraćajući se iz ureda otprilike uvijek u isto vrijeme, Furbi je zagledavao prema satu. Pjevušio je poznatu melodiju koja svako veče veselo odzvanja mirnim šetalištem na rubu starog grada.
‘Do re mi la do la so ...’ kadli ... spazi djevojku.
Djevojka je sjedila na klupi i čudno pogledavala. Očima je nosila suze. Plakala je bez glasa. Furbi zastane, izvadi cigaru, prasne šibica i cigara se upali. Čas pogledavao je djevojku, a čas na sat.
„Jeli li slobodno?“ upita Furbi i sjedne na drugi kraj klupe prije no što djevojka stigne išta reći.
„Gotovo svaki dan prolazim ovdje ... Otprilike u isto vrijeme ... I zastanem. Čekam da sat otkuca osam i zasvira.“ ne znajući zašto Furbi započe pričati. Nepoznata se prene i pogleda ga, no on samo mirno nastavi:
„Predivna melodija. Podsjeća me na ljubav. Nemojte misliti da vam to govorim zato što ste zgodni.“ pogleda djevojku i produži:
„Niti da sam manijak koji vas želi zaskočiti.“ Furbi ispali rafal na što ga djevojka zapanjeno pogleda.
I dok je on dalje nesmiljeno pričao djevojka prestane plakati. A tad, ni sama ne znajući i ne shvaćajući kako i što se zbiva, djevojka se nasmiješi, jer ... Nepoznati gospodin je i dalje pričao.
„Baš k’o navijen“ pomisli djevojka i počne ga promatrati, te na kraju otvori dušu:
„Djed je na umoru, a i baka je slaba. Boležljiva je. Tko zna što će biti s njom nakon njegove smrti. I ona će uskoro umrijeti. Ne bih to željela, ali osjećam da će se upravo tako i dogoditi.“
„Svi mi umiremo.“ Furbi je tješio ne primjećujući da se u međuvremenu približio djevojci i položio ruku na njeno rame, a ona je to prihvatila:
„I nastaviti živjeti u sjećanjima djece, unuka, ... U vječnosti naše duše.“
„Da ... Ali oni su tako predivni. Gotovo čitav život su zajedno. Vole se.“ reče djevojka, pa doda:
„To je ljubav.“
„Baš zato moramo biti sretni. Ljubav je radost. Ljubav je ... Ljubav je vječna ... Ljubav je ljubav.“ odvrati Furbi.
Djevojka ga je gledala ni sama ne shvaćajući kako se to dogodilo. Osjećala je spokoj, prihvaćala je riječi, pronašla je utjehu.
„Jesam li se zaljubila u te oči? Oči su ogledalo duše. Duša je ljubav.“ pomisli ni ne znajući da za to vrijeme, negdje daleko i visoko, tamo negdje među oblacima, veselo pjevaju anđeli i međusobno si namiguju.



„Dečki, to je to. Misija obavljena!“ osmjehne se Mihael.
„Da, ali samo prvi dio. Nastavak slijedi.“ šeretski doda Rafael.
A Gabriel ubaci: „Oooo ... bit će tu još puno puno posla, ali ...“
„i to ćemo obaviti.“ u glas veselo prozbore svi.
„Nego društvo, da mi završimo onu priču. I da ih lijepo dovedemo ovamo, pa da u miru nastavimo novu koja upravo započinje.“ podsjeti Mihael i svo troje složno svrnu pogled na Nevicu i Franića.

„Ljubavi ... Čini mi se da je došlo vrijeme. Čuješ li kako pjevaju anđeli?“ iznenada u tišini gledajući kroz prozor osvijetljen sat prozbori Franić.
Sat pomakne malu kazaljku na osam, a veliku na dvanaest. U tišini su čekali da otkuca čas nakon toga začuje se poznata im melodija:
‘do re mi fa so la do la so la do la fa re mi re mi fa ti do ‘
„Dur prelazi u mol da bi se vratio u dur.“ proleti mis’o Franiću, a pogled na odlasku ljubio je Nevicu.
S usana mu se ote posljednji smiješak i samo šapnu:
„Ti si moja ljubav.“
„I ja ću za tobom ... Uskoro.“ pomisli Nevica.
Pa glasno veli: „Vidimo se Franiću. Ti si moja ljubav.“.
Gledala ga je dok su joj u tišini niz lice ronile suze. A onda, iznenada, ote joj se smiješak i začuje anđele kako pjevuju:
‘do re mi fa so la do la so la do la fa re mi re mi fa ti do ‘
„Dur prelazi u mol da bi se vratio u dur.“ reče Gabriel.
Mihael i Rafael se na to samo pogledaju, a potom svi troje svrnu pogled na duše koje su upravo dolazile.
„Dolaze. Oboje. Tako su željeli i tako neka bude.“ te veselo nastave pjevati:
‘do re mi fa so la do la so la do la fa re mi re mi fa ti do‘
„Duše odlaze, duše dolaze, duše su spokoj, spokoj je ljubav, ljubav je vječnost, vječnost je duša.“ gledajući na par što je sjedio na klupi.



„Sat otkucava osam. Sad će pjesma, poslušajte.“ reče Furbi i pogleda djevojku položivši prst na usne.
Sjedili su na klupi i u tišini slušali melodiju sata:
‘do re mi fa so la do la so la do la fa re mi re mi fa ti do‘
Kad je pjesma završila i dalje su nijemo sjedili na klupi. Šutjeli su. Svak’ sa svojim mislima netremice obuzeti čudnim osjećajem. Zatim djevojka oprezno prekine tišinu:
„Nego ... Jeste li za piće? U blizini je irski pab sa muzikom. Tamo je živo i veselo.“ upita ga.
„Da, zašto ne.“ reče joj Furi, a djevojka mu pruži ruku:
„I da se upoznamo. Ja sam Dorotea. Možete me zvati Dora.“





gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron