Zagrebački dekameron

ponedjeljak, 07.01.2008.

Priče iz Maksimirske šume: Kako uhvatiti zlatnu ribicu (Doručak u krevetu)

U mračnoj noći šuma se crni ,a drveće nalikuje na kvrgave šake.
U mračnoj noći nebo je tamno modre boje.
U mračnoj noći nema ni zvijezda ni mjesečine.
U mračnoj noći mjesec baca svijetlo na proplanak skriven duboko u šumi.
U mračnoj noći na proplanku nalazi se malena kućica.



U mračnoj noći šumom tetura starac. Grane pune bodlji unakazile mu lice. Trnje ga je gotovo oslijepilo. Unatoč tome starac u tamnoj halji dalje bešumno hoda šumom sa fenjerom u ruci. Fenjer osvjetljava put i baca slabašno svijetlo koje se svakim trenutkom sve više stanjuje. Sijeda kosa, požutjeli zubi, oštar nos i prodorne oči koje se poput žeravica ističu na tom čudnom muškarcu.

„Čini se da sam utek’o vukovima. Ne čujem ih više otkako sam zaš’o u ovaj najdublji i najtamniji dio šume.“ razmišlja muškarac kadli onkraj šume, na sred čistine ugleda malenu kućicu.
„Kuća sjena.“ pomisli „Tko je da je, ali idem se tamo skloniti.“
To čvrsto odluči, pa krene bez straha. Došavši do kučice, pokuca nekoliko puta na malena i trošna vrata, ali nitko se nije javljao. Potom starac primi kvaku, pa vidje da vrata zaključana nisu. Otvori ih i uđe.

A u kućici ima što za vidjeti. Sred sobe, tik uz kamin, u dubokom naslonjaču sjedi prelijepa djevojka zlatne kose. Duga kosa oplela joj se do struka dok ona, gledajući negdje u daljinu pjevuši melodiju, a u stankama između nota recitira nerazumljive riječi.

Vidjela sam velikodušne i otišla k njima.
Otkrila sam hrabre i srodila se s njima.
Uočila sam vjerne i pridružila im se.
Čuđenju i ljutnji utjehu sam dala.
Ostani tu i budi mi vjeran.
Vrati se ovdje i reci što želiš.
U očima ljubav izgubljenog vuka.
Duboko u sebi vjeruj u mene.

„Izgleda kao da me ne vidi ili ako vidi, kao dane mari za mene.“ protutnji starcu kroz glavu ćuteći te čudne stihove.



Ali gle čuda, starac se najednom nađe u njenom naručju i progleda očima mladića. Njeni mirisi opijaju ga dok u Stelinim očima, tako se naime zove vila, vidi pogled koj' prodire mu u dušu. U ogledalu, nasuprot kreveta, starac ugleda mladića zategnute kože i jasog pogleda. Prepozna samoga sebe.
„Ljubavi, ja bi još malo spavala.“ reče sanjiva Stela koja pored njega, sva meka od jutra zubatog zimskog sunca, leži u toploj postelji.
Furbi je poljubi u oči, pa prozbori:
„Samo spavaj. Kad ustaneš čeka te kava.“



Preko balkona dopiralo je jutarnje svijetlo igrajući se smrznutim kristalićima što visili su sa oluka. Terasa je bila prepuna snijega što napadao je noću i pružao predivan prizor kristalna bjeline. Mekan na pogled, nježan na dodir, hladan na dlanu.
„Morat’ ću očistiti balkon prije no što se zaledi.“ razmišljao je dok pripremao je kavu, a tava sa par kapi maslinova ulja marljivo je pekla jaja sa šunkom.
Mladić na pladanj stavi veliku šalicu tople mirišljave kave, tanjur na kome se nalaze jaja sa šunkom, čašu svježe ocijeđenog soka od naranči, limuna, jabuka i mrkve. Pecivo podgrijano u mikrovalnoj opojno je mirisalo na pekarnicu. Na salvetu mladić odloži nož i vilicu, a u usku visoku čašu iz vaze sa stola ubaci ružu.

„Ustaaaaj pospanka, stiže doručak.“ tiho šapne na uho Steli koja je još ležala u krevetu.
Zatim na krevetu postavi stolić i sjedne na stolicu nasuprot nje promatrajući kako se ona još snena, vođena zanosima jutarnjih mirisa i noćašnje ljubavi, proteže na krevetu i zijeva širom otvorenih ustiju.
„Uhhhh, zar je već dan. Taaaako sam pospana. Mmmmm. Daj mi još jedan poljubac.“ reče mu Stela dok se namješta kako bi sjedeći u krevetu mogla dohvatiti doručak u krevetu.






(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron