Zagrebački dekameron

nedjelja, 04.11.2007.

Ispovijed jedne čokolade: Latice padaju

Putuj u predivne predjele,
Vidi prekrasne stvari,
Doživi iznimne trenutke.
Želim ti otkriti stvari o kojima nikada nisi sanjala ...




Bela se osmjehivala i u zanosu pogledavala sa vrha tornja. Pogled je bio veličanstven. Ispod tornja prostirao se grad pulsirajući u čudnom ritmu prepunom neke iskonske melodije. Napokon. Bela je disala punim plućima i ovlaš slušala Darijinu i Alminu priču o ljepoti i masaži u salonu što se nalazi na katu ispod. Buka i žamor gostiju odjekivala je svodom staklene terase izmjenjujući se sa veselim kricima djece koja se kupaju u bazenu na vrhu grada. No za Belu je sve to bilo negdje u trećem planu jr ... Bela je sanjarila. Sanjarila o stvarima i događajima koje donosi vrijeme. Maštala o nadanjima i ufanjima što proživljavaju život. Poput bljeska glavom su joj prolazile misli o tome što traži, o onome što zapravo želi. Msli o tom što očekuje, razmišljanja o onome što dobiva. Bela. Bela je bila hrabra, bila je usamljena. Bila je voljena, pronalažena i ostavljana. Bela je bila istovremeno nagrađivana ali i odbacivana.

U glavi su joj odzvanjale njegove riječi:
„Volim te budalo mala i znaj to nije samo šala.“
Furbi je govorio riječi a ona ga je samo promatrala. Nijemo, suho, sjetno i bez komentirala. No istovremeno, njen zanos je rastao i rastao. Slušajući ga kako priča o ljubavi u njoj su se razvijali novi i neslućeni osjećaji.

„Još uvijek sam sebi ne mogu objasniti kako me ponuka neka joj sve ispripovijedam. Ali kao da me je nadahnula neka viša sila, tako sam u mislima znao opisati i prenijeti joj lijepe slike stranog nepoznatog slikara. Sve to živo i plastično, sve kao da sam ih shvatio svom svojom dušom i prihvatio ih kao svoje vlastite.“ prisjećao se Furbi susreta dok se je sa dalekog putovanja vraćao u Zagreb.

„Ništa ne ide kako je planirano.“ jednom je netko nekome to objasnio i nacrtao šarenim kamenjem. Sve da bi mu protumačio i uz to ispripovijedao mnoge druge pojedinosti. Bela zaokupljena tim i takvim mislima povremeno je pogledavala na sat pa bi se ponekad uključivala u razgovor Alme i Darje.

„Što veliš na onog Apolona iz salona?“ Darja se upitno zagleda u Beline oči pa nadoveže:
„Čini mi se da si nekako odsutna? Gledaš kroz mene.”
“Ma nije, ovaj jeste ... Razmišljam nešto.” kratko uzvrati Bela.
„Ma što se tu uma razmišljati.” kroz smijeh će Alma “Dečko je predivan. Ah da mi je jedan takav. U krevetu, naravno.” namigne.
„Pa da te ševi čitavu noć, i sprijeda i straga. To bi željela. Ti pohotnice jedna.” smiješkom se oglasi Darja pa nastavi:
„I ja bi isto to. Nisam ništa bolja od tebe. Vidim se kako polegnuta na stolu gledam njegove pločice, kako osjećam njegove ruke na svojoj guzi, pardon na leđima." zahihoće i nastavi:
„Da, kad ih osjetim na leđima, hmmm ...“ kolutala je očima Darja na što je Alma kroz smijeh prekine:
„Ma vidi ti nje. Ona bi po guzi i dobiva po guzi. A možda i negdje drugdje.“ prasne u smijeh ali Darja nastavi nedajući se smesti:
„I te njegove dvosmislene izjave. Ma iako sam od njega starja deset godina osjećam, znam, da je ševac. Jebač. A i on nekako čudno gleda u mene. Znam, mlađi dečki nas doživljavaju kao trofej …”
„Da draga. Ali mi smo te koje vodimo igru i određujemo im pravila … zapravo podređujemo pravila sebi.“ ubaci se Alma.
„Da. Upravo tako. Živjele tridesete!” usklikne Darja.
„Trideset i neke. Da ne budimo skromne." glasno dodaju druge dvije da bi zatim sve tri potom glasno prasnule u smijeh.

Slušajući njihove komentare Bela se nasmije. Prisjećala se sinoćnjeg susreta sa Furbijem:
„Kao neki blaženi san još me obuzima sjećanje na taj susret. Neka divna prilika i neki poseban događaj me ispunjava. Trenutak u vremenu, kamenčić u niski u koj' stoluje radost i nepomućena vedrina bezazlene djetinjaste duše ljubavnika. On je sada daleko ali u mom je srcu i u mojoj je krvi. On je moj zavičaj. A ja, ja sam još obuzeta žarkom čežnjom za njom. Pa se trudim odgonetnuti i prepoznati svog dragog. I vidim ga kako šeće u grimiznom sjaju zore. Još mi se uvijek pričinja njegov ljupki glas. Ah, što će mi cyber preko koga se ne može takva ljubav vinuti. Takva ljubav od krvi i mesa. Ljubav od dodira i ljubav od uzmaka. Ljubav od drhtaja i njegovog daha na meni. I mog daha na njemu. I što je za tu ljubav prostor i vrijeme? Zar ona ne živi u misli i zna li mis'o ponekad za mjeru kada naiđe na nešto takvo?“ plovile su Beline misli lebdeći u eteru nekog drugog svijeta dok je na mobitelu po tko zna koji puta prelistavala sms-ove sto su ih oboje izmjenjivali.





Primljeno:
Sjedim na terasi nedaleko od jezera. Ugodno je ali sam usamljen. Ljubavi, nedostajes mi ...

Poslano:
Zar ne osjecas da sjedim kraj tebe. Gledamo u Crno jezero. Bohinj a ja uzivam dodirujuci te. Ili na vrh Triglava a ti, bas ti si kraj mene. Ili vodenica i glecer. Ili livada uz Dobru. Ili vecera u oblacima nad Bledom. To mogu zamisliti samo s tobom.

Primljeno:
Spomen na ono ljeto. Ovdje je drugacije. Vidjet ces na fotkama. Tvoj glas preko mobitela, sms poruke kako bi ustedjeli lovu. Eter nas dijeli i spaja. I ljubav.

Poslano:
Postoje kamencici koje uz mene samo ti vidis i zato te volim.

Primljeno:
Volim te i tako mi nedostajes. Tvoj glas, tvoj dodir, tvoj cjelov.

Poslano:
Nitko nas ne moze razdijeliti osim nas samih.

Primljeno:
I nitko nas ne moze spojiti osim nas samih. Jedva cekam da opet budem uz tebe. Sa tobom je tako lijepo.

Poslano:
Ljiljan cvijet glasno govori. Ne sapuce. Tu sam jer latice otpadaju svaki tren.

Primljeno:
Uz tebe sam nesto, bez tebe sam nista. Rijeci su prazne i neadekvatne. One su samo pocetak. Kraj je u vjecnosti koju imam samo s tobom. Latice mog ljiljan cvijeta su vjecne i ne opadaju. A miris osjecam i prati me i na daljinu, ma gdje god bio.

Poslano:
Latice padaju. One su dojam, privid. Pitam te cemu sluze?

Primljeno:
Laticama brojimo trenutke do ponovnog sastanka. Pusa.

Poslano:
Nasao si drustvo itd ... Srz nastaje puno prije latica! Pusa.

Primljeno:
Ti si moja srz.

Poslano:
Radosno je srce neizbjezan plod srca koje gori od ljubavi.


Toranj je imao osam dizala i sva su vodila na vrh. Na vrhu tornja nalazila se je velika staklena kupola koja natkriva terasu na vrhu grada. Terasa je to sa kafeom i bazenom. Izlazeći iz dizala Furbi se osvrtao. Terasa se kupala u predvečernjem suncu. Bila je ispunjena ljudima, ukrašena zelenilom i cvijećem. Puna žamora, terasa bila je nešto posebno, nešto veličanstveno. Bila je mjesto odmora i opuštanja. Furbi je zastao. Pogledom je preletio uokolo tražeći slobodan stol.

Zavaljen u udobnu stolicu Furbi je pijuckao koktel što mu ga donese mlada i zgodna konobarica, plavuša.
„Interkonti pazi na savršenstvo i ljepotu. Do najsitnijeg detalja. Uključujući i osoblje.“ konstatirao je u sebi.
Potom je zapalio cigaru. Promatrao je tri gospodične koje veselo žamore za susjednim stolom.
„Crnka, brineta i plavuša. Plavuša izgleda nekako odsutna. A one dvije, mlate li ga mlate. Baš me zanima što bi im na to, da ih čuju, rekli muževi ... ako ih uopće imaju.“ razmišljao je Furbi i sređivao dojmove:
„A plavuša kao da ne pripada njihovom svijetu. Odsutna je, sanjari.“

„Baš bi se mogao javiti doma. Što li sad radi moja ljubav?“ pomisli Furbi te iz džepa izvadi mobitel i otipka poruku:
'Nedostaje mi tvoj gas, dodir, sapat na uzglavlju gdje medjusobno izjavljujemo ljubav. Volim te toliko da mi nedostaju rijeci kojima bi ti to prenjeo.'
Nedugo potom primi sms:
'Ljubavi moja. Toliko mi falis. Volim te do srzi. Pusa.'
Pročita ga i uzvrati:
'U petak dolazim doma i donosim cetiri predivna akvarela. Tebi na dar za nasu godisnjicu. Pusa.'
Zatim se nasmiješi i spremi mobitel natrag u džep te opušten nastavi pijuckati koktel i pušiti cigaru.




(nastavlja se)

Oznake: Zagrebački dekameron