Zagrebački dekameron

subota, 11.11.2006.

The Overture: Do the Strand

Vjerujem kako su mnogi od vas bilo turistički bilo poslovno posjetili London. I dojmila vas se njegova veličina, prostranost i život koji traje dvadeset četiri sata dnevno. Iako postoje i znatno veći gradovi od Londona, s pravom se može reći da je London prijestolnica svijeta. Metropola je to već gotovo stotinu i pedeset godina unatoč tome što je Britanski imperij odumro a Velika Britanija se svela na patuljka bez pokrića. I danas je London još uvijek prvi grad svijeta, stjecište je mnogobrojnih puteva i raskršće svih smjerova.

Aerodrom Heathrow ulazna su vrata Londona. Taj relativno mali aerodrom koji je imao samo dvije piste (danas tri) dnevno pregazi preko tristo pedeset tisuća putnika a pod kotačima ga prijeđe preko tisuću i petsto aviona. Na njemu je u raznim ulogama zaposleno gotovo sto tisuća ljudi. A promet se za tako veliku gužvu odvija upravo savršeno: zračni, zemaljski i podzemni. Do Hethrowa vode autoputevi i dvije željezničke linije – Heathrow Express kojim za dvadesetak minuta dolazite do Paddingtona na granici Kensingtona i Westimstera. Druga linija je Picadilly, najdulja i najdublja linija podzemne željeznice na svijetu koja vozi gotovo jednako tako savršeno kao i Hethrow Espress ali je zbog nebrojenih stanica puno puno sporija. Do Gloucester Square-njome a trebate otprilike sat vremena, a zavisno o situaciji i gužvi ponekad i puno puno duže. Bilo kako bilo, obje linije za svoje prilike funkcioniraju savršeno.

Ako ste se ikada po Londonu vozili taksijem tada ste primijetili da, bez obzira na gust promet što se gotovo jednakim intenzitetom odvija dvadeset i četiri sata dnevno, u centru gotovo nikada nema ni gužvi niti većih zastoja. Jeste li se zapitali u čemu leži tajna prometne organizacije u tom megalopolisu, čiji centar čine City of Westimster i City of London? Tko to i što tako savršeno organizira promet? Odgovor se krije u stotinama senzora smještenih podno ulica i stotinama kamera povezanih sa centralom gdje računalna tehnologija u interakciji sa ljudima ne spriječava prometni kaos već ga predviđa i tome trenutno prilagođava prometnu regulaciju. Znate li da se svaki ulazak bilo kog vozila u najužu zonu ne samo registrira već i posebno naplaćuje? Ukoliko vozilo, koje mora imati posebnu dozvolu, ulazi u tu zonu vlasnik plaća osam funti za prolazak u jednom pravcu. I znajte da tome nikako ne možete izbjeći jer sistem kamera po registraciji automatski prepoznaje vozilo i vlasniku na kraju mjeseca automatski šalje račun za užitak vožnje centrom grada.

Sljedeća atrakcija Londona je Temza. Rijeka je to koja je u povijesti zbog plime i oseke Sjevernog mora varirala u vodostaju i do sedam metara. Danas toga više nema jer od plime London štite brane što reguliraju stalnu dubinu te prljavosmeđe rijeke u kojoj su se, gle čuda, opet pojavljuju ribe. Kad u noći stojite na sred pješačkog mosta kod Whitehala i gledate na zapad, na desno vidite osvijetljen Parlament a s lijeve strane gleda vas London Eye, najveći karusel na svijetu. Pred vama, ravno u daljini su neboderi nove poslovne zone a iza vas ostaje City i St. Paul Chatedral, te poznati London Bridge sa Towerom u blizini, tvrđavom čuvenom po smaknućima četiri od šest žena Henrika VIII. Noć je vedra i s neba namiguje pun mjesec. Pa odjednom postajete svjesni zašto su Englezi toliko prijemčivi za Jack-a Trbosjeka. Zašto su opsjednuti masovnim ubojstvima i to ne samo na filmu već i u stvarnom životu. Pamtite li još slučaj doktora iz Manchestera koji je krajem devedesetih godina dvadesetog stoljeća priznao ubojstvo preko dvije stotine starica ali su mu, unatoč vlastitu priznanju i želji za rekordom, mogli dokazati svega njih pedesetak?

Neću vas više zamarati potrebnim i nepotrebnim, zanimljivim i svima dosadnim opisima te metropole svijeta. Neću vam pripovijedati o Trafalgar Square i katedrali St. Martin in the Field sa nadaleko čuvenim zborom, poznatoj uz to i po sjajnim koncertima klasične glazbe: utorkom, srijedom i četvrtkom. Neću vam dosađivati galerijama, muzejima, šetnjom dvorcima i obilaskom parkova. Neću vas zamarati sa Sohoom, njegovim makroima i prostitukama, njegovim kazalištima u kojima se karta mora rezervirati i platiti mjesecima u naprijed. Neću o Notting Hillu, četvrti koja postane inn zbog filma u kome se Julia Roberts i Hugh Grant međusobno zavađaju. Neću spominjati ni Leichester Square niti njegova kina, ni Trocadero kao niti publiku koja svoje navike i običaje donosi sa svih strana svijeta. Neću vam opisivati pankere Camden Town-a niti pisati o Paddingtonu i njegovom svijetu glamoura i mode. Pričat' ću vam o Strandu.





Do the Strand, pjevao je nekad a ponekad još i dan danas zapjeva Brian Ferry, jedan od utemeljitelja i osnivača Roxy Music. London je mjesto gdje je svoju karijeru započeo David Bowie ali i mnoge druge danas poznate legende. Recimo, Rollingstonesi su londonski dečki jednako kao Whoovci, Kinksi ili pak Queenovci. Sjeća li ih se još tkogod? A sve se to odvijalo negdje oko Stranda. Strand je čudna i neobična ulica koja počinje na Trafalgar Square-u i vodi gotovo paralelno sa Temzom na istok prema City-u i St. Paul Chatedral. Krenete li ulicom na desno ostavljate Savoy, najskuplji i najglamurozniji hotel na svijetu a lijevo vam namiguje Covent Garden, nekada trbuh Londona a danas mjesto ugodne zabave za turiste koje je ispunjeno lokalima i okruženom nekolicinom obližnjih teatara gdje svaki mjuzikal traje desetljećima. Svako toliko Strand presijecaju ulice u kojima se redaju pomalo čudni lokali i pabovi. A u njima se okuplja i neobično i obično društvo. Iz izloga na vas gledaju patuljci, namiguju vam paževi što u rukama nose visoko podignute baklje, promatraju vas čudna bića i neobične kreature okružene istodobno vrhunskom umjetnošću i najvulgarnijim kičem. Sa zidova vas mjerkaju slike – originali i reprodukcije starih i modernih majstora uz koje, bok uz bok stoje najjeftiniji i najvulgarniji posteri. Na stolovima i komodama kočopere se originalne Tiffany svjetiljke, rame uz rame sa njihovim najjeftinijim falsifikatima. Sve je nekako na granici kiča, umjetnosti i glamura. Zajedno, ruku po ruku tu su jednostavnost, prostakluk i profinjenost. I svejedno jeste li u pabu ili nekom otmjenom i preskupom restoranu. Svi su oni na neki čudan i neobičan način jednaki, kicoški ukrašeni i jednako izazovni. Pa ne znate gdje prestaje granica dobrog ukusa a gdje počinje najodvratniji kič. Neki to vole, drugi ne vole ali ipak svi se ovdje sakupljaju i jednako su opčinjeni viđenim i doživljenim.





Strand traje već preko stotinu godina i trajat će još tko zna koliko. Njegova čuvena i nadaleko poznata povijest počinje sa Eduardom VII, ćelavcem koji je ovdje gotovo do svoje starosti čekao na kraljevsku krunu jer ... Njegova majka, kraljica Viktorija, vladala je carstvom gotovo 70 godina. Osim po Strandu, Eduard je poznat i po dvije stvari. Njega su ljubile mnoge Londonske primadone i kurtizane. A kao svaki bonvivan on je, naravno, pušio cigare ali ... Tradicionalne cigare koje dugo gore nisu odgovarale njegovom temperamentnom načinu života. Svoje je vrijeme, baš kao svaki pametan čovjek, želio trošiti na provod sa glumicama pa je zato trebao cigare koje će manje trajati, cigare koje će biti kraće. Primjerice da se zapale uz kavu ili uz dupli scotch. I tako su za njega dizajnirane panatele koje se na vrhu sužuju sve kako bi ih monarh lakše zapalio jer ... Da bi lakše zaš’o podno suknjice u gaćice kurtizane ili glumice, trebala mu je jedna slobodna ruka.





Furbi ne pamti kako je i na koji način upoznao Kate, tu čudnu i neobičnu djevojku tridesetih godina koja se je i u uredu, unatoč strogim pravilima Tvrtke, oblačila vrlo izazovno. Njena skladna figura i svijetla, gotovo bolesno bijela put koju obrubljivao je mali crni kostim i čizme, unatoč naglašenom mačizmu, odavale su dojam usamljene osobe. Zelene oči i proziran, staklasti pogled kojim ga je probadala gledajući istovremeno u njega ali i kroz njega dok mu objašnjava kako i na koji način Tvrtka kontrolira poslovanje, usklađuje akcije i prioritete. Te su se oči stapale sa njegovim pogledom koji je čitao sadržaj iza njene fasade. Eye to eye, look to look, hand in hand ... Veza je rođena, veza prolazna, veza za kraće vrijeme.

Kate se doimala gotovo kao vampirica ali ... Ipak to bila nije. Bila je to samo jedna mlada i usamljena djevojka koja traži zabavu i društvo. Djevojka što radi pedeset sati tjedno trudeći se napraviti karijeru. Usamljenik koji traži prijatelja. Putena cura koja želi ljubavnika s kojim će kratiti duge večeri svog samačkog apartmana. Preko vikenda Kate je odlazila roditeljima u Southampton gdje je živio i čekao je on, njen dečko i njen zaručnik.

Iako je na poslu djelovala nadmoćno i sigurn, Kate u krevetu nije bila tako nadmoćna ali ... Sve to je nadoknađivala strašću kojom mu je uzvraćala spuštajući mu se među prepone dok ju on ljubio između nogu. Vat 69, njen omiljen viski stapao se sa okusom što su ga oni tako smjerno uživali i jedno drugome uzvraćali. Njeno međunožje, meka i nježna strana unutar bokova, njegova usta i jezik uzvraćali su signale kojima su se razvratnički i uz pohlepno sladostrašće međusobno jednakom mjerom komzumirali. Uvlačio se u nju doživljavajući jednako uzbuđenje i uzvraćajući joj istom mjerom. Žudeći za potpunom predajom, za davanjem bez ostatka ali i za uzimanjem što traži istu mjeru, ljubavnici su uzdisali i ljubili se predavajući jedno drugome čupavac razastrt na njenom krevetu.

Svršavala je stenjući i jecajući. I kad je sva u znoju i drhteći od zadovoljstva svršio po njenom licu, na usnama i po njenoj kosi razli se boca šampanjca. Boca se je otvorila tik pred njenim očima zasipajući je obilnom pjenom a ona uhvati sitne kapljice koje su joj se cijede po licu. Kate jezikom obliže svoje usne, prstima uhvati slatki nektar šampanjca i zavuče ih sebi među noge. I dok su im se jezici opet ispreplitali a usne tražile jedno drugo zazvoni telefon.
„To je sigurno Steven, moj zaručnik." reče mu.
„U nedjelju idem kod njegovih na ručak. Oh, pa već je šest sati. Zaista day off brzo prođe. Pričekaj me i dotle se obuci. Zakasnit’ ćemo u St. Martin na Mišolovku." Kate doda.
„Dobro, samo budi kratka. Predstava počinje u osam. Znaš i sama da nam do Sohoa treba barem sat vremena a trebamo se još i spremiti. Ne bi želio propustiti Mišolovku, taj najdugovječniji kazališni komad na svijetu." odgovori Furbi.










gotovo

Oznake: Zagrebački dekameron